Nema votke za Obamu

Kada poremećaji na ekonomskom planu prouzrokuju neodrživo stanje u jednom društvu, bez razmišljanja se poseže za političkim sredstvima, za pronalaženjem novog rješenja, ali kada bi određeni politički potezi mogli negativno uticati na ekonomiju, njihovo povlačenje ne događa se toliko ishitreno.

rusija perperzonaOvaj odnos posebno je izražen na međunarodnom planu, a dešavanja iz prethodne sedmice primjer su koliko se nije jednostavno odlučiti za primjenu onih mjera koje, suprotno postavljene, djeluju kao sredstvo za postizanje političkog cilja. Zapadne zemlje pokazale su da, ma koliko se protivili potezima Rusije i dalje nijesu spremne da joj nametnu ekonomske sankcije.

Njemačka kancelarka Angela Merkel nedavno je ocijenila da odnosi dviju suprotstavljenih strana još nijesu u fazi u kojoj nije realno očekivati da se na političkom planu prevaziđe postojeća kriza. Svakako, ovdje nije riječ o želji da se sačuvaju koliko-toliko podnošljivi diplomatski odnosi, već da se sopstvenim pokušajem nanošenja štete drugom u stvari ne nametne šteta sebi.

Zapadne zemlje ovdje nemaju izbora – svaki oblik ekonomskih sankcija nametnut Rusiji u stvari bi im se mogao vratiti kao bumerang. U vremenu kada su tržišta nestabilna i kada je borba za svakog kupca teža nego ikada u posljednje četiri decenije, uskraćivati sebe za tako veliko tržište u diplomatskoj utakmici ravno je autogolu.

Poruke koje se mogu poslati prekidom ekonomske saradnje zemalja Evropske unije sa Rusijom doslovno znače – zabranjeno vam je da kupujete naše proizvode i zabranjeno je da vam činimo ustupke u trgovini gasom. Sa druge strane, stanje u ruskoj ekonomiji daleko je od idealnog.

Slabljenje kursa nacionalne valute, sve veći odliv kapitala iz zemlje i ostvarivanje stope rasta niže od procijenjene samo su neki od pokazatelja da postoje potrebe za snažnim ekonomskim reformama.

Kreditni aranžman Ukrajine i Međunarodnog monetarnog fonda dodatni je razlog za povećanje stepena zabrinutosti Moskve, jer ostaje sve manje mogućnosti za uslovljavanja i činjenje ustupaka.

Ipak, posljedice njenog slabljenja jednako osjećaju i njeni spoljnotrgovinski partneri, kako kroz očekivani pad kupovne moći njenih građana, tako i kroz mogućnost poskupljenja proizvoda koje izvozi, kako bi se pokrili gubici.

Podizanje cijene gasa jedan je od primjera, iako se ovoga puta desio drugim povodom. Takođe, svako slabljenje njenih odnosa sa Zapadom utiče na jačanje trgovinskih veza sa drugim BRICS zemljama – Brazilom, Indijom, Kinom i Južnoafričkom Republikom.

Njihova međusobna intenzivna saradnja mogla bi gotovo u potpunosti staviti zapadno tržište u drugi plan na globalnoj ekonomskoj sceni do te mjere da svaka prijetnja ekonomskim sankcijama zvuči kao predaja i dobrovoljni izlazak iz igre. Svaki takav potez Zapada predstavlja isključivo odricanje od postojećih privilegija, baš kao što bi to izazvale i mjere kojima bi Rusija uzvratila.

Reakcije na pooštravanje sankcija u ruskoj javnosti nijesu bile povod za zastrašivanje, već za njihovo obesmišljavanje, poređenjem sa nastojanjima da nekoga uskratite za uslugu koju mu možete dobro naplatiti.

Tako je grupa ruskih građana, nakon najave Vašingtona da će pooštriti sankcije prema Rusiji pokrenula kampanju na sajtu oursanctions.ru, navođenjem primjera kakvim bi im se sve naizgled strogim, a zapravo besmislenim sankcijama moglo uzvratiti na ovu odluku.

Ilustrativno prikazujući kako bi sve odbili da izađu u susret američkoj administraciji, autori ovih poruka ukazali su da cilj takvih mjera šteti isključivo onima koji ih izriču, svodeći ih na primjer ugostitelja koji ne želi da američkog predsjednika usluže votkom koju bi on svakako platio.

Naizgled bezazleni humor u stvari odražava i te kako snažnu poruku. Prije svega, Rusija kao jedan od ključnih međunarodnih vlasnika američkih državnih obveznica njihovim povlačenjem mogla bi izazvati novu finansijsku krizu u Sjedinjenim Američkim Državama koju ni jedan mehanizam Federalnih rezervi ne bi mogao stabilizovati tokom najmanje narednih nekoliko godina.

Otud i interes da se sve i dalje drži u sferi politike. Za razliku od zemalja EU koje, jedna po jedna, odustaju od namjere za ekonomskim mjerama, budući da bi u takvim okolnostima bio prekinut lanac poslovanja hiljadama njihovih kompanija, gdje je udarac na njihove budžete posredan, a alternative ipak moguće, za SAD ovo predstavlja direktan udarac na javni sektor koji se prošle jeseni tek izvukao iz budžetske blokade i koji prolazi kroz brojne reforme što ga čine dodatno ranjivijim.

Zato, može se očekivati još mnogo nesuglasica, korišćenje prava na veto, crnih lista i slabljenja diplomatskih odnosa, još mnogo susreta Džona Kerija i Sergeja Lavrova, ali prekid ekonomskih odnosa dogodiće se tek onda kada jedna od strana bude u potpunosti sigurna da je pronašla alternativu kojom će pokriti sve ono što ovim neslavnim potezom gubi.

Advertisements

Ko je sve žrtva ukrajinske krize

Dešavanja u Ukrajini tokom proteklih neliko mjeseci jedan su u nizu dokaza da su pritisci na finansijska tržišta vidljiviji u odnosu na one koji se dešavaju u diplomatskim odnosima zemalja. Novoimenovana privremena ukrajinska vlada primarni fokus stavlja na spoljnopolitička i bezbjednosna pitanja, dok na ekonomskom planu ne preduzima krupnije korake, a finansijske vlasti poručuju da nema većih razloga za paniku.

grivnaMeđutim, jedan od pokazatelja nadolazećih problema u ukrajinskoj ekonomiji jeste nagla promjena kursa domaće valute – grivne, budući da se krajem decembra, kada se situacija na Euromajdanu smirivala, jedan euro mijenjao za 8,2 grivne, a danas za 13,5 grivne. Devizne rezerve Ukrajine smanjene su sa 17,8 na 15,4 milijardi američkih dolara. Ipak, nije samo Ukrajina ta čija ekonomija je pogođena diplomatskim sukobom sa Rusijom.

Već prvog dana trgovine u martu indeks moskovske berze MICEX umanjen je skoro 11, a akcije vodećih kompanija i do 20 odsto, dok se ruska rublja našla na najnižem nvou u odnosu na euro i dolar još od 2009. godine. Ruska centralna banka potrošila je najmanje deset milijardi dolara kako bi privremeno regulisala destabilizovanu monetarnu situaciju, što je uslovilo i rast kamatne stope sa 5,5 na sedam odsto.

Kriza na Krimu do sada je koštala Rusiju 58 milijardi dolara, čak za sedam više od organizacije Olimpijskih igara u Sočiju, najskupljih svih vremena. Monetarni suverenitet Rusije, međutim, nije u stanju da omogući značajniji tržišni balans i dodatno podstakne izvoz, zbog brojnih ekonomskih problema koji su se nagomilali tokom protekle godine. Stopa rasta je u odnosu na godinu ranije gotovo trostruko niža, spustivši se sa 3,4 odsto koliko je iznosila u 2012. na 1,3 odsto u 2013. godini.

Rast bruto domaćeg proizvoda u ovoj godini prema sadašnjim pokazateljima ne bi mogao biti veći od dva odsto, višestruko manje u odnosu na zlatne godine jačanja ruske ekonomije u protekloj deceniji kada je ova stopa, 2006. i 2007. godine iznosila i više od osam procenata na godišnjem nivou. Ipak, prednost Rusije je malo učešće duga u BDP-u, niže od deset odsto, čime prednjači nad zapadnim zemljama.

Ruska aktiva je investitorima danas pristupačnija nego ikada otkako je ta zemlja počela da bilježi intenzivan rast i izgleda prilično primamljivo, s obzirom da gotovo niko ne vjeruje da je ekonomski krah te ogromne zemlje uopšte moguć. No, pitanje je koliko će postojeće stanje potrajati i nakon koliko vremena bi se to tržište moglo istinski oporaviti do mjere koja bi ulagačima donijela dobitak.

Rusija, čija se privreda bazira na izvozu energenata – nafte i prirodnog gasa, te čelika, u ogromnoj mjeri je skoncentrisana na uvoz svega onoga što građani te zemlje kupuju, a među ključnim trgovinskim partnerima su Holandija, Njemačka, Sjedinjene Američke Države i Kina. Stoga je i pitanje uvođenja sankcija Rusiji u većoj mjeri svedeno na razmatranje ekonomskih posljedica po tržišta SAD i EU, nego po samu Rusiju, jer bi tim činom one sebe uskratile za tržište koje broji 145 miliona stanovnika.

Ovo je i ključni razlog zbog kojeg, uprkos, sa aspekta zapadnih zemalja, lošeg plasmana Ruske Federacije na rang-listama vezanim za pitanje korupcije, pranja novca i oganizovanog kriminala, SAD i EU ne reaguju uvijek u onoj mjeri u kojoj se u toj zemlji uviđaju takve pojave. Stoga je i kontekst najavljenih sankcija relativno blaži od onoga što je Zapad zaista u stanju da izrekne zemljama sa čijom spoljnom politikom nije saglasan u mjeri u kojoj to danas nije sa Rusijom.

Kriza u Ukrajini uticala je na nagli rast cijene bušela pšenice i kukuruza za oko 20 odsto, dok situacija u Rusiji snažno podupire cijenu nafte, držeći je na više od 108 dolara za barel. Međunarodna agencija za energetiku krajem prošle godine prognozirala je da je stabilizacija svjetskog tržišta energenata, koja je preduslov za globalni ekonomski oporavak, moguća tek kada se cijena barela na najmanje šest mjeseci zaustavi na nivou od oko 100 dolara. U sadašnjim okolnostima za to, makar u 2014. godini ne postoje realne šanse, što umanjuje izglede za ekonomski oporavak.

Ukoliko se zbog nezavisnosti Krima dodatno pooštre odnosi sa Zapadom, a Rusija dominantno napusti dolar kao valutu čuvanja svojih devznih rezervi, kao i vlasništvo nad američkim državnim obveznicama, svijet bi se ubrzo mogao naći na novom kriznom udaru, mnogo većem od onoga izazvanog 2008. godine i mnogo realnijim, budući da je prošli nastao kao prirodna posljedica vještačkog rasta, a ovaj bi bio tek moguć slijed događaja ukoliko se EU i SAD odluče za embargo.

Uzevši sve ovo u obzir, svjesni cijene svakog oblika zatvaranja bilo kojeg, a pogotovo jednog ogromnog tržišta, odluka Zapada o sankcijama Rusiji biće istovremeno i odluka za ulazak u novu svjetsku, prvo krizu likvidnosti, a zatim finansijsku i ekonomsku krizu.

Trgovanje Ukrajinom

Dešavanja u Ukrajini tokom posljednjih mjesec dana posljedica su neuspjelih pokušaja da se ta zemlja izvuče iz ekonomske krize, prinuđena da pomoć i saradnju traži na onoj strani odakle joj bude ponuđeno više. Međutim, i Ukrajina sama, iako djeuje kao da je, kako se to najčešće želi predstaviti, „razapeta između Istoka i Zapada“, u stvari je veliki izazov i za Brisel i za Moskvu, ali i sredstvo putem kojeg pokušavaju ojačati svoj politički uticaj i uvećati ekonomsku korist od saradnje.

ukrajina perperzonaDržanje pitanja otvorenim i nespremnost na ustupke veće od kredita koji su Vladimir Putin i Vktor Janukovič ugovorili proizilazi iz činjenice da Ukrajina danas ima mnogo manji strateški zančaj u odnosu na pretkrizni period. Bruto domaći proizvod Ukrajine je danas za tri odsto niži nego pretkrizne 2007. godine, a njegov udio u svjetskom BDP-u smanjen je sa 0,5 odsto na 0,3 odsto svjetskog BDP-a od 2008. godine do danas. U odnosu na 2009. godinu kada je kriza kulminirala BDP Ukrajine niži je za 14,5 odsto, nivo uvoza umanjen je za dvije petine, a izvoz je opao za četvrtinu.

Periodi oporavka koji su se javljali tokom posljednjih nekoliko godina bili su kratkotrajni i nijesu mogli omogućiti rast upravo zato što je, nakon Rusije, najveći trgovinski partner Evropska unija, u čijim članicama recesija onemogućava povećanje obima trgovine. Oporavak dodatno remeti i to što čak i ovako ekonomski oslabljena Ukrajina ima za četvrtinu ili čak trećinu veći BDP od nekih članica eurozone, a sama proizvodi tek osam odsto ruksog BDP-a.

Ovo je, nesumnjivo, povod da se, umjesto Briselu, u planiranju svoje dalje budućnosti, koje nema bez ekonomskog napretka, okrene Moskvi – podsjećanje na 340 godina istorijskih veza, demografske i kulturološke sličnosti krajnje je suvišno, jer samo malo zapadnije postoje primjeri Francuske i Njemačke koje su kroz istoriju ratovale mnogo duže nego što su Ukrajina i Rusija sarađivale, a danas su jedinstvene u stavu da Kijev u njima treba da vidi saveznika. U tom nastojanju ne bi bilo prepreka kada bi evropska budućnost Ukrajini zaista garantovala dugoročnu ekonomsku stabilnost, a ne sa svakim višim stepenom integracije označavala povećanje rizika koji prijeti cijelom sistemu.

Istovremeno, ni sama Rusija, ma koliko moći demonstrirala u donošenju političkih odluka ne može da se pohvali potpunom ekonomskom stabilnošću. Iako izvore budućeg rasta Rusija bazira na energetskim potencjalima i drugim prirodnim bogatstvima, brojčani pokazatelji tokom posljednjih par godina daleko su od idealnih, međutim procentualni rast negativnih i pad pozitivnih pokazatelja u toj zemlji su u odnosu na Urajinu oko dvostruko manji, a nastali uglavnom kao posljedica globalnog usporavanja rasta.

Osim toga, razlog za saradnju Kijeva i Moskve je i u lakoći postizanja kompromisa – Putin je spreman da ulaže tamo gdje je siguran da će mu milijarde dolara kredita „bratskom narodu“ osigurati nove milijarde koristi, a kada je u pitanju kredit Ukrajini to je svakako slučaj, budući da bi gubici od evropske orijentacije susjedne zemlje donijeli mnogo veće gubitke nego što ih donosi rizik od nelikvidnosti ukrajinske privrede.

Takođe, uslovi koje za odobravanje kredita postavlja Međunarodni monetarni fond izgledaju kao nešto što kijevski zvaničnici ne mogu ispuniti. Kao i svakoj zemlji kojoj sugeriše koje mjere treba da preduzme u ekonomskoj politici za odobravanje sredstava, MMF i Ukrajini predlaže smanjenje zarada u jvnom sektoru i nove mjere u poreskoj politici, kao i ukidanje subvencija na gas za socijalno-ugrožena domaćinstva – ono za čim ni jedna vladajuća struktura neće posegnuti u situaciji kada drugim kvalitetnim potezima ne može osigurati novu izbornu pobjedu.

Dodatni, za Kijev neprihvatljivi zahtjevi MMF-a su promjene u monetarnoj politici koje obuhvataju i fleksibilan devizni kurs, temeljnu reformu bankarskog sektora, ali i otvara pitanje reforme pravosuđa, borbe protiv korupcije i administrativne reforme. Ono što je ponudila Evropska komisija naizgled ne sadrži ovako drastična uslovljavanja, ali se odnosi na svega 610 miliona dolara i to isključivo kroz finansiranje projekata – pravu sitnicu u odnosu na 20 milijardi koje su ukrajinski čelnici postavili kao uslov Briselu za prihvatanje evropskih političko-ekonomskih principa.

Međutim, iz svega što se tokom prethodnih mjesec dana dogodilo nazire se u stvari direktni obračun Moskve i Brisela gdje je Ukrajina poslužila samo kao paravan. Ukrajinski uticaj na njihove odnose oslabio je 2011. godine sa izgradnjom gasovoda Sjeverni tok, kada ova zemlja više nije bila u mogućnosti da blokira isporuku ruskog gasa zemljama EU. Dodatnu energetsku povezanost obezbijediće izgradnja Južnog toka, koja bi trebalo da bude gotova 2015. godine, čime se transport gasa preko Ukrajine takođe zaobilazi.

Ukrajina, dakle, nikako nije razlog zbog kojeg bi Moskva namjerno pogoršavala odnose sa Briselom, već služi kao sredstvo da iz njih izvuče maksimalnu ekonomsku korist. Putin je svjestan da je svaka donacija Ukrajini preskupa za EU koja se bori sa recesijom i spreman je da izdvoji 15 milijardi samo da to neko drugi ne bi narušavao svoju stabilnost u ime odvraćanja od Moskve.