Ekonomska kriza i nestabilnost finansijskog sektora bez kontinuiranog zaduživanja jasan su signal da postojeće stanje nije održivo i da ne zahtijeva samo prilagođavanja novonastalim okolnostima, već korjenite sistemske promjene.

GoldBrainU savremenim društvima negativni trendovi javljaju se kao posljedica dvije grupe ključnih faktora – globalnih tokova koji reflektuju neodrživost modela koji je na korak od potpunog kolapsa, kao i neadekvatnog upravljanja prirodnim i društvenim resursima unutar određene zajednice.

I na globalnom i na lokalnom nivou, kada dođe do prezasićenja određenim načinom upravljanja i raspolaganjem sredstvima, kao alternativa nudi se naizgled suprotan postojeći model koji se po određenim parametrima na efikasniji način primjenjuje u nekom drugom sistemu. Ovo je uporište za sve dominantne i najrasprostranjenije društvene podjele širom svijeta – na kapitaliste i socijaliste, demokrate i republikance, laburiste i konzervativce. Politička previranja od davnina suprotstavljenih strana u novijoj istoriji svijeta ukazuju na sve veće sličnosti oponenata.

Najkonkretniji argument na kojem se uočavaju podudarnosti naizgled suprotstavljenih strana jeste što ni jedna od vodećih struja nije ponudila konkretno rješenje za izlazak iz ekonomske krize. Vladajuće strukture su, zakasnivši sa promjenom načina djelovanja u poodmakloj fazi kolapsa tržišta, samo nastojale da se prilagode smanjenim prilivima kapitala, a za negativne pojave okrive građane koji su, kako se često navodi, iracionalno raspolagali imovinom, odnosno trošili više od onoga što je bilo potrebno. Ključni prigovor ovakvoj ocjeni glasio bi da nijedan građanin na svijetu nije mogao raspolagati ni vlastitim, a naročito ne sredstvima koja dobija putem zajmova i kredita, a da mu to sam sistem nije omogućio.

Dok se direktno odgovorni za neblagovremene reakcije na ovaj način ograđuju od odgovornosti, suprotstavljena strana je u povlaštenom položaju jer, iako nema priliku da direktno utiče na tokove javnih finansija nema ni odgovornosti za grešku vođenja pogrešne ekonomske politike. Ono što je činjenica jeste da u bilo kom slučaju sama promjena strukture i modela, ukoliko bi predstavljala prelazak na ono što je ikada negdje u svijetu već postojalo, ne donosi promjenu. Nju, međutim, ne donose partijski programi, smjernice i pravci djelovanja, već isključivo spremnost na suočavanje sa odgovornošću, korištenje najefektivnijih produktivnih metoda i, iznad svega, stručnost i znanje. Ovo najbolje potvrđuje činjenica da ni jednu racionalnu, isplativu i revolucionarnu ideju ni jedan sistem nije odbacio ukoliko njeno realizovanje nije sadržalo namjeru da se nekome nanese šteta. Drugim riječima, ukoliko se određeni projekat predstavljao kao platforma djelovanja jedne strukture čiji cilj je dolazak na vlast, odnosno rivalstvo postojećoj, a ne isključiva namjera da donese opštu korist, u prvom planu bi se uvijek uočila njihova strogo politička priroda.

Dok je u svijetu ovakvih primjera gotovo bezbroj, u Crnoj Gori najlakše ih je uočiti na načinu na koji određeni broj građana percipira odnos dobre ideje i njene prihvatljivosti u sistemu. Nerijetko se može čuti ocjena da je bez političke podobnosti u državi nemoguće ostvariti određeni cilj ili uticati na izmjene određenih procesa. Ovakvo vjerovanje donekle opravdava činjenica da je nasljeđe devedesetih godina prošlog vijeka u procesu tranzicije iznjedrilo silne primjere korupcije, nepotizma i partijskih monopola čije su posljedice vidljive danas.

Međutim, poučene greškama, ali i suočene sa izazovom nikada veće ekspanzije ideja i brzine širenja informacija i vladajuće strukture uočavaju manjak stručnosti i znanja u svojim redovima i traže načine da dođu do njih. Stoga je i tumačenje da je neuspjeh pojedinca ili grupe uslovljen mimoilaženjem u stavovima samo puki izgovor onih čije znanje nije prepoznato kao korisno i pokazatelj koliko se površno posmatraju određeni procesi, precjenjuju kvaliteti određenih subjekata i potcjenjuju sposobnosti društva da prepozna revolucionarnu ideju, kakvima se određene nerijetko predstavljaju.

Dvadeset prvi vijek uveo nas je u eru znanja, selektovanja vrijednosti baziranom na naučnim metodama, a zahtijeva konstantno usavršavanje i prilagođavanje svakog pojedinca sve učestalijim promjenima. Mijenjati društvo u eri znanja znači raditi na sebi, kritikovati znači nuditi konkretna rješenja, a imati ideju zahtijeva i spremnost na suočavanje sa odgovornošću za učinke. Ona će poništiti i razlike između onih koji danas zastupaju i onih koji se otvoreno protive aktuelnim procesima, pokazujući da je i donosiocima pogrešnih odluka, ali dežurnim kritičarima, ovakvo stanje odgovaralo.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s