Sa prvim nesuglasicama o nadležnosti Evropske centralne banke pojavile su se i do tada najoštrije kritike upućene na način uvođenja eura, dijelom zbog oprečnih stavova oko vizije evropskog ekonomskog puta, a dijelom zato što je za postojeće stanje bilo mnogo jednostavnije potražiti krivca nego pronaći rješenje nastalih problema. Tokom posljednjih godinu dana najviše se razmatrao „grexit“ – mogućnost izlaska Grčke iz eurozone i efekti takvog procesa, za koje se pokazalo da bi bili pogubni po veliki broj zemalja.

Aktuelna dešavanja na Kipru, kao i niz problema u evropskoj jedinstvenoj monetarnoj politici zemljama kandidatima za članstvo u Evropskoj uniji, ali i onima koje se pripremaju za prelazak na euro poslat je signal da dobro razmotre brojne odluke i preventivno utiču na izbjegavanje nepovoljnih scenarija. Dok je jedan broj članica iz kruga posljednja dva proširenja ovo shvatio kao ozbiljan signal, zemlje poput Letonije streme ka ubrzanju prelaska na zajedničku valutu.

Iako većini ovakvo nastojanje može djelovati zabrinjavajuće, razlozi su vrlo jednostavni – korist koja se očekuje od eura povezana je sa očekivanjem daljeg rasta na valutnom tržištu. Za Letoniju euro je način da izbjegne inflaciju, ali i garant da se iznosi duga prema međunarodnim kreditorima neće mijenjati, zahvaljujući čemu je u zemlju moguće jednostavnije unijeti novi kapital, jer je jaka valuta prepoznata i kao bolji signal za investitore.

Međutim, pitanje je kako sa jakom valutom uticati na povećanje izvoza kada ga ona ograničava, a odgovor koji se naslućuje iz euru podređene ekonomske vizije ukazuje da direktne strane investicije u stvari kompenzuje ovaj nedostatak, ali i smanjuje troškove nabavke sirovina za proizvodnju iz inostranstva, budući da je uvozna cijena manja. Ovakvu ravnotežu u eurozoni je do sada uspostavila samo Njemačka, dok se od ostalih zemalja očekivalo da imitiraju sličan model. Ipak, ta ista Njemačka je decenijama prije uvođenja eura bila najočigledniji primjer kako zemlja sa sopstvenom valutom može nesmetano kontrolisati sve tržišne procese. Danas je to uočljivo jedino u Švajcarskoj, međutim, ovo je u novoj evropskoj ekonomskoj viziji nedovoljno da bude prihvaćeno kao ozbiljna alternativa uvođenju eura, jer se argumentom o smanjenju transakcionih troškova pobija svako suprotno vjerovanje.

Ono što je, pak, činjenica je da se kod same trgovine dobavljači ne odlučuju za drugo tržište zbog odsustva fiksne razmjene, već zbog administrativnih troškova. Kursne razlike su u stvari najviše štetile velikim korporacijama koje posluju na nekoliko tržišta, a sam euro predstavljao je najjednostavnije rješenje za brže posuđivanje novca. Lakši pristup kapitalu uslovio je pojavu prezaduženosti, no sa sadašnje vremenske distance jednostavno je uočiti da je to i bio cilj. Pa ipak, kod kandidata za članstvo u eurozoni dominira ideologija ekonomske realnosti, koje, uzevši u obzir sadašnji odnos snaga unutar EU može djelovati i suviše naivno, ako se uzmu u obzir lekcije naučene tokom petogodišnjeg kriznog perioda i činjenica da uvođenje eura nije uslovilo ekonomski rast u većini slabije razvijenih članica, već samo povećalo heterogenost u strukturi jednog kompleksnog sistema čiji je osnovni cilj bio da eliminiše razlike.

Međutim, sadašnji kandidati za prelazak na novu valutu uvjereni su da bi ostanak na vlastitoj bio poguban i, najvjerovatnije, ličio na stanje sa početka devedesetih godina u tadašnjoj SRJ – beskonačno doštampavanje novca koje bi državu uvelo u propast. U ovom slučaju, a što je na primjeru Kipra najuočljivije, riječ je isključivo brojnim nedostacima u bankarskom sektoru i prevelikoj zaduženosti kojoj je euro dao impuls, ali bi alternativa bile devalvacije nacionalnih valuta i inflatorni šokovi sa kojima bi se, naročito mali sistemi, mnogo teže borili bez pristajanja na prezahtjevne uslove međunarodnih kreditora.

Suprotno očekivanjima da će nastojanje ka integracijama splasnuti nakon kulminacije kiparske krize, u stvari se pokazao rast povjerenja u čak i ovako oslabljene evropske institucije kao jedini garant spasa. One, međutim, na kraći rok, brzim ubrizgavanjem pomoći donose kratkoročna rješenja, ali bi pogubnost na duži rok vrlo brzo mogla isplivati na površinu.