Vrijeme robota

Proteklu sedmicu obilježila je priča o najvišoj isplaćenoj mjesečnoj zaradi u Crnoj Gori koja iznosi oko 63.000 eura. Za crnogorske prilike riječ je o izuzetno visokom iznosu, a većina komentara bila je izrazito negativna i, umjesto o karakteristikama posla koji se za ovu naknadu obavlja, građani su se pitali ko li je misteriozna osoba. U društvu u kojem se toliko nepotrebnih izdataka finansiralo budžetskim sredstvima odjenom su sve oči uprte u nečiju zaradu, a javnost je bila šokirana neuporedivo više nego kada se država zaduživala stotinama miliona eura da bi pokrivala gubitke u industriji.

perperzona robotDrugim riječima, ekonomska situacija u kojoj se nalazimo dobrim dijelom je uslovljena mentalitetom u kojem je mnogo veći problem pojedinca to što neko drugi ima nego što on nema, jer je takva sredina pogodno tlo za sve osim za razvoj biznisa. Više od pola vijeka zanemarivanja potencijala koji ovaj dio planete ima i nedovoljno korištenje resursa tek posljednjih godina izašli na vidjelo kada su nam drugi na njih ukazali. Tek je tehnološka revolucija na kraju dvadesetog i početkom dvadeset prvog vijeka, mahom zahvaljujući internetu svijetu otkrila potencijale Crne Gore, a loša situacija u industriji ukazala na činjenicu da od svih resursa u većini slučajeva nedostaju jedino ljudski.

Strane, ili kako ih često, zbog prirode polovanja nazivamo „ozbiljne” kompanije nijesu željele ništa da prepuste slučaju i u većinu svojih predstavništava dovele su i svoj menadžment. Sasvim logično, jer od bilo kojeg stranca koji je malo dublje proanalizirao ekonomiju Crne Gore i neminovno čuo za KAP prvo pitanje koje ćete čuti je zašto je on sagrađen u Podgorici, a ne u Nikšiću, kada to samo povećava troškove transporta i poslovanja. Ako dobije odgovor da je takva odluka donijeta u vremenima koja u odnosu na sadašnje građani nazivaju boljim, ukoliko razmišlja i o kakvom poslovnom projektu u našoj zemlji imaće na umu ovakvo iracionalno shvatanje većine, pa će i na ključnim mjestima u rukovođenju projektom ili preduzećem angažovati one za koje procijeni da će biti u stanju da donesu profit.

Kada je riječ o visini zarade ona zavisi od koristi koju neko donosi kompaniji u kojoj radi i svako bi, kad bi mu se ukazala prilika bio spreman da izdvoji i više od 63.000 eura mjesečno kada bi mu znanje takvog zaposlenog osiguralo nekoliko miliona godišnjeg čistog profita. Uostalom, kada ste u Crnoj Gori čuli da je javnost negodovala zbog isplate honorara kojekakvim folk „divama” koje za jedan nastup zarade više nego što ovaj, pretpotavimo menadžer ili bankar zaradi za mjesec dana na nesumnjivo izuzetno odgovornom poslu? Vjerovatno mnogo rjeđe nego što, ukoliko se bavite umjetnošću, imate priliku da čujete kako vam je lako u životu jer za nekoliko prodatih slika zaradite nečiju godišnju platu. Ipak, nikada nijeste čuli da su se takvi odlučili da preduzmu bilo šta, zar ne?

U ekonomiji postoji teorija da je zarada koju pojedinac ostvaruje obrnuto srazmjerna broju ljudi koji su u stanju da obavljaju taj posao. Drugim riječima, što ste manje zamjenjivi to je i vaša godišnja zarada veća. Jedan od tipičnih primjera su vrhunski sportisti, a ovo načelo važi i u svim drugim oblastima. No, dok god je riječ o zamjenjivosti ljudi ljudima, još uvijek postoji mogućnost za rad na ličnom usavršavanju i svemu onome što motiviše pojedinca da bude konkurentniji. Ipak, u posljednje vrijeme industrijski proizvođači sve više razmatraju mogućnost robotizacije, naročito nakon pokazatelja da je, nakon rasta standarda u Kini postalo nemoguće dobiti onako jeftinu radnu snagu kao što je to bio slučaj decenijama unazad zbog čega je ta zemlja postala fabrika svijeta. Još jedan primjer za ovo vidljiv je u autoindustriji, naročito u pogonima proizvodnje smještenim van zemalja u kojima je sjedište kompanije. Prvim robotom koji je kupljen za samo 18.000 dolara je gigant autoindustrije General Motors 1961. godine zamijenio neprocjenjivo velike troškove radne snage, a više od pola vijeka usavršavanja ovog vida tehnologije, te rivalstvo istočnih i zapadnih inovatora u njihovoj industriji stvorilo je do danas da jedan ovakav entitet, tehnološki ekvivalent čovjeku može zamijeniti ljudske napore u gotovo svim oblastima – od poljoprivredne proizvodnje, do izrade najfinijih IT proizvoda, a sve to uz neuporedivo manji nivo troškova.

Uzevši u obzir rastuću dinamiku tehnološkog razvoja i eksponencijalni rast broja inovacija zaključićemo i da iniciranje razvoja industrije u Crnoj Gori i nema naročita utemeljenja kada je riječ o smanjenju zaposlenih. Primjera radi, dok bi se izgradio jedan novi proizvodni subjekat prošlo bi dovoljno vremena da tehnološki razvoj omogući proizvodne sisteme za čiji rad bi bio potreban neznatan broj ljudi u odnosu na broj nezaposlenih. Zato će šanse i postojati samo za one sa znanjem i talentom koje ni u najdaljoj budućnosti neće moći kreirati mašina, a kakav potencijal Crna Gora ima u tom pogledu možda je prilika da saznamo na Otvorenim danima nauke koji počinju danas.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s