Tržište zlata jedno je od najnetransparentnijih i najpodložnije manipulacijama, iako je u posljednjoj deceniji predstavljalo najveći mamac za investitore. Ono što je takođe važno napomenuti jeste da se najveći obim trgovine ovim plemenitim metalom ne odvija u fizički isporučivoj robi, već u hartijama na kojima je naznačena njegova vrijednost, a koje se preprodaju u beskonačnost, čak do te mjere da se postavlja pitanje da li zlata u onoj količini u kojoj ga ima na tržištu kapitala zaista toliko ima i u prometu.

U prilog tvrdnjama da je zlata izlivenog u poluge neuporedivo manje od količine kojom se svakodnevno trguje na robnim berzama idu podaci o cjenovnim oscilacijama, naročito u vrijeme krize, kao i one uslovljene određenim društveno-političkim događajima koji, na prvi pogled, nijesu dio ekonomskih procesa, ali uslovljavaju različite trendove.

Cijena zlata već neko vrijeme je u padu, a osim bombaškog napada u Bostonu koji je uslovio da samo nekoliko sati prije zatvaranja berze u Njujorku ona bude drastično snižena, već neko vrijeme postoje brojni faktori koji vrijednost ovog plemenitog metala sada drže znatno dalje od rekordnih, koje je imao na jesen 2011. godine. Zlato je našlo ulogu i u pokušajima pronalaženja rješenja kiparske krize, kada je od kiparske centralne banke zatraženo da proda najmanje 10 od ukupno 14,7 tona koliko iznose zlatne rezerve ove zemlje. Ovdje je, dakle, riječ o fizički isporučivom zlatu koje se pušta u tržišne tokove. Uzevši u obzir da je godišnja potražnja za zlatom oko 4800 tona, kiparska prodaja ne bi mogla imati bitniji uticaj na tržišne tokove, ali bi mogla biti pokretač novog talasa koji bi značajnije izmijenio strukturu i odnos cijena na tržištu kapitala ukoliko bi se neke od zemalja u krizi odlučile za sličan korak. Za zemlje poput Italije, Portugala i Španije ovo bi predstavljalo jedno od najefikasnijih i najkraćih rješenja, međutim, količina zlatnih rezervi kojima njihove centralne banke raspolažu i cijena po kojoj bi ono bilo ponuđeno na prodaju imala bi odraz na dalje tržišne tokove.

Ovakav potez zemalja eurozone najviše bi se odrazio na finansijski sistem Sjedinjenih Američkih Država. Ova zemlja bi u slučaju veće ponude fizički isporučivog zlata na tržištu svakako mogla koristiti najpopularniji mehanizam za njegovo pribavljanje – dodatno štampanje novca nakon što dobiju informaciju u kojem trenutku će posljedice devalvacije valute biti manje od koristi koje im evropsko zlato ponuđeno po jeftinijoj cijeni donosi.

Budući da je ovaj plemeniti metal neizostavni činilac u geopolitičkim odnosima, razlog više zbog kojeg bi se SAD odlučile za ovakav korak je vjerovatnoća da bi kiparsko zlato najvjerovatnije moglo završiti direktno u Njemačkoj, koja bi samo čekala priliku da ga deponuje kod Federalnih rezervi. Međutim, ovakav način vođenja američke monetarne politike, koja kao sredstvo koristi obaranje vrijednosti valute da bi pospješila međunarodnu trgovinu, ima veoma nepovoljan uticaj na zlato. Ovo je posebno postalo naglašeno nakon što je početkom godine naznačeno da bi se program kvantitativnog olakšanja mogao okončati već na jesen.

Na sve ovo dodatno utiče i kontinuirani rast berzanskih indeksa i akcija velikog broja kompanija, budući da centralne banke najrazvijenijih zemalja ubrizgavaju nove količine novca na tržišta kapitala, kako bi spriječile njihov kolaps. Jedan od najtipičnijih primjera je japanska centralna banka, koja akcije kompanije kupuje direktno na berzi i svrstava ih u investicioni portfolio, čime se i potreba za zlatom, time i njegova tražnja, a zatim i cijena lančano umanjuju.

Signal koji ukazuje na sve manju vjerovatnoću novih rekordno visokih cijena zlata je i u prognozama da inflacija u zemljama eurozone u narednom periodu ne bi trebalo značajnije da uzdrma ovo tržište. Stoga bi, budući da je vrijeme najveće krize ipak prošlo, a da ono jedino u takvim uslovima povećava vrijednost, i sam značaj zlatnih rezervi za centralne banke mogao biti manji. Ovo se naročito odnosi na zemlje poput Crne Gore, koje nemaju veće količine zlatnih rezervi, a kojima je, u vrijeme nastajanja finansijske krize, sugerisano da promijene pristup vođenju ove oblasti. Međutim, u vremenu sporijeg uspostavljanja stabilizacije mnogo je važnije imati likvidniju imovinu, a zlato će, sa padom tražnje, biti sve manje moguće pretvoriti u novac.