Jedan od ključnih problema današnjice, ali i najvažniji među ekonomskim pokazateljima je nezaposlenost. Bilo da je riječ o osobama koje nikada nijesu radile ili koje su usljed određenog spleta okolnosti izgubile posao, njihova dalja egzistencija obezbjeđuje se doprinosom drugih lica.

perperzona-naukaU kategoriju nezaposlenih ubrajaju se i oni bez trajnog angažmana, sa periodičnim, honorarnim primanjima, u šta spadaju i naučnici i umjetnici koji ulažu vlastita sredstva od ušteđevina ili pozajmica kako bi finansirali troškove izrade projekta ili djela za koje nije izvjesno da li će im donijeti zaradu. Ono što je tokom protekle sedmice uzburkalo javnost jesu debate u kojima je ova kategorija stanovništva nazvana parazitima, a koja je pokrenuta nakon što je na njemačkoj državnoj televiziji WDR bilo riječi o učestaloj praksi iskorišćavanja resursa – znanja i talenta onih koji su zvanično nezaposleni.

Širom Evrope veliki broj onih koji se bave samostalnim istraživanjem i stvaralaštvom prima naknade za nezaposlene iz državnog budžeta, koje su, s jedne strane, nedovoljne da pokriju troškove rada i života onih koji zaista jesu inovatori, a sa druge strane predstavljaju popriličan izdatak u vremenu krize kada je štednja imperativ. No, znanje i talenat kao sredstvo na putu ka inovacijama – jedinom što vodi ka blagostanju u društvima koja karakterišu formalnosti dobijaju karakter onoga što košta i što, bez obzira na budućnost koja bi od njihovog kvaliteta mogla zavisiti, sada predstavljaju trošak koji je potrebno racionalizovati. Kada je riječ o nauci, ma kolike razlike između Crne Gore i neke od zemalja Evropske unije postojale po pitanju odnosa prema ljudskim resursima, život naučnika daleko je od idealnog.

Agencije za zapošljavanje nijesu u mogućnosti da pronađu odgovarajuća radna mjesta ovako visokospecijalizovanom kadru, kako zbog manjka ponude, tako i zbog nedovoljne kompetentnosti posrednika da razumiju vezu između mogućnosti i potreba koje se ukazuju. Činjenica je da, ukoliko i pronađu angažmane, naučnici sa kompanijama ili institucijama sklapaju kratkoročne, jednokratne ugovore koji, bez obzira na visinu novčane naknade vrlo rijetko otvaranju nove mogućnosti, a prema podacima objavljenim u njemačkim medijima, oko 65 odsto njih i više od godinu dana čeka do nove poslovne ponude. Kada je riječ o umjetnosti, situacija je nešto drugačija. U Crnoj Gori umjesto stalne postavke umjetničkih djela postoji stalna postavka umjetnika – onih na koje je javnost navikla i na koje je, u većini slučajeva s potpunim pravom, usmjerena sva pažnja, ali se premalo prostora ostavlja da se spozna nešto novo. Umjetnici su prepušteni da balansiraju između naklonosti vlasnika izložbenih prostora i vještine da putem interneta skrenu pažnju na vlastiti opus, što iziskuje velike količine utrošenog vremena i energije koja bi kreativnije mogla biti upotrijebljena. U samom srcu EU situacija je, međutim, sasvim drugačija.

Kao neko ko stvara i ima šta da ponudi bez sumnje ćete naići na odličan prijem zainteresovanih za saradnju. Naravno, govorim o likovnoj umjetnosti na osnovu iskustava koja imam, a koja je možda i jedini oblik koji se, bez potrebe za povećanim stepenom komercijalizovanja, još uvijek primamljiva za ulaganja i ona koja garantuje zaradu. Ipak, nemoguće je ne primijetiti koliko je ekonomska situacija uticala na promjene trendova u umjetnosti – vlasniku galerije u razvijenoj evropskoj zemlji neuporedivo je isplativije da sarađuje sa umjetnikom iz manje razvijene zemlje. Računica je jednostavna – za oko tri četvrtine iznosa koji bi prema očekivanjima mogao dati jednom Parižaninu on dobija ono što bi crnogorski umjetnik u svojoj zemlji zaradio nakon petostruko veće količine utrošenog vremena i materijala. I za jednu i drugu stranu ponuda je i suviše primamljiva da ne bi rezultirala saradnjom, ali, opet, u cijeloj priči umjesto umjetničke nekonvencionalnosti dominiraju tržišna pravila – ulaganja, isplativost, procenat, zarada.

Umjetnička slika, kao krajnji rezultat rada zapravo jedino je umjetničko djelo koje, pojedinačno, u jednom primjerku može biti posmatrano kao gotov proizvod i „imati naslov, cijenu i bar kod“, zbog čega, na razvijenim tržištima može odgovoriti na nove zahtjeve vremena. No i pored angažmana i naknada koje mogu biti poprilično visoke, i naučnici i umjetnici u svojoj profesiji u većini slučajeva važe za one bez stalnog angažmana, bez obzira na nivo inovacija, prepoznatljivost rada ili količinu iskustva koje ostvare, a kojim i direktno i indirektno doprinose društvu. Sa druge strane, pitanje državne birokratije predstavlja svojevrstan paradoks – broj zaposlenih u ministarstvima, upravama i zavodima utiče na formalno smanjenje nezaposlenosti, ali i na dodatni odliv sredstava iz budžeta. A dok god savremena Evropa kreativce bude nazivala parazitima, a osmočasovno radno vrijeme bez finalnih rezultata raznih savjetnika i pomoćnika društveno korisnim, pogrešna percepcija samo će dalje produbljivati krizu.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s