O ekonomskoj krizi se danas, skoro pet godina nakon njenog izbijanja, naročito kada je riječ o stanju u evropskim zemljama govori tako da većina onih do kojih ove informacije dopiru nemaju najjasniju sliku o tome da li je ona završena, da li je uslijedio novi i ko zna koji po redu krizni talas ili je svaki signal oporavka u stvari zatišje pred novu buru.

krizaKontradiktornost poruka koje stižu sa vrha evropskih i svjetskih finansijskih institucija – jednih koji tvrde da je situacija pod kontrolom i drugih koji smanjuju procjene rasta odvraća fokus sa potrage za rješenjima. Sa druge strane, uočljiv je još jedan fenomen – ma koliko se razlikovale procjene i očekivanja, političke lidere evropskih zemalja, bez obzira na orijentaciju karakteriše uvjerenost u ono što su u stvari najveći ekonomski mitovi i to upravo na poljima koja su ključna za razumijevanje problema i borbu protiv krize.

Prije svega, većina evropskih zvaničnika odnosom prema krizi pokazala je da smatra da se ona pojavila kao posljedica nedovoljne tražnje na tržištima. Ovo svakako jeste jedan od faktora koji destabilizuje tržišne tokove, ali nikako ključni preduslov za nastanak krize, naročito ne dok se ne govori o tome koliko se svjesno pokušava sakriti ono što je dugi niz godina na početku ovog milenijuma rađeno – kreiranje prezaduženosti privatnog sektora čije su se posljedice odrazile na javni. A kako uvijek biva kada se krene od pogrešne premise, tako se i rješenje koje se pokušava postići pokaže kao pogrešno, pa otud i vjerovanje, da bi, kada je nedostatak tražnje u pitanju samo njen globalni rast mogao spriječiti da zemlje dođu u stanje recesije, depresije ili potpunog bankrota.

Budući da je zbog dinamike oporavka, ali i različitih faza u kojima se za svjetske tokove najznačajnije ekonomije nalaze gotovo nemoguće očekivati da bi globalnog rasta tražnje uopšte moglo biti, a otud ni mogućnosti da se izađe iz začaranog kruga krize. Međutim, jedna od najvećih zabluda evropskih lidera je da su isključivo vlade ekonomski najjačih zemalja one koje budžetskim instrumentima mogu uticati na globalni rast. Nikada do danas nije bilo lakše biti kejnzijanac i zastupati teorije koje ukazuju da do rješenja nije lako doći, jer ga u krajnjoj liniji i nema, a pritom zanemariti sve ono što tržište kapitala pokazuje – da su danas širom svijeta brojne kompanije uticajnije od vlada zemalja iz kojih potiču i da ne postoji dovoljno jak politički pritisak drugih zemalja da se prekine sa ustupcima koji im se čine kako bi bile konkurentnije na tržištu.

Naime, prošle sedmice japanske monetarne vlasti umanjile su vrijednost nacionalne valute na nižu od jednog centa, po prvi put nakon izbijanja globalne ekonomske krize. Za Amerikance je ovo imalo posebnog značaja – dolar je prešao psihološki važnu granicu od stotinujena, što je ulilo povjerenje investitorima, iako u suštini on nije mijenjao vrijednost. Na drugom kraju planete, međutim, vodi se prava borba u automobilskoj i tehnološkoj industriji. Južnokorejske kompanije Hyundai, Samsung i LG suočene su sa snažnim padom akcija nakon što su japanski brendovi Toyota, Toshiba i Sony postali konkurentniji na globalnom tržištu zahvaljujući padujena.

Još krajem prošlog vijeka zapadni narodi su, prilično bojažljivo, objavljivali procjene da bi azijsko tržište moglo biti jedino koje bi u trećem milenijumu moglo očekivati procvat, što se polako i ostvaruje i to samo zato što su dugoročnim pripremama za prilagodljivost tržištu kapitala i vlade i kompanije ovih zemalja pokazale ispravnost ekonomske vizije. U međuvremenu, ekonomsko rezonovanje lidera EU sve više podsjeća na Kejnsa koji se, nakon što je krajem dvadesetih godina prošlog vijeka gotovo svu imovinu izgubio na berzi, doslovno vodio mišlju „ko nema sreće na tržištu kapitala – ima kod donosilaca odluka“ i postao omiljeni ekonomista onim političarima koji su bili u raskoraku između očuvanja pozicije i ekonomskog napretka.

Ovo i ne bi bilo začuđujuće da se njegovih načela, najčešće nesvjesno, ne drže brojni evropski i socijalisti i kapitalisti, naročito nakon posljednjih najava Evropske centralne banke o manje striktnim mjerama o vođenju monetarne politike, čime su godine štednje odjednom počele izgledati kao pogrešna odluka, a novi zaokret kao još jedan u nizu eksperimenata. U suštini, cijela eurozona je jedan veliki eksperiment, za koji se pokazalo da nije imun na spoljne udarce, iako je uspostavljen kao završna faza udruživanja iz ekonomskih interesa, donijevši sa sobom brojne stroge procedure i uslove korišćenja, kao, uostalom, i sve što karakteriše EU i njene zahtjeve. Praksa, međutim, pokazuje da su na dobitku samo oni spremni na prilagodljivost.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s