Kada Dženet Jelen govori tržišta slušaju

Nakon što je u oktobru prošle godine imenovana za predsjednicu Federalnih rezervi, a 31. januara preuzela tu dužnost kao prva žena na čelu centralne američke finansijske institucije, došao je i dan kada će se jedna od najmoćnijih žena u svijetu finansija obratiti američkoj, ali i svjetskoj javnosti i saopštiti svoje viđenje stanja najveće svjetske ekonomije, te najaviti koje ciljeve želi ostvariti i kojim koracima će doći do njih.

dzenet jelenPrelazak na ovu funkciju predstavljao je samo korak na najvišu stepenicu u hijerariji Feda, u čijem se samom vrhu, prvo kao predsjednica ogranka u San Francisku, a zatim kao potpredsjednica, Dženet Jelen nalazila punih osam godina i gdje je odigrala ključnu ulogu u izvlačenju američke ekonomije iz najveće finansijske krize.

Njene izjave i komentari odavno su jedan od ključnih signala koje osluškuju svi oni tržišni igrači čije poslovanje zavisi od stanja na globalnoj ekonomskoj sceni, a koji ništa ne prepuštaju slučaju. Prepoznata je kao stručnjak koji se tokom angažmana u Fedu posebno isticao u borbi protiv nezaposlenosti, ali i kao neko ko inflaciju nije posmatrao kao veliku prijetnju.

Prije tačno godinu dana, dok se javnost još nije bila upoznata sa mogućnošću da će naslijediti Bena Bernankea, republikanca koji se svojim kasnijim potezima u Fedu sve više približavao načelima američkih demokrata, Dženet Jelen je izjavila da borbu protiv nezaposlenosti smatra ključnim prioritetom u daljem kreiranju monetarne politike.

Zaposlenost je, kako je ocijenila, ne samo daleko od maksimalnog nivoa, već i od onoga što je moguće učiniti, a mehanizam za borbu protiv nje postoji sve dok inflacija ne dostigne zacrtani maksimum od dva odsto.

Kamatne stope

Ona je i jedan od ključnih donosilaca odluke da se kamatna stopa održava na rekordno niskom nivou, kako bi se doprinijelo oporavku krizom pogođene američke privrede.

Osim što zbog svoje posvećenosti rješavanju problema nezaposlenosti ima veliku podršku američkih sindikalnih organizacija, nailazi i na veliko uvažavanje moćnika sa Wall Streeta.

Stručnost i taktičnost u odnosima sa tom finansijskom elitom dali su joj prednost nad ranije predlaganim nosiocem čelne funkcije Feda, bivšim američkim ministrom finansija Lorensom Samersom, od čijeg se imenovanja odustalo zbog, kako je ocijenjeno, previše bliskog odnosa sa Wall Streetom.

Za razliku od njega, Dženet Jelen ima naklonjenost i podršku, ali ne i suviše tijesne veze koje bi mogle uticati na nesmetan, zakonit rad centralne američke finansijske institucije.

Kriza koja je izbila 2008. godine otvorila je širom oči svima u SAD, posebno senatorima koji, po svemu sudeći, žele da, makar tamo gdje mogu utiču, izbjegnu mogućnost za netransparentne radnje, kojih tamo gdje se svakodnevno broje milijarde eura ima toliko da samo jedan nespretan potez dovodi u pitanje legitimnost brojnih odluka.

Upoznati sa dosadašnjim načinom rada nove predsjednice Feda senatori su joj i dali podršku svjesni činjenice da će ulagači na finansijskim tržištima odluke donositi na osnovu njenih javnih izjava, a ne tajnih dojava kakvima su skloni oni prebliski Wall Streetu.

Očekivanja

Od Jelen se očekuje da osigura kontinuitet Fedove politike koju je vodio njen prethodink. Načela za koja se tokom dosadašnjeg angažmana zalagala idu u prilog očekivanjima.

Ona je u ekonomskim krugovima prepoznata kao oštra zagovornica agresivnih stimulansnih mjera u cilju postizanja ekonomskog rasta koje se baziraju na niskim kamatnim stopama i velikim kupovinama državnih obveznica, principa jako sličnih sadržaju programa Bernankeovog „kvantitativnog popuštanja“.

Stoga je, kako za nju, tako i za američku privredu, ali i za svjetsku ekonomsku scenu jedan od ključnih izazova postupak ukidanja vanrednih stimulansnih mjera. Odluka o načinu, postepenosti i vremenskom roku ukidanja programa „kvantitativnog popuštanja sada je u njenim rukama, a sve to biće praćeno naporima u radu za normalizacijom monetarne politike.

Činjenica da je sama informacija o njenom imenovanju usred budžetske blokade i obustave finansiranja vladinih aktivnosti zbog političkog sukoba u Vašingtonu ipak uspjela da prouzrokuje pozitivne trendove na berzi, govori da se od nove predsjednice Feda mnogo očekuje, ali i da joj se još više vjeruje.

Tržišni ulagači njeno prvo obraćanje očekuju s velikim nestrpljenjem. Ona će saopštiti najnovije podatke, svoje viđenje stanja i prognozu, te najaviti da li je i za kada planirano smanjenje stimulansnog programa.

Ključna oblast na koju u njenom izlaganju treba obratiti najviše pažnje je na koji način će se nastaviti sa programom otkupa državnih obveznica.

Od kraja 2008. godine do danas američka centralna banka kupila je na trilione dolara vrijedne državne i hipotekarne obveznice, sve u cilju stimulisanja ekonomskog rasta kroz vještačko održavanje berzanskih indeksa na viskom nivou i omogućavanja pristupačnijih mogućnosti kreditiranja.

Ipak, Fed je još ranije okvirno prognozirao vrijeme u kojem će početi postepeno da smanjuje stimulansne mjere, pod uslovima da se pojave neki od ključnih signala oporavka, poput rasta zaposlenosti.

Program Feda

Od decembra prošle godine centralna banka polako smanjuje program kupovine državnih obveznica, spustivši ga prvo sa 85 milijardi na 75 milijardi dolara mjesečno u januaru, a zatim na 65 milijardi dolara u februaru.

Ovo je bio i jedan od razloga za brigu berzanskih igrača, s obzirom na rastuću vjerovatnoću za obaranje berzanskih indeksa.

Indeksi na Wall Streetu su tokom 2013. godine iz mjeseca u mjesec dostizali istorijske rekordno visoke nivoe, zbog čega je sve prisutniji strah ulagača da bi, u slučaju izostanka stimulansa, moglo doći do ozbiljnih berzanskih krahova.

Već je sama najava o smanjenju monetarnog stimulansa za prvih, pa drugih deset milijardi dolara na mjesečnom nivou oborila vrijednost ključnih indeksa, ali i akcija brojnih američkih kompanija, stoga je i pitanje šta će se desiti kada oni u potpunosti izostanu kad već sama najava njihovog smanjenja predstavlja ovakve tržišne šokove.

Dženet Jelen je već najavila da će do smanjenja vrlo brzo doći i da će se ono odvijati korak po korak.

O kakvom smanjenju se radi biće poznato već danas, pa i ako propustite njen govor, dovoljno je baciti pogled na tabelu sa vrijednostima Wall Street indeksa da bi ste znali da li se to zaista dogodilo.

No svakako, ukoliko ste u tržišnim vodama, njeno izlaganje ili informaciju o sadržaju izrečenog ne bi trebalo da propustite. Saznaćete mnogo više nego što vam bilo koji od grafikona može reći.

Osim, najvjerovatnije, najave o izmjenama plana stimulansnog programa velika je vjerovatnoća i za promjenom okvira nekih od ranije postavljenih Fedovih ciljeva.

Fed je zadržao kratkoročne stope na nivou blizu nule još od 2008. godine kako bi stimulisao veću potrošnju. Ipak, ulagači su se u velikoj mjeri navikli na takvo stanje, zbog čega bi jedan od ključnih signala za odluke o novim potezima mogla biti najava o povećanju kamatnih stopa, što će se dogoditi čim američka ekonomija pokaže prve znake konkretnog oporavka.

Zapošljavanje

Jedan od ključnih postavljenih ciljeva jeste da se stopa nezaposlenosti spusti ispod 6,5 odsto, te da se stopa inflacije poveća na 2,5 odsto. No sadašnje stanje pokazuje da je stopa nezaposlenosti već jako blizu ciljane granice i iznosi 6,7 odsto, a opšta percepcija jeste da je američka privreda i dalje ranjiva, zbog čega postoji mogućnost da se promijene donja granica za nezaposlenost i, eventualno, gornja za stopu inflacije kako bi se osiguralo da se postizanje planiranih ciljeva ostvari u okvirima u kojima su promjene ipak vidljivije.

Motiv Dženet Jelen su nesumnjivo konkretni rezultati, a ne robovanje numeričkim ciljevima, zbog kojih ne bi bilo iznenađujuće ni da ih u mjeri u kojoj je to moguće napusti i stavi fokus na kvalitativne umjesto kvantitativnih pokazatelja.

I sama je senatorima prošlog mjeseca već pojasnila da stopa nezaposlenosti nije dovoljan statistički podatak na osnovu kojeg se može procjenjivati vitalnost jednog tržišta.

U međuvremenu, predsjednik njujorškog predstavništva Federalnih rezervi Bil Dadli ocijenio je za Wall Street Journal da je stopa nezaposlenosti od 6,5 odsto već zastarjela mjera i da treba razmatrati spuštanje tog praga, budući da mu se sadašnje tžište već približilo.

Sve ovo ukazuje na veliku mogućnost da se promijeni zacrtano odredište na koje američka privreda treba da stigne. Od razlike u odnosu na prethodno utvrđene, upotpunjene informacijom o vremenskom roku za njihovo postizanje, zavisiće i dalje odluke o podizanju kamatne stope i o fazama ukidanja stimulansnih mjera.

Na osnovu ovih podataka biće ih lakše nego ikada predvidjeti i prema njima planirati dalje investicione odluke. Drugim riječima, nekoliko minuta današnjeg izlaganja biće dovoljno da osmislite ovogodišnji plan ulaganja na tržištu kapitala.

Jedan interesantan aspekt izvještaja Federalnih rezervi biće i osvrt na vremenske neprilike koje su ove zime američkoj privredi zadale mnogo nevolja, a budžetu velike izdatke.

Oštra zima koja je obilovala sniježnim olujama i ledenim talasima umanjila je mogućnost brzog oporavka, odrazivši se u najvećoj mjeri na poljoprivredu i proizvodnju hrane, maloprodaju i otvaranje novih radnih mjesta, ostavivši nejasnom ukupnu sliku stanja američke privrede i otvoreno pitanje da li bi dobrih rezultata bilo u planiranoj mjeri da nevrijeme nije zahvatilo veliki dio njene teritorije, te da li je usporavanje rasta samo privremeno ili će se nastaviti i u toplijim danima.

Ukoliko se prvi pozitivni pomaci ne jave već u aprilu, godišnje prognoze američke ekonomije mogle bi biti smanjene, što je još jedan signal pada vrijednosti američkih berzanskih indeksa.

Šanse za oporavak

U slučaju da u narednih mjesec dana dođe do blagog oporavka biće jasno da su samo meteorološki faktori uticali na usporavanje rasta, no ukoliko ih ne bude, otvoriće se potreba za preispitivanjem svih uticaja i primjene nove politike u borbi za postizanjem napretka.

Kada je riječ o tržištu rada, samo u februaru ove odine više od 3,8 miliona Amerikanaca vodilo se kao nezaposleno duže od šest mjeseci, a čak 7,2 miliona onih koji imaju privremeni posao nemaju punu satnicu i primaju honorarne naknade, a koji su u potrazi za poslom sa punim radnim vremenom.

Dženet Jelen je i te kako obratila pažnju na ove podatke, posebno na činjenicu da nikakvih pomaka u ovoj oblasti nije bilo već neko vrijeme.

Jedna ohrabrujuća okolnost je što je inflacija u SAD i dalje ispod one granice od dva odsto koju je Fed, navodeći svoje ciljeve, zacrtao da će održavati na duže vrijeme, zbog čega rast cijena ne bi mogao dodatno pogoršati stanje, pa ni razlozi za zabrinutost nijesu veći.

Većina funkcionera i stručnjaka koji su komentarisali rad Dženet Jelen prije preuzimanja ove funkcije stavljali su akcenat na njenu posvećenu borbu za smanjenjem nezaposlenosti.

Kakve i kojim mjerama obezbijeđene prilike za zapošljavanje američkih građana će biti obezbijeđene u ovoj godini biće ubrzo poznato, a pitanje koje se dalje otvara je koja je cijena tog zapošljavanja i koje nove vještačke mjere će biti potrebne da bi se i u ovoj godini američka privreda držala stabilnom, izvan mogućnosti da postane prijetnja globalnom tržištu.

Kakva su očekivanja?

Interesantno je da su, upitani da javnosti predstave svoja očekivanja od uticaja prvog obraćanja Dženet Jelen javnosti, brojni rukovodioci finansijskih kuća, analitičari i finansijski stratezi pokazali veliki optimizam. Presjek njihovih prognoza je da bi sa proljećem i u američkoj ekonomiji bio vidljiv procvat.

Zbog njihove škrtosti na informacijama o stvarnim razlozima za takva uvjerenja, stiče se utisak ili kao da svi nešto „znaju“ što je laičkoj javnosti i dalje nedokučivo, ili kao da se bezuslovno nadaju da jednostavno nešto bolje „mora“ da se dogodi. Većina ulagača se nije dala zavarati ovakvim prognozama.

Tržišne tokove je već u velikoj mjeri pogodila ukrajisnka kriza, te napetost uoči krimskog referenduma kada je zabilježen pad vrijednosti akcija kompanija na Wall Streetu. Već nakon proglašenja nezavisnosti Krima, stanje na finansijskim tržištima se stabilizovalo, no kao i uoči svakog oglašavanja Feda ulagači su smanjili aktivnost, iščekujući nove signale.

Odluka Feda o novim mjerama preliće se na stanje u cijelom svijetu. Ona će se primarno odraziti na kurs američkog dolara u osnosu na druge svjetske valute, nakon što bude razmotrena potreba za novim doštampavanjem novca i obaranjem njegove vrijednosti kako bi SAD stimulisale proizvođače olakšicama pri izvozu.

Ukoliko bude objavljena informacija o pomaku na tržištu rada, kao i o rastu ukupne kupovne moći, očekivaće se i povećana tražnja za energentima, prije svega nafte čiji su SAD najveći svjetski potrošač, što će usloviti rast cijena. Pozitivni signali otvoriće put i rastu vrijednosti akcija vodećih američkih kompanija, što će ohrabriti ulagače.

Na čemu je baziran optimizam?

Jedan detalj u cijeloj priči ipak ukazuje da je u slučaju povjerenja više riječ o optimizmu nego o konkretnim pokazateljima jeste i to što je tokom preuzimanja čelne pozicije u centralnoj američkoj finansijskoj instituciji Dženet Jelen obećala da će biti onakav centralni bankar koji neće iznenađivati javnost.

Ovo bi bilo razumljivo kada bi Federalne rezerve imale jasno propisana načela vođenja monetarne politike i smjernice za njihovu primjenu. Ipak, Fed za 101 godinu postojanja nije pokazao da postoji niti jedno takvo pravilo. Baš ni jedno, što se jasno može utvrditi retrospektivom odluka donošenih u prethodnim decenijama.

Niko u vremenu ranijih kriza nije posezao za mjerama poput programa „kvantitativnog popuštanja“, sredinom druge polovine prošlog vijeka bi predsjednicima Feda takva ideja vjerovatno izgledala suludo, rijetki su slučajevi ponavljanja prakse, a i riječ je o izuzetno decentralizovanoj instituciji koja nije direktno uslovljena političkim odlukama, iako Senat, na predlog predsjednika verifikuje izbor rukovodilaca.

Stoga je i pitanje što je Jelen ovim htjela poručiti – da vidi mogućnosti za postizanje dobrih rezultata primjenjujući iste mehanizme poput njenog prethodnika ili da očekuje pomake koji će kompenzovati rizik i oštrinu mjera koje planira da sprovede.

Takođe, ostaje nejasno i u kojoj mjeri ona smatra opravdanim sadašnji program otkupa obveznica i kojom dinamikom želi da ga smanji, procjenjujući da bi to zadovoljilo i dominantan broj onih kojima zarade na Wall Streetu predstavljaju samo podatak da se tamo neko drugi dodatno bogati.

Dženet Jelen kao demokrata vjeruje u opravdanost državnih intervencija za stimulisanje privrede, no pitanje je ko će iz ovakvih poteza imati priliku da zaradi i prema kome će održati obećanje da neće biti iznenađenja.

Biografija

Dženet Luiz Jelen rođena je 13. avgusta 1946. godine u Bruklinu.

1971-1976 – Doktorirala na Jejlu i predavala na Harvardu

1978 – Udala se za dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju Džordža Akerlofa

1994-1997 – Bila je članica Upravnog odbora guvernera Feda

1997-1999 – Predsjedavala je Ekonomskim savjetom Bijele kuće tokom mandata predsjednika Bila Klintona

2004-2010 – Predsjedavala je ogrankom Federalnih rezervi u San Francisku

2010 – Imenovana je za potpredsjednicu Feda

2013 – Nominovana za čelnu poziciju u Fedu

Bogatiji popušta

Vijest koja je protekle sedmice odjeknula svjetskim tržištima i odmah po objavljivanju uzdrmala berzanske indekse, cijene akcija kompanija i kurseve svjetskih valuta bilo je smanjenje programa kvantitativnog popuštanja za dodatnih deset milijardi dolara, za koliko je umanjen i u decembru.

perperzonaProgram kojim su Federalne rezerve u septembru 2012. godine započele da stimulišu američko tržište kapitala sa 85 milijardi dolara na mjesečnom nivou zamišljen je kao plan oporavka krizom uzdrmane najveće svjetske ekonomije, bez vremenskih odrednica datih za njegovo smanjenje ili ukidanje.Ukoliko ste otkako su ove mjere stupile na snagu pratili tržište kapitala, ono što ste uvidjeli da se nametalo kao pravilo jeste da je na dan neposredno prije sastanka Federalnih rezervi obim trgovine minimalan, jer se očekuju signali u izvještajima o ishodu sastanka. Drugim riječima, trgovci su pratili da li će biti najavljeno da se ovaj program ukida ili smanjuje, jer bi to navodno značilo da je došlo do ozbiljnijeg oporavka američke privrede i da su buduća ulaganja sigurnija.Samo kvantitativno popuštanje predmet je brojnih kritika, najčešće među zagovornicima alternativnih ekonomskih rješenja koji razloge za njegovo uvođenje vide u slabim kapacitetima vladajućih struktura da se izbore sa deficitom i rastućim dugovima. I zaista, kako se opravdanost finansijskih i ekonomskih mjera može predočiti na jednostavnijim primjerima, kako drugačije izgleda to što Fed kupuje američke državne obveznice da bi im vještački uvećao vrijednost nego kao kada bi značajan privredni subjekt kupovao staro gvožđe da bi podstakao poslovanje željezare.

I uopšte, u sadašnjem načinu vođenja američke monetarne politike sve češće uočava se odsustvo racionalnog, stručnog sagledavanja situacije iz koje jedan po jedan stiže signal da je stanje alarmantno jednako kao i dvadesetih godina prošlog vijeka, neposredno prije ulaska u Veliku depresiju. Ipak, nastavlja se sa štampanjem novca, kamatne stope drže se na ekstremno niskom nivou, a sve u uvjerenju da bi rast stope inflacije mogao imati pozitivan uticaj.

Nulta kamatna stopa je, sasvim sigurno jedna od ključnih prepreka povratku snažnijem rastu, no na sličnim mjerama insistira i Evropska centralna banka, zbog čega postoji uvjerenje da će, kao što su na sličan način zapale u krizu, zapadne ekonomije iz nje i izaći. Ni sa jedne strane Atlantika se očigledno nije želio poštovati red veličina uticaja smanjenja kamata i drugih mjera kako bi se omogućilo jeftinije kreditiranje.

Kršenje hijerarhije u davanju prednosti kreditno manje sposobnima ovdje međutim rezultira suprotnim od željenog – za preduzimanje rizičnih mjera odlučuju se oni koji u, uslovno rečeno, normalnim tokovima ne bi krenuli sa investiranjem. Oni koji raspolažu sredstvima ipak se suzdržavaju od ovakvih povoljnosti, što uslovljava da ogromne količine kapitala ipak ostaju izvan opticaja.

Ovo bi doprinijelo ekonomskom rastu kada bi se na ovaj način željela kratkoročno stimulisati tražnja koja bi dala novi impuls tržištu, međutim, takva ideja ima smisla samo kada je ponuda na zadovoljavajućem nivou. Stanje u kojem se nalaze kreditni posrednici je, međutim, posve drugačije i u njemu se ogledaju razlozi zbog kojeg će prije ili kasnije doći do rasta kamatnih stopa u trenutku kada to bude najmanje poželjno.

To bi se svakako najnegativnije moglo odraziti na one subjekte kojima su kreditna sredstva jedini izvori finansiranja. Sa druge strane, oni koji su likvidniji suzdržavaju se od uzimanja dodatnih sredstava za nova ulaganja upravo zbog očekivanja da će nedostatke ovakve politike kreditiranja prije ili kasnije morati biti nadoknađeni iz postojanih izvora.

Po svemu sudeći, oni koji gospodare sredstvima ne žele se zavarati ulaganjem dok se tržišnim prilikama favorizuju oni sa manje novca i ustupaju im prednost do trenutka kada program Feda bude u potpunosti ukinut, što bi se, navodno, moglo dogoditi krajem godine. Zbog toga bi upravo naredna godina mogla biti još jedna u kojoj bi jaz između održivih i onih sa problemima u poslovanju mogao biti još veći, a sve negativne posljedice dalje krize prelivene na one koji su fazu oporavka iskoristili da dođu do novih sredstava – mala i srednja preduzeća koja će biti primorana da se zadužuju po većim kamatnim stopama kako bi otplatila kredite sa nižim kamatama.

Zato su i sumnje u oporavak uz pomoć ovakvih mjera opravdane – čim se prestane sa vještačkim ubrizgavanjem ili može doći do novog kraha ogromnih razmjera ili do stvaranja nelojalne konkurencije, monopola i uslova u kojima će svaka osjetljivost biti na udaru. Stanje je slično i u Sjedinjenim Američkim Državama i u Evropskoj uniji, s tom razlikom što Fed spas nalazi u štampanju novca, a ECB ne bi imala adekvatnih mehanizama za spašavanje bankarskog sektora osim bankarske unije o kojoj ideja u mnogim članicama ne dobija „zeleno svijetlo“. Prilivi novca su i dalje nedovoljni, stopa nezaposlenosti zabrinjavajuća, a sve zbog toga što su se oni koji raspolažu sredstvima povukli.

Na kraju jedne i pragu nove ere

Nekada simboli moći, a danas pominjane isključivo u kontekstu krize, deficita i mogućeg bankrota, centralne finansijske institucije najvećeg broja ekonomski najjačih zemalja najviše su pogođene sporom, ali sve izvjesnijom smjenom dviju ekonomskih era.

nova ekonomska eraMogućnosti dugoročnog planiranja u javnim finansijama više nema, kao ni sposobnosti ni američkih Federalnih rezervi, niti Evropske centralne banke da se bez ponovnih intervencija održi balans između prihodne i rashodne strane. Razlog je vrlo jasan – monetarne politike i Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, ma koliko se razlikovale u načelima, pokazale su se jednako pogubnim nakon što je zaduživanje postalo ključni mehanizam za rješavanje problema deficita.

U ovakvim sistemima, a posebno u američkom u kojem novčana masa kontinuirano raste kao rezultat sve većih cijena, ušteda sredstava na ovom nivou gubi smisao, do te mjere da bi, ako se računa na dalje devalviranje valute, mnogo korisnija strategija bilo zaduživanje za sredstva kojima bi se došlo do nenovčane imovine, prije svega onoga što može poslužiti kao rezerva, a zatim vraćanje duga u valuti čija je vrijednost na kraju određenog perioda niža za oko polovinu procenta koliko je iznosila kamata. Zaduživanja bi u ovom slučaju bilo neuporedivo manje, jer ono nije mehanizam za održavanje, već nusprodukt ovakvih monetarnih politika.

Dešavanja u posljednjih nekoliko mjeseci i u SAD i u EU otkrile su sve negativne efekte pogrešno donešenih odluka u protekloj deceniji – spašavane su loše investicije iz privatnog sektora i povećana su socijalna davanja, pri čemu je javni dug dostigao neodrživo visok nivo, dok su kamatne stope smanjene na minimum, a deficiti otali ogromni. U ovakvim okolnostima ne postoje nikakvi izgledi za realan rast, naročito ne pri činjenici da je bankarski sektor na vrhu kule od karata, odnosno, u ovom slučaju sagrađene od državnih dužničkih hartija, zbog čega bi prestanak budžetskih izdataka označio krah bankarskog sektora.

Takođe, povećanje kamatnih stopa uslovilo bi pad likvidnosti, dok, sa druge strane, značajnije smanjenje javne potrošnje ne izgleda moguće, ukoliko se uračunaju stimulansi koje i Fed i ECB praktikuju, a vlasti, na temeljima demokratskih principa, bezrezervno podržavaju.

Da ima prostora, ali i potrebe za novim pogledom na finansijske tokove pokazuje sve veći broj signala. Prije svega, propagiranje štednje, bilo javne, bilo privatne u dogledno vrijeme bi, naročito pri rastućoj inflaciji, moglo preostati tek ušteđevina na papiru, nakon što valute budu gubile vrijednost usljed jačanja drugih, prije svega istočnih ekonomija.

Države nemaju previše izbora u pronalaženju modela za obračunavanje sa ovakvim pojavama, ali moć da prekinu trend konstantnog zaduživanja, gubitka vrijednosti imovine i rasta deficita imaju, a on se ogleda u svemu suprotnom onome što centralne finansijske institucije sada praktikuju.

Rastuće ekonomije na tri kontinenta potvrdile su da je to moguće, pri čemu one nijesu zavaravale ni sebe, ni svjetsku javnost o podacima o svom stvarnom bogatstvu. Stoga ni zapadne ekonomije, dok se ne suoče sa činjenicom da je njihovo bogatstvo zasnovano samo na staroj slavi iz nekih srećnijih vremena koje se po inerciji i dalje takvim doživljava, rupama u sistemu i neodrživosti tekućih trendova u periodu dužem od narednih deset godina nastaviće da budu glavni krivci za problem siromaštva u ostatku svijeta.

Smjena ekonomskih era je izvjesna, a uslijediće i sa potrebom da se prekine „demokratski“ trend dvopartijskih sistema ili makar ublaži njihova dominacija, jer ekonomskoj slici njihova trajanja i naizmjenično smjenjivanje najviše štete.

I zlato gubi vrijednost

Tržište zlata jedno je od najnetransparentnijih i najpodložnije manipulacijama, iako je u posljednjoj deceniji predstavljalo najveći mamac za investitore. Ono što je takođe važno napomenuti jeste da se najveći obim trgovine ovim plemenitim metalom ne odvija u fizički isporučivoj robi, već u hartijama na kojima je naznačena njegova vrijednost, a koje se preprodaju u beskonačnost, čak do te mjere da se postavlja pitanje da li zlata u onoj količini u kojoj ga ima na tržištu kapitala zaista toliko ima i u prometu.

zlato-perperzonaU prilog tvrdnjama da je zlata izlivenog u poluge neuporedivo manje od količine kojom se svakodnevno trguje na robnim berzama idu podaci o cjenovnim oscilacijama, naročito u vrijeme krize, kao i one uslovljene određenim društveno-političkim događajima koji, na prvi pogled, nijesu dio ekonomskih procesa, ali uslovljavaju različite trendove.

Cijena zlata već neko vrijeme je u padu, a osim bombaškog napada u Bostonu koji je uslovio da samo nekoliko sati prije zatvaranja berze u Njujorku ona bude drastično snižena, već neko vrijeme postoje brojni faktori koji vrijednost ovog plemenitog metala sada drže znatno dalje od rekordnih, koje je imao na jesen 2011. godine. Zlato je našlo ulogu i u pokušajima pronalaženja rješenja kiparske krize, kada je od kiparske centralne banke zatraženo da proda najmanje 10 od ukupno 14,7 tona koliko iznose zlatne rezerve ove zemlje. Ovdje je, dakle, riječ o fizički isporučivom zlatu koje se pušta u tržišne tokove. Uzevši u obzir da je godišnja potražnja za zlatom oko 4800 tona, kiparska prodaja ne bi mogla imati bitniji uticaj na tržišne tokove, ali bi mogla biti pokretač novog talasa koji bi značajnije izmijenio strukturu i odnos cijena na tržištu kapitala ukoliko bi se neke od zemalja u krizi odlučile za sličan korak. Za zemlje poput Italije, Portugala i Španije ovo bi predstavljalo jedno od najefikasnijih i najkraćih rješenja, međutim, količina zlatnih rezervi kojima njihove centralne banke raspolažu i cijena po kojoj bi ono bilo ponuđeno na prodaju imala bi odraz na dalje tržišne tokove.

Ovakav potez zemalja eurozone najviše bi se odrazio na finansijski sistem Sjedinjenih Američkih Država. Ova zemlja bi u slučaju veće ponude fizički isporučivog zlata na tržištu svakako mogla koristiti najpopularniji mehanizam za njegovo pribavljanje – dodatno štampanje novca nakon što dobiju informaciju u kojem trenutku će posljedice devalvacije valute biti manje od koristi koje im evropsko zlato ponuđeno po jeftinijoj cijeni donosi.

Budući da je ovaj plemeniti metal neizostavni činilac u geopolitičkim odnosima, razlog više zbog kojeg bi se SAD odlučile za ovakav korak je vjerovatnoća da bi kiparsko zlato najvjerovatnije moglo završiti direktno u Njemačkoj, koja bi samo čekala priliku da ga deponuje kod Federalnih rezervi. Međutim, ovakav način vođenja američke monetarne politike, koja kao sredstvo koristi obaranje vrijednosti valute da bi pospješila međunarodnu trgovinu, ima veoma nepovoljan uticaj na zlato. Ovo je posebno postalo naglašeno nakon što je početkom godine naznačeno da bi se program kvantitativnog olakšanja mogao okončati već na jesen.

Na sve ovo dodatno utiče i kontinuirani rast berzanskih indeksa i akcija velikog broja kompanija, budući da centralne banke najrazvijenijih zemalja ubrizgavaju nove količine novca na tržišta kapitala, kako bi spriječile njihov kolaps. Jedan od najtipičnijih primjera je japanska centralna banka, koja akcije kompanije kupuje direktno na berzi i svrstava ih u investicioni portfolio, čime se i potreba za zlatom, time i njegova tražnja, a zatim i cijena lančano umanjuju.

Signal koji ukazuje na sve manju vjerovatnoću novih rekordno visokih cijena zlata je i u prognozama da inflacija u zemljama eurozone u narednom periodu ne bi trebalo značajnije da uzdrma ovo tržište. Stoga bi, budući da je vrijeme najveće krize ipak prošlo, a da ono jedino u takvim uslovima povećava vrijednost, i sam značaj zlatnih rezervi za centralne banke mogao biti manji. Ovo se naročito odnosi na zemlje poput Crne Gore, koje nemaju veće količine zlatnih rezervi, a kojima je, u vrijeme nastajanja finansijske krize, sugerisano da promijene pristup vođenju ove oblasti. Međutim, u vremenu sporijeg uspostavljanja stabilizacije mnogo je važnije imati likvidniju imovinu, a zlato će, sa padom tražnje, biti sve manje moguće pretvoriti u novac.