Bilo da su vam ekonomske teme zanimljive ili ne, red veličina u svjetskom bogatstvu i kupovnoj moći znate, čak i ako je globalno tržište posljednje o čemu razmišljate. Takođe, sa sve većom potrebom da se neki, do prije izbijanja krize u javnosti manje isticani procesi objasne, počeli su se praktikovati slikoviti primjeri, naročito kada se ilustruju ekonomske relacije Sjedinjenih Američkih Država i Kine.

Malo ko nije čuo da bi „američka privreda bila jako uzdrmana kada bi Kina odlučila da više ne uvozi Coca Colu“. No, između skupa ovakvih uprošćenih primjera i onoga što se u nedostatku činjenica nerijetko pokušava objasniti teorijama zavjere postoji jedan presjek koji ukazuje da je najmnogoljudnija zemlja ujedno i najveći uvoznik svega i da od njene tražnje na svjetskoj ekonomskoj sceni zavisi cijena baš svega.

Najočigledniji primjer su kretanje cijena u naftnoj industriji i kalkulacije trgovaca naftnim fjučersima koje se baziraju na pokazateljima da li kineska ekonomija jača ili slabi, što će dalje definisati tražnju, a ona uticati na cijenu. A da dešavanja u Kini utiču na cijene svega čim se globalno prometuje potvrđuje posljednji primjer sa digitalnom valutom bitcoin.

Nakon što je početkom aprila na ovim stranicama objašnjeno kako korišćenje valute na peer-to-peer korisničkoj mreži funkcioniše i kada su analizirana moguća dalja kretanja na osnovu zakonitosti koje postoje s obzirom na ograničenu količinu raspoloživih resursa, ali i specifičnost što fizički nije prisutna ni u jednoj zemlji u svijetu, uslijedila je serija preispitivanja i bezuspješnih pokušaja da se objasni da je riječ o nečemu što će se, shodno svim do sada poznatim primjerima naglog rasta, rasprsnuti kao balon.

Drugi su tvrdili da je je u pitanju nešto što bi se, navodno, prije moglo povezati sa kriminalnim aktivnostima, nego sa tržišnim principima, naročito zato što se nagli rast vrijednosti sa 50 na 200 dolara vremenski poklopio sa zamrzavanjem bankovnih računa na Kipru. Nakon pada na ispod 50 dolara, te novog rasta na oko 100, situacija je tokom ljeta bila relativno stabilna i na vrijednost bitciona nije bilo značajnijih uticaja od zakona ponude i tražnje.

Situacija je počela značajnije da se mijenja ove jeseni – veliki iskorak bila je odluka njemačkog ministarstva finansija sredinom avgusta da odobri košišćenje digitalne valute u privatnim transakcijama, što je, nakon nešto više od mjesec dana, navelo i Evropsku centralnu banku na zaključak da ovaj vid trgovine ne predstavlja rizik po cjenovnu stabilnost. Afirmativniji signal od toga da Njemačka nešto dopušta, ne samo u EU, nego i mnogo šire nije mogao postojati, pa su se, nakon zelenog svijetla u Bundestagu, povoljne okolnosti za rast vrijednosti bitcoina doslovno nizale same od sebe – rastao je broj online kupovina koje su, umjesto putem PayPall servisa, sve intenzivnije plaćane digitalnom valutom.

Popularizaciji bitcoina doprinijelo je instaliranje bankomata u Vankuveru ovoga ljeta, koji je omogućio transakcije razmjene za kanadske dolare. No, cijeloj priči najveći zamah dala su dešavanja u Kini. Iako se kineske vlasti do sada nijesu oglašavale o tome koliko je bitcoin poželjan ili suvišan u njihovoj trgovini, upliv digitalne valute u tu zemlju najveći je do sada. Vrijednost bitcoina dodatno je podigla mogućnost da se na sajtu Baidu, koji je u Kini ono što je za ostatak svijeta Google, za njegove servise plaća na ovaj način.

Od početka novembra vrijednost bitcoina uvećana je gotovo četvorostruko – sa 214 na više od 850 dolara, da bi u ovoj fazi ponovo tržišni principi uslovljavali njene oscilacije. Sa porastom zastupljenosti digitalne valute smanjuje se mogućnost da bi moglo doći do fatalnog gubitka vrijednosti – ona se, u krajnjem slučaju, može vratiti na 250 dolara koliko bi i iznosio ovogodišnji prosjek, ali zbog činjenice da, uprkos većoj zastupljenosti, za razliku od ostalih valuta ne dolazi do doštampavanja, ne može doći do gubitka vrijednosti na taj način. Sa druge strane, što pozitivniji makroekonomski podaci budu stizali iz kineskih institucija, dolaziće i do dodatnog rasta njegove zastupljenosti na tržištu na kojem mu je prohodnost do sada najzastupljenija.

Borba sa anonimnim kupovinama koje bitcoin omogućava sada se može svesti samo na nastojanja FBI da ugasi sajtove kakav je bio Silk Road, kojim su se na ovaj način nabavljali narkotici, a nakon čijeg gašenja se pojavilo nekoliko novih. Ipak, borbe sa konkretnom  digitalnom valutom, u digitalnom vremenu, pored dopusta Njemačke i zastupljenošću u Kini bilo bi besmisleno da ima.

Budžet koji je krajem prošlog decembra donešen za 2013. godinu već tada je djelovao vrlo restriktivno, a očekivanja od prihoda od turizma bila su na granici sa iracionalnim. Poželjno, pa i moguće bilo bi da finansijski tešku godinu donekle spase prihodi od turizma, ali to se ipak ne događa zbog nemara, neznanja i tereta koji je turističkim djelatnicima nametnula naviknutost na sivu ekonomiju.

Previsoke cijene rezultat su poslovanja po novim pravilima – sve ono što je nekada bilo moguće zaraditi „na crno“, prodati ili izdati bez davanja fiskalnog računa sada je neophodno nadoknaditi ugrađivanjem u važeće cijene, zbog čega su, u odnosu na prethodne godine mnoge od njih čak i udvostručene. Ovo je naročito vidljivo kada se uzme u obzir podatak da su hoteli i ove godine puni, dok je privatni smještaj relativno prazan, a vanpansionska potrošnja na nezavidnom nivou – hotelijerima plaćanje poreza, prijavljivanje gostiju i naplata boravišne takse nije novina, budući da su to radili od početka poslovanja, dok je velikom broju onih za koje je nulta stopa tolerancije prema neplaćanju poreza bila signal da povećaju cijene.

Potreba za prihodima je nesumnjivo opravdana, no turisti, koji odnos cijena i kvaliteta usluga posmatraju sa druge strane i ne pravdaju ga nečijom željom za zaradom, bez razmišljanja se opredjeljuju za druge destinacije, naročito one koje pokušavaju da pridobiju goste nižim cijenama. Sa aspekta konkurentnosti poslovanja takva tržišta u prednosti su u samom startu, dok, sa druge strane, veliki broj soba, apartmana, stolova u restoranima i plažnog mobilijara ostaje nepopunjen. Želja da se po svaku cijenu zaradi više dovodi do rezultata koji pokazuju da su prihodi na kraju neuporedivo manji od željenih.

Uzmimo za primjer ukupnu dnevnu ponudu koja turistu košta 45 eura, a ugostitelju stvara trošak od 10 eura. Ako bi, hipotetički, postojalo 20 slobodnih mjesta, a ugostitelj pronašao, na primjer 15 zainteresovanih gostiju, njegov dnevni profit iznosio bi 525 eura. Međutim, izuzetno je mala vjerovatnoća da bi se, u uslovima krize koja vlada u najvećem broju zemalja iz kojih dolaze turisti mogla ostvariti popunjenost od 75 odsto, kao u ovom fiktivnom primjeru. Ukoliko bi ona iznosila mogućih 50 odsto, dnevni profit ugostitelja iznosio bi 350 eura. Kada bi, i pored troškova od 10 eura po gostu koji ostaju nepromjenjivi, ugostitelj snizio cijenu sa 45 na znatno prihvatljivijih 35 eura, vjerovatnoća da bi popunio 75 odsto kapaciteta bila bi neuporedivo veća (riječ je o 22 odsto nižoj cijeni), pri čemu bi njegova dnevna zarada iznosila 25 eura više nego u situaciji kada bi 10 gostiju plaćalo 45 eura. Kako svako dodatno smanjivanje cijena do granice prihvatljive za ugostitelja povećava spremnost gostiju da plate sve jeftinije usluge, povećavala bi se i popunjenost objekta, što bi proporcionalno povećavalo i njegove dnevne prihode.

Većina njih, međutim, kao da nije svjesna ove računice, ali i okolnosti koje uslovljava pad platežne moći gostiju i nadaju se da će se odnekud pojaviti bogati turisti koji će najmanje pažnje obraćati na cijene. No, ako je turisti manje platežne moći cijena u prvom planu, onaj kome novac nije problem, a kakav bi se mogao i nazvati najpoželjnijim gostom mnogo više pažnje obraća na druge stvari – prije svega, na kvalitet usluge, koja u velikoj mjeri uključuje ljubaznost i vještinu osoblja, kao i ukupnu čistoću.

O uslužnosti turističkih radnika, njihovoj spretnosti i učtivosti može se govoriti na različite načine – ona zavisi od osobe sa kojom gost ima direktan kontakt, ali i pravila koja nameće poslodavac, nerijetkih nesporazuma u komuniaciji i brojnih drugih faktora koji često dovode do situacija kontradiktornim zlatnom pravilu da je gost uvijek u pravu, ali nije preduslov za stvaranje generalne slike o crnogorskom turizmu. Nju, međutim, drastično narušava ukupna ocjena čistoće kupališta, šetališta i drugih javnih površina, koja čak baca sijenku na trud ugostitelja da svoj posjed drže idealno čistim i urednim. U turističkim prospektima i video zapisima poslatim na sajmove turizma Crna Gora je predstavljena kao zemlja nesvakidašnje prirodne ljepote, što bez sumnje i jeste, međutim, nije rijetkost da baš na mjestima sa kojih se na njih pruža najljepši pogled sretnete turiste koji fotografišu obližnju deponiju koja se tu našla mimo svakog plana i sa takvom slikom o našoj zemlji se vrate kući. Pored puteva, na najljepšim vidikovcima nalaze se hrpe, u najboljem slučaju limenki i plastičnih boca, a vrlo često starog namještaja, kućanskih aparata ili auto-djelova.

O elitnom turizmu u takvim uslovima zaista možemo samo maštati, a očekivati da država sa sadašnjom budžetskom slikom bilo šta preduzme je iracionalno. Ipak, sve sa čime se danas suočavamo rezultat je dugogodišnjeg nemara, nekažnjavanja i tolerisanja loših navika onih zbog kojih smo na ivici da sa mape poželjnih turističkih destinacija budemo zbrisani.

Povećanje stope poreza na dodatu vrijednost sa 17 na 19 odsto, koje danas stupa na snagu bilo je neizostavna tema prethodnih mjeseci. Sama ideja o podizanju PDV-a javila se dovoljno rano da u međuvremenu ostavi dovoljno prostora za raspravu i preispitivanje efekata koje bi izazvalo, ali se i u ovom slučaju sve to odvija nakon što je odluka već donešena.

Aktiviranje u posljednjem trenutku, bilo da je riječ o institucijama, građanima ili preduzetnicima, jedan je od ključnih razloga vrlo čestog bezizlaznog stanja u kojem više nema vremena za reagovanje, ali i glavni uzrok ukupnog stanja gdje se zbog vrlo česte indiferentnosti prema brojnim pitanjima i nalazimo.

Iako su kalkulacije ukupnog rasta cijena koje će uslijediti nakon povećanja PDV-a različite, većina je, ipak, saglasna da će do njega doći, u krajnjem slučaju za minimalnih 1,02 odsto koliko bi iznosilo bez bilo kakvog ugrađivanja trgovaca, ili čak manje, svega 0,8 odsto, koliko očekuje Vlada. Na društvenu sliku se, međutim, ovo povećanje odražava sasvim drugačije – iako se radi o relativno maloj cjenovnoj razlici koja će uslijediti, nakon značajnih rezova i prethodnog uvođenja alternativnih poreskih oblika, nova, pa i minimalna poskupljenja dočekuju se, prirodno, sa negodovanjem.

Za izlaz iz situacije u kojoj se građani nađu, suočeni sa svim novim nametima, ostaje nekoliko načina za prevazilaženje negativnih posljedica rasta troškova. Jedan, veoma popularan i sve češći u uslovima pada ekonomskih aktivnosti je okretanje tržištu kapitala. Bilo da je riječ o tržištu valutama, robnim berzama ili akcijama kompanija, prilike za odličnu zaradu postoje, a ograničenja u visini zarađenog iznosa nema. Ovdje je, bez sumnje, neophodno poznavati prilike na tržištu kapitala, istorijat ranijih cijena i nepisana pravila koja uslovljavaju situacije koje mogu pomoći da se dođe do zarade ili spriječe gubici. Čim se upustite u tržišnu igru odnos prema novcu počinje naglo da se mijenja – trejderi se prema novcu koji ulažu odnose neuporedivo odgovornije, dok sa druge strane neuporedivo više rizikuju, nego prilikom investiranja u uobičajene poslovne aktivnosti; aktivnostima se posvećuje više pažnje, a za uzvrat se dobija mogućnost da se sopstveno vrijeme organizuje na željeni način. Sve u svemu, napuštanje klasičnih poslova i okretanje tržištima kapitala postalo je nikad češće i nikad unosnije.

Međutim, mogućnost trgovanja akcijama, zlatom ili valutama i dalje je pružena znatno manjem dijelu populacije u odnosu na broj građana koji imaju potrebu za alternativnim načinima zarade. Zbog toga se i otvara pitanje kako do dodatnog novca da dođu oni koji ne žele da zbog vremenske razlike u odnosu na Wall Street budni pred računarom dočekuju svitanja, nijesu spremni na rizik ili, jednostavno, nemaju sredstva za početni ulog. Da li zbog poznavanja domaćeg mentaliteta ili situacije sa ogromnim iznosom nenaplaćenog poreskog duga, kada i kažemo alternativni način zarade većinu građana ono ne asocira na tržišta kapitala, već na aktivnosti u sivoj zoni. Uzmemo li u obzir da se bliži špic turističke sezone iz koje svako pokušava da izvuče maksimum, kao i sklonost velikog broja subjekata da što više uštede neizmirivanjem obaveza prema državi, nesumnjivo je da će svako povećanje cijena uticati i na porast sive ekonomije.

Iako je, uslovno rečeno, prirodno da se za loše stanje u određenoj oblasti prvo krive nadležni u državnim institucijama, kada je riječ o crnogorskoj ekonomiji nije zgoreg krenuti i drugim redosljedom. Nema sumnje u to da postoji nezanemariv dio malih preduzetnika koji zbog lošeg stanja u privredi ispaštaju, ali i postoji i ogroman broj onih koji nesavjesnim poslovanjem lišenim društvene odgovornosti štete ukupnom sistemu. Decenijama usavršavane navike potkradanja državnih preduzeća kroz lažiranje dnevnica, putnih naloga i pojedinačno sitnih, a zbirno enormnih troškova prelile su se na privatni sektor, ali tako da se na gotovo svaki način pokušava uštedjeti na onome što se duguje državi. A i kojoj državi – pomisliće mnogi, kad ta ista država ne čini dovoljno za privatni sektor.

Iz istih socijalističkih okvira izašla je i Hrvatska, koja je od danas dio evropske porodice. U toj zemlji je, međutim, deceniju unazad postojala kampanja „kupujmo hrvatsko“, potpuna posvećenost domaćoj ekonomiji i najstrože osude javnosti i kazne za sve koji manipulišu državnim sredstvima. Patriotizam naših zapadnih susjeda u jednoj mjeri bio je ključan za spas domaće privrede. Mi, međutim, živimo u državi koju su, bez zamornih priča o nacionalnim pitanjima, svojim odnosom prema budžetu mnogi pokazali da ne poštuju, pa je svaki pokušaj uštede na poreskim izdacima postao navika, a ne krivično djelo. Sa ovakvim odnosom prema državi, ne samo da nema nagrade – dobrodošlice u nove zajednice, već se stvara još pogodnije tlo za nove kazne – nove poreze.

Posljednja decenija prošlog vijeka, poznata i kao „izgubljena decenija“ bila je pogubna po japansku ekonomiju − javila se kao rezultat bezuspješne primjene kejnzijanskog ekonomskog modela, a praćena je izrazito slabim rastom bruto domaćeg proizvoda i povećanjem stope nezaposlenosti. Sve ovo uslijedilo je nakon što je sredinom osamdesetih godina znatno povećan broj stranih investicija zahvaljujući kojima je japanski jen znatno ojačao. Kao odgovor na ovu situaciju Centralna banka Japana sprovodila je inflatornu monetarnu politiku kako bi izazvala povećanje količine raspoloživog novca namjernim izazivanjem deprecijacije.

Pad vrijednosti japanske valute uslovio je niže kamatne stope i ohrabrio i privredu i građane na zaduživanje, ali i ekspanziju sektora sa nekretninama. Međutim, kada su na rastuću inflaciju koja se javila kao rezultat ovih trendova reagovale monetarne vlasti povećanjem kamatnih stopa balon sa nekretninama se rasprsnuo i ekonomija Japana pala je u tešku recesiju, došlo je do ogromnog pada potrošnje i smanjenja investiranja na tržištu kapitala, jer je sav novac bio usmjeren na otplatu dugova.

U cilju izbjegavanja pogubnog scenarija, država je krenula sa ubrizgavanjem finansijskih sredstava u ekonomiju, držanjem nulte kamatne stope i naglim povećanjem javne potrošnje. Primjena Kejnsovog modela uslovila je rast deficita i ogromno povećanje javnog duga koje je prelazilo stoprocentni iznos BDP-a, dok su kompanije postajale toliko zadužene da nijesu mogle reinvestirati profit, već ga potrošiti na otplatu dugova. Nedostatak inovacija i novih ideja dodatno je podupirao rastući trend starenja populacije.

Situacija je naizgled počela da se mijenja u novembru prošle godine kada je došlo do naglog pada jena u odnosu na američki dolar. Već u prvom kvartalu ove godine rast BDP-a uvećan je za 3,5 odsto, a zahvaljujući slabljenju valute došlo je do značajnog povećanja izvoza, kao i potrošnje. Ovakvi rezultati javili su se nakon mjera koje je sproveo novoizabrani premijer Šinzo Abe, po kojem je ovakav pristup nazvan abenomija. Abenomiju mnogi smatraju jedinim pristupom koji se u posljednje vrijeme javio u nekoj od krizom teško pogođenih ekonomija, a koji je dao razultate i razmatraju mogućnost njene primjene na Sjedinjene Američke Države i zemlje eurozone.

Ono što je, međutim, bio prateći efekat ovih mjera koje su rezultirale povećanjem BDP-a jeste očekivanje inflatornog rasta nakon što je snižena kamata na japanske državne obveznice. Zbog toga je njihova kupovina povećana u nadi da će biti ostvaren i profit, međutim, usljed izostanka inflacije to se nije dogodilo.

Abe je zapravo uspio da uvjeri javnost da će efekti ovih mjera biti vidljivi na duži rok, pa su privrednici sa optimizmom krenuli u nove poslovne rizike, čiji će rezultati, kao i ispravnost odluka biti vidljivi tek za nekoliko godina, budući da je sada još uvijek sve u povoju. Ono na čemu se temelji abenomija su očekivanja da će se inflacija ubrzati nakon obaranja vrijednosti jena kojim se pojačava izvoz i podiže cijena uvezene robe. Ipak, sa rastom inflacije očekuje se i pritisak na tržištu rada, jer će zaposleni očekivati veće zarade, što će povećati troškove poslovanja kompanija i učiniti da one manje konkurentne izgube tržišnu bitku. Takođe, kada se okonča program državne potrošnje doći će i do pada tražnje, a prezaduženost koja je alarmantna u Japanu mogla bi dodatno porasti, što bi ekonomiju ove zemlje moglo činiti manje spremnom da se promjenom vrijednosti valute odupire globalnoj krizi. Budući da se i demografski trend ne mijenja, kao i da nema izgleda za skoro podmlađivanje stanovništva, pritisak na javne finansije, ali i bankarski sektor samo će rasti.

Ako se uzmu u obzir ovakve očekivane posljedice, pitanje je zbog čega se uopšte ovakav model razmatra kao pozitivan i analizira njegova primjenjivost na druge ekonomije. Razlog je, međutim, u ustajalosti i konstantnom pogoršanju stanja, ali i rastućem pesimizmu. Abe je makar uspio da podstakne optimizam koji je u zapadnim zemljama potpuno iščezao, no on će trajati tek do onog momenta kada se pokaže da su samo potrošena državna sredstva iz kojih se nije stvorilo ništa novo. Jedini način da abenomija dâ željene rezultate jeste da je prati rast inovativnosti. Ovo je, dakle, primjenjivo i na bilo koji sistem koji kao impuls koristi ubrizgavanje državnog kapitala, a čiji opstanak zavisi od toga da li je u stanju da se, kad se opredijeljena sredstva potroše, dalje samostalno funkcioniše nudeći nešto novo.

Stoga je i razlog zbog kojih se druge zemlje ne odlučuju na primjenu ovakvog sistema svjesnost činjenice da, na primjer, u krizom iscrpljenoj eurozoni nema realnih izgleda da se inovativnošću nadoknade gubici. Ipak, nespremnost na rizik veći je garant da rezultata neće biti uopšte, dok njegovo prihvatanje šanse za neuspjeh smanjuje na pola.

O ekonomskoj krizi se danas, skoro pet godina nakon njenog izbijanja, naročito kada je riječ o stanju u evropskim zemljama govori tako da većina onih do kojih ove informacije dopiru nemaju najjasniju sliku o tome da li je ona završena, da li je uslijedio novi i ko zna koji po redu krizni talas ili je svaki signal oporavka u stvari zatišje pred novu buru.

Kontradiktornost poruka koje stižu sa vrha evropskih i svjetskih finansijskih institucija – jednih koji tvrde da je situacija pod kontrolom i drugih koji smanjuju procjene rasta odvraća fokus sa potrage za rješenjima. Sa druge strane, uočljiv je još jedan fenomen – ma koliko se razlikovale procjene i očekivanja, političke lidere evropskih zemalja, bez obzira na orijentaciju karakteriše uvjerenost u ono što su u stvari najveći ekonomski mitovi i to upravo na poljima koja su ključna za razumijevanje problema i borbu protiv krize.

Prije svega, većina evropskih zvaničnika odnosom prema krizi pokazala je da smatra da se ona pojavila kao posljedica nedovoljne tražnje na tržištima. Ovo svakako jeste jedan od faktora koji destabilizuje tržišne tokove, ali nikako ključni preduslov za nastanak krize, naročito ne dok se ne govori o tome koliko se svjesno pokušava sakriti ono što je dugi niz godina na početku ovog milenijuma rađeno – kreiranje prezaduženosti privatnog sektora čije su se posljedice odrazile na javni. A kako uvijek biva kada se krene od pogrešne premise, tako se i rješenje koje se pokušava postići pokaže kao pogrešno, pa otud i vjerovanje, da bi, kada je nedostatak tražnje u pitanju samo njen globalni rast mogao spriječiti da zemlje dođu u stanje recesije, depresije ili potpunog bankrota.

Budući da je zbog dinamike oporavka, ali i različitih faza u kojima se za svjetske tokove najznačajnije ekonomije nalaze gotovo nemoguće očekivati da bi globalnog rasta tražnje uopšte moglo biti, a otud ni mogućnosti da se izađe iz začaranog kruga krize. Međutim, jedna od najvećih zabluda evropskih lidera je da su isključivo vlade ekonomski najjačih zemalja one koje budžetskim instrumentima mogu uticati na globalni rast. Nikada do danas nije bilo lakše biti kejnzijanac i zastupati teorije koje ukazuju da do rješenja nije lako doći, jer ga u krajnjoj liniji i nema, a pritom zanemariti sve ono što tržište kapitala pokazuje – da su danas širom svijeta brojne kompanije uticajnije od vlada zemalja iz kojih potiču i da ne postoji dovoljno jak politički pritisak drugih zemalja da se prekine sa ustupcima koji im se čine kako bi bile konkurentnije na tržištu.

Naime, prošle sedmice japanske monetarne vlasti umanjile su vrijednost nacionalne valute na nižu od jednog centa, po prvi put nakon izbijanja globalne ekonomske krize. Za Amerikance je ovo imalo posebnog značaja – dolar je prešao psihološki važnu granicu od stotinujena, što je ulilo povjerenje investitorima, iako u suštini on nije mijenjao vrijednost. Na drugom kraju planete, međutim, vodi se prava borba u automobilskoj i tehnološkoj industriji. Južnokorejske kompanije Hyundai, Samsung i LG suočene su sa snažnim padom akcija nakon što su japanski brendovi Toyota, Toshiba i Sony postali konkurentniji na globalnom tržištu zahvaljujući padujena.

Još krajem prošlog vijeka zapadni narodi su, prilično bojažljivo, objavljivali procjene da bi azijsko tržište moglo biti jedino koje bi u trećem milenijumu moglo očekivati procvat, što se polako i ostvaruje i to samo zato što su dugoročnim pripremama za prilagodljivost tržištu kapitala i vlade i kompanije ovih zemalja pokazale ispravnost ekonomske vizije. U međuvremenu, ekonomsko rezonovanje lidera EU sve više podsjeća na Kejnsa koji se, nakon što je krajem dvadesetih godina prošlog vijeka gotovo svu imovinu izgubio na berzi, doslovno vodio mišlju „ko nema sreće na tržištu kapitala – ima kod donosilaca odluka“ i postao omiljeni ekonomista onim političarima koji su bili u raskoraku između očuvanja pozicije i ekonomskog napretka.

Ovo i ne bi bilo začuđujuće da se njegovih načela, najčešće nesvjesno, ne drže brojni evropski i socijalisti i kapitalisti, naročito nakon posljednjih najava Evropske centralne banke o manje striktnim mjerama o vođenju monetarne politike, čime su godine štednje odjednom počele izgledati kao pogrešna odluka, a novi zaokret kao još jedan u nizu eksperimenata. U suštini, cijela eurozona je jedan veliki eksperiment, za koji se pokazalo da nije imun na spoljne udarce, iako je uspostavljen kao završna faza udruživanja iz ekonomskih interesa, donijevši sa sobom brojne stroge procedure i uslove korišćenja, kao, uostalom, i sve što karakteriše EU i njene zahtjeve. Praksa, međutim, pokazuje da su na dobitku samo oni spremni na prilagodljivost.

Sa prvim nesuglasicama o nadležnosti Evropske centralne banke pojavile su se i do tada najoštrije kritike upućene na način uvođenja eura, dijelom zbog oprečnih stavova oko vizije evropskog ekonomskog puta, a dijelom zato što je za postojeće stanje bilo mnogo jednostavnije potražiti krivca nego pronaći rješenje nastalih problema. Tokom posljednjih godinu dana najviše se razmatrao „grexit“ – mogućnost izlaska Grčke iz eurozone i efekti takvog procesa, za koje se pokazalo da bi bili pogubni po veliki broj zemalja.

Aktuelna dešavanja na Kipru, kao i niz problema u evropskoj jedinstvenoj monetarnoj politici zemljama kandidatima za članstvo u Evropskoj uniji, ali i onima koje se pripremaju za prelazak na euro poslat je signal da dobro razmotre brojne odluke i preventivno utiču na izbjegavanje nepovoljnih scenarija. Dok je jedan broj članica iz kruga posljednja dva proširenja ovo shvatio kao ozbiljan signal, zemlje poput Letonije streme ka ubrzanju prelaska na zajedničku valutu.

Iako većini ovakvo nastojanje može djelovati zabrinjavajuće, razlozi su vrlo jednostavni – korist koja se očekuje od eura povezana je sa očekivanjem daljeg rasta na valutnom tržištu. Za Letoniju euro je način da izbjegne inflaciju, ali i garant da se iznosi duga prema međunarodnim kreditorima neće mijenjati, zahvaljujući čemu je u zemlju moguće jednostavnije unijeti novi kapital, jer je jaka valuta prepoznata i kao bolji signal za investitore.

Međutim, pitanje je kako sa jakom valutom uticati na povećanje izvoza kada ga ona ograničava, a odgovor koji se naslućuje iz euru podređene ekonomske vizije ukazuje da direktne strane investicije u stvari kompenzuje ovaj nedostatak, ali i smanjuje troškove nabavke sirovina za proizvodnju iz inostranstva, budući da je uvozna cijena manja. Ovakvu ravnotežu u eurozoni je do sada uspostavila samo Njemačka, dok se od ostalih zemalja očekivalo da imitiraju sličan model. Ipak, ta ista Njemačka je decenijama prije uvođenja eura bila najočigledniji primjer kako zemlja sa sopstvenom valutom može nesmetano kontrolisati sve tržišne procese. Danas je to uočljivo jedino u Švajcarskoj, međutim, ovo je u novoj evropskoj ekonomskoj viziji nedovoljno da bude prihvaćeno kao ozbiljna alternativa uvođenju eura, jer se argumentom o smanjenju transakcionih troškova pobija svako suprotno vjerovanje.

Ono što je, pak, činjenica je da se kod same trgovine dobavljači ne odlučuju za drugo tržište zbog odsustva fiksne razmjene, već zbog administrativnih troškova. Kursne razlike su u stvari najviše štetile velikim korporacijama koje posluju na nekoliko tržišta, a sam euro predstavljao je najjednostavnije rješenje za brže posuđivanje novca. Lakši pristup kapitalu uslovio je pojavu prezaduženosti, no sa sadašnje vremenske distance jednostavno je uočiti da je to i bio cilj. Pa ipak, kod kandidata za članstvo u eurozoni dominira ideologija ekonomske realnosti, koje, uzevši u obzir sadašnji odnos snaga unutar EU može djelovati i suviše naivno, ako se uzmu u obzir lekcije naučene tokom petogodišnjeg kriznog perioda i činjenica da uvođenje eura nije uslovilo ekonomski rast u većini slabije razvijenih članica, već samo povećalo heterogenost u strukturi jednog kompleksnog sistema čiji je osnovni cilj bio da eliminiše razlike.

Međutim, sadašnji kandidati za prelazak na novu valutu uvjereni su da bi ostanak na vlastitoj bio poguban i, najvjerovatnije, ličio na stanje sa početka devedesetih godina u tadašnjoj SRJ – beskonačno doštampavanje novca koje bi državu uvelo u propast. U ovom slučaju, a što je na primjeru Kipra najuočljivije, riječ je isključivo brojnim nedostacima u bankarskom sektoru i prevelikoj zaduženosti kojoj je euro dao impuls, ali bi alternativa bile devalvacije nacionalnih valuta i inflatorni šokovi sa kojima bi se, naročito mali sistemi, mnogo teže borili bez pristajanja na prezahtjevne uslove međunarodnih kreditora.

Suprotno očekivanjima da će nastojanje ka integracijama splasnuti nakon kulminacije kiparske krize, u stvari se pokazao rast povjerenja u čak i ovako oslabljene evropske institucije kao jedini garant spasa. One, međutim, na kraći rok, brzim ubrizgavanjem pomoći donose kratkoročna rješenja, ali bi pogubnost na duži rok vrlo brzo mogla isplivati na površinu.