U američkom gradu Detroitu pretprošle sedmice proglašen je bankrot. Tokom prenošenja ove vijesti šokantni momenat trajao je tek toliko dok nijesu bili pomenuti razlozi zbog kojih se to dogodilo, koji, kada se sagledaju ni malo ne upućuju na nešto iznenađujuće. Pogoršana finanijska situacija u ovom gradu traje već decenijama, a ekonomska kriza samo je naglasila svu manjkavost sistema.

detroit-perperzonaAmerički magazin Forbes godinama unazad navodio je Detroit pri pominjanju velikog broja negativnih rekorda, naročito kada je riječ o populaciji koja tu stanuje – od visoke stope nezaposlenosti do činjenice da se od 1950. godine sa 1,8 miliona stanovika ovaj broj danas sveo na oko 700.000. Osim što se dugo pominjao kao jedan od najzagađenijih gradova na planeti, podaci koji su ovih dana postali poznati široj javnosti upućuju na zaključak o jako lošim ulovima za život – oko 40 odsto javne rasvjete je isključeno, službe hitne pomoći svedene su na svega jednu trećinu nekadašnjih kapaciteta, a na dolazak hitnih službi – medicinske, vatrogasne ili policijske, za razliku od 10 minuta koliko je optimalno vrijeme čekanja u SAD, u Detroitu se čeka cijeli sat. Oko 80.000 domova napustili su preduzetnici, umjetnici i zanatlije koji su budžetu ovoga grada mogli doprinijeti u velikoj mjeri, ali za šta nijesu postojali uslovi. Negativni faktori koji su spiralno podupirali jedni druge doveli su do nagomilvanja duga na današnjih 18 milijardi dolara koji raste po nekoliko stotina miliona godišnje i za koji u ovakvim okolnostima nema realnih izgleda da bude smanjen na nivo koji bi stanje u ovom gradu učinilo održivim.

Do sada se veoma rijetko isticao podatak da je ovaj grad pod vlašću demokrata još od 1962. godine, što su oni sa afinitetom prema republikanskom načinu vladanja odmah iskoristili kao povod za oduzimanje političkih poena lokalnim vlastima. Rezultati njihovog vladanja zaista jesu vidljivi, međutim, razlog propadanja Detroita nije u prirodi upravljanja lokalnim budžetima na način na koji to rade demokrate, već u izostanku novih pristupa problemima i novih vidika koji se smjenama političkih struktura na gradskom nivou dešavaju, a kojih u ovom gradu nije bilo pola vijeka, što se najnegativnije odražavalo na ekonomiju. No u ovoj fazi za političke promjene je kasno, a i teško je povjerovati da bi iko prihvatio odgovornost u ispravljanju tuđih grešaka, kao i problem ogromnog nagomilanog duga koji je neophodno vratiti kreditorima. U ovakvim uslovima nerealno bi bilo očekivati promjene koje bi se dogodile „preko noći“, jer su one moguće tek kada bi globalna slika počela da se mijenja.

Međutim, ostaje pitanje zašto je ostatak svijeta toliko zaintrigirala sudbina ovoga grada o kojem većina zna samo za to da je centar automobilske industrije. Odgovor je jasan – Detroit je ono u što većina gradova i država širom svijeta danas ima šansu da se pretvori. Najprostija ekonomska računica upućuje na to da sistemu u kojem se proizvodi manje od iznosa za koji se zadužuje da bi pokrio gubitke kad-tad prijeti bankrot. Većina sistema, bilo da je riječ o kompanijama, gradskim ili državnim budžetima pokazala je da zna samo da proizvodi gubitke – podaci o rastu samo su privid, jer se ostvaruju uz pomoć zaduživanja i ne otklanjaju potrebu za novim. Dodatna sličnost ovakvih subjekata sa Detroitom je u nedovoljnim ljudskim resursima koji bi obezbijedili povećanje produktivnosti, a koji odlaze da svoj talenat i znanje unovče na drugim mjestima, gdje su uslovi za rad makar malo povoljniji. Brži protok informacija zahvaljujući internetu čini i mobilnost ljudi većom, a povod za napuštanje nekog mjesta je gotovo svaki negativni signal u postojećem, odnosno pozitivan koji dolazi iz nekog drugog okruženja. Međutim, na pitanje kuda su otišli ljudi iz Detroita sasvim realan odgovor u većini slučajeva glasi – u nove detroite. A novi detroiti postoje vuda, širom planete.

Ono za što, na primjer, danas možemo tvrditi da teško može imati perspektivu Detroita je Turska. Vijest kojom je ova zemlja nedavno zaintrigirala javnost je da je Međunarodnom monetarnom fondu vratila ukupan dug u iznosu od 52 milijarde dolara i time najavila da, za razliku od ogromne većine, neće spadati u one u kojoj rezultati rada odlaze na rješavanje problema sa prezaduženošću. Turska je jednostavno prihvatila novi ekonomski koncept znatno prije nego što su je negativni signali natjerali to, a ostvarila ga enegičnim radom, ali i dobrim procjenama. Procjene ne samo da su se odnosile na tačnu usklađenost nivoa produktivnosti i količine potrebnih sredstava, već i na zahtjeve vremena koje dolazi, a koje od svih grešaka najmanje toleriše zaduženost. Ipak, mnoge države zaduživanje vide kao prirodno, jedino moguće stanje koje počinje da liči na naviku koje se teško odreći, a stvaranje duga iz navike od njih stvara nove detroite.

Pobjeda, 29. jul 2013.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s