Izuzetno nepovoljna situacija u javnim finansijama uslovljava sve češće razmatranje alternativnih rješenja koja bi mogla biti primijenjena u borbi za izlazak iz krize. Nakon što smo, sa zaustavljanjem povoljnog talasa prestali da pokušavamo sa primjenom modela koji su zaživjeli u razvijenijim zemljama, fokus je na aktivnostima koje u borbi sa finansijskim poteškoćama sprovode krizom najugroženije zemlje.

Otkako su se brojne zemlje eurozone odlučile na prodaju zlatnih rezervi, a neke od njih i na legalizaciju aktivnosti koje su se do sada obavljale u sivoj zoni samo kako bi se što više sredstava premjestilo u legalne tokove, otvorio se i niz pitanja o koracima koje bi Crna Gora mogla preduzeti. Jedna od ponovo otvorenih tema je i ona o ekonomskom državljanstvu, čijim davanjem sve veći broj krizom pogođenih zemalja pokušava da privuče nova budžetska sredstva. Jedini način za uspostavljanje stabilnog rasta je privlačenje stranih investicija, a pri činjenici da su male zemlje limitirane po pitanju opcija kojima mogu privući svjetski kapital, otvaraju se mnoge debate po ovom pitanju.

Sa jedne strane, većina manjih tržišta, poput Kipra, bazirala je rast funkcionišući kao poreska oaza, a koji je, uslaskom u Evropsku uniju bio primoran da sprovede brojne ekonomske reforme, što je, usljed prelaska na novi, legalni, ali manje unosan model na kraju rezultiralo krizom. Na drugoj strani su zemlje koje privlače strani kapital nudeći brojne povoljnosti u domenu administrativnih rješenja. Da li bi uvođenje ekonomskog državljanstva, uprkos tome što nema konkretnih prednosti, nekom investitoru ipak bilo razlog da se odluči za Crnu Goru zavisilo bi od načina saradnje i dužine boravka koji planira, ali se, u ovoj fazi, njegovo uvođenje ne inicira iz drugih razloga. Iako se o ovom pitanju mogu voditi debate koje bi na jednu stranu svrstale protivnike, a na drugu pristalice ovakve odluke, činjenica je da one, bez obzira na krajnji zaključak, ne bi mogle rezultirati bez procjene da je za takav proces neophodna jaka administracija i institucije sposobne da odgovore na ovaj, za ugled države ogroman izazov.

Crnogorskim medijskim prostorom godinama je odzvanjala sintagma „nedostatak administrativnih kapaciteta“, toliko učestala da je javnost bila uskraćena za mogućnost da same pojmove koji je čine posmatra pojedinačno. Ono što je tek poseban paradoks jeste što su na ovaj problem ukazivali upravo oni čija je dužnost bila da spriječe takvo stanje, ali su se u isticanju ovog problema ponašali kao da se neko sa strane bavio zapošljavanjem nekompetentnih kadrova po državnim institucijama. No, mnoge je količina jadikovki u ovoj priči, posebno aktuelnoj u vrijeme odgovaranja na pitanja iz Upitnika u pregovaračkom procesu sa EU navela na drugi pravac razmišljanja, pa, umjesto da se potraže odgovorni za stanje u kom je bilo evidentno da većina onih kojima je posao bio povjeren nijesu bili na nivou zadatka, u stvari su se pronalazili načini kako da se postojeća slika ublaži i pomogne onima čije neznanje je najviše odmagalo poštovanju rokova i procedura. Pomoć se, u ovom slučaju, odnosila na finansiranje dodatne edukacije, seminara i usavršavanja, ali i na angažovanje eksperata koji su bili konsultanti na gotovo svakom od projekata. U očiglednom raskoraku između dva rješenja koja logički isključuju jedno drugo, pristalo se na oba. Pristalo i finansiralo.

Činjenica da su probijeni rokovi za izradu brojnih strategija, da se sa mnogim procesima odugovlačilo, a da veliki broj njih ima jako male izglede da bi u skorije vrijeme mogao biti priveden kraju korespondira sa nivoom znanja i kapacitetima onih koji se bave mnogim, za državu izuzetno važnim pitanjima, a čiji rad finansiraju poreski obveznici Crne Gore – ne samo njihov, već i svih prevodilaca, konsultanata i saradnika koji popunjavaju praznine i bez čijeg angažovanja bi malo koji projekat mogao biti završen. Ovo otvara pitanje ko je, zbog čega i kojim povodom važne zadatke dodijelio licima za koja je, na primjer, neophodno bilo da imaju poslovni nivo znanja engleskog jezika i računarske vještine prema ECDL standardima, a koja zahtijevaju stručnu pomoć kada treba da prevedu dokument od nekoliko stranica ili formatiraju polja tabele u Excelu. Odgovor bi se, umjesto tragajući za pojedincima, ipak mogao dati pripisivanjem odgovornosti na cijelo društvo.

Dok u nekim zemljama postoje jake institucije koje jasno definišu granicu između dozvoljenog i nedozvoljenog, pa nikakav problem ne predstavlja ni legalizacija narkotika, jer se zna ko i pod kakvim uslovima može da ih koristi, kod nas se, na primjer, o zabrani prodaje cigareta i alkohola maloljetnicima govori tek nakon izbijanja nekog problema. Društvo koje na nepoštovanje zabrana sliježe ramenima, proizvodi i kadrove bez inicijative, a njihova inertnost i greške, kao i činjenica da mu se, bez stroge kontrole spolja, ništa ne može ostaviti na savjest, ne prestaju da uskraćuju budžet za sva sredstva koja bi dobre ideje mogle donijeti.