Intervju: Kristina Ercegović, autorka internacionalnog koncepta Business Café

Može se uspjeti sada i ovdje, uprkos svemu i svima

Business Café je, nakon više od pet godina od osnivanja, prerastao u mjesto gdje slušanjem pozitivnih, uspješnih preduzetničkih priča učesnici dobijaju inspiraciju i ohrabrenje za pokretanje i uspjeh u vlastitom poslu.

Koncept Business Caféa osmislila je preduzetnica i mentorka u razvoju startup projekata Kristina Ercegović, a do sada je održano više od 80 događaja u osam gradova, pet zemalja, predstavljeno je oko 300 preduzetničkih priča, a više od 10.000 posjetilaca sklopilo je međusobne poslove vrijedne 10 miliona eura.

Kako je nastala ideja o osnivanju Business Caféa, kao posebnog segmenta vašeg preduzeća Zaokret?
Ercegović: Već petnaestak godina sam preduzetnica, “Zaokret” je moja treća firma, prethodne dvije sam izgradila iz nule i prodala. U Zaokretu se bavim edukacijom i umrežavanjem malih preduzetnika i onih koji to žele da postanu. Sve je krenulo spontano, prije nešto više od pet godina u Zagrebu. Ljudi su mi govorili da ih inspirišem, odnosno da, kad me slušaju, pokrenuti posao izgleda veoma jednostavno, predlažući mi da se bavim edukacijom. Tada sam još vodila svoj prvi biznis i sva svoja znanja strukturirala sam u “Sam svoj gazda” radionice, odnosno kako od same ideje to pretvoriti u posao i, eventualno, kasnije prodati, ukoliko je to cilj. Onda je oko 300 ljudi prošlo kroz tu edukaciju i počeli su stalno da me zovu na kafu i tad sam shvatila da postoji potreba za druženjem, kao i za dodatnom razmjenom informacija. Budući da nemam toliko vremena, jer dan traje 24 sata, slučajno sam, sjedeći u jednom kafiću naletila na podatak da se 57 odsto poslova na našim prostorima sklapa u kafu. Tako je sva ideja spontano nastala, a ime Business Café sasvim jasno oslikava ono što je suština. Nakon dvije godine održavanja u Hrvatskoj u potpunosti se izgradio brend, veliki broj ljudi je počeo da dolazi i to je postao sinonim za preduzetništvo, odnosno, ako nijeste na Business Caféu – nijeste u biznisu. Karte se već rasprodaju unaprijed, imamo ovoga puta i godišnje karte koje su rasprodane za sedam dana. Zatim su se kolege iz Makedonije javile da bi uzeli licencu, zatim su pozivi stigli i iz Bosne, Srbije i, od nedavno, iz Crne Gore, a sada planiramo Sloveniju, kao i da se dalje širimo.

Šta je danas osnovna poruka Business Caféa?
Ercegović: Business Café ima dvije osnovne poruke za koje smatram da su razlog dobre atmosfere o kojoj svi pričaju. Jedna je da kad pokrećemo i vodimo svoj biznis nijesmo sami, odnosno da svi prolazimo kroz iste strahove, sumnje, probleme, razmišljanje kako ćemo obezbijediti novac za plaćanje poreza, isplatu plata i slično. Druga poruka je da se može uspjeti sada i ovdje uprkos svemu i svima, što pokazuju i naše priče, odnosno priče preduzetnika iz cijelog regiona, bez obzira na godine i pol. Svi su pokazali da mogu uspjeti, a mi smo za ovih pet i po godina u osam gradova i pet zemalja održali više od 80 događaja, predstavili više od 240 uspješnih preduzetničkih priča. Na tim događajima bilo je više od 10.000 gostiju, a sklopljeni su međusobni poslovi vrijedni 10 miliona eura, tako da je riječ o jednoj prilici gdje se uz zabavu i motivaciju dolazi do konkretnih reziltata, a Business Café zadovoljava potrebu za okupljanjem istomišljenika i njihovom razmjenom ideja.

Kakva je, nakon petogodišnje prakse, Vaša uloga u projektu?
Ercegović: Business Café je projekat umrežavanja malih preduzetnika, a ja se lično bavim edukacijom onih koji žele da pokrenu biznis i tu mi je fokus na tome kako savladati strahove i postaviti poslovni model, kako se umrežiti, kako dostići kvalitet usluge i sve ono što je potrebno da se posao postavi. Takođe radim i sa postojećim preduzetnicima koji su nekoliko godina u poslu i mnogo toga su postigli, ali su pred sagorijevanjem ili su čak i “izgorjeli”. Pošto sam i sama to doživjela, onda znam kako je to moguće spriječiti i izaći iz toga, tako da s njima mnogo radim na preduzetničkoj psihologiji, kako postaviti standarde, delegirati poslove, istupiti i raditi više na biznisu nego operativno u biznisu i osloboditi se, jer je to bio i razlog zašto smo krenuli u neki posao – željeli smo da budemo srećni i slobodni, a onda smo vremenom postali rob tog posla. To su problemi koji se pojave, ali za koje svakako postoji rješenje.

Šta su konkretna rješenja za probleme i prepreke s kojima se preduzetnici danas suočavaju?
Ercegović: Rješenje broj jedan svakako je u edukaciji i cjeloživotnom učenju, a veoma važan je i neprestan rad na sebi. Da bi se bilo šta promijenilo u životu mi se moramo promijeniti.
Dvije su ključne stvari za uspjeh u poslu o kojima se premalo priča, a koje dolaze prije ideje. Najvažnije je šta mi mislimo, šta vjerujemo i šta sebi govorimo, ali i to s kim smo okruženi. U načinu razmišljanja i doživljaja biznisa svakako važi ono “s kim si – takav si”, a mnoga istraživanja pokazala su da vremenom postajemo prosjek onih pet ljudi s kojima provodimo najviše vremena. Stoga je veoma bitno ko je oko nas i ko su ljudi što nas podržavaju, koji, kad mi kažemo da razmišljamo da damo otkaz i pokrenemo svoj biznis kažu da je to odlična ideja i ohrabruju nas. Često se dešava da oko sebe imamo ljude koji, kad im nešto takvo kažemo, odmah reaguju kako bi nas odvratili od naše zamisli, uvjeravajući nas da nećemo uspjeti. Ima mnogo onih koji su mi pričali da im se upravo tako nešto dešavalo i to, na primjer, kod žena koje bi to rekle suprugu, a on to nazvao iracionalnim, a kada se to ponovi nekoliko puta nestane i želja da nešto pokrenu. Zbog toga je okruženje veoma bitno i zato je Business Café tu.

Šta je sve prethodilo “Zaokretu” i Business Caféu?
Ercegović: Prije Zaokreta imala sam agenciju za mistery shopping, odnosno za istraživanje tržišta pomoću tajnih kupaca koju sam vodila deset godina i prodala u trenutku kad je najbolje išlo, jer mi jednostavno to više nije bilo to. Volim da nešto stvorim ni iz čega i da vidim kako se to razvija, a onda, kada ostvarim svoju namjeru, želim da krenem u nešto novo. Drugi biznis je bio spin off od Business Caféa, odnosno privatno umrežavanje i to sam prodala već za osam mjeseci. Treća firma je Zaokret u sklopu kojeg je Business Café, gdje je poslovni model da se živi od ulaznica i prodaje licence, a tu su i programi edukacije. Takođe, napisala sam i tri knjige, od kojih je treća, “Sam svoj gazda” naišla na zaista veliko interesovanje, tako da se, pored Hrvatske, pojavila i u Srbiji i u BiH. Često sam i mentorka na startup takmičenjima u Hrvatskoj gdje se ta scena tokom posljednjih pet godina znatno razvila i zahvaljujući kojoj se razvija preduzetnička kultura, a to sam bila i u televizijskoj emisiji “Snaga volje” prošle godine.

Koliko je vremena bilo potrebno da se promijeni svijest javnosti o značaju preduzetništva i potrebi za takvim djelovanjem?
Ercegović: Otkako sam promovisala samu ideju “Sam svoj gazda” do danas prošlo je nešto više od pet godina. Danas startupovi pršte na sve strane, veoma je razvijena potreba za takvim i edukacijama i povezimavnjem, a poseban doprinos daje Grad Zagreb, odnosno “Plavi ured” koji pruža besplatnu edukaciju onima koji žele da na početku, kad imaju najmanje novca, da saznaju i urade što više i to ne samo kako napisati biznis plan, nego i kako ih ohrabriti i pokazati im da se nešo može, ilustrujući to konkretnim primjerima onih koji su uspjeli. Osim u Hrvatskoj, podršku su nam pružile i institucije van zemlje, a posebno nam je važna podrška koju smo dobili od Privredne komore Srbije.

Kako javnost reaguje na preduzetničke poduhvate?
Ercegović: U Hrvatskoj imamo primjer izrazito uspješne kompanije, najbržeg električnog automobila na svijetu “Rimac”, a reakcije u komentarima na internetu su kao da naša javnost to prezire. Umjesto da budemo ponosni što je neko u našoj zemlji to ostvario, mi se tako odnosimo prema tome. Pretpostavljam da je svuda u regionu slična situacija i zato kod nas važi pravilo da prvo moraš otići vani i uspjeti, a onda će te kod kuće priznati. Mentalitet se mijenja dugo, sporo, polako, doslovno kod jedne po jedne osobe. Ono što je veoma važno je da se o preduzetništvu počne učiti što ranije, u osnovnoj školi, pa čak i u vrtiću, da razumiju šta znati biti nagrađen za sopstveni uspjeh. Vječita dilema je da li smo rođeni kao preduzetnici ili se to može naučiti, a brojni primjeri pokazali su da se rezultati postižu trudom, no najvažnije od svega je da prevaziđemo prepreke, odnosno situacije u kojima nas drugi sputavaju, a to sve zavisi od ljudi kojima smo okruženi i zato su ovakva umrežavanja korisna.

Intervju: Osnivač i izvršni direktor kompanije Blue Coach Srđan Vukčević

Kod uspješnih se prepoznaje želja za odgovornošću

Na uspjeh u poslovnom životu veliki uticaj imaju karakterne crte i ponašanje pojedinca koje, ukoliko je spreman, može da unaprijedi, no da bi otkrio zbog čega je u nekim segmentima manje, a u nekima više uspješan potrebno je da uradi test koji mu otkriva sve detalje.

Šta je Hogan i na koji način analizira ličnost?
Vukčević: Hogan je najveća svjetska firma koja se bavi procjenama ličnosti i koja je prva uspjela da dokaže da ličnost utiče na učinak na poslu, pomažući na taj način kompanijama da povećaju produktivnost, smanje obrt zaposlenih kroz zapošljavanje pravih ljudi, razvoj ključnih talenata i procjenu liderskog potencijala. Hogan je to uspio upoređujući crte ličnosti veoma uspješnih ljudi sa stvarnim poslovnim rezultatima osobe koja radi test i to: finansijskim, razvojnim i inovativnim. To se vremenom sklapalo u jedan mozaik, tako da Hogan sad ima dovoljno veliki broj istraživanja da može da garantuje vjerovatnoću da, kada neko uradi test, on liči ili ne liči na druge. Hogan je uvijek mjera reputacije i nikad ne govori o identitetu neke osobe, što znači da nas stavlja u relativan odnos sa nekim ko je poput nas. Na primjer, ako je neko direktor iz Crne Gore ili menadžer, njegov rezultat se dobija poređenjem sa nekih 500.000 izvršnih direktora i menadžera iz Fortune 500 najvećih korporacija na svijetu. Uvijek je to relativan rezultat, a ne grubi zbir rezultata testa, jer kada bi se sabrale određene podskale moglo bi, na primjer, da se na skali ambicije pokaže 90 odsto, a da skala ambicije pojedinca bude 40 odsto zato što ima ljudi koji su ambiciozniji od njega. Zato se ovo i posmatra u smislu – postoji li neko ambiciozniji, ćutljiviji ili vrijedniji od osobe koja radi test. Zato po Hoganu u osnovnom HPI testu, koji je mjera svijetle strane ličnosti, nema dobrog ili lošeg rezultata, jer, čak i kada je rezultat na nekoj skali ili podskali nizak, to je dobro zbog nečega, ali istovremeno i loše zbog nečega, a isto je i sa visokim.

Osim pomenute svijetle strane ličnosti, koje se još karakteristike utvrđuju ovim testovima?
Vukčević: Hogan ima tri testa. Prvi je HPI koji je mjera naših snaga, zatim HDS, koji je mjera ponašajnih isklizivača ili kontraproduktivnih ponašanja koje jedna osoba može da ima, a koja se pojavljuju mimo svakodnevnog ponašanja, kada je osoba pod stresom ili kada je previše opuštena. Na primjer, u situacijama kada je osoba pod stresom, ona može da klizne u kontraproduktivno ponašanje, ali i kada je opuštena, ona takođe može takvo ponašanje da izrazi u određenoj mjeri. Tih ponašajnih isklizivača ima 11 i svrstani su u tri kategorije. Jedna kategorija isklizivača utiče na to da se osoba, kad je pod stresom, povlači od ljudi, takozvani “moving away” klaster. Pet crta ličnosti koje povlače ljude kad su pod stresom su uzbuđenost, skeptičnost, obazrivost, rezervisanost i ležernost. Sljedeće četiri su u klasteru koji nazivamo preduzetničkim, odnosno klasterom izvršnih direktora ili takozvani “moving against” klaster, odnosno kontra ljudi, a to su odvažnost, šarmantna manipulativnost, melodramatičnost i maštovitost. Ove skale po Hoganu predstavljaju toksične skale, iz razloga što su dominantne kod narcisoidnih tipova ljudi, a opšte je poznato da u organizacijama, bez obzira koje su prirode, u početku uvijek narcisi stižu na vrh. Kako organizacija postaje ozbiljnija dešava se da je narcis ili napusti ili uništi, jer se, kada je takva osoba na vrhu, sve vrti oko te osobe, a nikada oko zajednice i rezultata. Postoje još dvije skale ili crte ličnosti koje spadaju u klaster “moving towards”, ili “ka ljudima ili ka zadacima” i to su marljivost i poslušnost. Treći test koji se radi je MVPI, odnosno motivi, vrijednosti i preferencije. Ako je HPI mjera naših snaga, a HDS mjera toga kako funkcionišemo pod stresom, MVPI govori kako se to u stvarnosti dešava, jer su to naše nesvjesne sklonosti. Na primjer, možete da imate jednu skalu u HPI-u, ali motiv može biti potpuno različit od nje. Klasičan primjer je kada je nekome ambicija visoka, a moć mu je niska u smislu motiva, vrijednosti i pokretača. Što je udaljenija skala ambicije od skale moći kažemo da osoba ne sagledava realno svoje kompetencije, želi da vodi samo kada stvari idu dobro ali čim stvari krenu loše pribjegava optuživanju drugih – za uspjeh sam zaslužan ja a za neuspjeh su krivi drugi. Mnogi Crnogorci bi vodili sve kada je sve pozitivno, ali se pravo liderstvo ogleda u tome i da se snosi odgovornost kada rezultati nijesu dobri. Upravo po tome se razlikuju stvarno uspješni ljudi od onih koji misle da to jesu. Kod uspješnih se prepoznaje želja za odgovornošću i najveća nagrada im je kad im se dâ nešto da rade i da vode, odnosno da imaju odgovornost i na takve osobe se uvijek moguće osloniti.

Postoje li skale koje su tipične za pojedina društva i da li, u tom smislu, postoje specifičnosti za Crnu Goru?
Vukčević: Postoje tipične skale i, svakako, one koje su tipične i za naše društvo. Već smo uradili znatan broj testova tako da možemo da kažemo da postoje skale koje su u crnogorskom društvu dominantne, kao što je šarmantno-manipulativna, koja rađa rizičnije ponašanje i makijavelističke tendencije da se zloupotrijebi šarm u svrhu onoga što zovemo uticajem. Takođe ima mnogo i odvažnosti, odnosno arogancije, ali i sujete, umišljanja talenta i pretjeranog samopouzdanja koje često ispoljavaju oni koji smatraju da bi bolje od nekog trenera vodili neki tim ili bolje od ministra upravljali nekim resorom. Isto tako, kod nas je prilično izražena ležernost, koja u sebi vuče neku pasivnu agresivnost, ali i naglašavanje sebe, kad osoba smatra da je dovoljno ne cijene, a ona smatra da bi trebalo. Uzbuđenost nam je takođe izražena, što znači da smo ljudi od energije, ali koji se lako oduševljavaju i lako razočaravaju – izgorimo brzo i lako. Ove skale rađaju toksično ponašanje i toksične su za samu osobu, jer takvi ljudi uništavaju sebe svojim ponašanjem.

Ima li izgleda da se nešto promijeni na tom planu?
Vukčević: Pošto radim s djecom smatram da je izuzetno važno početi od malena da bismo za 10 do 15 godina na širem planu vidjeli promjenu. Sada, na primjer, ako se neko u potpunosti oslanja na talenat, njemu su narcisoidne crte veoma izražene, što znači da ne radi, a kod nas su ljudi upravo tome skloni. Naš zadatak je da uočimo ko je kompetentan i uvijek je lakše onoga ko to stvarno jeste naučiti da bude malo manje socijalno anksiozan i da promoviše sebe, dok je sa druge strane, onog koji manje zna i ko je manje sposoban, ali ide naprijed, ne plašeći se ishoda, mnogo teže naučiti da se ponaša u skladu sa svojim sposobnostima.

Koliko društvene norme utiču na to ko će i kako dobijati prednost i biti biran za lidera na osnovu doživljaja da je kompetentan?
Vukčević: Žene imaju izraženije društvene interese i zato su bolji lideri, zato što više vode računa o zajednici nego muškarci koji su više narcisoidni. Muškarci ne dolaze na vrh zato što su kompetentniji od žena, već zato što su veći narcisi. To je slučaj svuda u svijetu. Osobina koja je u crnogorskom društvu veoma izražena je pretjerano samopouzdanje – mnogi zamišljaju da bi bili kompetentni da rade poslove za koje nijesu ni svjesni šta znači obavljati ih. Toga kod nas ima mnogo, ali su svi uspješni preduzetnici to prebrodili, što ne znači da tako nijesu startovali, ali su pali i naučili nešto iz toga. Sa druge strane, ljudi misle da je preduzetnik osoba sklona riziku, a on je baš suprotno tome i on nikako nije neko ko se kocka. Takvi ljudi se čak ni ne kockaju niti klade, jer su svjesni kako se zarađuje novac i jer znaju da kocka i kladionice imaju veze sa patološkim ponašanjem.

U mnogim reakcijama domaće javnosti američki kandidat za predsjednika Donald Tramp izaziva divljenje. Šta to govori o našem društvu i o lideru kakvo bi ono željelo da ima?
Vukčević: To što je Tramp popularan i što se narod oduševljava njegovim izjavama nam mnogo govori o tome kakvog bismo mi, kao društvo, lidera birali. To svakako ne bi bila Angela Merkel, jer nam djeluje dosadno, iako je kompetentna i vodi jednu od najbogatijih zemalja svijeta pravim putem. Naše društvo bi biralo Trampa, koji je vlasnik kazina, odnosno biznisa koji je povezan sa patološkim ponašanjem. To ne znači da neko ne treba da ima ovaj biznis, ali moralno nije dovoljno jak da bi vodio državu. Oduševljavanje Trampom potiče od toga što smo i sami takvi, što se oduševljavamo onim što je vezano za takozvane “kombinacije” i status.

Šta, u suštini, znači biti dobar lider, naročito kada govorimo o biznisu?
Vukčević: Ljudi imaju tri osnovne potrebe, a to su: da se slažu s drugima u grupi, da u toj grupi napreduju i da kreiraju svrhu. Na primjer, da bi se radio neki projekat tim mora da se oko toga usaglasi, a od toga koliko su članovi složni s pojedincem zavisi da li će izglasati ili ne da on upravlja. Što ta grupa ljudi manje zna o kontraproduktivnim narcisoidnim crtama ličnosti, to je veća vjerovatnoća da će birati takvoga i ta organizacija je već u startu osuđena na neki pad. Najbolji način je kada lider kreira svrhu za organizaciju. Jedan interesantan primjer je Muhamed Junus, koji je napravio sistem mikrokreditiranja za žene u Bangladešu, a zatim dobio Nobelovu nagradu za to, jer je žene iz neproduktivne aktivnosti uveo u produktivnu, a one su te kredite uredno vraćale, dok se privreda preporodila. Dakle, on je kreirao svrhu za to, ali prvo je morao da dobije saglasnost i odobrenje zajednice, a zatim je napredovao i zahvaljujući tome što su ljudi oko njega birali nekoga takvog. Da je tu došao neko ko bi od tog kredita za sebe uzeo milijarde, kao što je on mogao da uzme, Bangladeš bi propao. U tome je suština, jer svako treba da zna gdje mu je granica nesposobnosti i koliko treba da zagrabi.

Intervju – Sejran Mirzazade, ambasada Azerbejdžana: Biće investicija i mimo Kumbora

Pobjeda – Sejran Mirzazade kaže za Crnu Goru da je prijateljska zemlja u kojoj je ekonomija stabilna, u kojoj Vlada podržava strane investicije i sa kojom Azerbejdžan želi još više da razvija  ekonomske, bilateralne i humanitarne odnose. S ponosom govori o ekonomskoj situaciji u svojoj zemlji i naglašava da je u posljednjih deset godina njihov budžet uvećan 20, a bruto društveni proizvod tri puta

PODGORICA – Savjetnik u diplomatskoj misiji Republike Azerbejdžana u Crnoj Gori Sejran Mirzazade kaže u razgovoru za Pobjedu da Kumbor neće biti jedina investicija Azerbejdžana u našoj  zemlji, već da će tokom jeseni predstavnici  vlada dvije zemlje razgovarati i o novim projektima.

ambasada - intervju

Foto: Pobjeda

Sagovornik Pobjede ističe da je projekat u Herceg Novom ,,dobar primjer ozbiljne investicije, ali i podrške crnogorske Vlade stranim investicijama“.

ANR: Azerbejdžan se posljednjih godina pominje kao jedan od najznačajnijih investitora na Zapadnom Balkanu, a jedna od zemalja u kojoj je već početo sa velikim investicionim projektima je upravo Crna Gora. Na koji način je ovaj dio svijeta postao interesantan investitorima iz Vaše zemlje i koje kriterijume je zadovoljio u odnosu na sve ono što Evropa nudi?

MIRZAZADE: Kao što znate, ekonomija Azerbejdžana se u posljednje vrijeme jako dinamično razvija i jedna smo od rijetkih zemalja koja prevazilazi ekonomsku krizu. Razvoj ekonomije se produžava, što daje mogućnosti Azerbejdžanu da razvija svoje investicione projekte i u inostranstvu. Zbog toga su naše i državne i privatne kompanije zainteresovane za  ulaganje u inostrane destinacije. Naravno, u tom smislu, na prvom mjestu se nalaze naše prijateljske zemlje, a takođe i zemlje gdje je ekonomija stabilna, gdje vlade podržavaju strane investicije, gdje institucije i građani cijene strane investicije i takve zemlje su uvijek na prvom mjestu. Jedna od takvih zemalja za nas je i Crna Gora. Prije svega, ona je prijateljska zemlja, zbog čega mi pridajemo veliki značaj razvoju naših političkih, ekonomskih i humanitarnih odnosa, partnerstava u oblasti turizma… Ubijeđeni smo da postoji veliki potencijal za dalji razvoj naših odnosa.

ANR: Pomenuli ste projekat koji je uspješno započet. Kako ocjenjujete ono što je do sada urađeno?

MIRZAZADE: Da, imao sam na umu projekat u Kumboru gdje su 20. avgusta započeli radovi na rušenju starog zdanja. Nadamo se da će vrlo brzo početi građevinski radovi.

ANR: U Crnoj Gori je u prethodnom periodu mnogo rađeno na eliminisanju biznis barijera u nastojanju da se stranim investitorima omogući što kvalitetniji poslovni ambijent. Da li su prilikom investicionih planova i započinjanja aktivnosti primijećene bilo kakve poteškoće i kako zemlji koja investira širom svijeta djeluje crnogorsko poslovno okruženje?

MIRZAZADE: Ne samo da nije bilo prepreka, već naprotiv. Postali smo svjedoci pune podrške i razumijevanja, ne samo od strane Vlade, državnih institucija i opštine Herceg Novi, već i od strane naroda. Vidjeli smo da se našem projektu i našem investitoru daje puna podrška i da opravdanost naše investicije nailazi na puno razumijevanje. A, to je ono što visoko cijenimo.

Mislim da je projekat naše kompanije u Herceg Novom i u cijeloj Crnoj Gori dobar primjer ozbiljne investicije, ali i podrške Vlade stranim investicijama. Ubijeđeni smo da će ovakvi projekti služiti ne samo ekonomskom razvoju Crne Gore i razvoju ekonomije Azerbejdžana, već i razvoju naših bilateralnih odnosa.

ANR: Iako je riječ o veoma različitim zemljama, Azerbejdžan i Crna Gora imaju jednu sličnost, a to je da su gotovo cijeli dvadeseti vijek proveli unutar državnih zajednica koje je duže vrijeme karakterisalo socijalističko uređenje. Kako se odvijao prelazak Azerbejdžana na tržišnu ekonomiju? Posebno, kako se uspjela zadržati ekonomska stabilnost, naročito ako uzmemo u obzir da je većina zemalja bila sklona ekonomskim kolapsima u tranzicionom periodu?

MIRZAZADE: Azerbejdžan je, čak i dok je bio u sastavu SSSR-a, bio ekonomski jak. U to vrijeme Azerbejdžan je obezbjeđivao 75 odsto ukupnog goriva za Sovjetski savez, što je jako velik udio i pokazatelj da je ekonomija naše zemlje uvijek bila stabilna i jaka. Znate i sami da je sovjetsko vrijeme podrazumijevalo drugi ekonomski sistem, a 1991. godine Azerbejdžan je povratio svoju nezavisnost – kažem, povratio, jer je Azerbejdžan prvi put bio nezavisan početkom dvadesetog vijeka, ali na veliku žalost bio je nezavisan samo 23 mjeseca.

Nakon obnavljanja nezavisnosti, naravno, susreli smo se sa velikim poteškoćama, prije svega nastavljao se rat i agresija susjedne Jermenije protiv naše zemlje, a u tom ratu Azerbejdžan je izgubio 20 odsto svoje teritorije. Izraženo brojkama to je 17.000 kilometara kvadratnih, koji se i dalje nalaze pod okupacijom, a i inače, nakon raspada SSSR, bivše članice su se svakako susretale sa brojnim problemima, a ako se na to doda još i rat, nije teško zamisliti kakva je bila situacija u Azerbejdžanu. Naročito početkom devedesetih godina situacija je bila jako teška, ali narod je tražio da se na vlast vrati naš nacionalni lider Hejdar Alijev i nakon njegovog povratka od 1993. godine počelo je sa donošenjem naftne, ekonomske i političke strategije. Alijev je pomogao da se postigne prekid vatre između Azerbejdžana i Jermenije 1994. nakon čega smo postepeno počeli da se razvijamo.

Već početkom 2000-ih osjetili smo rezultate ovih strategija i vidjeli smo da je narod Azerbejdžana ovo prihvatio kao jedinu ispravnu strategiju. Ove strategije se do današnjih dana produžavaju, a današnji razvoj zemlje je samo rezultat ovakve odluke. Na primjer u posljednjih deset godina naš budžet je uvećan 20 puta, a naš bruto društveni proizvod uvećan je tri puta. Prošle godine naš predsjednik potpisao je novu razvojnu strategiju do 2020. godine, do kada je naš cilj da udvostručimo sadašnji BDP. Azerbejdžan je danas jedna od rijetkih zemalja koja ima svoj vještački satelit.

ANR: Na čemu Azerbejdžan zasniva rezerve i u kojoj mjeri trend da euro zamjenjuje dolar u ulozi svjetske valute utiče na njihovu stabilnost?

MIRZAZADE: Rezerve u Azerbejdžanu se već gotovo u približno jednakim iznosima drže i u dolarima i u eurima, a dio rezervi je u zlatu, kao i u valutama nekoliko drugih stranih zemalja. Ovo potvrđuje da je naš bankarski sektor upoznat sa globalnim ekonomskim procesima i da se, kada je riječ o držanju rezervi u eurima, već prilagodio ovoj situaciji.

ANR: Nalazite se u jednom geopolitički interesantnom regionu. Kakvi su pozitivni, a kakvi negativni uticaji takvog položaja i koliko geografski položaj utiče na politički i ekonomski razvoj zemlje?

MIRZAZADE: Upravo, Azerbejdžan se nalazi na jednom strateški i geografski interesantnom području. Da li negativno ili pozitivno utiče i da li nam to olakšava ili otežava procese… Svjesni smo da izbora nemamo, imamo položaj koji nam istorijski pripada i koji će postojati u budućnosti. Susjede koje smo imali do sada imaćemo i u budućnosti i tu smo, naravno, svjesni da postoje poteškoće, budući da se nalazimo u strateškom i to vrlo specifičnom regionu.

Svako od naših susjeda ima svoje nacionalne interese koji su po nekim pitanjima saglasni sa našim, a po nekim nijesu, ali zahvaljujući pravilnoj unutrašnjoj i spoljnoj politici postigli smo da sada imamo odlične odnose sa susjedima, naravno, isključujući Jermeniju zbog konflikata koje su oni započeli, a koje sam pomenuo.

Azerbejdžan se uvijek zalaže za razvoj prijateljskih odnosa sa susjedima, a jedino što očekujemo je njihovo razumijevanje prema našim nacionalnim interesima. Takođe, jedan od prioriteta naše vlade su integracije u evropske strukture naše spoljne politike. Koliko god da je to teško ili lako, najvažnije je da se Azerbejdžan drži tog puta. Dokaz tome su godine naše nezavisnosti i taj put ćemo produžavati i u budućnosti.

ANR: Pomenuli ste strategiju koja je počela 1994. godine koja je pospješila ekonomski napredak Azerbejdžana. Koliko je razvoj informacionih tehnologija uticao na ekonomski rast?

MIRZAZADE: Jedan od najsvjetlijih primjera u ovoj oblasti je to što smo u februaru ove godine lansirali naš prvi vještački satelit Azerspace, što sada ima jako mali broj zemalja. To zahtijeva velika ulaganja, ali azerbejdžanska vlada je prepoznala njihovu važnost.

U Azerbejdžanu se svake godine u ovoj oblasti organizuju konferencije i prezentacije na kojima učestvuju brojni eksperti iz oblasti visokih tehnologija, a posebna pažnja posvećuje se inovacijama.

Ove godine u našoj zemlji je otvorena akademija informacionih tehnologija, što će omogućiti da u budućnosti imamo svoje eksperte u ovoj oblasti. Već u ovom trenutku naši eksperti rade na našem satelitu, a u bliskoj budućnosti će biti lansiran i drugi satelit, tako da vidimo veliki potencijal u ovoj oblasti. Kada je riječ o samoj infrastrukturi, sredstva se ulažu tamo gdje postoji potreba. Za investitora ne postoji razlika kada je u pitanju oblast u koju se ulaže.

ANR: Pomenuli smo prelazak sa socijalističke ekonomije na tržištu. Kakva je danas vlasnička struktura najvećih kompanija u Azerbejdžanu?

MIRZAZADE: U sovjetskom vremenu postojao je sasvim drugačiji ekonomski ambijent u odnosu na današnji. Nakon raspada SSSR-a Azerbejdžan je bio među prvm zemljama koja je započela ekonomske reforme. Zemlja koja je u tom periodu pripadala kolektivnim domaćinstvima data je ljudima, pa se jedan broj stanovništva nakon reformi vratio poljoprivredi.

Kada je riječ o državnim kompanijama, one su u ovom procesu privatizovane i ono što nas raduje je što se svake godine ostvaruje rast i izvan samog naftnog sektora, a svake godine oblast rada privatnih kompanija i spektar njihovih djelatnosti se širi.

Vlada kreditima, subvencijama i brojnim olakšicama podržava preduzetnike, biznismene, kao i ljude koji se bave poljoprivredom, pa se iz budžeta izdvajaju velika sredstva za podršku privatnom sektoru, kao i to da se oblast njihovog djelovanja proširi i van granica Azerbejdžana.

ANR: Šta vidite kao osnovne prednosti Crne Gore i koji njeni potencijali bi u budućnosti bili najprimamljiviji investitorima, a u kojim oblastima smatrate da ima više ulaganja, ali ne donosi tako veliku korist?

MIRZAZADE: U Crnoj Gori postoji jako mnogo oblasti u kojima je moguće ostvariti saradnju. Naravno, mi se kao diplomatsko predstavništvo trudimo da što preciznije informišemo naše investitore koji su zainteresovani za ulaganja u vašu zemlju. Informišemo ih o detaljima vezanim za ekonomsku situaciju zemlje, podršku Vlade stranim investicijama, o investicionoj klimi i mogućim oblastima saradnje.

– Postoje interesi u brojnim oblastima, prije svega u turizmu gdje, osim već započetog projekta, postoji još interesovanja. Razmatramo i mogućnosti saradnje u oblasti poljoprivrede. Takođe, postoji interesovanje i za bankarski sektor, a investitori koji su zainteresovani za ulaganja u energetski sektor u Crnoj Gori raspituju se koje oblike saradnje je moguće realizovati. Dakle, postoje interesovanja u velikom broju oblasti, a u komunikaciji sa crnogorskom Vladom nailazimo na puno razumijevanje, kao i operativne reakcije na naše zahtjeve. Ljeto je bilo vrijeme odmora, ali se od jeseni očekuju i aktivniji pregovori, kao i saradnja od koje se nadamo da će donijeti uspješne rezultate. Nadamo se, takođe, da ćemo uskoro imati i nove projekte kojima ćemo obradovati i investitore iz naše zemlje, ali i naše crnogorske prijatelje.

Azerbejdžan je ekonomski i politički stabilan, to je zemlja razvoja

– Današnja politika predsjednika Azerbejdžana jeste da prvenstveno ulaže u ljudske resurse. Koristeći dividende koje dobijamo od naših energetskih resursa ostvarujeme velike projekte u oblasti informacione tehnologije, jer vjerujemo da je to ono na čemu će se zasnivati budućnost.

Danas u Azerbejdžanu postoji ekonomska i politička stabilnost i postoji razvoj. To potvrđuje i činjenica da su tokom proteklih nekoliko godina ostvarene rekordne brojke u razvoju, poput godišjeg rasta BDP-a od 34 odsto.

Naravno, svi smo razumjeli da to ne može stalno biti tako, ali svakako potvrđuje da smo stabilna zemlja. Udio javnog duga u BDP-u je svega šest odsto. Sa druge strane, imamo i rezervni fond koji je sada na nivou od oko 50 milijardi dolara. Riječ je o sredstvima koja bi bila korišćena za finansiranje vanrednih izdataka, ali njih sada ne koristimo. Stabilnost i razvoj ulivaju građanima velike nade za budućnost i oni zahtijevaju produžetak takvog puta – kaže  Mirzazade.

ANR: Kakvi su danas odnosi sa Rusijom, a kakvi sa Sjedinjenim Američkim Državama? U kojoj mjeri ekonomska stabilnost koju Azerbejdžan ima omogućava nezavisno djelovanje, odnosno izostanak uticaja međusobnih nesuglasica velikih sila na tekuće procese?

MIRZAZADE: Naša spoljna politika se zasniva na tome da sa svim zemljama koje su zainteresovane za saradnju sa Azerbejdžanom imamo međusobno korisne i prijatne odnose i saradnju. Postoje zemlje koje su zainteresovane za razvoj prijateljskih odnosa i za njih su naša vrata uvijek otvorena, a vjerujem i da možemo naći zajedničke tačke interesa u kojima možemo da sarađujemo.

Danas Azerbejdžan vodi takvu otvorenu politiku koja je do sada uvijek davala dobre rezultate, zbog čega smo uvjereni u njenu ispravnost. Odluke o našoj spoljnoj politici donosi predsjednik, a realizuju ih naše ministarstvo vanjskih poslova i ambasade. Dobri rezultati odnosa sa ovim zemljama pokazuju da je spoljna politika koju vodimo uspješna.

Mnoge zemlje EU gledaju na Azerbejdžan kao na energetskog partnera

ANR: Kakvi su sadašnji odnosi institucija Azerbejdžana sa institucijama Evropske unije, po pitanju spoljno-trgovinske unije i da li je EU zanimljiva u političkom i ekonomskom smislu, naročito u vremenu ekonomske krize ili se okrećete onim tržištima koja tek očekuju razvoj?

MIRZAZADE: Azerbejdžan ima jako dobre odnose sa zemljama EU, kao i sa njenim institucijama. Dokaz tome je posjeta našeg predsjednika Briselu u junu ove godine, kao i međusobni susreti visokih zvaničnika EU i zvaničnika Azerbejdžana koji imaju intenzivan karakter.

Naš najveći trgovinski partner je Italija, ne samo kada je riječ o zemljama EU, već i u svijetu. Takođe i sa drugim zemljama EU imamo odlične odnose i ne postoje stvari koje bi mogle da im zasmetaju. Mnoge zemlje EU gledaju na Azerbejdžan kao na energetskog partnera, a na tom planu smo se dokazali kao pouzdan partner evropskih zemalja. Trenutno se vode pregovori EU i Azerbejdžana oko olakšanja viznog režima, saradnje u oblasti ljudskih prava, medija, a to su neki od prioriteta naše spoljne politike i oni se razvijaju očekivanim tempom.

ANR: Tokom boravka u Crnoj Gori imali ste priliku da je donekle upoznate. Šta je na Vas ostavilo najbolji utisak?

MIRZAZADE: Meni se Crna Gora jako dopada. Bilo bi grijeh da kažem da mi se bilo šta ne dopada, bilo da je riječ o zemlji, prirodi ili, ono što je najvažnije, ljudima, koji su iskreni i prijateljski nastrojeni, a koji nama ovdje olakšavaju rad. Uvijek sam govorio da se ovdje osjećam kao kod kuće i nadam se da ću ostati što je moguće duže. Osim političkih i ekonomskih pitanja, ovdje smo jako aktivno uključeni u humanitarna pitanja, kao i u projekte socijalnog razvoja. Prije nekoliko dana sam bio u Bijelom Polju gdje je završena izgradnja vrtića za 210 mališana. Zgrada je rađena prema najsavremenijim standardima, uz najsavremeniju opremu, a riječ je o donaciji Azerbejdžana, kao simbol prijateljstva dva naroda.

Trenutno radimo i na rekonstrukciji Kraljevog parka, tako da bi oba ova projekta ubrzo mogla biti završena i otvorena. Ovakvi projekti zbližavaju naše narode, omogućavaju nam da se bolje upoznajemo i razumijemo, otvarajući mogućnost za dalje partnerske odnose.

Lična karta

Mirzazade je rođen 1979. godine u Bakuu. Završio je fakultet međunarodnih odnosa 2000. godine, a od 2001. radi u Ministarstvu vanjskih poslova Azerbejdžana. Osam godina radio je u ambasadi Azerbejdžana u Rumuniji, a prošle godine u aprilu postao je savjetnik diplomatske misije Azerbejdžana u Crnoj Gori. Tokom posljednje misije bio je i šef prvog evropskog sektora u azerbejdžanskom ministarstvu vanjskih poslova.

Intervju – Pol de Ruijter: Pomoć EU treba i građanima, a ne samo bankama

HAG – Kada je 2004. godine holandskim bankama i kompanijama najavio da slijedi velika ekonomska kriza, mnogi su bili u nevjerici, no oni koji su poslušali savjete o tome kako da se od nje zaštite nijesu imali problema sa gubicima. 

intervju - 10.08. - perperzonaViše od dvadeset godina bavljenja izradom strategija baziranih na mogućim scenarijima, od kojih je jedan neizbježan, De Ruijtera svrstavaju među najtraženije konsultante brojnih evropskih kompanija i vlada. Utemeljivač je pristupa i instituta koji po njemu nosi ime, autor je brojnih stručnih publikacija i predavač na mnogim evropskim univerzitetima. De Ruijter je na konferenciji Evropske mreže za edukaciju građana koja je održana u Hagu predstavio model ekonomskog planiranja na osnovu četiri moguća scenarija.

ANR: Globalne trendove je teško predvidjeti, ali jednostavno zamisliti. Kroz Vaš rad ipak se ostvaruju prognoze, pa ste tako 2004. godine predvidjeli da će krajem decenije nastupiti svjetska ekonomska kriza. Što su bili prvi signali?

De Ruijter: Naučio sam da radim prognoze na osnovu mogućih scenarija u kompaniji Shell prije dvadeset godina. Shell je poznat po tome da je bez problema prevazišao i prethodnu, naftnu krizu tako što ih ona nije iznenadila, već je predstavljala jedan od četiri moguća scenarija, zahvaljujući kojima je već u nastanku bila uočena. Sličan scenario ponovio sam za najveću holandsku banku Rabobank. Njihovom menadžmentu bio je dat zadatak da razmotre najvažnije trendove u globalnoj ekonomiji i razmisle o različitim situacijama koje bi na posebne načine uticale na njihovo poslovanje. Već tada smo mogli vidjeti da je došlo do visoke stope ekonomskog rasta tokom devedesetih godina, ali je taj rast bio zasnovan na zaduživanju. Tada su povećane cijene neketnina, pa su građani morali i više da se zadužuju. Građani su tada postajali bogatiji, ali i zaduženiji. Ono što smo tada istraživali jeste kako su ratovi vođeni u toj deceniji uticali na cijenu nafte, kako cijena nafte utiče na inflaciju, kako inflacija utiče na kamatne stope, a one na cijene nekretnina. Ukoliko su vam poznate veze između ovih faktora, dolazak krize je jednostavno bilo uočiti 2003. godine kada je počeo rat u Iraku. Tada je cijena barela sirove nafte iznosila oko 40 dolara. Par godina kasnije kamatne stope u Sjedinjenim Američkim Državama povećane su sa dva na više od pet odsto, a banke su bile svjesne da na osnovu hipoteka ne mogu izvući više od četiri odsto sredstava. Tu su se stvarali gubici i već sredinom decenije bilo je sasvim jasno da postoji velika vjerovatnoća za izbijanje krize. Mi smo u Rabobanku već simulirali situaciju kako bi to izgledalo u Holandiji, pravili smo mini-filmove o kretanju cijena nekretnina kojima smo približili ono što nas očekuje, tako da smo već tada imali oko 1.600 menadžera i predstavnika holandskih kompanija koji su bili svjesni dolaska krize i spremni da reaguju u takvim okolnostima. Dakle, mi krizu nijesmo predvidjeli, već je ona bila samo jedan od četiri moguća scenarija koje smo predstavili, ali je na osnovu pokazatelja već u samom startu bilo jednostavno prepoznati. Zbog toga finansijski gigant kakav je Rabobank nije dijelio sudbinu Lehman Brothersa, jer je imala oko 30 milijardi eura sekuritizacije od hipoteka, zbog čega ne samo da nije imala gubitke, već je 2009. godine ostvarila više od dvije milijarde eura profita, dok se većina evropskih banaka suočavala sa ogromnim poteškoćama. Druge banke su se ponašale iracionalno, pokušavajući da jačaju svoju poziciju i odnos prema korisnicima, što im je nanijelo štetu.

ANR: Dakle, smatrate da je signal za sve ono što može uticati na biznis zapravo već objavljen u medijima? Na primjer, vijesti iz Egipta koje svakodnevno dobijamo treba sagledati i sa aspekta kretanja cijene nafte koja dalje uslovljava globalne ekonomske tokove, koji imaju snažan odraz na manje sisteme?

De Ruijter: Svakako. Morate konstantno pratiti šta se dešava na globalnoj ekonomskoj sceni. Vijesti iz svijeta vam sigurno neće doslovno pomoći da predvidite budućnost, ali hoće da povežete tačke, kao i da ne budete iznenađeni onim što nastupa. Na primjer, ono na što je neophodno obratiti pažnju sada je svakako Kina. Međutim, i u Kini se već javlja ona pojava poznata kao balon sa nekretninama, tako da, ukoliko ovo značajnije izmjeni situaciju u toj zemlji i ukoliko na osnovu iskustava zapadnih zemalja ne budu preduzeti mehanizmi, cijela situacija će se direktno odraziti na SAD, jer one na rezličite načine konstantno pozajmljuju novac od Kine.

ANR: Mislite, prije svega, zbog velikog procenta američkih državnih obveznica koje su u kineskom vlasništvu?

De Ruijter: Naravno, obveznice su jedan od ključnih kanala kojima se odluke kineskih vlasti prelivaju na američko tržište kapitala i javne finansije te zemlje. Zbog toga kamatne stope u SAD rastu i zbog toga je potreban dodatni novac da bi se one otplatile. Jedan od ključnih faktora ovdje je proizvodnja nafte iz škriljaca, odnosno revolucionarni metod koji je značajno uticao na američku ekonomiju. SAD pozajmljuju mnogo više nego što zapravo proizvode. U biznisu je stvar veoma jasna – sistem nije održiv kada proizvodi manje od onoga koliko troši iz godine u godinu. Ovo je posebno otežano kada pozajmljujete novac od Kine ili zemalja Srednjeg istoka. U ovom slučaju bi, zbog proizvodnje iz škriljaca SAD mogle uvoziti manje nafte od istočnih proizvođača, snižavajući cijenu nafte na globalnom nivou zbog čega arapskim zemljama ostaje manje novca da finansiraju svoj dug. Dakle, sve je povezano, ovaj proces izvoza direktno pogađa valutna kretanja, kamatne stope i sve dalje činioce što cjelokupno stanje pretvara u neodrživo.

ANR: Stoga, ukoliko SAD ne naprave drastične promjene u vođenju ekonomske i monetarne politike postoje realni izgledi za njihov potpuni bankrot?

De Ruijter: Naravno, bankrot SAD nije nemoguć ukoliko se sadašnje stanje nastavi u narednom periodu. Sasvim je jasno, ukoliko trošite više nego što zarađujete, jednog dana ćete svakako ostati bez onih koji su voljni da vam pozajmljuju novac, jer ne postoje izgledi da ga možete vratiti. Zbog toga su SAD u tolikoj mjeri zavisne od Kine i arapskih zemalja. Dug SAD iznosi više od 15.000 dolara po stanovniku, zamislite, svaki građanin SAD je dužan toliko, a ta brojka je zaista velika.

ANR: Međutim, SAD za finansiranje vojnih operacija izdvajaju više novca nego sve druge zemlje svijeta zajedno. Da li je jedno od mogućih rješenja smanjivanje troškova odbrane ili Amerika jednostavno mora da nastavi da igra ulogu globalnog „donosioca demokratije“ u druge zemlje?

De Ruijter: Budući da je ovakvo stanje neodrživo, neke izmjene u finansiranju vojske su neophodne. Međutim, jedna pozitivna stvar je što, bez obzira na sve tenzije i nesuglasice, SAD, iako vojno opsposobljenije, ipak ne mogu priuštiti sebi rat sa Kinom od kojeg svijet strahuje, jer jednostavno postoje ekonomski razlozi koji to sprečavaju. One su međuzavisne i one su jednostavno neophodne jedna drugoj.

ANR: Da li bi SAD bile bogatija zemlja da manje intervenišu u sukobima trećih zemalja ili kada bi to radile u većoj mjeri, budući da postoji očigledan ekonomski interes zbog kojeg to rade?

De Ruijter: Nedavno sam se bavio scenarijima situacija za latino-američke zemlje i njihova tržišta u razvoju i jedno od ključnih pitanja bilo je da li zemlji više doprinosi ulaganje u odbranu ili ulaganje u tržište. Dugoročna studija zasnovana na kretanjima u posljednjih 50 godina u SAD pokazala je da svaki dolar uložen u privredu zemlju čini sigurnijom od onoga koji je izdvojen za potrebe vojske. Zbog toga ovo i jeste jedna od najinteresantnijih oblasti u ekonomiji, naročito od nastanka Evropske zajednice, kada su se prethodno ratom sukobljene države Starog kontinenta ujedinile u cilju stvaranja zajedničkog tržišta za ugalji i čelik. Nakon dva svjetska rata ovo je bilo neophodno u Evropi, a sada je potrebno uspostaviti nešto takvo na globalnom nivou. Ratovi štete globalnoj ekonomiji prije svega zbog ogromne međuzavisnosti zemalja – Kini trebaju SAD, Kini su neophodna afrička tržišta zbog novih, isplativih investicija, kao i zbog prirodnih resusra čiji je ova zemlja najveći svjetski uvoznik. Isto je to na planu EU – zemlje članice mogu biti u sukobu, ali će on ostati na parlamentarnom nivou. Postoje druga sredstva koja sukobljene zemlje mogu koristiti u „borbi“, a koja nijesu oružje.

ANR: Bavite se predviđanjem daljih ekonomskih kretanja na osnovu sagledavanja šire slike pomoću četiri ekstremna scenarija, a posebnu pažnju posvećujete situaciji u Evropskoj uniji. Šta od postojećih indikatora vidite kao najveću prijetnju ovoj nadnacionalnoj zajednici, ali i ukupnoj geopolitičkoj stabilnosti?

De Ruijter: Najveća prijetnja stabilnosti Evropske unije je što su institucije veoma zauzete spašavanjem institucija. One spašavaju banke, a veoma malo se koncentrišu na građane. Spašavanje banaka, i istovremeno neobraćanje pažnje na ono što se dešava velikom broju građana EU čija egzistencija je ugrožena nemogućnošču otplate dugova, koji zbog toga nemaju pristup zdravstvenoj zaštiti je ono što zabrinjava. Ovo je veoma opasno naročito zbog činjenice da su u EU prije desetak godina davana velika obećanja i svako je od njenih institucija imao velika očekivanja, što se poklopilo i sa uvođenjem eura koji je najavljivao prosperitet. Ukupna slika je jako loša, ali u svemu postoji jedna pozitivna stvar – ljudi su počeli da se mnogo bolje povezuju u cilju zajedničkog djelovanja, kako u državama članicama, tako i na međunarodnom nivou. Stoga i dalje postoji nada da, ukoliko građani budu svjesni svih prijetnji, udruženi mogu pronaći i rješenja.

ANR: Kada govorimo o EU, ključna institucija koja u ovakvoj situaciji ima najveću odgovornost je Evropska centralna banka. Otkako ECB-om predvodi Mario Dragi, ova institucija sve više najavljuje mjere koje više djeluju kao populstičke, nego kao realno održive, kakva je, na primjer, ona o nultoj kamatnoj stopi. Kako ocjenjujete ovakve poduhvate?

De Ruijter: ECB se sada suočava sa onim što se događalo Japanu nekih petnaest godina prije nego što je na vlast došao Šinzo Abe i uspostavio ekonomski koncept poznat kao abenomija. Na primjer holandski penzijski fond ima oko hiljadu milijardi eura sačuvanog novca i primanja penzionera se ne smanjuju, ali godišnja inflacija u Holandiji je oko tri odsto, što znači da njeni građani postaju siromašniji svake godine za oko tri odsto. Građani na godišnjem nivou to i ne primijete, ali nakon deset godina uočavate da za istu sumu novca možete da priuštite mnogo manje nego što ste to mogli ranije. U tome leži veliki rizik i zbog toga je neophodno voditi ekonomsku politiku koja neće dovesti do protesta građana. Ono što se, međutim dešava sa ECB zapravo ukazuje da bi konstantno posuđivanje onima koji nijesu u stanju da vrate novac moglo dovesti do otpisivanja dugova. To bi EU moglo uvući u još veću krizu i jako negativno uticati na euro, zbog čega je neophodno da svaki naredni Dragijev potez bude dobro razmotren, kako se EU ne bi desilo ono sa čim se suočava SAD.

ANR: Ono što već više od mjesec dana utiče na kretanje na svjetskim tržištima, budući da mijenja cijenu nafte jeste situacija u Egiptu. Kakav epilog bi stanje u toj zemlji moglo imati i kako to u najgorem slučaju može da utiče na globalnu ekonomiju?

De Ruijter: Egipat je već duže vrijeme bio važna tačka za SAD dok su one bile aktivne na Srednjem istoku. Međutim, u SAD su otkriveni alternativni oblici izvora energije, u prvom redu proizvodnja gasa iz škriljaca, zahvaljujući njemu one postaju nezavisne u tom pogledu najvjerovatnije narednih desetak godina. Ukoliko ovaj način proizvodnje zaživi na duži rok, SAD bi mogle izgubiti potrebu za naftom iz arapskih zemalja, a ukoliko se to dogodi cijena nafte će drastično pasti na globalnom nivou. Na drugoj strani, evropsko tržište postaje znatno stabilnije. Recimo, Njemačka trenutno generiše velike količine solarne energije, a slični sistemi uvode se i u druge evropske zemlje. Zbog svega toga tražnja za arapskom naftom opada u zapadnim zemljama – u SAD zbog proizvodnje iz škriljaca, u EU zbog solarne energije, zbog čega se američki interes na Srednjem istoku sve više smanjuje. Zemlje ovog bloka imaće problem, a da bi ga riješile moraće nastupiti zajedno. U ovom slučaju potoje dva scenarija – da će veliki broj kolonijalnih zemalja u dogledno vrijeme nestati u obiliku u kojem postoje danas i da će doći do regrupisanja na osnovu zajedničkih interesa, što ne bi bilo problematično jedino ukoliko budu to uradile po modelu EU. Sa sličnim približavanjem već su počele neke afričke zemlje kreiranjem afričke unije, što je jedan od primjera kako zemlje zajedničkim djelovanjem rješavaju probleme, mnogo uspješnije nego upotrebom sile. Perspektiva Egipta je u stvari ogromna – tamo su brojni resursi i veoma sposobna radna snaga, a položaj na kojem se nalaze omogućava im dobru povezanost sa tri kontinenta, te ukoliko pokažu da probleme mogu riješiti kao što to radi Indija koja je dugo bila u sličnoj situaciji, za njih i te kako ima nade. Međutim, neizvjesnost je za sada ogromna i stoga nije nemoguć ni drugi scenario – prolongiranje oružanih sukoba koje opterećuje stabilnost i utiče na rast cijene nafte.

ANR: Rukovodstvo ECB uporno negira sve medijske navode da bi u skorijoj budućnosti mogla krenuti sa doštampavanje novca, no ono se sada čini kao jedini mogući način izlaska iz krize, što je potvrđeno na primjeru oporavka Japana. Da li zaista postoje izgledi da se ECB odluči na ovakav korak?

De Ruijter: Na globalnoj sceni u toku je valutni rat velikih razmjera. Japan doštampava novac, to rade i SAD, Kina takođe, tako da će i EU kad tad morati na to da pristane. Sve ovo svakako nije održivo, pogotovo ne na duži rok. Ovo sve liči na igru, na takmičenje – svi doštampavaju novac, a pitanje je ko u tom procesu zaista pobjeđuje. U pozadini svega je činjenica da je dolar nekada bio valuta svjetske trgovine, kao i da su sve zemlje imale rezerve upravo u američkoj valuti. No, ako sada pogledamo ekonomsku moć EU, ona je svakako veća od SAD – po broju stanovnika, veće je tržište, a raste i zastupljenost u svjetskoj trgovini, dok je euro, kao valuta rezervi još uvijek znatno manje zastupljena. Ako, međutim, zbog situacije u SAD počne da se uočava rizik dolara i poraste povjerenje u euro, neće biti potrebe za njegovim doštampavanjem, osim za potrebe čuvanja rezervi u evropskoj valuti, koja će sama po sebi uticati na njegovu stabilnost. Ovako nešto bi svakako dodatno pogoršalo stanje u američkom finansijskom sistemu i SAD bi morala još podići kamatne stope. Najveća prekretnica bila bi kada bi arapske države prihvatile euro kao sredstvo plaćanja za naftu. Do tada će zemlje širom svijeta ipak biti primorane na rezerve u dolarima, jer se njime kupuje nafta. U svakom slučaju, sve na kraju mora da zavisi od najvećih kreditora SAD, a to su EU, arapske zemlje i Kina, te ukoliko oni postave uslov da se razmjena odvija u eurima, situacija će se drastično promijeniti. Pobjednik bi, međutim, u cijeloj situaciji mogle biti afričke zemlje zbog bogatstva ogromnim količinama neiskorišćenih prirodnih resursa, kojima će cijena rasti, dok će novcu, valutama generalno, padati vrijednost. Ovo za sada uočava jako mali broj ekonomista, ali u narednom periodu mogli bismo očekivati snažniji ekonomski rast afričkih zemalja. U budućnosti bogatim zemljama smatraće se one koje imaju prirodne resurse.

Novinarstvo se svodi na prenošenje senzacija

ANR: O stanju u globalnoj ekonomiji saznajemo iz medijia. Situaciju u Grčkoj različiti mediji predstavljaju na različite načine, zbog kojih i postoji percepcija da se radi o lijenom narodu koji samo želi više novca i manje rada. Kolikim ocjenjujete uticaj medija na postojeće ekonomske i međudržavne odnose i kakav pristup u ovoj oblasti je, u vrijeme ekonomskih previranja neophodan?

De Ruijter: Ono što nedostaje svjetskoj medijskoj sceni su oni mediji koji će dublje zaći u suštinu i istražiti uzroke, ali i načine rješavanja ekonomskih problema. Ozbiljnih medija danas je jako malo i novinarstvo se svodi na prenošenje senzacija, tek mali broj onih koji zbog tradicije drže do sebe, zahvaljujući konzervativnijem pristupu, ozbilnije sagledavaju ekonomske probleme, no i to je danas znatno manje, jer čitalačka publika traži novu vrstu informacija. Međutim, većina novinskih članaka danas se svodi na promociju nekoga ili nečega – uglavnom onoga ko finansira svoj medijski prostor, zbog čega se energija i vrijeme troše na promovisanje onoga što bi se jednostavno moglo naći u marketinškim oglasima. Zatim, izvještavanje o krizi i ekonomskim procesima odvija se uvijek u trećem licu, a bez riječi „mi“, kada govorimo o zaduženosti i drugim problemima, građanima ekonomski članci djeluju nezanimljivo, jer ne uviđaju da ih ono o čemu se piše direktno pogađa. Ekonomske rubrike su od najveće važnosti, no kako istraživanja koštaju, a sponzori najrađe ulažu u zabavne sadržaje i žutu štampu, tako i novinarstvo u ovoj oblasti gubi na kvalitetu ili zavisi od entuzijazma. Medijima je mnogo jednostavnije da recikliraju sadržaje i izvještavaju o događajima, što se veoma negativno odražava na biznis, jer svi signali koji najavljuju povoljne ili nepovoljne trenutke za ulaganja već postoje, ali od medija zavisi da li će znati da ih prenesu.

Intervju – Aleksandra Joksimović: Do Nikolićeve pobjede vladao je duh Koštunice

Politička analitičarka i pijanistkinja, doktorka međunarodnog prava Aleksandra Joksimović, u intervjuu nakon redovne godišnje konferencije Alpbach grupe za Jugoistočnu Evropu, čija centralna tema je bila Zapadni Balkan 2013-2020 – Politički, ekonomski, bezbjednosni izazovi, otkriva šta je uslovilo pad podrške birača Demokratskoj stranci na prošlim izborima, šta uslovljava kvalitet odnosa Srbije sa susjednim zemljama, kako će se ulazak Hrvatske u EU odraziti na stanje u regionu, te kako ocjenjuje pozicioniranost Crne Gore u odnosu na zemlje regiona.

intervju - Aleksandra JoksimovicZa vrijeme vladavine Zorana Đinđića bila je jedan od njegovih bližih saradnika. Danas predsjedava Centrom za spoljnu politiku u Beogradu i slovi za jednog od vodećih eksperata za međunarodne odnose.

ANR: U Srbiji je na posljednjim izborima došlo do promjene vlasti od koje se dosta strahovalo u regionu, međutim dolazi do trenda poboljšanja odnosa sa susjedima. Šta je uticalo na ovakvu promjenu vođenja politike struktura koje su figurirale na političkoj sceni devedesetih godina?

JOKSIMOVIĆ: Povratak političkih struktura koje su devedesetih godina bile na vlasti svakako je izazvao strah u zemljama u regionu. Međutim, suštinski je došlo do jednog procesa, koji je prethodno bio uočljiv u Hrvatskoj, a to je da kada na vlast dođu desničarske strukture, one su i u stanju da pokrenu određene procese, s obzirom da se ne postavlja pitanje da li su one patriotske ili ne, pa se ne moraju konstantno dokazivati i hrabrije se suočavaju sa državnim pitanjima nego njihovi oponenti. Koalicija koju su nakon izbora oformili SPS i SNS je u pravcu razgovora Beograda i Prištine pokazala veliku hrabrost u donošenju odluka i približavanju određenih stavova za koje je vidljivo da daju rezultat koji uslovljava Srbiju da krene korak napred ka evropskim integracijama. Takođe, čitavo političko polje u Srbiji se značajno promenilo, imajući u vidu činjenicu da je od 2000. godine do danas odnos podrške političkih stranaka integracijama bio 50:50, a sada je konačno postignut konsenzus da sve stranke, sa izuzetkom DSS-a, aktivno podržavaju evropski put Srbije. Istovremeno, postoji pad podrške integracijama kod stanovništva, koja sada iznosi oko 41 odsto, a uslovljena je ekonomskom krizom i u Srbiji i u EU, pa ta zajednica deluje manje atraktivno, a došlo je i do zamora kroz proces uslovljavanja, te se čini da bi se, kada bi odnosi između Srbije i EU u integrativnom smislu krenuli na bolje podrška nesumnjivo povećala.

ANR: U vrijeme dok je na vlasti bila Demokratska stranka na čelu sa Borisom Tadićem dolazilo je do velikog miješanja u unutrašnja pitanja Crne Gore. Međutim, Tomislav Nikolić se ipak odrekao takve prakse. Šta je uslovilo ovakav zaokret u srpskoj politici kada je riječ o odnosima sa Crnom Gorom, a šta je prepreka da se to dogodi i sa drugim susjedima?

JOKSIMOVIĆ: Iako nije podjednako uspostavljena komunikacija sa svim zemljama, sa Crnom Gorom je došlo do trenda poboljšanja odnosa između vlada Crne Gore i Srbije. Ovo je izuzetno pozitivno, imajući u vidu jedan dugogodišnji zastoj kroz određenu vrstu mešanja Srbije u unutrašnja politička pitanja u Crnoj Gori. Čini se da je u ovom trenutku i Crna Gora prepoznala da je taj trend prestao da se dešava. U prethodnom periodu u Srbiji je vladala kohabitacija i bez obzira na odlazak sa vlasti Vojislava Koštunice u jednom dužem periodu duh i način njegovog razmišljanja u politici je imao vodeći trend na srpskom političkom diskursu. Nikolić je prethodno imao nekoliko veoma nespretnih izjava u vezi sa Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom. Međutim, vrlo brzo premijer Dačić je sa BiH krenuo ka uspostavljanju konkretnije saradnje, izrazivši spremnost da se nastavi sa idejom ostvarivanja dobrih odnosa i sa Federacijom. Odnosi sa BiH komplikovani su zbog unutrašnjih nesuglasica u toj zemlji, koje će ipak morati da rešavaju sami, jer je u međunarodnoj zajednici došlo do prezasićenja ovim pitanjem. Zbog toga ne bi trebalo očekivati bilo kakve dalje političke intervencije sa strane. Srbija ipak ima najkomplikovaniji odnos sa Hrvatskom zbog izostanka saradnje između predsednika ove dve zemlje, međutim premijer Hrvatske Zoran Milanović je dolaskom u Beograd na sastanak sa Ivicom Dačićem pokazao postojanje zajedničke ideje da se prevaziđe problem loše saradnje.

ANR: U Srbiji je za vrijeme Koštuničine vlade i Tadićevog predsjedavanja postojala kohabitacija, a slično je bilo i u Hrvatskoj za vrijeme vlade HDZ-a i predsjedavanja prvo Stjepana Mesića, a potom Iva Josipovića. Kako podijeljenost državnog vrha među političkim oponentima djeluje na donošenje ključnih odluka?

JOKSIMOVIĆ: Kohabitacija sama po sebi nije jednostavna, jer iziskuje veliku toleranciju dve strane. Kao takva u nekim razvijenim demokratijama je pokazala da je moguće da postoji. Na ovim područjima je ona, međutim, pokazivala da jedna opcija u suštini popušta drugoj i da uvek postoji jedan koji vodi glavnu ideju. Uvek je pitanje koja je opcija ona koja odnosi prevagu, u zavisnosti od čega se i kreće politički diskurs jedne zemlje.

ANR: Da li očekujete promjenu odnosa Srbije i Hrvatske nakon stupanja te zemlje u članstvo u EU?

JOKSIMOVIĆ: Veoma pozitivan je signal da dolazi do daljeg proširenja EU. Činjenica da Hrvatska postaje članica 1. jula ove godine dokaz je da postoji nada za Zapadni Balkan. Sa druge strane to će uticati i na promene vezane za CEFTA sporazum i za neke konkretne stvari u regionu. Međutim, godine su pred nama pre nego što će neka sledeća zemlja krenuti stopama Hrvatske, ali se nadam da neće doći do one situacije sa Slovenijom i Hrvatskom kada su bili blokirani pregovori zbog nerazrešenih bilateralnih odnosa.

ANR: Bili ste član Demokratske stranke u vrijeme dok je njom predsjedavao Zoran Đinđić. U toj stranci je u međuvremenu došlo do velikih kadrovskih promjena. U kojoj mjeri su one bile razlog poraza na posljednjim izborima i koji su dodatni razlozi za pad podrške biračkog tijela?

JOKSIMOVIĆ: DS je jedna od retkih koja je uspevala više puta da menja lidera, a da je to u jednom periodu dovodilo čak i do povećane podrške biračkog tela. Retke su stranke u regionu koje su uspevale da menjaju lidere, a da ih to donekle ne uruši. Zoran Đinđić imao je strategiju i hrabrost, jer je u sebi sublimirao sve one osobine koje jedan moderan političar mora da ima. Za njegovog života ideje koje je imao nisu bile prepoznate na pravi način, ali se energija prepoznaje tek danas kada se vidi da one i dalje žive. Međutim, borba oko njegovog nasledstva ostavlja gorak ukus u smislu da Srbija u dugom roku neće imati političara sličnih mogućnosti. Aktuelna situacija u DS-u posle poraza na prethodnim izborima ukazuje da ta stranka nema kapacitet da se konsoliduje. Bez obzira i na promene na čelu stranke koje su usledile nakon izbora nije problem samo što jedan deo članstva odlazi, već u tome što ne postoji strateška ideja kojim putem DS želi da ide, pa zato doživljava i ogroman pad popularnosti kod birača, mada je on uslovljen i svim onim što im je ostalo zamereno tokom prethodne osmogodišnje vladavine. Mislim da nije dobra taktika DS-a što teži da dođe do izbora u ovom trenutku, jer joj je potrebno mnogo više vremena da bi definisala svoj put i povratila poverenje.

ANR: Iako je nezahvalno davati prognoze o daljoj budućnosti regiona, jasno je da postoje scenariji koji bi po njegovu budućnost bili produktivni, kao i oni koji bi bili pogubni. Šta ocjenjujete da je najvažnije da se dogodi za uspostavljanje bolje regionalne saradnje, a šta prepoznajete kao potencijalni rizik?

JOKSIMOVIĆ: Glavni korak napred je dogovor Beograda i Prištine i ukoliko bi se normalizovali odnosi na toj relaciji to bi značilo veliki iskorak napred ne samo za Srbiju, već i za čitav region. Ono što vidim kao najveću opasnost po stabilnost regiona je situacija u Makedoniji, jer postoji varnica na koju ukoliko se ne obrati dovoljno pažnje može da se rasplamsa. Fokus i međunarodne zajednice, ali i regionalni je u trouglu Priština-Beograd-Sarajevo, dok niko ne obraća pažnju na situaciju u Skoplju – rast ozbiljnih tenzija za koju veliku odgovornost snosi međunarodna zajednica, između ostalog i zbog toga što već čitav niz godina Grčka blokira integracije Makedonije ka EU i NATO-u, što je veoma pogrešna strategija koja suštinski ovu zemlju već godinama destabilizuje. Ekonomska kriza u Grčkoj je čak dodatno učvrstila ovaj stav zato što se niko ne usuđuje da na Grčku vrši dodatni pritisak koji se odnosi na Makedoniju, ali je pažnja usmjerena na ova dešavanja neophodna jer svaka kriza u regionu uvek ima i određeni domino efekat.

ANR: U Crnoj Gori su se promjene vođenja politike dešavale i bez promjena vlasti. Kako sa spoljnopolitičog aspekta ocjenjujete pravce kojima se kretala?

JOKSIMOVIĆ: Vreme pokazuje da je Crna Gora kroz strašne periode krize konflikata u Jugoistočnoj Evropi zapravo prošla veoma pametno, bez obzira što je u jednom periodu imala aktivno učešće na samom početku. Ipak, sve ostalo što je radila – načinom na koji je iz te krize izašla, načinom na koji je zacrtala svoj evroatlantski put, načinom na koji je rešila neke probleme sa susedima i manjinama u zemlji zapravo je pokazala jednu ozbiljnost političkog razmišljanja, što je suštinski dalo vrlo pozitivne rezultate. Danas Crna Gora na evropskom putu prednjači u regionu i ako posmatramo njenu generalnu liniju kretanja zaključuje se da je u određenim trenucima napravila dobar odabir.

Intervju – Sava Dalbokov: Kada se prepozna kvalitet cijena nije presudna

Član nadzornog odbora Erste banke Sava Dalbokov jedan je od panelista Alpbach grupe na godišnjoj konferenciji za Jugoistočnu Evropu, koji je govorio o mogućnostima izlaska iz dužničke krize.

dalbokov - intervjuNakon sticanja MBA diplome u Sjedinjenim Američkim Državama, značajan korak u karijeri predstavljao je angažman analitičara u poznatoj finansijskoj kompaniji Moellendorf&Company u Budimpešti, dok je u Erste banci u Gracu u Austriji kao projekt menadžer prisutan od 1997. godine. Dalbokov otkriva prednosti naplate poreza kao ključnog faktora ekonomskog rasta

ANR: Subjekti koji paralelno posluju na više tržišta, a prisutni su i u Crnoj Gori, nerijetko ukazuju da je korišćenje eura prednost jer smanjuje transakcione troškove. Budući da je Erste banka prisutna u regionu, kako iz pozicije bankara gledate na monetarnu politiku zemalja Zapadnog Balkana?

Dalbokov: Tematika vezana za euro u Crnoj Gori, ali i monetarna politika na Balkanu vezana za kurs je prilično široka. Uvođenje eura u Crnu Goru ima brojnih prednosti i mana. Prije svega, velika prednost ogleda se u tome što je riječ o veoma stabilnoj valuti, pa je njegovim uvođenjem dat doprinos psihološkoj stabilnosti kod građana. Za nisku inflaciju potrebno je očekivanje da je valuta stabilna, što je na ovaj način i postignuto. Kada su u pitanju mane, jedna od najvećih je to što Crna Gora ne kontroliše kurs eura, čime je ograničena konkurentnost ekonomiji. Uz korišćenje vlastite valute, država raspolaže mogućnošću devalvacije, uz čiju pomoć izvoz čine jeftinijim, a uvoz skupljim, što omogućava veću konkurentnost u okruženju. Međutim, ovu mogućnost nemaju ni mnoge zemlje u regionu jer su kurseve fiksirale za svjetske valute ili imaju paritet kao u Bosni i Hercegovini, tako da ni sama mogućnost vođenja sopstvene monetarne politike nije garant potpune slobode u određivanju okvira spoljnotrgovinske razmjene. Monetarna stabilnost je više pravilo nego izuzetak na Balkanu, a euro je doprinio većoj stabilizaciji ekonomije, pa je glavni izazov, ipak, ostati konkurentniji i u ovakvim uslovima. To znači da se u ovakvoj situaciji mora biti mnogo efikasniji i racionalniji.

ANR: U kojoj mjeri ovo olakšava ili otežava spoljnotrgovinsku razmjeru Crne Gore sa zemljama u okruženju?

Dalbokov: U regionu jedino Srbija ima varijabilan kurs, pa može usloviti, kao što je slučaj u posljednje vrijeme da dinar gubi na vrijednosti. Ovo uslovljava određene trendove kada su u pitanju potrošačke cijene, pa su crnogorski proizvodi u Srbiji skuplji, a srpski proizvodi u Crnoj Gori jeftiniji. Druge zemlje regiona ne koriste tu mogućnost jer imaju stabilnije valute, pa ne dolazi ni do tolikog priliva proizvoda sa niskim cijenama na crnogorsko tržište. Zbog toga na tržištima zemalja regiona poput Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije crnogorski proizvodi imaju veću šansu da budu konkurentniji, ali računajući i na sve transakcione troškove ključna karakteristika na osnovu koje bi se regionalni uvoznici odlučili za nabavku proizvoda iz jedne zemlje je svakako kvalitet zbog kojeg i raste tražnja. Mislim da se na primjer vino ,,vranac“ troši nezavisno od eura zato što je već prepoznat kao brend izuzetno visokog kvaliteta, dok kod onih potrošačkih proizvoda gdje je cijena presudna u tom kontekstu valutne oscilacije i transakcioni troškovi mogu ostaviti negativne posljedice.

ANR: Za dužničku krizu se najčešće ističe da su je prouzrokovale banke. Da li banke mogu i da je spriječe?

Dalbokov: Uloga banaka u krizi bila je uglavnom da su one prenosile novac i proaktivno usmjeravale tok investicija. U tom kontekstu dobar dio potrošnje i investicija u nekretnine u Crnoj Gori je omogućen zahvaljujući podršci stranih banaka. Činjenica je da su potrošnja i nekretnine stvorili ekonomski rast i doprinijeli standardu u državi, ali je došlo do takozvanog zagrijavanja ekonomija koje se sada moraju malo „ohladiti“ posebno u ova dva segmenta. Kada je riječ o bankama u Crnoj Gori one su, kao i svuda jedan od faktora koji utiče na stabilnost banaka. Bankarski sektor je za sada prilično stabilan, banke nijesu povukle novac iz države, što je doprinijelo održavanju određenog kontinuiteta. Takođe, činjenica je i da banke, a govorim poznajući prilike Erste grupe aktivno podržavaju Vladu Crne Gore u razvojnim projektima, kako bi se tok investicija i ekonomskih aktivnosti nastavio. U ovoj situaciji, međutim i Vlada mora igrati mnogo aktivniju ulogu jer je dotok stranih direktnih investicija smanjen, zbog čega je ključni zadatak pronalaženje novih, naročito u oblasti energetike i poljoprivrede.

ANR: Iako je Crna Gora malo tržište, na njemu je prisutno čak jedanaest banaka. Koliko ova činjenica utiče na konurentnost, a koliko na cijene bankarskih usluga?

Dalbokov: Prema iskustvu Erste grupe konkurencija u bankarskom sektoru u Crnoj Gori je prilično aktivna, a cijene bankarskih usluga su posljedica premija rizika, odnosno pod kojim uslovima jedna banka može posuditi novac na međunarodnim tržištima. Te cijene su u posljednje vrijeme povećane. Faktor koji uslovljava cijene bankarskih usluga je i kolilo kapitala banka treba da izdvoji iz zamrznutih sredstava po novim regulativama, što su na određeni način regulatorni troškovi koje banke moraju imati, a oni su takođe povećani. Sa druge strane to je uslovljeno i smanjenje euribora, odnosno referentne kamatne stope koja je znatno opala, tako da u narednom periodu ne bi trebalo očekivati povećanje cijena bankarskih usluga. To svakako ne znači da ne postoje određeni sektori sa visokim rizikom, pa su za neke mikro kredite kamate visoke, ali konkurentnijoj cjenovnoj politici znatno su doprinijele vladine regulative, pa se cijene usluga povećavaju u nekim drugim oblastima kako bi se zadržala ekonomska isplativost poslovanja.

ANR: U Crnoj Gori su česti slučajevi da, iako su izvještaji o poslovanju banaka transparentni, odnos sa korisnicima najčešće nije u potpunosti, pa se nerijetko obračunavaju troškovi koji im se prethodno ne predoče. U kojoj mjeri su ovakve radnje rizik za banke?

Dalbokov: U našem je interesu da sektor posluje transparentno i otvoreno sa klijentima zato što bi suprotno štetilo reputaciji banke. Ovo je dio problema koji banke sada imaju, a to je da generalno imidž banaka nije dobar ili da nema toliko diferencijacija. Kada je riječ o regulativi neophodno je da u državi udruženje banaka propagira otvoreno poslovanje iako takve institucije više imaju moralnu, a ne zakonodavnu ulogu i nažalost nema mogućnost da primora neku banku da promijeni određene porocese poslovanja. Riječ je o instituciji koja štiti interes potrošača, zbog čega je jasno da je neophodan strožiji nadzor nad bankama kako bi se loše prakse stopirale. U zemljama EU je, međutim, trend da se mnogo toga više uradilo zahvaljujući ovakvim civilnim udruženjima, nego samom zvaničnom regulativom, a razlog je povećanje svijesti bankarskih korisnika. Prije pojave krize korisnici su imali mnogo opušteniji odnos, jer je priliv novca bio veći, ali sada kada se situacija promijenila mnogo više se obraća pažnja i aktivnije razmatraju određena pitanja. Ovdje se prvenstveno misli na odgovornost banaka, da jasno predoči sve uslove korišćenja određene usluge i da klijent na kraju razumije koji posao obavlja sa bankom. Ovo je, naročito, u posljednje vrijeme znatno postroženo u EU i banke zbog toga snose mnogo veću odgovornost, a uloga supervizora je mnogo ativnija.

ANR: Situacija na Kipru izazvala je zabrinutost širom Evrope zbog posljedica mogućeg lošeg razvoja događaja. Šta zemlje koje se pripremaju za članstvo u EU mogu naučiti iz nje?

Dalbokov: Kipar je imao status poreske oaze, čega je Evropska unija nesumnjivo bila svjesna. Oko ovog pitanja je postojala makar presudna saglasnost, što potvrđuje činjenica da je za ekonomski razvoj Kipra ovaj model bio prilično bitan. Ovo što danas vidimo jasno ukazuje na to da takav model danas više nema održivost i da se izgubila politička spremnost da se toleriše postojanje ovakvih poreskih oaza. Time je poslat i signal drugim, naročito manjim tržištima u razvoju da ovo nije opcija i nije model uz pomoć kojeg mogu razvijati temelje ekonomskog rasta. Popustljivost i nedostatak efikasne poreske politike ima kratkoročne efekte jer stvara prividni rast, no koliko dugo to može trajati upravo govore aktuelna dešavanja u Kipru kada raste pritisak države da se oporezuju sve aktivnosti i da bude što manje skrivenog novca. Ovo je i poruka, naročito budućim članicama EU da proces ostvarivanja ekonomskog rasta temelje na konkurentnosti u onim oblastima u kojima postoji potencijal i čijim bi se strukturnim podržavanjem mogli ostvariti značajni poreski prihodi, te da se na kraju, ipak, dokaže da za potrebe razvoja nije pametno koristiti rupe u sistemu.

Intervju – Panevino: Reakcije publike su najbolji signal producentima

LUCERN – Pet godina postojanja muzičke produkcije Panevino iza koje stoji istoimeni DJ dvojac obilježiće se u subotu u švajarskom gradu Lucernu gdje su ova dva višedecenijska prijatelja započeli svoje bavljenje muzikom.

Panevino - perperzonaŠvajcarci italijanskog porijekla, Sandro Endrighetti i Renato Abatte danas su svjetski poznati house duo, a počeci njihovog rada vezni su za zimu 2004. godine. Nakon što im je zatraženo da naprave remix poznatog hita Back Together koji izvode Hardsoul i Ron Carroll, reakcije oduševljenja pokazale su da iz njihovog studija može izaći još mnogo kvalitetnog zvuka.

Široj javnosti postali su poznati nakon što su par prvih EP singlova izdali u SAD-u. Nešto kasnije, Renato i Sandro odlučili su da osnuju sopstvenu produkciju – Panevino Music, a već prvi radovi premašili su očekivanja. Od tada su nezaobilazni na najpoznatijim kompilacijama poput Pacha i Hed Khandi.

ANR: Panevino produkcija slavi pet godina postojanja. Odakle je sve počelo?

Panevino: Bilo je to vrijeme karnevalskih dana u Lucernu. Poznavali smo se više od deceniju i otišli zajedno na ovaj događaj. Da li zbog mnogo pića ili nečeg drugog, ali učinilo nam se kako bi sjajno bilo kada bismo postali DJ duo i producenti, pa čak i imali sopstveni label.

ANR: U muzici se, ni malo slučajno sve označava italijanskim izrazima. Vi ste se odlučili i za italijansko ime – da biste podsjetili na svoje porijeklo ili da bi ime bilo zvučno?

Panevino: Te noći na karnevalu kada smo odlučili da osnujemo duo shvatili smo da je ime jedino što nam nedostaje. Da, obojica smo porijeklom Italijani, pa smo, prije nego što bi nas nazvali „Spaghetti Funk“ odlučili da je Panevino pravo ime, jer je skup svega onoga čime želimo da se predstavimo kao specifičan italijanski dvojac. Ta noć je zaista bila zabavna, pa nam ni inspiracija nije nedostajala.

ANR: Pored bezbroj načina za obradu modernog elektronskog zvuka odabrali ste upravo jedan koji ne proizvodi jednokratne ljetnje house hitove, već specifičan funk-house kojem se slušaoci uvijek vraćaju. U kojim žanrovima ste pronašli inspiraciju i koji muzičari su najviše uticali na vas?

Panevino: Počeli smo da se bavimo DJ-ingom raih devedesetih godina. Odrasli smo uz zvuk house muzike koja je tek dolazila. Tada nije bilo njenih komercijalnih varijanti, pa je lako mogla postati naša strast, kakvu nam nije davao ni jedan drugi žanr. Iz nje smo preuzeli vajb, a u ostalom smo željeli da budemo autentični, jer smo znali da je uspjeh nemoguć bez prepoznatljivosti. Stvarajući muziku smo se, prije svega, odlično zabavljali, a to i smatramo najvažnijim u ovom poslu. Nakon decenije koju smo proveli kao DJ-evi odlučili smo da započnemo sopstvenu produkciju uz bezbroj ideja za promovisanje soulful house muzike. Inspirisala su nas imena poput Masters at Work, Mousse T. koji je bio pravi predstavnik ovog žanra u to vrijeme, Mood to Swing, Basement Boys, Urban Blues Project i mnogi drugi. Kupovali smo svaku njihovu ploču. Vinil, naravno.

ANR: Biti DJ i producent samo je dio vašeg svakodnevnog života, jer imate svoje poslove u kompanijama. Kako izgleda transformacija poslovnog čovjeka u muzičkog producenta?

Panevno: Na muziku volimo da gledamo kao na hobi, bez obzira koliko smo uspješni i prepoznatljivi. Studio je mjesto na kojem se dešava ono što ne sadrži svakodnevica. Fantastičan je osjećaj kada razgovarate sa muzičarom i kada na vaše ideje on reaguje sa odobravanjem. Dakle, ona tačka u kojoj se vaša ideja, vaš beat i ritam poklope sa nekim ko je to zamislio na isti način je ono što taj svijet čini posebnim. Takođe, slično je i kada nam basista odsvira ono što je njegova ideja, a mi pronađemo svoju strast u tome. Dakle, muzika je strast, a Panevino produkcija njen proizvod.

ANR: Da li su vrata muzičkog studija granica između vaš dva svijeta?

Panevino: Naravno, ali izvan studija nalazimo brojne načine da se zabavimo. Vrijeme koje provodimo s porodicom nam je zaista važno, trenuci sa prijateljima su nezaboravni. Ne smijemo zaboraviti ni Ligu šampiona, ipak smo veliki fanovi tog spektakla. Sve u svemu, naš život zaista jeste zabavan, ali je muzika najzaslužnija za to.

ANR: Starije generacije uvijek podsjećaju na originalni disko zvuk. Vaša muzika je možda u najvećoj mjeri sačuvala njegov duh. Kakva je po vama budućnost klubske scene?

Panevino: Disko je nešto pod čijim smo apsolutnim uticajem uvijek bili, a disko loop je ono što ćemo u još većoj mjeri potencirati u svojim narednim producentskim ostvarenjima. On je vječan, on je pravi zvuk, on je emocija koja veže stvaraoca i slušaoca. Klubska scena će se u budućnosti još više diverzifikovati. Otvoriće se novi prostor za različite tipove house zvuka.

ANR: Kada je muzička industrija u pitanju, koja je perspektiva house zvuka?

Panevino: Muzička industrija mijenja se svake tri do četiri godine, trendovi dolaze i prolaze, pa sada primjećujemo da više nema onih koji uz ovaj zvuk samo stoje u mjestu i lagano poskakuju uz ritam, već jednostavno svi žele na podijum. Publika je jednostavno počela da osjeća zvuk, što je stvorilo novi zadatak za producente. Neko će donijeti nove ideje, kao što je to jedno vrijeme radio Timbaland. Sada se sve još brže mijenja i podiže na viši nivo. Ko zna, možda baš mi budemo ti koji stvore nešto sasvim novo.

ANR: Kada biste birali samo jednu stvar koja treba da predstavi Panevino, koju biste izabrali?

Panevino: To bi bila definitivno The Way I Am.

ANR: Kako nastaju vaše pjesme? Koliko toga se promijeni do konačne verzije?

Panevino: Za nas je najvažnije što nemamo plan, niti zacrtan konačan cilj kako želimo da nešto izgleda, da bi ga kasnije doveli do savršenstva. To rade kompozitori koji se oslanjaju na svoju zamisao. Mi, pošto ipak dolazimo iz DJ svijeta prilagođavamo stvar situaciji i milionima ideja koje nam prolaze kroz glavu. Nekada, kada je dobar loop eliminišemo u potpunosti vokale, čak i kada smo krenuli od njih. Važno je da ne postoje pravila.

ANR: Ako biste mogli da birate među svim muzičarima na svijetu da sarađujete sa njim, koga biste izabrali?

Panevino: Možemo reći da smo to već donekle ostvarili. Imali smo priliku da sarađujemo sa svim muzičarima kojima smo se nekada divili i koji su najviše uticali na nas. Naravno, postoje još mnogi koje volimo i cijenimo, ali smo ponosni što ovo već sada možemo da kažemo.

ANR: Postoji li ijedna pjesma koja nije vaša, a čiji bi autori voljeli da jeste?

Panevino: To je bez sumnje Moloko – Familiar Feeling. Tako je jedinstvena, a u muzičkom smislu vrlo jednostavna, što je nevjerovatno.

ANR: A kada bi se snimao film o vama, šta biste voljeli da bude soundtrack?

Panevino: Vjerovatno bi u pitanju bila neka od tema iz filmova u kojima glume Bat Spenser i Terens Hil.

ANR: Šta je sljedeće što će izaći iz vašeg studija ove zime?

Panevino: Želimo da dovršimo pjesmu koju smo nedavno započeli, a zatim da napravimo cijeli album. Čeka nas jedan sasvim nov projekat, zbog čega ćemo imati mnogo posla. Izgleda da ćemo zimu provesti u studiju, što i nije loše, jer su u zemlji satova i sira zime jako hladne.