Političko-ekonomska dešavanja na globalnoj sceni tokom posljednje decenije uslovila su da se nekoliko zemalja čija tržišta bilježe rast sve češće pominju u projekcijama onoga kako će svijet izgledati u bližoj ili daljoj budućnosti. Pored Kine, koja je sve prisutnija u osvrtima na bilo koji segment današnjice, fokus je već duže vrijeme i na Indiji, koja u svijetu slovi za najveću svjetsku demokratsku zemlju.

Demokratska je po tome što sa populacijom od 1,2 milijarde stanovnika i njihovom prosječnom starošću od nešto više od 26 godina ima najveći broj birača, koji odlučuju o političkim procesima u sekularnoj državi u kojoj se praktikuje parlamentarna demokratija. Na centralnom nivou Indija, koju čini 29 država i šest teritorija ima dvodomi parlament sa zakonodavnom ulogom, dok neke od država imaju zasebne skupštine ili dvodome parlamente, definisane prema specifičnim potrebama za demokratskim uređenjem.

Jasno razgraničene nadležnosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, kao i relativno veliki procenat korišćenja biračkog prava u ovako kompleksnom sistemu osnovni su parametri po kojima se stvara slika demokratskog društva. Sa druge strane, prema podacima Svjetske banke oko dvije trećine građana Indije živi u apsolutnom siromaštvu ili na samoj granici siromaštva.

Stoga se i svaka nepravilnost u ovakvim sistemima vrlo brzo može otkriti, a svjetskim zagovornicima demokratije najjednostavnije je da osude nedemokratske procese u zemljama u kojima većina populacije gladuje i u kojima se bilo kakvo sredstvo kojim se pokušava dobiti naklonost birača tumači kao nedemokratski čin. Sasvim logično, jer je političke trgovine poput obećanja, najava izmjena zakona i parlamentarne borbe protiv određenih pojava mnogo jednostavnije sporovesti tamo gdje govor kandidata birači prate na svojim ultra HD televizorima, dok je one koji žive u kartonskim naseljima moguće pridobiti isključivo životnim namirnicama.

Otud i brojne kritike na račun indijskih vlasti koje su ove jeseni napravile najveću rezervu hrane u istoriji čovječanstva, obezbijedivši pirinač za godišnje potrebe više od 800 miliona stanovnika, pri činjenici da im je popularnost tokom prethodnih nekoliko mjeseci bila u padu. Ipak, u uslovima života u kakvima živi većinsko stanovništo Indije politička demokratija nema nikakvu vrijednost koja prevazilazi samu cijenu glasa.

A dok Indija važi za najveću, Švajcarska se smatra najbolje sprovedenom demokratijom na svijetu. Ova alpska zemlja nikada nije bila zamišljena kao socijaldemokratija, već kao liberalna republička konfederacija više suverenih teritorija. Na parlamentarne izbore izlazi manje od polovine građana sa pravom glasa, pri čemu je tek 1971. godine ženama bilo omogućeno biračko pravo. Zainteresovanost mladih za politiku je izrazito niska, među kojima većina ni ne zna da navede ime ni jednog od ukupno sedam članova Saveznog vijeća, tijela koje je na čelu švajcarske vlade.

Društvenim problemima bavi se angažovanjem u konkretnim oblastima, uz maksimalno izbjegavanje političkog djelovanja, a centralna vlada je tehnokratska institucija bez dominantnog političkog uticaja. Drugim riječima, državne institucije obavljaju poslove koji su u njihovoj nadležnosti sve do trenutka kada je potrebno razmotriti odluku koja bi direktno uticala na standard građana. Stoga im je, na primjer, za korekciju federalne poreske stope ili stope PDV-a neophodna većina i na kantonalnom i na federalnom nivou, a u kojoj mjeri vlasti za važne odluke konsultuju građane govori činjenica da je samo u ovoj godini održano 11 referenduma – od prostornog planiranja, do produžavanja radnog vremena benzinskih pumpi.

Švajcarska vlada takođe ne može donijeti ni odluku u zaduživanju kod međunarodnih kreditora bez pristanka većine birača, što se pokazalo i kao veoma efikasna mjera za kontrolu javnog zaduživanja, budući da ukupan dug Švajcarske ne prelazi više od 35 odsto BDP-a, više nego dvostruko manje od evropskog prosjeka. Ova brojka je samo jedna od pokazatelja po kojima je Švajcarska na različitim skalama neuporedivo ispred članica Evropske unije, koje se svim silama trude da uspostave zajedničke principe i da novim i budućim članicama nametnu jedinstvene standarde.

Da takvi standardi ipak nijesu idealno rješenje govore mastrihtski kriterijumi, kojima se, između ostalog, zahtijeva da dug ne prelazi 60 odsto BDP-a – ne zato što tih 60 odsto nije alarmantno, već zato što je procijenjeno da ne postoje mehanizmi, ni kapaciteti da se u takvoj zajednici oni svedu na manje. Iz svih standarda koji postoje i principa koji se praktikuju moguće je zaključiti da je Švajcarska suviše evropska da bi postala članica EU i previše demokratska da bi svoj suverenitet stavila pod kontrolu institucija koji demokratiju vide kao cilj, a ne sredstvo za poboljšanje standarda.

Dok EU ulaže napore da izlaznost na izbore za članove Evropskog parlamenta bude što veća, u Švajcarskoj građani odlučuju oko odnosa najviše i najniže plate u državi. O dobro sporovedenim demokratskim principima ne svjedoče izvještaji i procjene, već ekonomski rezultati, a na ovim primjerima je vidljivo da se ka njihovom povećanju ide onda kada se građani konsultuju oko konkretnih, životnih pitanja, a ne o izboru predstavnika u, za njih posve apstraktnim institucijama.