Obamastodont

Najava da bi Sjedinjene Američke Države još u ljeto 2010. godine mogle proglasiti bankrot, iako je za jedne bila očekivana, a za druge iznenađujuća zabrinula je širu svjetsku javnost. Kada je riječ o ekonomiji i sistemima kakvi su se razvili do danas gotovo da je nemoguće očekivati da u procesima tržišnih borbi ima pobjednika i pobijeđenih.

perperzona-obamastodontSistem međuzavisnosti od izvoza i uvoza, povezanosti cijena roba na tržištu kapitala sa kursem najvažnijih svjetskih valuta za koje se vezuju sve ostale, kao i konstantno zaduživanje ne dozvoljava da bilo koji od subjekata, a naročito kada je riječ o velikim tržištima bude posmatran izolovano, jer se dešavanja u njemu, pozitivna ili negativna, jednako ne reflektuju na ostatak svijeta. Zaduživanje na globalnom nivou predstavlja sistem međusobne razmjene – sredstva za davanje kredita dolaze od onoga što već postoji, novac je, kao i resursi ograničen, vrijednost mu se podiže ili obara svjesno, ali, kada bi se pravio ukupni bilans, planeta bi bila u minusu. Ma koliko zvučalo nevjerovatno, na svijetu se mnogo više novca duguje nego što ga zaista ima.

Kreditne kartice omogućavaju plaćanje novcem koji praktično ne postoji, sa jednih bankovnih računa se na druge prenose samo brojke čije iznose povećavaju kamate štediša ili dužnika, ali kada bi bilo zatraženo da se sva sredstva koja postoje na bankovnim računima isplate vlasnicima, to ne bi bilo moguće. Slična situacija već više od deceniju postoji sa zlatom – njime se na svjetskim berzama trguje u mnogo većoj mjeri nego što ga je ikada iskopano iz rudnika, zbog čega je i došlo do oštrih cjenovnih skokova i padova. Međutim, svim robama, pa i najvrednijim lakše je naći alternativu nego onim univerzalnim sredstvom plaćanja kojim se pokušava manipulisati preko valutnih razlika. No, ako se zapitamo otkud savremenom svijetu ideja o životu na kredit, pomisao nas, iako je bankarstvo evropska srednjovjekovna tekovina upućuje upravo na SAD. Ipak, američki sistem, iako je „preživio“ nekoliko kriznih udara tek sada pokazuje sve svoje slabosti.

Svemu doprinosi način vladanja koji je više od dva vijeka ostao nepromijenjen u brojnim segmentima, bez obzira na razlike u pristupu demokrata i republikanaca. Današnja Amerika ipak primjer je kako se dugo, ali sasvim sigurno ne beskrajno može opstajati dok se zadužuje više nego što se proizvodi. Ovakav pristup gurnuo je u zabludu brojne druge mikro i makro sisteme, no današnje SAD više nijesu simbol moći, a svjetska javnost u sve manjoj neizvjesnosti dočekuje poteze predsjednika Baraka Obame, gotovo znajući da danas većina političkih odluka više nije stvar izbora, već ono što okolnosti nalažu. Sa druge strane, život u SAD potrošačima djeluje lakše nego ikada. Bezbroj savjeta, priručnika i proizvoda za bolji i lakši život dio su industrije kojoj ni najveća kriza nije ugrozila poslovanje. Uz mogućnost da ih marketinški predstave kao atraktivne, ali i neophodne, a onda i ponude po izuzetno niskoj cijeni kompanije su na ovakvim proizvodima zaradile milijarde dolara.

U vremenu u kojem se nakon pucanja balona sa nekretninama javio novi koji se bazira na cijeni nafte možda bi se moglo smatrati zabrinjavajućim to što većina Amerikanaca, na primjer, ne žali da izdvoji nekoliko desetina ili stotina dolara za krajnje beskorisni proizvod kompanije koja tvrdi da se zahvaljujući njemu živi bolje ili duže, ali ne i da plaća zdravstveno osiguranje na način na koji je to posljednja Obamina izmjena predvidjela. U vremenu smanjenih budžetskih priliva država je u potrebi za novim izvorima finansiranja, a ona se ostvaruju isključivo kroz poreze. Kada se, na primjer, poreski opterete kompanije čiji proizvodi „život čine boljim“ one zbog konkurentnosti ne smanjuju cijene, već šire ponudu, a uz pomoć bonusa za stare kupce uspijevaju da održe postojeću korisničku bazu.

Prosječan Amerikanac, razapet između vraćanja kredita i poena na loyalty karticama gubi osjećaj za prioritete – pritisnut zaradama koje se ne povećavaju i inflacijom koja raste, tek kada mu dom preplave beskorisni predmeti shvata da je promjena pristupa neophodna. To je, u stvari, ono sa čim se već duže vrijeme suočava cijela američka privreda. Ogromna sredstva potrošena su na finansiranja oblasti, poput vojnih operacija, koje su donijele neuporedivo manje koristi nego što bi ulaganje u privredu, nauku ili zdravstvo, a taj novac sada nije moguće vratiti. Rast koji se, ako ga uopšte bude, ostvari, otići će na otplatu dugova, uzimaće se krediti za otplatu reprogramiranih kredita.

Međutim, Obama i dalje zagovara otvaranje novih radnih mjesta i ulaganja u infrastrukturu, te borbu za srednju klasu koja važi za najpoželjniju grupu poreskih obveznika, jer, za razliku od siromašnih, ima sredstva, a za razliku od bogatih nema načine za izbjegavanje plaćanja. No, srednja klasa polako nestaje, dok cijeli sistem tone u nove dugove koje jedni neće moći, a drugi neće htjeti da otplaćuju.

MMF-ov program doktrine šoka

Na stanje u javnim finansijama u Crnoj Gori već duže vrijeme preslikavaju se svjetski makroekonomski trendovi koji ukazuju na rast javnog duga, kao ključnog uslova nestabilnosti sistema. Međutim, da ovakve okolnosti nijesu puka posljedica globalnih kretanja, već svjesno planirani scenariji pokazuju i skrivene poruke koje tek nakon dugog i komplikovanog procesa tranzicije postaju vidljive.

mmf logoInternetom već duže vrijeme kruži ilustracija razlike u brojčanom prikazu duga prema Međunarodnom monetarnom fondu bivših jugoslovenskih republika 1989. i 2010. godine. Iznosi koji se između navedena dva perioda drastično razlikuju (crnogorski dug uvećan sa 416 miliona na 4,7 milijarde dolara) dati su uz komentar da je preporuka MMF-a pred raspad SFRJ bila da zaduživanje nije poželjno, dok se na kraju prve decenije novog milenijuma šest novonastalih država ohrabruju u korištenju kredita ove finansijske institucije. Promjena percepcije kreditnog rejtinga nakon ekspanzije potrošačkog društva i prihvatanja duga kao stila života uticala je da se mogućnost zaduživanja „pod povoljnim uslovima“ posmatra kao jedan od ključnih parametara u finansijskom svjetskom poretku.

O tome da međunarodne finansijske institucije zarađuju na kolapsima određenih društava potvrđuju brojni primjeri novije istorije globalnih ekonomskih tokova. Iako su nerijetko materijal za kreiranje teorija zavjere, postoje konkretni podaci koji ovakav odnos snaga izmještaju iz svijeta fikcije i ne ostavljaju prostor za sumnju. Jedan od najpoznatijih primjera je ostavka glavnog ekonomiste MMF-a 18. maja 1988. godine, koju je pratilo otvoreno pismo čelnicima ove institucije, a u kojem su otkrivene informacije koje do tada nijesu bile poznate javnosti. Propratni komentar pod nazivom „Što je mnogo – mnogo je“ (Enough is Enough) ostavke na visoku funkciju u ovoj instituciji, iako komentarisan kao neetički potez kojim se krši zavjet ćutanja u stvari je prestanak jedne neetičke karijere tokom koje su se, kako je istakao autor, „prodavali trikovi zvaničnicima i stanovništvu zemalja Južne Amerike, Kariba i Afrike“.

Ratovi, krize i dnevno-politički događaji su u međuvremenu razotkrivene informacije izmjestili iz fokusa javnosti, no dužnička kriza, objave o smanjenju kreditnih rejtinga, te sve učestalije postrožavanje zahtjeva sistemima u krizi pravo su vrijeme za osvrt na ovo korisno štivo. Dokument je interesantan jer ukazuje na šokantne podatke o načinima sprovođenja neoliberalnih tržišnih reformi koje su potom izazivale kolapse sistema, jer je prihvatanje MMF-ovih pravila za brojne države značio nesvjesni pristanak na proces urušavanja domaće privrede uz pomoć obmanjujućih podataka. Jedan od najdrastičnijih bio je da su Trinidad i Tobago bogati naftom, što je otvorilo prostor za dalje lažiranje podataka, a zatim ovu državu osudio na skupo kreditiranje kod MMF-a, jer je stanje u kojem se nalazila bilo izvan granica u kojima drugi svjetski kreditori odobravaju zajmove. Način na koji je kroz MMF-ove preporuke sprovođeno uspostavljanje tržišnog koncepta u zemljama koje na to nijesu bile spremne naročito je bio poguban za bivše socijalističke zemlje, pa je u procesu tranzicije najviše stradala industrijska proizvodnja zemalja Istočne Evrope i Zapadnog Balkana. Takođe, zemlje Latinske Amerike koje su u tom periodu bile pod diktaturom vojne hunte bile su idealno tlo za tržišne eksperimente, da bi, ne uspijevajući da drže korak sa njim ulaskom u novi milenijum tonule u neke od najdubljih finansijskih kriza u istoriji globalne ekonomije.

U Crnoj Gori svaki novi potez u oblasti javnih finansija prate i sugestije MMF-ovih eksperata, a u vremenu u kojem su prilivi kapitala sve manji, a dugovi sve veći, kao jedna od ključnih preporuka pojavila se ona najštetnija – o povećanju PDV-a. Praćena zatraženim otpuštanjima u cilju racionalizacije javnog sektora, kao i nastojanjima da se budžetski izdaci svedu na minimum, sprovođenje ovakvog zahtjeva svrstalo bi Crnu Goru na listu onih zemalja koje više ne bi imale drugog izbora već da pozajmljuju skupi novac od MMF-a. Pristanak na igru po pravilima onemogućio bi saradnju sa drugim zajmodavcima zbog pada kreditnog rejtinga, a time zatvorio put za druge prilive kapitala, jer bi zemlja slovila za još rizičnije područje u koje ulaganje nije isplativo. Krizni porez na zarade, zamrzavanje penzija i smanjenje javne potrošnje već su u velikoj mjeri budžet za ovu godinu učinili restriktivnim, pa je prostor za intervenciju međunarodnih kreditora ostao i suviše mali ukoliko se njegovim omogućavanjem ne želi uništiti suverenitet zemlje. Proces borbe za nezavisnost bio je i suviše dug i kompleksan da bismo je sada izgubili u finansijskom smislu, jer je vrijeme pokazalo da brojke samo rastu.

Na greškama Zapada se uči

Već duže vrijeme sa vrha evropskih, ali i domaćih institucija u javnost se plasiraju objašnjenja da su za krizu odgovorni građani koji su trošili sredstva izvan realnih mogućnosti. Logički prigovor na ovakve tvrdnje sadržao bi i pitanje ko je, kako i zašto građanima omogućio zaduživanje kod banaka pod uslovima za koje se u samom startu znalo da su neodrživi.

perper-zona 2013 greskaStanje u kakvom se sada nalazi finansijski sektor uslovljeno je činjenicom da su se sredinom prošle decenije, tokom investicionog buma, za podizanje kredita kao hipoteka zalagale nekretnine čija je tržišna vrijednost tada bila neuporedivo veća od sadašnje. Vrijednost placeva i nekretnina procjenjivani su na iracionalne iznose, no i takve aktivnosti takođe nijesu obavljali građani bez stručnih lica i, prije svega, saglasnosti nadležnih institucija. Sada kada se vodi borba za očuvanje poretka koji je već odavno u svom sutonu, pokušava se što nevidljivije krenuti u potragu za novim ekonomskim konceptom.

Iako su manje razvijena društva izloženija negativnim posljedicama kriza, određena pravila po kojima krize nastaju je jasnije definisati na najrazvijenijim i najsloženijim sistemima. Ona se doslovno ogledaju u modelima tradicionalnih finansijskih prevara, koje, kada izađu na vidjelo, rezultiraju smanjenjem investicionih aktivnosti i preseljavanjem kapitala u bezbjednije zone. Međutim, lideri razvijenih zemalja i guverneri centralnih banaka su nakon završetka jednog talasa krize nastojali da uvjere javnost da je najkritičniji period prošao, skrivajući činjenicu da najveći problemi u stvari tek dolaze. Optimističnim prognozama se takođe pokušava zakamuflirati pitanje smanjenja javnog duga i nemogućnosti da se bez novih, korjenitih promjena on otplaćuje na predviđen način.

Prema podacima Banke za međunarodna poravnanja, ukupan dug vlada, domaćinstava i preduzeća zemalja članica OECD za tri decenije, odnosno od 1980. do 2010. godine uvećan je sa 160 odsto na 321 odsto bruto domaćeg proizvoda. Ukoliko se u ove brojke uvrste iznos inflcije, kao i ondašnja i sadašnja vrijednost novca, vlade zemalja OECD povećale su svoj javni dug četiri, a domaćinstva čak šest puta. Srž problema je u kontinuiranom zaduživanju za finansiranje potrošnje, umjesto u investiranju u novu produktivnost, o čemu svjedoči i podatak da je na početku šezdesetih godina prošlog vijeka u Sjedinjenim Američkim Državama ostvarivao dodatnih 59 centi BDP-a, dok je početkom ovog milenijuma jedan dolar donosio svega 18 centi, ne računajući inflaciju i vremenski koncept novca, koji bi, kada bi bili uzeti u obzir pokazali da je raskorak još veći.

Noviproblem zadaju i zastarjeli načini predviđanja sredstava za penzione fondove i zdravstvenu zaštitu, posebno zbog činjenice da je prosječna starost populacije gotovo udvostručena u odnosu na početak prošlog i ovog vijeka. Paralelno ovom trendu, naročito u SAD i Evropskoj uniji javlja se i eksponencijalni rast nezaposlenosti populacije u dobi od 20 do 30 godina, što uslovljava da mladi svojim radom ne mogu doprinijeti finansiranju korisnika budžetskih primanja. Prema prognozama Ujedinjenih nacija, broj radno sposobnog stanovništva biće u opadanju i do 2050. godine, a kao rezultat javiće se pad BDP-a i manja mogućnost otplate duga. Ako se ovome doda i niska stopa rasta produktivnosti, koja očekivano rezultira manjim ulaganjima u infrastrukturu i servisiranje građana, neminovno je da će kvalitet života, uprkos svim tehnološkim inovacijama iz godine u godinu biti u padu do sredine ovog vijeka. Istraživanja pokazuju da osim navedenog, dodatni problem predstavlja i rast javnog sektora, te da svako povećanje državne administracije za 10 odsto umanjuje ekonomski rast za 0,5 do jednog procenta. Prvi primjer za ovakav slijed događaja je sve birokratizovanija i sve zaduženija EU.

Sve navedeno jasan je signal da se kreiranje ekonomske politike, posebno malih sistema ne smije odvijati kopirajući kompleksne zapadne modele koji, iako su sredinom prošlog vijeka služili kao poželjni modeli rasta i razvoja, danas, razotkriveni u svojoj namjeri da vještački traju, predstavljaju najbolji primjer onoga u šta se zemlje sa neokončanim procesom tranzicije ne smiju pretvoriti. Onaj trenutak kada počnemo da tražimo modele razvoja izvan granica SAD i EU, a sredstva za podsticanje proizvodnje izvan njihovih fondova biće prekretnica ka novim integracijama u sisteme koji omogućavaju ekonomski rast.