Posljednja decenija prošlog vijeka, poznata i kao „izgubljena decenija“ bila je pogubna po japansku ekonomiju − javila se kao rezultat bezuspješne primjene kejnzijanskog ekonomskog modela, a praćena je izrazito slabim rastom bruto domaćeg proizvoda i povećanjem stope nezaposlenosti. Sve ovo uslijedilo je nakon što je sredinom osamdesetih godina znatno povećan broj stranih investicija zahvaljujući kojima je japanski jen znatno ojačao. Kao odgovor na ovu situaciju Centralna banka Japana sprovodila je inflatornu monetarnu politiku kako bi izazvala povećanje količine raspoloživog novca namjernim izazivanjem deprecijacije.

Pad vrijednosti japanske valute uslovio je niže kamatne stope i ohrabrio i privredu i građane na zaduživanje, ali i ekspanziju sektora sa nekretninama. Međutim, kada su na rastuću inflaciju koja se javila kao rezultat ovih trendova reagovale monetarne vlasti povećanjem kamatnih stopa balon sa nekretninama se rasprsnuo i ekonomija Japana pala je u tešku recesiju, došlo je do ogromnog pada potrošnje i smanjenja investiranja na tržištu kapitala, jer je sav novac bio usmjeren na otplatu dugova.

U cilju izbjegavanja pogubnog scenarija, država je krenula sa ubrizgavanjem finansijskih sredstava u ekonomiju, držanjem nulte kamatne stope i naglim povećanjem javne potrošnje. Primjena Kejnsovog modela uslovila je rast deficita i ogromno povećanje javnog duga koje je prelazilo stoprocentni iznos BDP-a, dok su kompanije postajale toliko zadužene da nijesu mogle reinvestirati profit, već ga potrošiti na otplatu dugova. Nedostatak inovacija i novih ideja dodatno je podupirao rastući trend starenja populacije.

Situacija je naizgled počela da se mijenja u novembru prošle godine kada je došlo do naglog pada jena u odnosu na američki dolar. Već u prvom kvartalu ove godine rast BDP-a uvećan je za 3,5 odsto, a zahvaljujući slabljenju valute došlo je do značajnog povećanja izvoza, kao i potrošnje. Ovakvi rezultati javili su se nakon mjera koje je sproveo novoizabrani premijer Šinzo Abe, po kojem je ovakav pristup nazvan abenomija. Abenomiju mnogi smatraju jedinim pristupom koji se u posljednje vrijeme javio u nekoj od krizom teško pogođenih ekonomija, a koji je dao razultate i razmatraju mogućnost njene primjene na Sjedinjene Američke Države i zemlje eurozone.

Ono što je, međutim, bio prateći efekat ovih mjera koje su rezultirale povećanjem BDP-a jeste očekivanje inflatornog rasta nakon što je snižena kamata na japanske državne obveznice. Zbog toga je njihova kupovina povećana u nadi da će biti ostvaren i profit, međutim, usljed izostanka inflacije to se nije dogodilo.

Abe je zapravo uspio da uvjeri javnost da će efekti ovih mjera biti vidljivi na duži rok, pa su privrednici sa optimizmom krenuli u nove poslovne rizike, čiji će rezultati, kao i ispravnost odluka biti vidljivi tek za nekoliko godina, budući da je sada još uvijek sve u povoju. Ono na čemu se temelji abenomija su očekivanja da će se inflacija ubrzati nakon obaranja vrijednosti jena kojim se pojačava izvoz i podiže cijena uvezene robe. Ipak, sa rastom inflacije očekuje se i pritisak na tržištu rada, jer će zaposleni očekivati veće zarade, što će povećati troškove poslovanja kompanija i učiniti da one manje konkurentne izgube tržišnu bitku. Takođe, kada se okonča program državne potrošnje doći će i do pada tražnje, a prezaduženost koja je alarmantna u Japanu mogla bi dodatno porasti, što bi ekonomiju ove zemlje moglo činiti manje spremnom da se promjenom vrijednosti valute odupire globalnoj krizi. Budući da se i demografski trend ne mijenja, kao i da nema izgleda za skoro podmlađivanje stanovništva, pritisak na javne finansije, ali i bankarski sektor samo će rasti.

Ako se uzmu u obzir ovakve očekivane posljedice, pitanje je zbog čega se uopšte ovakav model razmatra kao pozitivan i analizira njegova primjenjivost na druge ekonomije. Razlog je, međutim, u ustajalosti i konstantnom pogoršanju stanja, ali i rastućem pesimizmu. Abe je makar uspio da podstakne optimizam koji je u zapadnim zemljama potpuno iščezao, no on će trajati tek do onog momenta kada se pokaže da su samo potrošena državna sredstva iz kojih se nije stvorilo ništa novo. Jedini način da abenomija dâ željene rezultate jeste da je prati rast inovativnosti. Ovo je, dakle, primjenjivo i na bilo koji sistem koji kao impuls koristi ubrizgavanje državnog kapitala, a čiji opstanak zavisi od toga da li je u stanju da se, kad se opredijeljena sredstva potroše, dalje samostalno funkcioniše nudeći nešto novo.

Stoga je i razlog zbog kojih se druge zemlje ne odlučuju na primjenu ovakvog sistema svjesnost činjenice da, na primjer, u krizom iscrpljenoj eurozoni nema realnih izgleda da se inovativnošću nadoknade gubici. Ipak, nespremnost na rizik veći je garant da rezultata neće biti uopšte, dok njegovo prihvatanje šanse za neuspjeh smanjuje na pola.