Tag: nobelova nagrada

Upoznati siromaštvo da bi se iskorijenilo

Posted on by Ana Nives Radovic

Rad Angusa Ditona sažet je u naporima da poveže ključne ekonomske probleme u analizi koja se dotiče detalja iz života pojedinca i načinu prikupljanja takvih podataka.

Profesor na Prinston univerzitetu Angus Diton ovogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju za analizu potrošnje, siromaštva i blagostanja. 

nobel perperzonaSumnjičavost u moderne makroekonomske teorije, odbijanje populističkog pristupa da su društvene razlike veći problem od nedostatka šansi, insistiranje na konkretnim podacima o životu pojedinca iz najnižeg društvenog sloja, te nezamjenjivi faktor sreće kada je riječ o načinu življenja, prema kojem se ona ne može dodatno kompenzovati materijalnim ako pojedinac doživi emotivne gubitke opravdali su ovo priznanje i ukazali na mogućnost da, zarazliku od većine prethodnih u ovoj kategoriji, nađe vezu sa realnošću.

Ako se podsjetimo da je prošlogodišnji nagrađeni Francuz Žan Tirol ovo priznanje dobio ukazujući na mogućnosti regulisanja tržišta, pri čemu mehanizmi koji predlaže, načelno, mogu postojati samo u teoriji, Diton se materiji posvetio iz ugla nekoga ko je želio empirijski pristup, sa što većom povezanosću sa stvarnim životom, bez knjiškog kategorisanja stavki čije je postojanje samo sebi svrha.

Sve do početka ovog vijeka pitanja vezana za stimulisanje razvoja bila su predmet interesovanja stručnjaka koji bi poticali iz zemalja trećeg svijeta, u čijim, uglavnom totalitarnim državnim aparatima bi ujedno postojao i visok stepen korupcije, zbog čega ekonomske reforme nijesu pomagale, pa se za eliminisanje ogromnih budžetskih rupa koristila međunarodna pomoć.

Diton se kritički osvrnuo na smisao ovakve vrste pomoći, ocjenjujući da se na ovaj način blokiraju određeni slobodni procesi i na aktivnosti podstiču samo primaoci subvencija vlada koje ignorišu sve ostale aktivnosti građana koji biju bitku za opstanak na strogo kontrolisanom tržištu. Njegov stav je da je ovakav odnos sve samo ne pomoć, čime apeluje i na donatore da promijene fokus kada je riječ o praćenju razvojnih projekata. On ujedno ukazuje i na potrebu da se iz ekonomskog ugla češće posmatra šta najsiromašniji konzumiraju, kako bi se bolje razumjela realnost siromaštva protiv kojeg se želi djelovati.

Ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade protivi se i kejnezijanskom modelu mjerenja potrošnje u kojem to čine kompleksne institucije koje ne prepoznaju individualno ponašanje. Naprotiv, njegov stav je da bi proučavanje potrošnje trebalo da bude zasnovano na statističkim podacima posebno prikupljenih na osnovu pojedinačnih odabira, umjesto na ostovu makroekonomskog pristupa.

Diton kritikuje i pristup proučavanju razvoja kroz potvrđivanje pretpostavke da neka pojava u ovoj oblasti postoji na slučajnom uzorku, na način na koji mikroekonomija to dopušta, već insistira da se statistički podaci koriste kako bi se moglo prognozirati da li stopa siromaštva ima uzlazni ili silazni trend u određenoj fazi ekonomskog ciklusa.

Iako stručan i precizan, njegov rad odiše optimizmom koji se odvaja od zamornih paralela sa strogo finansijskim pokazateljima, unoseći među komponente faktore poput nejednakosti, zatim zdravlja, ali i sreće. Sreću, ukoliko bi se ona mjerila godišnjom količinom novca, za jedno domaćinstvo predstavlja 75.000 dolara godišnje. Stoga, mjesečni prihodi jedne porodice koji ukprevazilaze 6.250 dolara ukupnih primanja nikako nijesu u mogućnosti da unaprijede kapacitete individue kada je riječ o emotivnom životu.

Prema njegovom istraživanju svijet je svakodnevno na naprednijem stepenu razvoja nego ikada ranije, pri čemu i dinamika napretka neprestano raste. Diton je u knjizi objasnio da su tržišna ekonomija i institucionalne promjene koje su bile praćene “velikim bijegom”, po kojem je svom djelu i dao naziv, omogućile ne samo da se smanji stopa smrtnosti novorođenčadi, već i da na globalnom nivou lični prihodi tokom posljednjih dvaju vjekova porastu 2.000 odsto.

Veliki dio Ditonovog istraživanja fokusiran je na najaktuelniji problem koji je vezan za nejednakost. On je shvatanja da se ovim problemom poželjno baviti, ali da razlike u materijalnom statusu pojedinaca nijesu nužno loša stvar, jer, s jedne strane, one pokazuju da su u okruženju u kojem živimo ekonomske šanse brojnije, te da je iluzorno insistirati na izjednačavanju prije nego tražiti načine za individualnim napretkom.

Nagrada teoriji koja nema praksu

Posted on by Ana Nives Radovic

Reakcije šire javnosti na vijest o ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za ekonomiju odavno nijesu sadržale toliko harmoničnog odobravanja, čineći da se među poznavaocima ove oblasti čuju komentari sa jednakim oduševljenjem poput onog koje je odjeknulo nakon što je saopšteno da priznanje za doprinos miru Švedska kraljevska akademija dodjeljuje Malali Jusufazaj.

nobelova nagrada perperzonaOvogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju je francuski profesor Žan Tirol, a među njegovim kolegama koji su na Twitteru komentarisali odluku Nobelovog komiteta preovladavale su pohvale na račun njegovog karaktera.

Prema riječima onih koji ga dobro poznaju, Žan Tirol je dobra osoba, učtiv, obrazovan i spreman na saradnju. No, slično tvrde i oni za koje ne postoji velika vjerovatnoća da su prije mogli pronići u njegov karakter nego u suštinu njegovog rada. Zašto je osvrt na poruku koju šalje nagrađeni Tirolov rad, čak i među ekonomistima stavljen u drugi plan pitanje je na koje će odgovor istovremeno obuhvatiti i postojeće prilike na tržištima širom svijeta.

Odgovor na ovo pitanje dijelom je sadržan u dokumentu na 54 strane obrazloženja nagrađenog Tirolovog rada objavljenog na sajtu nobelprize.org. Drugi dio odgovora nalazi se u izgubljenoj bici sa nesavršenom konkurencijom. Svijet se doslovno pomirio s monopolima do te mjere da ga više niko, pa ni Tirol ne mogu uvjeriti da je regulisanje moguće.

Ovaj francuski ekonomista, koji je nesumnjivo još mnogo ranije najbolje objasnio koliki zapravo uvid regulator ima u troškove firmi i šta se prilikom sklapanja ugovora može predvidjeti nije toliko često konsultovan prilikom objašnjavanja društveno-ekonomskih procesa, jer ovoj tematici pristupa više matematički nego desktiptivno – onako kako će jednostavnije doći do objašnjenja, koje, međutim, neće biti namijenjeno laičkoj javnosti.

Za razliku od prošlogodišnjih Nobelovaca, Tirol ne insistira na jednostavnosti, već na temeljnom objašnjenju onoga što za teoriju smatra relevantnim. No, što je sa praksom? Tirolovo ime upamtili su svi koji su dublje proučavali regulaciju tržišta, svrstavajući ga među one naučnike koji su zagovarali da se za različite privredne grane primjenjuju posebne mjere kontrole.

Ovakav odnos prema tržištu već je postojao, no imao je više socio-ekonomsku ili pravnu dimenziju, dok je Tirol obrazlažući potrebu za prilagođavanjem mjera primijenio matemtičku formulu. Ukoliko se posmatraju načini na koje je ova oblast ranije bila regulisala, pri činjenici da je riječ o ugovornim odnosima u kojima strane imaju asimetrične informacije o troškovima, ovakav princip je revolucioaran.

Ovdje se otvara i pitanje zašto postoji izuzetno mali broj ekonomista koji proučavaju tržišna kretanja, uzevši u obzir da su monopoli i kartelizacija neki od najvećih problema dnašnnjice, te jedni od vodećih uzroka nejednakosti među društvenim slojevima i njenog produbljivanja.

Nedovoljno je interesvoanje i za regulisanje oblasti javnih nabavki, odnosno utvrđivanja pravila za redefinisanje ugovora u slučajevima kada regulator i monopolista sklapaju javno-privatna partnerstva, u koja nijedan drugi ponuđač nema kapacitete da se umiješa, a koji, kako vrijeme prolazi, imaju sve veće potrebe za odstupanja od pridržavanja načelnog dogovra.

Tirol je objasnio zašto unaprijed ostavljena mogućnost redefinisanjaa ugovora ujedno predstavlja preventivno rješenje problema koji se pojavljuje u slučaju nepoštovanja rokova ili prekida lanca snabdjevanja, kao i u slučajevima kada se utvrdi da su ugovorne strane na razlčite načine predviđale marginalne troškove troškove.

Ipak, ako se uzme u obzir koliki je na globalnom planu broj društava u kojima postoje problemi u ovoj oblasti, koliki je nedostatak regulative i kakve sve rupe u zakonu monopolisti najčešće koriste, kao i to kolika bi istovremeno bila korist od primjene Tirolovih načela, može se uvidjeti kako na mikro i makro planu izostaje želja za borbom protiv udruživanja krupnih igrača na štetu pojedinca.

Nobelova nagrada ovdje je samo utješno priznanje za rad koji će samo stručnoj javnosti biti interesantan za dalje proučavanje, ali čiju primjenu će jako malo društava zaista željeti.

Pojednostaviti komplikovano

Posted on by Ana Nives Radovic

Iako se dodjeljuje u šest kategorija, oko dobitnika Nobelove nagrade najviše polemike ima kada je u pitanju nagrada za mir, a one koje najduže javnost pamti su nagrade za književnost – prva zato što često djeluje kao ciljana, politički obojena i uslovljava najveći broj protivnika, a druga zato što književna djela ostaju kao konkretan trag koji o ispravnosti odabira lureata svjedoči mnogo duže.

nobel perperzonaOno oko čega se najmanje polemike vodi, a što u stvari postavlja konkretne temelje za dalju budućnost onoga „od čega se živi“ jesu dostignuća dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju. Ovogodišnjim laureatima Judžinu Fami, Larsu Peteru Hanseu i Robertu Šileru pošlo je za rukom da pronađu zakonitosti u onom dijelu u kojem se one najmanje očekuju – cijenama aktiva.

Ovo veliko znanje trojici američkih ekonomista pripalo je i zato što su utvrdili da cijene akcija fluktuiraju znatno više nego dividende korporacija, kao i da odnos cijena u odnosu na dividende pada kada je visok, odnosno raste kada je nizak. Pomenuta zakonitost svakome ko se ikada susreo sa, nazovimo ga čudesnim, jer teško da ima za kratko vrijeme unosnijeg, nepredvidivijeg i rizičnijeg posla od onih u svijetu tržišta kapitala teško da bi mogla izgledati kao nešto novo i, o čemu kada malo dublje razmisli, vjeruje da je znao otkad i za sam pojam uspona i padova.

Ipak, u radu nagrađenih nobelovaca ovo se po prvi put pominje kao zakonitost i svjedoči da mnogo toga što postane razumljivije može naći ne samo bolju primjenu, već i usloviti veće interesovanje za samu oblast i sve prednosti koje donosi. No, o ekonomiji, finansijama i tržištu piše se i govori toliko apstraktno da znanja o ovoj oblasti, kao i sami rezultati složenijih procesa, a oni su ono oko čega se sve vrti – pripadaju samo privilegovanima.

Ako ste ikada imali priliku da ovu oblast tumačite ili predajete i sami ste svjesni koliko je ključno bilo da srušite barijeru između onih koji žele vaše znanje za ličnu primjenu – ukoliko ste pojednostavili stvar, ilustrovali primjere na životnim principima, a prilikom izražavanja koristili svakodnevnu, a ne enciklopedijsku terminologiju, oni koji su vas slušali sigurno nijesu gubili koncentraciju. Ukoliko ste govorili o mitskim formulama svjetskih multimilijardera i nečemu što neko sa druge strane katedre ili ekrana ne može da primijeni, a sve kako biste time uzdigli svoj poziv, sebe ili ekonomske teme učinili nedokučivim, onoga kome ste se obraćali učinili ste dodatno nezainteresovanijim.

Ovakva praksa, nažalost, česta je svuda, a najčešća upravo tamo gdje nam, sa ove strane okeana, izgleda da je sve pojednostavljeno – u Sjedinjenim Američkim Državama. Upravo, cijelo američko društvo, ma koliko otvoreno i heterogeno djelovalo, sadrži jednu duboku podjelu – na bogate, koji do novca naizgled dolaze sa lakoćom, i siromašne, koji život provedu u prekovremenim satima na nimalo zanimljivom poslu, dovoljnim tek za redovne posjete fast food restoranima i poneko parče tehnike dočekanog u dugim redovima.

Stoga je i potrošačko društvo preraslo u gomilu nezadovoljnika kojima, tražeći načine kako da sastave kraj s krajem, ostaje premalo vremena da žive život dostojan čovjeka – oni su zaposleni ili nezaposleni, dužnici, pretplatnici, korisnici i tek ponekad ljudi. Cijelu sliku niko nikada bolje nije objasnio nego Kurt Vonegat u knjizi „Klanica pet“. Govoreći o brojnim neistinama u koje Amerikanci vjeruju, Vonegat objašnjava da je najdestruktivnije vjerovanje da je novac lako zaraditi i da, upravo zato što je za njih nemoguće da spoznaju koliko je do bogatstva zapravo teško doći, počinju da krive sami sebe. Takvo prebacivanje krivice na sebe pravo je blago za bogate i moćne, koji ne moraju mnogo da se trude da urade za siromašne.

I zaista, ništa ne pothranjuje ni jedan sistem pun nepravilnosti i socijalne nepravde kao osjećaj  nepremostivosti jaza između bogatih i siromašnih i lične nemoći koju elita, bilo da je riječ o političkoj, ekonomskoj ili akademskoj neprestano nameće. U intervjuu koji je jedan od trojice nobelovaca dao prošle sedmice televiziji CNBC, govoreći o potezu kvantitativnog popuštanja Fama je pojasnio koliko je pogrešno što Federalne rezerve smanjuju kamatne stope na kratkoročna zaduživanja, umjesto da ih podižu, toliko jednostavno da se u nelogičnost poteza centralne američke finansijske institucije mogao uvjeriti i neko kome ekonomija nije ni bliska, ni zanimljiva.

Nagrađeno djelo ovog profesora Univerziteta u Čikagu takođe karakteriše jasnoća zahvaljujući kojoj može biti ključna polazna osnova za dalja istraživanja i omogućiti onima koji žele da dođu do novca na tržištu kapitala da preduzimaju pravilne korake. Njegova veličina i jeste u tome – pojasnio je vezu između svega onoga što se već znalo, ali je bilo rasuto u različitim teorijama, lekcijama i formulama koje nikada niko nije sjedinio; učinio je jednu složenu oblast jasnijom i oborio nekoliko cigli na zidu koji razdvaja klase.