Back to Black

Saudijska strategija sačuvala udio OPEC-a u globalnoj proizvodnji nafte. Može li cijena barela nafte do kraja godine dostići 100 dolara?

Odluka Saudijske Arabije da zadrži postojeći tržišni udio ključna je protivteža uticaju podataka o smanjenju američke proizvodnje gasa iz škriljaca i zatvaranju bušotina na formiranje cijene energenata.

Dnevne novinePočetak godine obilježile su procjene da je kraj značajnijim usponima na naftnom tržištu i da vrijednost barela više nikada neće dostići 100 dolara, međutim, u aprilu je zabilježen najveći mjesečni rast cijene u posljednjih šest godina, pa ovogodišnja kretanja najviše podsjećaju na ona iz 2009. Iako trenutni pokazatelji nikada nijesu jedino na osnovu čega bi bilo racionalno predviđati dalje kretanje cijena, naftno tržište i dalje ostaje između nestabilnog i umjereno održivog. Ono što je na osnovu kretanja prošlog mjeseca ustanovljeno je da saudijska strategija funkcioniše. Cijena barela nafte je od početka godine porasla 20 odsto, dok je rast na nivou prošlog mjeseca iznosio 19,3 odsto, što otežava buduća predviđanja kretanja cijene.

Ako bismo ovo uporedili s vremenom od prije godinu dana, odnosno majem 2014. godine, prisjetili bismo se tadašnjih ocjena da je tržište nafte tri godine zaredom bilo stabilno, dok se cijena kretala oko 100 dolara za barel, sa manjim ili većim oscilacijama koje su uslovljavala dešavanja na Bliskom istoku. Nakon odluke Saudijske Arabije da se proizvodnja Organizacije zemalja izvoznica nafte ne smanjuje i cjenovne bitke koja je nastala kao rezultat ove odluke, vrijednost barela na svjetskom tržištu bila je za 45 dolara niža već u januaru.

Međutim, zaključak da je riječ o “kraju jedne ere” ili, čak, “krahu OPEC-a” donosio je ipak samo manje ozbiljan dio javnosti, spreman da tvrdi da se cijene energenata više neće oporaviti i najavljujući već sada početak novog doba u kojem će njihova uloga postepeno postajati zanemarljiva. Da bi se ključne privredne grane prilagodile ovakvim tržišnim kretanjima početkom godine Goldman Sachs je revidirao tromjesečne, polugodišnje i godišnje prognoze cijena brenta sa 80, 85 i 90 dolara na 42, 43 i 70, respektivno.

Sadašnji izgledi su da bi nova zona privremene cjenovne ravnoteže mogla biti između 50 i 70 dolara, naspram 100 do 120, gdje se nalazila prije godinu dana i to nakon oštrijeg rasta cijena u drugom kvartalu. Podatak koji bi, međutim, mogao biti veoma značajan za dalja cjenovna predviđanja je konstantno smanjenje broja naftnih bušotina u Sjedinjenim Američkim Državama, primjetan u izvještajima koje kompanija Baker Hughes objavljuje svake sedmice. No, nakon što je cijena enegrenata oštro kliznula, prateći rast proizvodnje gasa iz škriljaca, broj bušotina je počeo da se smanjuje.

Budući da ovaj trend nije obrnut, novi pad cijena šalje alarmantan signal sa ove tačke. Do sredine oktobra prošle godine kretanje cijena nafte bilo je potpuno neusklađeno s ogromnim porastom proizvodnje, upotpunjenim naglim rastom proizvodnje gasa iz škriljaca. Nakon cjenovnog kraha drastično je počeo da se smanjuje i broj bušotina, sa više od 1600 na 825 za samo pet mjeseci, da bi ih početkom ovog mjeseca bilo svega 679. Međunarodna agencija za energetiku – IEA je početkom ovog mjeseca procijenila da će proizvodnja gasa iz škriljaca početi da opada, što će se najviše odraziti na američke zalihe o kojima su podaci imali velikog uticaja na formiranje berzanske cijene.

Utemeljenje procjene IEA je i među podacima o padu prioizvodnje već ovog mjeseca u svim basenima osim u Permianu. Mnogi faktori koji su doveli do pada cijene nafte su i dalje tu, uključujući i velike zalihe, kao i činjenicu da Saudijska Arabija nikada nije tokom aprila proizvela količine kao ove godine. Situacija je slična onoj iz 2009. godine kada je od januara do juna cijena barela uvećana sa 40 na 70 dolara, da bi već 2010. godinu otvorila sa 100 dolara.

Iako se, zbog povećane američkog učešća situacija sada razlikuje, odluka Saudijske Arabije da prošlog mjeseca intenzivira proizvodnju ključna je protivteža američkom uticaju. Da li će cijena brenta do kraja godine dostići iznos od 100 dolara biće jasnije već na početku trećeg kvartala, no za sada je jasno da će usljed stagnacije na američkom tržištu OPEC-ov nivo proizvodnje i dalje biti ključni u definisanju cijene.

Druga strana naftnog haosa

Kada je u drugoj polovini juna cijena barela nafte dostigla rekordni ovogodišnji iznos, premašivši 115 dolara nakon izbijanja sukoba u Iraku, strahovalo se od poremećaja u nabavci iz te zemlje.

nafta perperzonaIrak je sedmi vodeći svjetski proizvođač nafte sa oko 3,4 miliona barela dnevno, zbog čega bi svako onemogućavanje izvoza štetilo isporuci neophodne količine energenata za funkcionisanje globalne privrede.

Međutim, cijena nafte je danas na najnižem nivou od februara, kada je počela naglo rasti zbog ukrajinske krize, a u trenucima kada je većina učesnika na tržištu projektovala dalji skok došlo je do obrnutog trenda.

Barel nafte na londonskom tržištu danas košta manje od 98 dolara, čime je iznova potvrđeno da zakonitosti na osnovu kojih su se prethodnih godina sa velikom preciznošću mogle vršiti nove prognoze danas znatno manje utiču na formiranje cijene.

Prije svega, i ponuda i potreba za energentima nalaze se na najvišem nivou u istoriji njihove eksploatacije, a to isto važi i za, iako još nedovoljno iskorišćenu, ali ipak bogatu ponudu alternativnih izvora.

Stoga ni dvodnevna obustava rada rafinerija u Iraku, kao ni vazdušni napadi Sjedinjenih Američkih Država na tu zemlju nijesu mogli usloviti dalji rast cijene u uslovima u kojima je, bez obzira na stvarne potrebe, doslo do mnogo veće od očekivane ponude i mnogo manje od planirane tražnje, a sve to praćeno rastom američkog dolara u odnosu na euro, funtu i jen.

U godini u kojoj je prije manje od tri mjeseca izgledalo da bi nova kriza mogla izbiti ukoliko cijene postanu isuviše visoke za normalno funkcionisanje privrede, što je i uslovilo da Njemačka bude prva žrtva takvog trenda, ono što danas zabrinjava prilikom stvaranja dugoročnih prognoza je oštar pad cijene crnog zlata.

Jedan od razloga je nedovoljan izvoz nafte na kinesko tržište – zemlje od čijeg uvoza dominantno zavisi cijena bilo koje berzanske robe, a čiji trend smanjenja rasta direktno pogađa globalnu ekonomiju.

Ovo je bio razlog da krajem prošle sedmice Međunarodna agencija za energetiku revidira prognoze rasta, pa se umjesto predviđenih milion barela dnevno u 2014. i 1,3 miliona barela u 2015. može očekivati dnevna tražnja od najviše 900.000 barela u ovoj i 1,2 miliona u idućoj godini.

Posebno zanimljiv podatak u prošlosedmičnim prognozama IAE je očekivanje povećanja ponude izvan OPEC zemalja, naročito u Sjedinjenim Američkim Državama.

U kombinaciji sa jakim dolarom u kojem iskazana cijena robe postaje skuplja za korisnike drugih valuta, a sve to neposredno nakon obilježavanja godišnjice napada na Svjetski trgovinski centar 11. septembra 2001. godine i govora u kojem je predsjednik Barak Obama predstavio plan ofanzive protiv Islamske države, žarište nove krize može se ovoga puta očekivati na drugoj strani Atlantskog okeana.

Poučene prethodnim tržišnim krahom ka kojem su skliznule dijelom i zbog netaktičnih operacija na Bliskom istoku, SAD su trenutno u najpovlašćenijoj poziciji u odnosu na ostatak svijeta.

Dok se privrede dviju vodećih evropskih zemalja, Njemačke i Francuske, nalaze na pragu recesije, a Velika Britanija strahuje od otcjepljenja Škotske, dok Brisel neumorno staje u odbranu Kijeva, a Moskva uzvraća mnogo oštrijim sankcijama od zapadnih koje su joj upućene, dok kineska ekonomija usporava, a evropski uvoz opada, sve uz najavu obaranja vrijednosti eura skorijim doštampavanjem – na dobitku je jedino dolar.

Iako je teško predvidjeti potencijalne posljedice šireg sukoba u Iraku i Siriji, njihov uticaj na cijenu nafte u vremenu kada su vodeće svjetske ekonomije u ovakvom stanju biće zanemariv.

Mnogo veći uticaj imaće, uprkos ogromnim zalihama, rast izvoza nafte na američko tržište, ali i činjenica da je sjeverna hemisfera na pragu zime, kada prirodno dolazi do povećanja tražnje za energentima.

A dok geopolitičke tenzije rastu, dva rivala na međunarodnoj sceni, SAD i Rusija, u stvari su jedini koji nemaju pretjeranih razloga za brigu, jer ih nivo domaće proizvodnje donekle štiti od negativnih uticaja kojima jednako podliježu njihovi protivnici i saveznici.

Kad tržišta utihnu

Tehnološki razvoj je tokom posljednjih decenija u mnogo većoj mjeri obuhvatio sve druge oblasti proizvodnje u odnosu na naftnu industriju, naročito kada je riječ o procesu dobijanja nafte iz Zaliva.

trzista perper-zonaPosljednja dešavanja u Iraku iznova podsjećaju da se glavna nalazišta i rafinerije nafte nalaze u geopolitički najproblematičnijim oblastima. Sa druge strane, na osnovu pokazatelja sa svjetskih tržišta moglo se zaključiti da se cijena nafte mijenja u skladu sa očekivanjima o snabdjevanju, odnosno da bi, zbog nemira u pojedinačnoj zemlji koja je izvoznica nafte dnevni nivo potreba svjetskog tržišta mogao biti umanjen za određeni dio njene dnevne proizvodnje.

Sukobi na Bliskom istoku sve preciznije omogućavaju i kratkoročne projekcije daljih cijena nafte. Irak, kao najaktuelniji primjer, potvrđuje neke od zakonitosti – sukobi se odvijaju na sjeveru zemlje, a naftna infrastruktura je na jugu, zbog čega, izuzev dvodnevne obustave rada rafinerija koje je napuštalo inostrano osoblje, nije bilo značajnijih prijetnji proizvodnji.

Ovo je uslovilo i da se cijena nafte na svjetskim tržištima vrati na nivo prije izbijanja sukoba, nakon što je uočeno da se proizvodnja može nesmetano odvijati, kao i izvoz, budući da su luke takođe na jugu zemlje.

Vjerovatnoća da cijena barela nafte do kraja godine neće preći iznos od 120 dolara za barel nakon ovakvih dešavanja sve je veća, kao i ona da se neće spustiti ispod 100 dolara. U suprotnom, prvi slučaj bio bi uvod u novu krizu, a drugi bi stvorio ambijent za ubrzan oporavak svjetske ekonomije.

Ovo je moguće tvrditi jer je promjena cijena relativno mala u odnosu na njihov izuzetno visok nivo – drugim riječima, kada je barel koštao pedesetak dolara, svaki dolar više množio bi procenat poskupljenja sa dva, a na iznosu od 113 dolara koliki je prošlosedmični prosjek promjene su procentualno manje i sve ih je jednostavnije prognozirati.

Dinamika eksploatacije nafte međutim uslovljava da se za svake dvije godine svjetska tražnja za naftom poveća za dodatnih deset miliona barela dnevno, koliko, na primjer, proizvode Saudijska Arabija ili Rusija, što bi se, ipak samo djelimično, moglo promijeniti očekivanim rastom proizvodnje u zemljama Južne Amerike.

Danas je zbog sankcija Iranu smanjen nivo izvoza iz te zemlje, a unutrašnji sukobi obaraju nivo proizvodnje u Siriji, Nigeriji i Južnom Sudanu. Logički posmatrano, kombinovano sa istorijskim podacima o cijeni nafte od početka 2011. godine kada su revolucije zahvatale arapski svijet i svim pomenutim dešavanjima očekivana cijena bila barela bi najmanje za 15 dolara veća nego danas.

Međutim, uprkos ovim dešavanjima dnevna promjena cijena u 2014. najmanja je u posljednjim dvijema decenijama. Kod naftnih fjučersa oscilacije su manje nego ikada, iako je slična situacija i sa zlatom i državnim obveznicama zemalja u razvoju.

Ovakva nezapamćena tržišna mirovanja teško da bi se ikada ranije mogla povezati sa stanjem sličnom ovom u kakvom je svijet danas, ako se uzme u obzir da nijedno od bliskoistočnih dešavanja, višemjesečna kriza u Ukrajini, kineski sporovi oko izvoza, tenzije između Velike Britanije i Evropske unije, gasni sporazum između Rusije i Kine nijesu izazvali tržine šokove.

Veliki geopolitički događaji prestali su da proizvode velike posljedice, toliko da je napad 11. septembra 2001. bio posljednji direktan razlog za berzanski krah. Većina ekonomskih turbulencija u posljednjoj deceniji nije imala utemeljenje u spoljnopolitičkim događajima onoliko koliko u neodrživosti sistema da sam sebe uvećava.

U kojem pravcu i u kojoj mjeri dolazi do raslojavanja političkih i ekonomskih dešavanja biće jasnije krajem ove decenije, no već sada mogu se osporavati brojne teorije i naučni radovi, koji su mnogima donijeli slavu i priznanja.

Pretpostaviti da se razvoj može odvijati neograničeno, a za njegovo sprečavanje, umjesto ograničenih resursa, kriviti događaje za koje se sve više uočava da im je uticaj neuporedivo manji otvara potrebu za preispitivanjem svega što se do sada o tržištima znalo ili vjerovalo.

Skupa nafta – duga kriza

Rast populacije i savremeni način života uslovili su da tokom posljednjim dvjema decenijama tražnja za naftom eksponencijalno raste, što je, dalje, izazvalo potrebu za povećanjem proizvodnih aktivnosti širom svijeta.

naftaCijena ovog energenta ključni je indikator sadašnje ekonomske situacije, dok njen pad ili rast upućuju na mogući oporavak, odnosno pogoršanje stanja, a tokovi nafte su i kao krvotok jednog globalnog tržišnog organizma koji, kada na jednom mjestu uspore ili se onemoguće dovode do slabosti cijelog sistema.

Od samog početka rata u Iraku, pa sve do najnovijih sukoba na Bliskom istoku i sjeveroistoku Afrike stavljen je pritisak na globalni lanac snabdijevanja, praćen predvidivim rastom kapitalnih i operativnih troškova.

Dodatni izazov za proizvođače predstavljaju istraživanja o uticaju naftnih bušotina na seizmičke aktivnosti, a sve ovo razlozi su da vodeći svjetski potrošači preispituju mogućnosti da alternativnim putem dođu do novog goriva za industriju i transport.

Obnovljivi izvori energije još uvijek nijesu iskorišćeni u mjeri u kojoj bi zadovoljili čak ni minimalne potrebe dijela tržišta koja na njih pokušavaju da se fokusiraju.

Prije svega, izgradnja ovih energetskih postrojenja predstavlja relativno skupu investiciju u trenucima kada se zagovara štednja, iako dugoročno donose korist koja već nakon manje od deset godina rezultira dobicima.

Međutim, problem je što su rastuće potrebe za energentima − sada i odmah, kao i što će svjetsko tržište najmanje još dvije cijele decenije biti zavisno od nafte. Dok cijene nafte i gasa nastavljaju da rastu, zemlje izvoznice jedine su koje imaju korist od promjene cijena koje se stabilizuju u trenucima kada se nivo proizvodnje ujednači sa tražnjom i kada je ključno pitanje kontrole nad proizvodnim troškovima.

Tržišta tada zavise od operativne sposobnosti proizvođača – ukoliko je, na primjer, dio teritorije zemlje izvoznice u blokadi zbog ratnih sukoba, zbog čega je ona primorana da koristi luke na drugom kraju zemlje, povećanje operativnih troškova nezavisno od drugih faktora utiče na povećanje cijene.

U nedavno urađenoj analizi poslovanja vodećih naftnih kompanija čije rezultate je objavio Reuters navodi se da su tokom posljednje decenije nominalni troškovi istraživanja učetvorostručeni, dok je proizvodnja nafte uvećana svega 11 odsto. Sva istraživanja odnose se na pronalaženje mogućnosti za smanjenje troškova, a kompanije u naftnoj industriji suočene su sa ozbiljnijim signalima da način poslovanja prilagode stanju na tržištu i fokusiraju se na povećanje efikasnosti kapitala i jačanja operativnog učinka.

Posmatrano na globalnom planu, prema podacima Međunarodne agencije za energetiku objavljenim prošlog mjeseca u Sjedinjenim Američkim Državama je tokom prošle godine prosječna dnevna proizvodnja nafte iznosila 10,34 miliona barela na dan, što je porast u odnosu na 9,18 miliona iz 2012. godine. Stoga su i očekivanja da bi se dnevni nivo proizvodnje u 2014. mogao popeti na 11,35 miliona barela dnevno, što ukazuje na naftnu revoluciju u tok zemlji, koja bi već 2015. godine mogla postati vodeći svjetski proizvođač ovog energenta.

Ipak, kod ovih prognoza treba biti oprezan, budući da iz Ujedinjenih Arapskih Emirata sve češće dolaze signali da bi se upravo oni mogli probiti na prvo mjesto po količini dnevne proizvodnje. Takođe i rezerve naftnog gasa dobijenog iz škriljaca u SAD mogle bi do 2020. godine dostići maksimalan nivo eksploatacije, nakon čega povećanje proizvodnje iz ovog izvora više ne bi bilo moguće.

Ovo bi značilo da bi već početkom naredne decenije američki uvoz nafte mogao biti udvostručen u odnosu na postojeći. Kada je riječ o rezervama nafte, one su i dalje skoncentrisane na Irak, Iran, Siriju, Libiju, Egipat i Južni Sudan – sedam zemalja sa izuzetno nestabilnom političkom situacijom, zbog čega rizik od smanjenja, djelimičnog ili potpunog prekida potrošnje prijeti sa svakim novim geopolitičkim tenzijama i oružanim sukobima.

Samo u mirnodobskim uslovima da bi zemlje članice OPEC-a obezbijedile budžetsku održivost naftu moraju izvoziti po cijeni ne nižoj od 80 dolara za barel, dok svako otežavanje izvoza blokiranjem luka i nemogućnosti transporta kroz Suecki kanal cijena ovog energenta vrtoglavo skače i, poput na primjer, ovog mjeseca dostiže i iznad 110 dolara.

Ipak, da bi se globalno tržište počelo oporavljati neophodno je da cijena sirove nafte bude stabilizovana na ne više od 100 dolara za barel i to u periodu ne kraćem od godinu dana, što je, posmatrajući postojeće konflikte na Bliskom i Srednjem istoku gotovo i nezamislivo. Drugim riječima, svjetsko tržište ne samo da se ni ove, ni naredne godine neće oporaviti od krize koja ga je pogodila prije više od pet godina, već bi se ona mogla samo produbljivati.

Nova energija za Stari kontinent

Nemiri u Egiptu su već duže vrijeme u fokusu svjetske javnosti, a svako pogoršanje situacije u toj zemlji direktno se odražava na rast cijene nafte, najviše zbog problema sa transportom kroz Suecki kanal. Prije tačno četrdeset godina naftna kriza uzdrmala je svjetsko tržište kapitala, a 1973. godina upamćena je i po pokretanju najvećeg napada Egipta na Sinajskom poluostrvu. Četiri decenije naftnih previranja obilježili su ratovi na Bliskom i Srednjem istoku koji su opisivani i o kojima se izvještavalo kao o sukobima suprotstavljenih vjernika, ekstremističkih grupa i pobunjenika.

perperzona-energijaCijena nafte, najvažnijeg energenta, čije rezerve se vremenom smanjuju, na prelazu između dva milenijuma višestruko je uvećavana tokom ratova na ovim područjima; u potragu za njom krenulo se svuda, a uporno joj se pokušava naći i zamjena. Osim alternativnih izvora energije, koje, naročito u zemljama Zapadne Evrope, omogućavaju funkcionisanje industrijske proizvodnje pokušavaju se pronaći i rješenja za ono za šta je, usljed tehnoloških ograničenja, nafta i dalje neophodna. Istraživanje nafte u crnogorskom podmorju već neko vrijeme je jedna od najvažnijih tema u domaćoj ekonomiji, dok se susjedna Srbija sve više koncentriše na dobijanje gasa iz uljnih škriljaca, kojima je ujedno i najbogatija zemlja u regionu. Ekonomska računica ukazuje na isplativost ovakvih poduhvata, budući da je, iako su inicijalni troškovi visoki, cijena gasa dobijenog na ovaj način trostruko niža od onog dobijenog drugim oblicima proizvodnje.

Sjedinjene Američke Države već duže vrijeme koriste energiju dobijenu na ovaj način, no razmatranje samog postupka bio je još jedan povod da iznova razjedini oko brojnih pitanja neusaglašene zemlje Evropske unije. Istraživanja evropskih agencija za praćenje javnog mnjenja pokazala su da tri četvrtine Evropljana strahuju od negativnih efekata ovakvog načina eksploatisanja energije, prvenstveno zbog očekivanja da bi se ovim mogla nanijeti šteta životnoj sredini. U EU ne samo da još nigdje nije iniciran ovakav postupak dobijanja gasa, već je u Francuskoj i Bugarskoj on čak i zakonom zabranjen. Na drugoj strani Velika Britanija i Poljska kao vodeći zagovornici ovih istraživanja za njih već izdvajaju sredstva, a pridružile su im se Mađarska i Španija koje u ovome vide najveću razvojnu šansu u postkriznom periodu.

O ovom metodu dobijanja gasa proširio se veliki broj dezinformacija, međutim, rezultati stručnih ispitivanja potvrdili su da su brojke kojima se u iznesenim navodima licitiralo znatno manje kada je riječ o negativnim efektima i neuporedivo veće kada se govori o prednostima. Jedna od prvih kritika javnosti odnosila se na visok stepen zagađivanja životne sredine, međutim, dokazano je da je, na primjer, dobijanje energije iz vjetroelektrana, koje se naročito u EU promoviše kao poželjna „zelena“ varijanta u stvari čak i štetnije po okolinu. Rezultati istraživanja u SAD pokazali su da u saveznim državama Teksasu, Pensilvaniji i Vajomingu, gdje se i odvija vađenje gasa iz škriljaca, ne postoji ni jedan primjer kontaminacije. Nakon što se protekle sedmice u EU stvorila polemika između pristalica i protivnika ovog procesa, britanski naučnik i novinar Met Ridli u kolumni za magazin The Times razbio je pet najčešćih mitova o ovoj djelatnosti koji su plasiranjem neprovjerenih informacija putem medija dospjeli u javnost.

Najčešći razlog protivljenju ovom načinu proizvodnje bili su navodi da se njime izazivaju zemljotresi, zagađuje sistem voda, oslobađa metan, troše iracionalne količine vode, kao i da u prirodu dospijevaju velike količine različitih toksičnih materija. Ridlijevo korak po korak negiranje svakog od ovih mitova omogućilo je evropskoj javnosti sagledavanje ovog pitanja iz drugog ugla. U međuvremenu Holandija je obustavila proizvodnju gasa na ovaj način, a debate za i protiv kojima se pokušava otkriti da li se radi o velikom prirodnom i društvenom riziku ili pak karti za put u energetske slobode vode se na institutima i razmatraju u televizijskim emisijama.

U ovoj zemlji, čuvenoj po velikom broju različitih energetskih postrojenja nadležne institucije redovno sprovode istraživanja o nacionalnoj i globalnoj energetskoj slici, a lokalni mediji tokom protekle sedmice prenijeli su rezultate jednog od njih u kojem se navodi da su očekivanja javnosti neuporedivo optimističnija od onoga što je realni prikaz stanja u energetici. Kada je riječ o gorivima, kao i načinima za dobijanje električne energije globalne rezerve su u proteklih četrdeset godina opale 13 odsto, a prognoze su da bi do 2035. pad mogao iznositi 30 odsto. Ipak, generalno loša energetska slika EU može se posmatrati kao šansa za zemlje regiona, a od učešća energenata u izvozu zavisiće i njihova dalja ekonomska budućnost.

Naftni signali

Procesi na globalnom tržištu dostigli su dinamiku do nivoa u kojem više nije moguće nešto nazvati pravilom, jer čim se putanja ekonomskih kretanja prepozna i čim je na osnovu jednog pokazatelja moguće predvidjeti naredni, odnos snaga se vrlo brzo promijeni. Trendovi povećanja ili smanjenja vrijednosti valuta ili berzanske robe toliko su kratkotrajni da o povoljnom trenutku za njihovu razmjenu nerijetko odlučuju sekunde, faze rastova i padova smjenjuju se tom brzinom da vrlo često dolazi i do odstupanja od osnovnih tržišnih načela kakvo je ono da pri jačanju američkog dolara cijena nafte opada i obratno.

naftaVeć od početka ove godine više puta je zabilježen paralelan rast, kao i pad vrijednosti zelene valute i „crnog zlata“, iako važi pravilo da kada dolar gubi vrijednost, cijena nafte raste, jer se time povećava kupovna moć vlasnika ostalih valuta, što uslovljava veću tražnju. U fokusu su tokom protekle sedmice bile promjene cijene nafte koje su bile uslovljene pokazateljima sa američkog tržišta, nastavljajući da im i same budu signal, u zatvorenom krugu uzročno-posljedičnih veza.

Cijena nafte u Sjedinjenim Američkim Državama u najvećoj mjeri uslovljena je količinom rezervi, koje se smanjuju u onim periodima godine kada je sezonska eksploatacija goriva povećana, ali i rastu zahvaljujući proizvodnji iz škriljaca koja postaje sve intenzivnija. Koncetrisanjem na ovaj tip proizvodnje zaustavljen je rast cijena i omogućena privremena stabilizacija američke ekonomije upravo zato što su brojne američke kompanije ovdje vidjele prostor za zaradu. One ne samo što su povećale zaposlenost, naročito u ruralnim područjima, već su uticale da se, na principu konkurentnosti gorivo prodaje po sve nižim cijenama. Pad cijena u rivalskoj borbi rastućeg broja učesnika odvijao se sve do granice u kojoj je bavljenje ovom djelatnošću prestalo da bude ekonomski isplativo.

Nuditi bilo koji proizvod po cijeni nižoj od proizvodne direktan je put ka bankrotu, a to je upravo ono što se događa cijelom post-kapitalističkom svijetu koji je igrao po pravilima tržišta, dok bankrotirali nijesu samo oni koji su gubitke izbjegli promjenom odnosa prema korisnicima, što je uradio najveći broj banaka. Međutim, primjer proizvodnje nafte iz škriljaca jedan je od najboljih pokazatelja neodrživosti globalnih trendova koji su preslikani iz američke ekonomije, kao i signal da se jedino u ekonomiji sa primjesama socijalističkog koncepta, ali tek u onoj mjeri u kojem je ekonomija tijesno povezana sa društvenom odgovornošću u stvari i nalazi antikrizno rješenje.

Kao što je cijena nafte sada jedan od najznačajnijih signala daljih dešavanja na ekonomskoj sceni, tako bi buduća dešavanja u naftnoj industriji u dogledno vrijeme mogla uticati na izmjenu globalnog odnosa snaga i prihvatanje novog koncepta koji bi, nesumnjivo, morao umjesto profita i pravila koja se tiču konkurentnosti morao biti društveno odgovoran. Proizvodnja nafte među konkurentima usloviće ili bankrote onih koji svim silama ne budu grabili ka tržišnoj prevlasti ili kreiranje kartela ili povratak na višu tržišnu cijenu koja dalje povećava ostale troškove i šteti industrijskom sektoru.

Sva tri scenarija na poseban način štete društvu i javnim finansijama. Dakle, jedini subjekat kojem ovdje ostaje prostora za reagovanje je država na kojoj je, priznaćemo, i suviše težak zadatak da ispravi greške, ne samo one koje je pravila sadašnja i pretodna vlada, već koje su nastale kada je čovječanstvo još nespremno da napravi prve kapitalističke korake gurnuto u svijet u kojem je novac jedina vrijednost, a za koje je kažnjeno krizom, recesijom, bankrotom. Ako tada nije bilo dovoljno pokazatelja da je koncept koji se naglo uvodi neodrživ, barem danas signali postoje u gotovo svemu čime se bilo koji stanovnik planete bavi.

Preispitivanjem razloga za greške koje su se dogodile prilikom određivanja pravaca američke ekonomije pokazuju da je priroda ljudskog bića uvijek uslovljavala da ono teži ka najboljim mogućim rješenjima u okolnostima i stanju u kojem se nalazi, ali da su greške neizbježne jer se nalaze u svakoj ljudskoj odluci. Otud i zaključak da ekonomija budućnosti u prvi plan mora da stavi čovjeka, jer će bankrotstva, demonstracije i štrajkovi koji se danas, iako rasprostranjeni, nalaze samo u početnoj fazi – njihovo vrijeme će tek nastupiti i biće antiteza teoriji stalnog rasta koju ni monopolistička, ali ni konkurentska tržišta nijesu uspjela da dokažu.