Nekada simboli moći, a danas pominjane isključivo u kontekstu krize, deficita i mogućeg bankrota, centralne finansijske institucije najvećeg broja ekonomski najjačih zemalja najviše su pogođene sporom, ali sve izvjesnijom smjenom dviju ekonomskih era.

Mogućnosti dugoročnog planiranja u javnim finansijama više nema, kao ni sposobnosti ni američkih Federalnih rezervi, niti Evropske centralne banke da se bez ponovnih intervencija održi balans između prihodne i rashodne strane. Razlog je vrlo jasan – monetarne politike i Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, ma koliko se razlikovale u načelima, pokazale su se jednako pogubnim nakon što je zaduživanje postalo ključni mehanizam za rješavanje problema deficita.

U ovakvim sistemima, a posebno u američkom u kojem novčana masa kontinuirano raste kao rezultat sve većih cijena, ušteda sredstava na ovom nivou gubi smisao, do te mjere da bi, ako se računa na dalje devalviranje valute, mnogo korisnija strategija bilo zaduživanje za sredstva kojima bi se došlo do nenovčane imovine, prije svega onoga što može poslužiti kao rezerva, a zatim vraćanje duga u valuti čija je vrijednost na kraju određenog perioda niža za oko polovinu procenta koliko je iznosila kamata. Zaduživanja bi u ovom slučaju bilo neuporedivo manje, jer ono nije mehanizam za održavanje, već nusprodukt ovakvih monetarnih politika.

Dešavanja u posljednjih nekoliko mjeseci i u SAD i u EU otkrile su sve negativne efekte pogrešno donešenih odluka u protekloj deceniji – spašavane su loše investicije iz privatnog sektora i povećana su socijalna davanja, pri čemu je javni dug dostigao neodrživo visok nivo, dok su kamatne stope smanjene na minimum, a deficiti otali ogromni. U ovakvim okolnostima ne postoje nikakvi izgledi za realan rast, naročito ne pri činjenici da je bankarski sektor na vrhu kule od karata, odnosno, u ovom slučaju sagrađene od državnih dužničkih hartija, zbog čega bi prestanak budžetskih izdataka označio krah bankarskog sektora.

Takođe, povećanje kamatnih stopa uslovilo bi pad likvidnosti, dok, sa druge strane, značajnije smanjenje javne potrošnje ne izgleda moguće, ukoliko se uračunaju stimulansi koje i Fed i ECB praktikuju, a vlasti, na temeljima demokratskih principa, bezrezervno podržavaju.

Da ima prostora, ali i potrebe za novim pogledom na finansijske tokove pokazuje sve veći broj signala. Prije svega, propagiranje štednje, bilo javne, bilo privatne u dogledno vrijeme bi, naročito pri rastućoj inflaciji, moglo preostati tek ušteđevina na papiru, nakon što valute budu gubile vrijednost usljed jačanja drugih, prije svega istočnih ekonomija.

Države nemaju previše izbora u pronalaženju modela za obračunavanje sa ovakvim pojavama, ali moć da prekinu trend konstantnog zaduživanja, gubitka vrijednosti imovine i rasta deficita imaju, a on se ogleda u svemu suprotnom onome što centralne finansijske institucije sada praktikuju.

Rastuće ekonomije na tri kontinenta potvrdile su da je to moguće, pri čemu one nijesu zavaravale ni sebe, ni svjetsku javnost o podacima o svom stvarnom bogatstvu. Stoga ni zapadne ekonomije, dok se ne suoče sa činjenicom da je njihovo bogatstvo zasnovano samo na staroj slavi iz nekih srećnijih vremena koje se po inerciji i dalje takvim doživljava, rupama u sistemu i neodrživosti tekućih trendova u periodu dužem od narednih deset godina nastaviće da budu glavni krivci za problem siromaštva u ostatku svijeta.

Smjena ekonomskih era je izvjesna, a uslijediće i sa potrebom da se prekine „demokratski“ trend dvopartijskih sistema ili makar ublaži njihova dominacija, jer ekonomskoj slici njihova trajanja i naizmjenično smjenjivanje najviše štete.