Nakon zatvaranja poglavlja 26 u pristupnim pregovorima sa Evropskom unijom Crna Gora je otišla korak dalje u integracijama, no svaki zvanični izvještaj o napretku predstavlja samo formalnost sve dok je odnos građana po ovom pitanju suprotan.

Kako se poglavlje 26 odnosi na obrazovanje i kulturu, opšta društvena slika, naročito populacije koja se ubraja u mlađu, daleko je od želje da za pripadanjem evropskoj porodici. Ono što zabrinjava je što će upravo ta grupa kroz deceniju ili dvije, kada Crna Gora i bude članica u EU biti vodeća snaga društvenog razvoja. No i oni sami uče na osnovu onoga što im se predstavi kao poželjan model ponašanja – biti što je moguće manje angažovan i očekivati, naročito od države, što je moguće više. Inicijativnost ili spremnost da se prihvati nešto što nije naređeno, neophodno ili na listi dnevnih zadataka smatra se čudnim, trud se u startu procjenjuje kao uzaludan, a svaki pojedinačni uspjeh obezvrijeđuje stavljanjem u kalup srećnih okolnosti.

Prvi topliji dani idealna su prilika za poređenje ne samo crnogorskog, već i ukupnog balkanskog mentaliteta sa zapadnim zemljama. Prepune bašte kafića, u radno vrijeme i pred ispitne rokove, slow-motion način življenja, jer obaveze uvijek mogu da čekaju, te ekonomska kriza kao sjajan izgovor da je mnogo toga besmisleno i započinjati, a kamoli završavati udaljavaju ovo društvo od tako sanjane Evrope svjetlosnim godinama. U svakodnevnoj interakciji sa ljudima čujete gomilu žalopojki i opštu kuknjavu zbog nezaposlenosti, međutim, ukoliko za određeni posao ili projekat takvima ponudite saradnju, počinjete da gledate situaciju iz drugog ugla.

Većina mladih, na primjer, ni ne pomišlja da već na početku studija potraži prvi posao, budući da žive u vjerovanju da gospodski, kakav i očekuju, posao mogu dobiti tek sa diplomom, do koje, takođe, idu linijom manjeg otpora, a nakon koje slijedi razočaranje što se sa njom ne sjeda u fotelju državnog službenika. Tek minimalan broj građana Crne Gore je uopšte i pomislilo, a još manji broj pokušalo da već u ranim dvadesetim pokrene sopstveni biznis i već u tim godinama počne da se navikava na konkurentnost i tržišne procese koji su, sviđali nam se ili ne, ipak neminovni.

Broj pokrenutih i realizovanih start-up projekata na prvi pogled može izgledati nesrazmjeran ukupnom potencijalu, ali kada se uvjerite u nedostatak čak i elementarne informatičke pismenosti, slabo baratanje stranim jezicima i nedostatak osjećaja za prepoznavanje isplativosti određene aktivnosti, postajete uvjereni da će i dalje inicijatori i društvenih i privrednih aktivnosti u našoj zemlji još dugo biti u najvećem broju stranci, koji će, osim toga, uvijek nastojati da povuku i što je moguće više kapitala u svoje budžete.

Slično je i sa brojnim programima edukacije, seminarima osposobljavanja, prenošenjem iskustava i znanja – za većinu projekata se, u gotovo svim sferama angažuju strani konsultanti, koji za uzvrat dobijaju četvorocifrene dnevnice. Koliko, prije svega državnog novca se posljednjih godina odlilo na ove izdatke vjerovatno je nemoguće i izbrojati, jednako kao ni potencijal vremena i spremnosti da se ovlada novim vještinama koji je nestao na višesatnim kafe-pauzama i dangubljenja po tržnim centrima. A onda, kada nekome ponudite da vam u određenom poslu asistira za procentualni iznos ostvarene zarade, umjesto usluge koju mu u stvari činite, nailazite na kritiku da ste se usudili da iskorišćavate nekoga zarad svog profita, ne ponudivši mu ni sigurnu platu.

U tom trenutku uviđate da su socijalističko naslijeđe očekivanja i odnosa prema radnim navikama usađeni čak i u svijest onih koji ih svojim rođenjem u nekim sasvim drugim vremenima nijesu mogli ni osjetiti. Povrh svega uslijede izvještaji o rekordnoj nezaposlenosti u zemljama EU kao odličan izgovor da navike evropskih građana ne predstavljaju uzor i za novo traćenje vremena, inače ključnog, a ograničenog resursa na neargumentovani euroskepticizam.

Međutim, sasvim paradoksalno, ta ista Evropa služi kao parametar za teoretisanje o lošim uslovima života za mlade na ovim prostorima i gajenje iluzije o nemoći pojedinca da se svojim zanjem i radom odupre i najvećoj krizi i, na kraju, očekivanja da će država i vlasti preduzeti ulogu spasioca, uprkos tome što ih i same dominantno čine skupine ovakvih pojedinaca koji isključivo kroz institucije ostvaruju društvenu ulogu. A snaga društva se, bilo da je riječ o evropskim ili onih vodećih sa drugih kontinenata mjeri ne onim onoliko koliko su jake institucije, već brojem pojedinaca koji su svojim primjerom uspjeli da pokažu da sistem nije prepreka.