Najavu odlaska u inostranstvo u prijateljskom razgovoru vrlo često prati i molba za kupovinom nekog proizvoda koji nije dostupan na domaćem tržištu. Među zahtjevima su gotovo neizostavni „Oreo” keks i „M&M” čokoladne bombone, koje su se nedavno pojavile i u crnogorkim lancma supermarketa, a čiji kvalitet je razočarao većinu onih koji su ih naručivali ili kupovali negdje vani. Nema sumnje da nam atmosfera sa putovanjima i prateće ukuse i mirise čini ljepšima, kao i da se samoj činjenici da nam neko nešto poklanja već dovoljno radujemo, ali razlika u kvalitetu onoga što se kupuje na našem i stranom tržištu ipak nije uslovljena samo psihološkim činiocima.

Prilikom uvoza ovih proizvoda u Crnu Goru inspekcije vrše različite preglede na osnovu kojih se utvrđuje njihova ispravnost, nakon čega se odlučuje da li će biti plasirani na tržište. Tačno je da sve što se prodaje zadovolja propisane standarde, ali se neuporedivo razlikuje od onoga što, u istom pakovanju, pod istim imenom možemo kupiti vani i kod nas. Najdrastičniji primjer je Coca Cola, za koju, ko god je ikada probao originalni američki proizvod i bez ispitivanja sastava može tvrditi da sa pićem koje se pod tim imenom prodaje kod nas gotovo da nema nikakvih sličnosti. Što je veća specifičnost ukusa proizvoda, to su i razlike u odnosu na originalne proizvode uočljivije, zbog čega su na najčešćoj meti kritika kupaca upravo instant kafe, čokolade i začini.

Na samim pakovanjima, tamo gdje postoje podaci o sastavu, takođe je moguće uočiti razliku – čokolade proizvedene za zapadno tržište imaju više kakaa, u kozmetičkim preparatima boje i konzervansi nijesu istog sastava, cigarete na domaćem tržištu sadrže više katrana, dok se u začinima stranih proizvođača koji se prodaju na domaćem tržištu nalazi više soli, a manje biljnih ekstrakata u odnosu na originalnu recepturu. Detaljnija istraživanja samog sastava su izuzetno skupa i mogu se vršiti samo na institutima kojih u našoj zemlji nema. U ovakvim okolnostima preostaju samo sumnje koje mogu navesti potrošače da, isključivo na osnovu lične odluke kupe ili ne kupe određeni proizvod, ali i da se, tek nakon što u javnost dospiju izričite, stručno potkrijepljene argumente pokrene konkretna priča o ovim pitanjima. Ovo se dogodilo prije gotovo deceniju kada je hrvatsko udruženje potrošača u javnost iznijelo tvrdnje da je deterdžent ariel različitog kvaliteta na domaćem i stranom tržištu, nakon čega je pokrenut i spor sa proizvođačem Procter&Gamble, a koji je, nakon analiza sastava proizvdoda okončan u korist hrvatskih potrošača.

Da li bi svaka zemlja u koju stižu proizvodi zapadnih brendova proizvedeni u industrijskim pogonima u zemljama Istočne Evrope mogla pokrenuti slična ispitivanja upitno je, budući da uporedna analiza hemijskih sastojaka dva ista proizvoda različitih proizvođača na evropskim institutima košta oko 2.500 eura, tim prije što u vremenu kada se pokušava uštediti na svemu ne postoji spremnost države da se bavi ovim pitanjem. Ipak, alternativa postoji, a ona se nesumnjivo nalazi u domaćim, ali i u proizvodima iz regiona. Naime, čak i ako u Crnoj Gori ne postoje fabrike koje proizvode sve ono što ulazi u sastav potrošačke korpe, u zemljama regiona nalazi se veliki broj njih čiji kvalitet proizvoda u poređenju sa velikim imenima zapadnoevropskih zemalja nepravedno zapostavljamo. Na primjer, među uvoznim proizvodima nesumnjivo najviše razočarenja izazivaju Niveini proizvodi. Gotovo čitav vijek prepoznatljivu kremu u plavoj kutijici koristile su generacije žena prije nas, zbog čega nam je u svijesti ovaj proizvođač ostao simbol kvaliteta.

Međutim, Nivea prije šezdesetak godina nije igrala „dvostruku igru” i u odnosu na tadašnje proizvode dostupne Jugoslovenkama bila je nezamjenjiva. Danas, međutim, kada nam Nivein dezodorans ipak ostavi bijele tragove na crnoj i žute tragove na bijeloj odjeći ipak ne možemo, a da ne posumnjamo u kvalitet ovih proizvoda, makar onim dostupnih kod nas. Sa druge strane, izuzetno kvalitetne Dahlia proizvode većina potrošača gotovo da ni ne primjećuje. Slično je i sa „Krašom”, „Štarkom”, „Saponiom” ili „Violetom”, jer iz nekih čak i nama samima nepoznatih razloga preferiramo nešto sa Zapada, čak i kada dolazi sa Istoka.

Na čudan način stvorili smo mit da nam je drugorazredna nutella bolja od takovskog eurocrema, te da je na stolu ljepše držati bočicu Eviana umjesto neke od onih punjenih na domaćim izvorima. Zahvaljujući ovim mitovima nastavljamo da budemo omiljeno tržište za proizvođače koji su svjesni naših potrošačkih navika i toga da ćemo od njih kupiti baš sve što nam izvezu. Koliko nas dodatno potcjenjuju, možemo i sami vidjeti kada novu kolekciju mnogih modnih brendova koju vidimo na sajtu u našim izlozima zapazimo tek nakon određenog perioda. Ipak, sami smo im dali zeleno svijetlo da nam prodaju sve što požele.

Pobjeda, 8. X 2013.