Otkako su knjige prestale da budu samo umjetnička djela ili udžbenici iz kojih zaista nešto može da se nauči, štampanje svega i svačega ukoričenog u ovaj format postalo je unosan biznis za brojne izdavače. Osim autobiografija uspješnih ljudi, koji na svom primjeru pokazuju koliko je put do vrha u njihovoj profesiji trnovit, a koje su, opet, samo individualni primjeri kojima čitalac može da se divi i tek neke od njihovih savjeta primijeni u svojoj profesiji, pored sve većeg broja knjiga za samopomoć, pojavljuju se i one čiji autori su očekivali da će cijelim društvima ponuditi rješenja za ekonomski prosperitet. Njih, kao i mnoge lekcije o biznisu, najčešće pišu samo teoretičari ekonomije koji o ovoj oblasti zaista znaju sve, ali na pojave u preduzetničkom procesu gledaju iz onog ugla koji ne odgovara ciljanoj čitalačkoj publici, koju bi, makar po njihovom uvjerenju, trebalo da čine oni koji se bave ili se planiraju baviti biznisom.

Tako je i knjiga francuskih autora Kamij Lande, Toma Piketija i Emanuela Seza naslovljena „Za poresku revoluciju”, uprkos namjeri da ispravi nepravilnosti koje se tiču kompleksnog i netransparentnog poreskog sistema u stvari napisana kao da svima koji donose nacionalnom dohotku želi objasniti da su za dobrobit jednog sistema zaslužni samo najbogatiji. Naime, vješto prikrivena poenta ovog štiva navodi na zaključak da je onih jedan odsto protiv kojih je Occupy pokret započet na Wall Streetu podigao glas, kao protiv vlasnika svega onoga od čega ostalih 99 odsto populacije dobija samo mrvice, u stvari zaslužan za sve ono čime ovi milijarderi doprinose bruto domaćem proizvodu jedne zemlje.

Pridavanje tako male važnosti privrednicima angažovanim u malim kompanijama i samostalnim djelatnicima proizilazi iz činjenice da je ova grupa autora gotovo izbjegla priču o riziku – ključnoj komponenti koja utiče na sve dalje procese poslovanja, a bez čijeg preuzimanja ni jedna dobra poslovna ideja nikada ne bi bila realizovana. Vrijeme krize najbolje potvrđuje da je spremnost na rizik, visokog nivoa kakav postoji danas, a koja se nalazi negdje na granici hrabrosti i lucidnosti ipak jedini preduslov za uspjeh. Sasvim suprotno društvenoj stvarnosti u kojoj se, što i jeste neophodno, pokušava ukazati na loš položaj svih onih koji su u jednom sistemu manjina, sve manje pažnje posvećuje se pogoršanom položaju ekonomske većine – preduzetnika koji svoje ideje sve teže realizuju usljed nepovoljnih okolnosti koje karakterišu monopol i nelojalna konkurencija, ali i ogromni budžetski izdaci za kompleksni državni aparat na čije podmirivanje troškova odlazi većina sredstava koja bi se mogla iskoristiti kao subvencije malom biznisu.

Izuzetno su rijetke zemlje čija administracija, umjesto da zahtijeva kompleksne procedure od potencijalnih preduzetnika u stvari zna da uoči vrijednost spremnosti na rizik, zahvaljujući kojem postoji gotovo svaki proizvod ili usluga koju danas koristimo. I najpoznatije svjetske korporacije, pa i one čiji čelnici danas spadaju u jedan odsto hiperbogatih takođe su produkt nečije spremnosti na rizik i u prvim godinama poslovanja bilježile su takve gubitke nakon kojih bi ih većina današnjih modernih konsultanata, u najvećem broju, poput autora pomenute knjige, takođe teoretičara, posavjetovala da preusmjere svoju energiju na nešto jednostavnije i prilagodljivije kriznom trenutku.

Odgovornost donekle snosi i većina svjetskih medija koja je godinama unazad pokušavala da problem nejednakosti u društvu riješi ispitivanjem načina na koje su multimilijarderi došli do basnoslovnih suma, umjesto da se koncentrisala na češće predstavljanje pozitivnih preduzetničkih primjera koji počivaju na dobrim idejama i tako pokaže da nijesu samo onih jedan odsto oni kojima kapital „prirodno” pripada, već i da svuda oko nas postoje hrabri, vrijedni i uporni koji bi trebalo da služe kao primjer. Slično je i sa najvećim brojem priručnika o preduzetništvu širom svijeta koji će vam često prepričati poslovni vijek Coca Cole, od početka do dana kada je postala gigant, a u kojima ćete mnogo rjeđe naići na primjer dobro realizovane ideje, koja onome kome je štivo namijenjeno zvuči kao nešto što bi i sam mogao sprovesti u djelo.

Ipak, velikim korporacijama uvijek ostaje mogućnost da, čak i prije nego što nastupe promjene u poreskoj politici koje bi mogle ići njima na štetu promijene politiku isplate dividendi, dok, posebno na američkom tržištu kapitala, koje država milijardama dolara svakog mjeseca štiti od kraha takođe ide u prilog samo najbogatijima. Načini na koji se mali preduzetnici bore da opstanu poznati su samo njima, a javnosti je mnogo lakše da raspravlja o krupnim negativnim pojavama, nego da onima malim, pozitivnijim, posveti prostor – a sve zbog toga što ni oni koji, iz različitih uglova, tumače ove pojave nijesu spremni na rizik da drugačijim pristupom otkriju i onaj vrijedniji dio stvarnosti.