A gdje je prof. dr privrednik?

Iako je o tome šta bi trebalo preduzeti i kako se zaštititi od udara krize trebalo razmišljati prije njenog izbijanja ili makar u vremenu samog nastajanja, javnost je počela da pokazuje interesovanje za ekonomska dešavanja tek kada se uvidjelo da se situacija dugoročno odražava na standard građana i da samo nove ideje mogu pomoći u prevazilaženju posljedica recesije.

perperzona obrazovanjeNa još jednom primjeru se pokazalo da je u ljudskoj prirodi da se o brojnim temama govori tek kada povod za to budu posljedice neželjenih događaja i situacija. Sa druge strane, rastuća svijest o ekonomskim procesima jedan je od rijetkih pozitivnih produkata ovakvog stanja – građane neuporedivo više interesuju uzroci i rješenja problema u javnim finansijama i razlozi za promjenu cijena u svjetskoj trgovini nego što je to bio slučaj u vremenu kada su opušteno uzimali kredite i kupovali na rate dok plan za mjere štednje nije obuhvatio i njihove do tada solidne i redovne zarade. Kao što je i svijest o značaju mira i potrebi za ujedinjavanjem naroda bila najizraženija nakon Drugog svjetskog rata, pa su 1945. godine osnovane Ujedinjene nacije, tako se i zajedničko rješenje za izlazak iz krize sve češće traži na globalnom nivou, jer gotovo da nema zemlje čija većina stanovnika ne uviđa da se ne može zauvijek živjeti od zaduživanja i da teorija stalnog rasta ne može imati potvrdu u praksi.

Fokus javnosti, bilo da je riječ o lokalnoj, evropskoj ili svjetskoj, sve više je usmjeren ka traženju odgovora na pitanje da li postoje alternativni načini za ostvarivanje rasta i kako ih sprovesti u djelo. Rješenja postoje u ogromnom broju, ali mogućnosti da se o njima dovoljno zna ne postoje podjednako u svakom društvu. U velikoj mjeri dostupnost informacija o alternativnim ekonomskim rješenjima uslovljena je obrazovnim sistemom, odnosno vjerovatnoćom da bi se ovakve teme mogle naći u nastavnom ili akademskom programu, koja je, dalje, uslovljena sposobnošću društva da se prilagođava promjenama u različitim oblastima. Širom svijeta je, naročito sa pojavom krize, ekonomija kao nauka počela da se sve češće posmatra iz ugla prakse. Iako je lijepo znati sve o teorijama koje su kroz istoriju zastupali začetnici brojnih pravaca u ekonomiji, to što ćete na kraju završenih studija bez greške znati šta je zagovarao Džon Majnard Kejns, a šta Ludvig fon Mizes ne čini vas ekonomistom, niti sve do trenutka dok ne otvorite makar trafiku i u njoj ne zaposlite makar jedno drugo lice, nijeste neko ko tržišne procese poznaje izvan teorije.

Koliko je tek pogubno kada se sa takvim „znanjem“ dođe do neke od državnih funkcija koja obuhvata i usmjeravanje finansijskih sredstava imali smo priliku da vidimo na brojnim primjerima širom ex-Yu zemalja gdje su u fotelje ministara ekonomije ili finansija sjeli oni sa visokim akademskim titulama i bez jednog dana iskustva poslovanja u realnom sektoru – iste one čija ekonomija je doživjela najveći procvat u vremenu kada ih je, i to sjedinjene, vodio Ante Marković, čija je jedna od ključnih vrlina bila ta što je bio izvanredan menadžer i privrednik. Umjesto da su, poučene jedinstvenim primjerom u svojoj istoriji bivše jugoslovenske zemlje nastavile da insistiraju na ovakvoj praksi, u ovim društvima je, naročito devedesetih godina, došlo do raslojavanja na jednoj strani obrazovanja, a na drugoj strani kapitala, zbog čega je u tranzicionom periodu bilo nemoguće vratiti stvari na svoje mjesto.

Nakon pojave kontroverznih biznismena i onih koji su sticajem različitih okolnosti koristili ilegalne aktivnosti za bogaćenje, na drugoj strani imperativ je bio biti obrazovan kako bi se do sredstava došlo na drugi način. U društvu je, međutim, samo došlo do hiperprodukcije diploma – ljudi koji jesu stekli potrebna znanja nakon što su ispunili sve potrebne korake na putu do diplome, ali nijesu imali dovoljno kreativnosti i ideja da stečeno znanje i upotrijebe. Razlozi, međutim, i nijesu u njima samima koliko u onima koji su ih učili da postanu ono što jesu – teoretičari, bez osjećaja za tokove u praksi, jer predavači kojima je cilj da ih osposobe za tržište rada u pričama o uspješnim biznismenima govore u trećem licu. Kreativnost studenata nikako ne možete probuditi time što ćete pominjati iskustva Donalda Trampa ili Džeka Velča, jer oni već sami u svijesti budućih ekonomista djeluju toliko nedostižno da razmišljanje o toj distanci umanjuje želju za stvaranjem.

Međutim, kada pomenete lični primjer i pokažete na koji način ste od jednog eura stvorili pet predavanje će imati sasvim drugačiji efekat, jer ćete pokazati da put do uspjeha jeste trnovit, ali ne i nedostižan. Otud i ogromna razlika između onoga što se nalazi u akademskim programima u zemljama u razvoju i onima čije ekonomije nijesu posustale ni u vremenu najveće krize, jer će se po njihovom završetku jedni ponositi time što imaju diplomu, a drugi što su u stanju da umnože početni kapital.

Vrijeme očekivanja

Sredinom septembra navršiće se pet godina od kraha američkog finansijskog giganta Lehman Brothers, kojim je naznačen početak globalne ekonomske krize. Privrede Sjedinjenih Američkih Država i zemalja Evropske unije, iako su pokazivale manje signale oporavka dovoljne tek da zadovolje brojke koje ne ukazuju da se nalaze u recesiji ipak nijesu zabilježile značajniji rast u ovom periodu.

perperzona vrijemePeriod krize je produžen, sa prvobitnih dvanaest mjeseci koliko se maksimalno prognoziralo nakon njenog izbijanja, ne samo da njen kraj nije zvanično proglašen, već sve više faktora da ona postaje permanentno stanje i da će se jači udari javljati u sve kraćim ciklusima. Kako nešto što traje duži niz godina prestaje da bude faza i postaje pravilo, umjesto pokušavanja izlaska neophodno se prilagoditi novom načinu djelovanja i – razmišljanja. No kako putem medija neprestano dopiru informacije o poskupljenjima i rastućoj nezaposlenosti, a tek u manjoj mjeri one o fokusiranju na potencijalne izvore zarade, preostaje ili odluka na sopstveni rizik ili vrijeme koje će procuriti kroz čekanje i nerad.

Ukoliko vas put nanese u Hag, prvi susret sa njim najvjerovatnije će biti željeznička stanica smještena u samom centru grada, okružena staklenim soliterima u kojima su smještene najvažnije finansijske holandske kompanije. Na samom izlazu nalazi se mini kafe koji zahvaljujući modernom, autentičnom dizajnu teško da može ostati neprimijećen. Vidjevši free Wi-Fi signal uđoh na kratko, tek da dovršim i kolegama što prije pošaljem analizu naftnog tržišta. Primijetih, dok je donosio kafu, radoznao pogled konobara na tabelu koja daje pregled cijena naftnih fjučersa, nakon čega je uslijedilo pitanje da li trgujem ili samo analiziram podatke. Nakon odgovora ljubazni vlasnik lokala dao je i svoju prognozu, potkrijepljenu razlozima za mogući pad i rast cijene, a prije nego što sam uspjela da pitam otkud mu toliko precizni podaci, uslijedilo je pojašnjenje da je petnaest godina radio u brojnim finansijskim korporacijama, te da je, pokazujući mi zgradu preko puta, posljednji posao napustio pred samo najavljivanje smanjenja broja zaposlenih i zarada onih koji budu ostali. Uzeo je, kaže, sredstva koja kompanija garantuje višku zaposlenih i uputio se u nove poslovne projekte, a budući da je otvaranje samostalne konsultantske kompanije sa postojećim sredstvima teško izvodljivo, pronašao je način za dodatnu zaradu. Ali, zašto baš kafić i zašto, iako finansijski stručnjak sam služi goste. Dobih odgovor da je od svih ideja koje su mu padale na pamet praveći plan za budućnost ova sa kafom ipak garantovala najbržu zaradu.

Prvo, ističe, kafa na automatima smještenim u hodnicima banaka i drugih okolnih kompanija je i suviše bezukusna u odnosu na ono čime neko ko će osam sati provesti u kancelariji želi da počne radni dan, a drugo, u čitavom kvartu, osim par fast food kioska ne postoji ni jedan ugostiteljski objekat. Kao ključno istakao je da je u kompanijama smještenim u okolnje solitere zaposleno više od hiljadu ljudi, a razliku manju od jednog eura i spuštanje nekoliko spratova liftom nadoknađuje kvalitet koji dobiju u fino spakovanim kafama za ponijeti. Radi od 10 do 16 sati radnim danima, a za povrat uloženog novca i prikupljanje sredstava za sopstvenu firmu biće dovoljno manje od godinu dana, budući da mu je dnevna neto zarada na nivou prosječne crnogorske plate. Čime će se dalje baviti i kome će prepustiti vođenje lokala nijesam stigla da saznam, jer više nije bilo trenutka u kojem je neko iz obližnjih kompanija nije ušao po svoju porudžbinu za coffee break. Pomislih, koliko bi standard, globalni ili nacionalni bio veći, a društvo srećnije da postoji više onih koji nešto hoće, umjesto da samo žele, jer, kada želite nešto, čekate da se to i dogodi, a kada hoćete, onda i preuzimate inicijativu, a splet srećnih okolnosti nije ključni, već samo jedan od faktora koji utiču na uspjeh.

U međuvremenu nailazim na podatak koji je nakon sprovedenog istraživanja objavila Evropska komisija – optimizam građana Evropske unije povećan je u odnosu na prošlu godinu kada je riječ o očekivanjima u radu institucija, dok su prognoze situacije na ličnom planu ostale nepromijenjene o odnosu na prošlu godinu. Jednostavnije rečeno, građani EU očekuju od svojih vlada i parlamenata da preduzmu nešto, ne očekujući da će u narednom periodu bilo šta sami preduzeti ili promijeniti. Slično istraživanje (na žaost ili, ipak, na sreću) nije bilo sprovedeno u Crnoj Gori ili bilo kojoj ex-Yu zemlji, ali, vidjevši kako rezonuju Evropljani, rezultate nije teško zamisliti. Situacija u bilo kojoj ekonomiji danas daleko je i od projektovane i od željene, činjenica je da ogroman broj institucija naslijedio veliki broj grešaka iz prethodnog perioda sa kojima ni u idealnim uslovima ne bi mogao da se izbori i da u sadašnjim ne preduzima ni dio mjera koje su im na raspolaganju, ali bez lične inicijative i angažovanosti napredak ni na jednom polju nije moguć.