Bezuspješna potraga za rješenjima za izlazak iz ekonomske krize obeshrabruje i šalje signal da je postojeći finansijski sistem postao neodrživ. Signali oporavka, međutim, neprestano dolaze iz različitih prognoza i izvještaja, toliko učestalo da javnost postaje ravnodušna jer praksa pokazuje da brojke, naročito one iza kojih je oznaka za procenat, sve manje znače.

Protekle sedmice Federalne rezerve najavile su ukidanje mjera ekonomskog stimulansa prije predviđenog roka neposredno nakon što je u Senatu objavljeno da se Sjedinjene Američke Države ekonomski oporavljaju, a što je argumentovano malim, ali ipak pozitivnim pokazateljima rasta. Koliko same brojke, naročito one koje su statistički podatak ili su računate na ukupnom planu i ne uzimaju veći broj parametara u izračunavanju nijesu nužno odraz stvarnog stanja, pokazuje i jedan od možda najdrastičnijih primjera u američkoj, ali i svjetskoj ekonomiji kada je u vrijeme Drugog svjetskog rata godišnja stopa rasta u SAD iznosila rekordnih dvanaest odsto na godišnjem nivou, dok je većina građana te zemlje preživljavala uz pomoć bonova za hranu, jer su prodavnice bile potpuno prazne.

U domaćoj ekonomiji procenti su godinama unazad bili omiljeno sredstvo ulivanja nade, a koliko se njima može manipulisati možemo vidjeti na jednostavnom primjeru rasta prosječne zarade. Na primjer, kada bi u jednoj zemlji prosječna zarada na godišnjem nivou bila uvećana sa 2.000 na 2.200 eura mogli bismo reći da je došlo do povećanja od deset odsto, dok bi se u drugoj zemlji zarade sa 400 povećale na 500 eura, što predstavlja rast od 25 odsto. Iako se zarada u prvoj zemlji povećala za dvostruko veći iznos i rezultirala skoro četiri i po puta većom sumom, druga zemlja svakako ima dva i po puta veću stopu rasta – u većini prilika dovoljan činilac da se svrsta u najbrže rastuće tržište u referentnoj grupi. No, sve ovo nijesu trikovi izmišljeni za vrijeme ni neporedno pred nastanak ekonomske krize, postoje gotovo jednako dugo koliko i mjerenje bruto društvenog proizvoda, inflacije, kamata, kao i svih drugih računanja koja se, kada je riječ o finansijama, udaljavaju od najprostije matematike.

U suprotnom, imali bismo takav finansijski sistem u kojem bi se novac mogao zamijeniti bilo čim, jer novac nije bogatstvo, već samo praktično sredstvo za računanje vrijednosti robe i promjene te vrijednosti tokom vremena. Praktično, jer da je riječ o bilo kojoj potrošnoj robi, ona bi zahtijevala prostor za skladištenje, vremenom bi se kvarila i ne bi se svrstavala u jedinstven mjerni sistem. No, ovo svakako znači da je moguće biti bogat u svijetu u kojem hipotetički ne postoji novac, u slučajevima kada bilo šta – stan, automobil, putovanja ili liječenje možete finansirati trampom, a istovremeno i da novac ne znači ništa u uslovima kada su prodavnice prazne ili zatvorene, kako je, na primjer, bilo tokom hiperinflacije na početku devedesetih kada bez obzira na ušteđevinu kojom ste mogli da raspolažete nijeste imli na šta da je trošite.

Ovakvo suočavanje sa realnošću u vremenu velikih promjena na globalnom nivou otvorilo je prostor za jedan novi ekonomski pristup nazvan kapkejkonomija. Naziv je dobio po kapkejku (cupcake) – poslastici sličnoj mafinima, koja se bez obzira na odjednom napravljenu količinu uvijek može izdijeliti na vidljivo izdefinisane cjeline, pritom tako dekorisane i primamljive da ukazuju na hedonističku crtu ovog pristupa. Kapkejkonomisti poručuju da se zaboravi na novac, kao pojam i uživa u onome što zaista predstavlja trenutno bogatstvo, a što su stvorili ljudski um i ruke.

U sadašnjim ekonomskim okvirima BDP je ono što se proizvede u određenom zatvorenom prostoru, koji se u ovom slučaju održava tokom određenog vremena, koji je obično kalendarska godina. Da se, na primjer, umjesto o novcu radi o kapkejku svako bi se trudio da proizvede dovoljno, a opet ne više od onoga što može da konzumira, čime se i ukazuje na neutemeljenost potrebe za stalnim rastom. Uostalom, zamislite grupu ljudi koja je u mogućnosti da na kraju svakog vremenskog perioda konzumira sve veću količinu ove poslastice i onima koji je imaju dovoljno, a ne previše šalje poruku da bi bilo bolje da rade na povećanju težine ili količine šećera u krvi. Ovo je besmisleno, jer ukoliko ne povećavate broj gostiju koje pozivate na kapkejk nemate ni potrebu da ih pravite u većoj količini.

Isto je i sa BDP-om – njegov ukupni rast ili pad je mnogo manje značajan u poređenju sa BDP-om po glavi stanovnika, čiji je rast, iako potrebniji, u ekonomskim izvještajima i prognozama uvijek u drugom planu. No, dok ovaj, za sada neobičan, ali mnogo logičniji pristup ne bude prihvaćen, međunarodne finansijske institucije će i dalje licitirati procentima gledajući na ekonomiju jedne male zemlje iz svog ugla, koliko realno – već pokazuje vrijeme i to gdje su danas i kako su oni koji su neprestano konzumirali sve više kapkejka.