Detroit – slika svijeta u malom

U američkom gradu Detroitu pretprošle sedmice proglašen je bankrot. Tokom prenošenja ove vijesti šokantni momenat trajao je tek toliko dok nijesu bili pomenuti razlozi zbog kojih se to dogodilo, koji, kada se sagledaju ni najmanje ne upućuju na nešto iznenađujuće. Pogoršana finanijska situacija u ovom gradu traje već decenijama, a ekonomska kriza samo je naglasila svu manjkavost sistema.

detroit-perperzonaAmerički magazin Forbes godinama unazad navodio je Detroit pri pominjanju velikog broja negativnih rekorda, naročito kada je riječ o populaciji koja tu stanuje – od visoke stope nezaposlenosti do činjenice da se od 1950. godine sa 1,8 miliona stanovika ovaj broj danas sveo na oko 700.000. Osim što se dugo pominjao kao jedan od najzagađenijih gradova na planeti, podaci koji su ovih dana postali poznati široj javnosti upućuju na zaključak o jako lošim ulovima za život – oko 40 odsto javne rasvjete je isključeno, službe hitne pomoći svedene su na svega jednu trećinu nekadašnjih kapaciteta, a na dolazak hitnih službi – medicinske, vatrogasne ili policijske, za razliku od 10 minuta koliko je optimalno vrijeme čekanja u SAD, u Detroitu se čeka cijeli sat. Oko 80.000 domova napustili su preduzetnici, umjetnici i zanatlije koji su budžetu ovoga grada mogli doprinijeti u velikoj mjeri, ali za šta nijesu postojali uslovi. Negativni faktori koji su spiralno podupirali jedni druge doveli su do nagomilvanja duga na današnjih 18 milijardi dolara koji raste po nekoliko stotina miliona godišnje i za koji u ovakvim okolnostima nema realnih izgleda da bude smanjen na nivo koji bi stanje u ovom gradu učinilo održivim.

Do sada se veoma rijetko isticao podatak da je ovaj grad pod vlašću demokrata još od 1962. godine, što su oni sa afinitetom prema republikanskom načinu vladanja odmah iskoristili kao povod za oduzimanje političkih poena lokalnim vlastima. Rezultati njihovog vladanja zaista jesu vidljivi, međutim, razlog propadanja Detroita nije u prirodi upravljanja lokalnim budžetima na način na koji to rade demokrate, već u izostanku novih pristupa problemima i novih vidika koji se smjenama političkih struktura na gradskom nivou dešavaju, a kojih u ovom gradu nije bilo pola vijeka, što se najnegativnije odražavalo na ekonomiju. No u ovoj fazi za političke promjene je kasno, a i teško je povjerovati da bi iko prihvatio odgovornost u ispravljanju tuđih grešaka, kao i problem ogromnog nagomilanog duga koji je neophodno vratiti kreditorima. U ovakvim uslovima nerealno bi bilo očekivati promjene koje bi se dogodile „preko noći“, jer su one moguće tek kada bi globalna slika počela da se mijenja.

Međutim, ostaje pitanje zašto je ostatak svijeta toliko zaintrigirala sudbina ovoga grada o kojem većina zna samo za to da je centar automobilske industrije. Odgovor je jasan – Detroit je ono u što većina gradova i država širom svijeta danas ima šansu da se pretvori. Najprostija ekonomska računica upućuje na to da sistemu u kojem se proizvodi manje od iznosa za koji se zadužuje da bi pokrio gubitke kad-tad prijeti bankrot. Većina sistema, bilo da je riječ o kompanijama, gradskim ili državnim budžetima pokazala je da zna samo da proizvodi gubitke – podaci o rastu samo su privid, jer se ostvaruju uz pomoć zaduživanja i ne otklanjaju potrebu za novim. Dodatna sličnost ovakvih subjekata sa Detroitom je u nedovoljnim ljudskim resursima koji bi obezbijedili povećanje produktivnosti, a koji odlaze da svoj talenat i znanje unovče na drugim mjestima, gdje su uslovi za rad makar malo povoljniji. Brži protok informacija zahvaljujući internetu čini i mobilnost ljudi većom, a povod za napuštanje nekog mjesta je gotovo svaki negativni signal u postojećem, odnosno pozitivan koji dolazi iz nekog drugog okruženja. Međutim, na pitanje kuda su otišli ljudi iz Detroita sasvim realan odgovor u većini slučajeva glasi – u nove detroite. A novi detroiti postoje svuda, širom planete.

Ono za šta, na primjer, danas možemo tvrditi da teško može imati perspektivu Detroita je Turska. Vijest kojom je ova zemlja nedavno zaintrigirala javnost je da je Međunarodnom monetarnom fondu vratila ukupan dug u iznosu od 52 milijarde dolara i time najavila da, za razliku od ogromne većine, neće spadati u one u kojoj rezultati rada odlaze na rješavanje problema sa prezaduženošću. Turska je jednostavno prihvatila novi ekonomski koncept znatno prije nego što su je negativni signali natjerali to, a ostvarila ga enegičnim radom, ali i dobrim procjenama. Procjene ne samo da su se odnosile na tačnu usklađenost nivoa produktivnosti i količine potrebnih sredstava, već i na zahtjeve vremena koje dolazi, a koje od svih grešaka najmanje toleriše zaduženost. Ipak, mnoge države zaduživanje vide kao prirodno, jedino moguće stanje koje počinje da liči na naviku koje se teško odreći, a stvaranje duga iz navike od njih stvara nove detroite.

Pobjeda, 29. jul 2013.

MMF-ov program doktrine šoka

Na stanje u javnim finansijama u Crnoj Gori već duže vrijeme preslikavaju se svjetski makroekonomski trendovi koji ukazuju na rast javnog duga, kao ključnog uslova nestabilnosti sistema. Međutim, da ovakve okolnosti nijesu puka posljedica globalnih kretanja, već svjesno planirani scenariji pokazuju i skrivene poruke koje tek nakon dugog i komplikovanog procesa tranzicije postaju vidljive.

mmf logoInternetom već duže vrijeme kruži ilustracija razlike u brojčanom prikazu duga prema Međunarodnom monetarnom fondu bivših jugoslovenskih republika 1989. i 2010. godine. Iznosi koji se između navedena dva perioda drastično razlikuju (crnogorski dug uvećan sa 416 miliona na 4,7 milijarde dolara) dati su uz komentar da je preporuka MMF-a pred raspad SFRJ bila da zaduživanje nije poželjno, dok se na kraju prve decenije novog milenijuma šest novonastalih država ohrabruju u korištenju kredita ove finansijske institucije. Promjena percepcije kreditnog rejtinga nakon ekspanzije potrošačkog društva i prihvatanja duga kao stila života uticala je da se mogućnost zaduživanja „pod povoljnim uslovima“ posmatra kao jedan od ključnih parametara u finansijskom svjetskom poretku.

O tome da međunarodne finansijske institucije zarađuju na kolapsima određenih društava potvrđuju brojni primjeri novije istorije globalnih ekonomskih tokova. Iako su nerijetko materijal za kreiranje teorija zavjere, postoje konkretni podaci koji ovakav odnos snaga izmještaju iz svijeta fikcije i ne ostavljaju prostor za sumnju. Jedan od najpoznatijih primjera je ostavka glavnog ekonomiste MMF-a 18. maja 1988. godine, koju je pratilo otvoreno pismo čelnicima ove institucije, a u kojem su otkrivene informacije koje do tada nijesu bile poznate javnosti. Propratni komentar pod nazivom „Što je mnogo – mnogo je“ (Enough is Enough) ostavke na visoku funkciju u ovoj instituciji, iako komentarisan kao neetički potez kojim se krši zavjet ćutanja u stvari je prestanak jedne neetičke karijere tokom koje su se, kako je istakao autor, „prodavali trikovi zvaničnicima i stanovništvu zemalja Južne Amerike, Kariba i Afrike“.

Ratovi, krize i dnevno-politički događaji su u međuvremenu razotkrivene informacije izmjestili iz fokusa javnosti, no dužnička kriza, objave o smanjenju kreditnih rejtinga, te sve učestalije postrožavanje zahtjeva sistemima u krizi pravo su vrijeme za osvrt na ovo korisno štivo. Dokument je interesantan jer ukazuje na šokantne podatke o načinima sprovođenja neoliberalnih tržišnih reformi koje su potom izazivale kolapse sistema, jer je prihvatanje MMF-ovih pravila za brojne države značio nesvjesni pristanak na proces urušavanja domaće privrede uz pomoć obmanjujućih podataka. Jedan od najdrastičnijih bio je da su Trinidad i Tobago bogati naftom, što je otvorilo prostor za dalje lažiranje podataka, a zatim ovu državu osudio na skupo kreditiranje kod MMF-a, jer je stanje u kojem se nalazila bilo izvan granica u kojima drugi svjetski kreditori odobravaju zajmove. Način na koji je kroz MMF-ove preporuke sprovođeno uspostavljanje tržišnog koncepta u zemljama koje na to nijesu bile spremne naročito je bio poguban za bivše socijalističke zemlje, pa je u procesu tranzicije najviše stradala industrijska proizvodnja zemalja Istočne Evrope i Zapadnog Balkana. Takođe, zemlje Latinske Amerike koje su u tom periodu bile pod diktaturom vojne hunte bile su idealno tlo za tržišne eksperimente, da bi, ne uspijevajući da drže korak sa njim ulaskom u novi milenijum tonule u neke od najdubljih finansijskih kriza u istoriji globalne ekonomije.

U Crnoj Gori svaki novi potez u oblasti javnih finansija prate i sugestije MMF-ovih eksperata, a u vremenu u kojem su prilivi kapitala sve manji, a dugovi sve veći, kao jedna od ključnih preporuka pojavila se ona najštetnija – o povećanju PDV-a. Praćena zatraženim otpuštanjima u cilju racionalizacije javnog sektora, kao i nastojanjima da se budžetski izdaci svedu na minimum, sprovođenje ovakvog zahtjeva svrstalo bi Crnu Goru na listu onih zemalja koje više ne bi imale drugog izbora već da pozajmljuju skupi novac od MMF-a. Pristanak na igru po pravilima onemogućio bi saradnju sa drugim zajmodavcima zbog pada kreditnog rejtinga, a time zatvorio put za druge prilive kapitala, jer bi zemlja slovila za još rizičnije područje u koje ulaganje nije isplativo. Krizni porez na zarade, zamrzavanje penzija i smanjenje javne potrošnje već su u velikoj mjeri budžet za ovu godinu učinili restriktivnim, pa je prostor za intervenciju međunarodnih kreditora ostao i suviše mali ukoliko se njegovim omogućavanjem ne želi uništiti suverenitet zemlje. Proces borbe za nezavisnost bio je i suviše dug i kompleksan da bismo je sada izgubili u finansijskom smislu, jer je vrijeme pokazalo da brojke samo rastu.

Na greškama Zapada se uči

Već duže vrijeme sa vrha evropskih, ali i domaćih institucija u javnost se plasiraju objašnjenja da su za krizu odgovorni građani koji su trošili sredstva izvan realnih mogućnosti. Logički prigovor na ovakve tvrdnje sadržao bi i pitanje ko je, kako i zašto građanima omogućio zaduživanje kod banaka pod uslovima za koje se u samom startu znalo da su neodrživi.

perper-zona 2013 greskaStanje u kakvom se sada nalazi finansijski sektor uslovljeno je činjenicom da su se sredinom prošle decenije, tokom investicionog buma, za podizanje kredita kao hipoteka zalagale nekretnine čija je tržišna vrijednost tada bila neuporedivo veća od sadašnje. Vrijednost placeva i nekretnina procjenjivani su na iracionalne iznose, no i takve aktivnosti takođe nijesu obavljali građani bez stručnih lica i, prije svega, saglasnosti nadležnih institucija. Sada kada se vodi borba za očuvanje poretka koji je već odavno u svom sutonu, pokušava se što nevidljivije krenuti u potragu za novim ekonomskim konceptom.

Iako su manje razvijena društva izloženija negativnim posljedicama kriza, određena pravila po kojima krize nastaju je jasnije definisati na najrazvijenijim i najsloženijim sistemima. Ona se doslovno ogledaju u modelima tradicionalnih finansijskih prevara, koje, kada izađu na vidjelo, rezultiraju smanjenjem investicionih aktivnosti i preseljavanjem kapitala u bezbjednije zone. Međutim, lideri razvijenih zemalja i guverneri centralnih banaka su nakon završetka jednog talasa krize nastojali da uvjere javnost da je najkritičniji period prošao, skrivajući činjenicu da najveći problemi u stvari tek dolaze. Optimističnim prognozama se takođe pokušava zakamuflirati pitanje smanjenja javnog duga i nemogućnosti da se bez novih, korjenitih promjena on otplaćuje na predviđen način.

Prema podacima Banke za međunarodna poravnanja, ukupan dug vlada, domaćinstava i preduzeća zemalja članica OECD za tri decenije, odnosno od 1980. do 2010. godine uvećan je sa 160 odsto na 321 odsto bruto domaćeg proizvoda. Ukoliko se u ove brojke uvrste iznos inflcije, kao i ondašnja i sadašnja vrijednost novca, vlade zemalja OECD povećale su svoj javni dug četiri, a domaćinstva čak šest puta. Srž problema je u kontinuiranom zaduživanju za finansiranje potrošnje, umjesto u investiranju u novu produktivnost, o čemu svjedoči i podatak da je na početku šezdesetih godina prošlog vijeka u Sjedinjenim Američkim Državama ostvarivao dodatnih 59 centi BDP-a, dok je početkom ovog milenijuma jedan dolar donosio svega 18 centi, ne računajući inflaciju i vremenski koncept novca, koji bi, kada bi bili uzeti u obzir pokazali da je raskorak još veći.

Noviproblem zadaju i zastarjeli načini predviđanja sredstava za penzione fondove i zdravstvenu zaštitu, posebno zbog činjenice da je prosječna starost populacije gotovo udvostručena u odnosu na početak prošlog i ovog vijeka. Paralelno ovom trendu, naročito u SAD i Evropskoj uniji javlja se i eksponencijalni rast nezaposlenosti populacije u dobi od 20 do 30 godina, što uslovljava da mladi svojim radom ne mogu doprinijeti finansiranju korisnika budžetskih primanja. Prema prognozama Ujedinjenih nacija, broj radno sposobnog stanovništva biće u opadanju i do 2050. godine, a kao rezultat javiće se pad BDP-a i manja mogućnost otplate duga. Ako se ovome doda i niska stopa rasta produktivnosti, koja očekivano rezultira manjim ulaganjima u infrastrukturu i servisiranje građana, neminovno je da će kvalitet života, uprkos svim tehnološkim inovacijama iz godine u godinu biti u padu do sredine ovog vijeka. Istraživanja pokazuju da osim navedenog, dodatni problem predstavlja i rast javnog sektora, te da svako povećanje državne administracije za 10 odsto umanjuje ekonomski rast za 0,5 do jednog procenta. Prvi primjer za ovakav slijed događaja je sve birokratizovanija i sve zaduženija EU.

Sve navedeno jasan je signal da se kreiranje ekonomske politike, posebno malih sistema ne smije odvijati kopirajući kompleksne zapadne modele koji, iako su sredinom prošlog vijeka služili kao poželjni modeli rasta i razvoja, danas, razotkriveni u svojoj namjeri da vještački traju, predstavljaju najbolji primjer onoga u šta se zemlje sa neokončanim procesom tranzicije ne smiju pretvoriti. Onaj trenutak kada počnemo da tražimo modele razvoja izvan granica SAD i EU, a sredstva za podsticanje proizvodnje izvan njihovih fondova biće prekretnica ka novim integracijama u sisteme koji omogućavaju ekonomski rast.