Dvije godine kasnije: Ukrajina usamljena i u borbi i u revoluciji

Prošle su dvije godine otkako su građani na centralnom trgu u Kijevu počeli protest protiv proruske vlasti, a skoro iste slike gledamo i danas. Zapad je bio prilično suzdržan u podršci, a ruski pritisak, sa druge strane, usporavao je put do cilja.

Pooštravanje odnosa između Ruske Federacije i zapadnih zemalja nakon izbijanja protesta u Ukrajini u medijima, naročito evropskim, koji su otvoreno promovisali ono što su željeli da nazovu rađanjem demokratije, bilo je popularno nasloviti kao “novi Hladni rat”, a zemlju koja je izgubila dio teritorije nazivati “novom Jugoslavijom”.

ukrajinaObjektivnu informaciju u ovom dijelu svijeta bilo je veoma teško dobiti, budući da se na presjek onoga što bi objavili proevropski ukrajinski i zapadni mediji s jedne i ruski mediji s druge strane nije moglo ni računati, jer bi se na svakoj od strana saopštavale nekada toliko različite informacije da je situacija mogla odgovarati samo onima kojima je spinovanje bio predmet proučavanja.

Javnost u Crnoj Gori i regionu bila je željna potvrde sopstvenih promišljanja o odnosu koji Rusija, Evropska unija ili NATO imaju prema zemlji koja im je načelno samo trgovinski, a u manjoj mjeri od željene strateški partner u inostranoj politici. Zapad je, međutim, kroz mehanizme zvaničnog Vašingtona i Brisela samo nastojao da potvrdi dominantan doprinos prosperitetu svakog društva koji bi, naizgled, bez njega bio nemoguć, dok je zvanična Moskva sve jasnije pokazivala da ne postoji dijalog ni u kojem pitanju koje može isključiti jačanje ruske države na račun ostatka svijeta.

Beskompromisna uloga ruskog predsjednika Vladimira Putina od izbijanja ukrajinske krize do danas, dvije godine kasnije, bila je presudna za trijumf u istrajnosti kod onih pitanja oko kojih je, sa druge strane, Zapad oklijevao od odlučujućih poteza. Međutim, čak i ovaj neriješen rezultat Putinu je davao psihološku prednost, tim više što druga strana nije bila personifikovana u samo jednom igraču, već u više njih koji su, relativno brzo, jedni drugima počeli da postaju rivali.

Demonstranti su na ulicama Kijeva, ali i drugih ukrajinskih gradova, proveli desetine izuzetno hladnih zimskih dana, odbijajući da se raziđu sve dok Vlada Ukrajine ne potpiše sporazum o pridruživanju Evropskoj uniji. Nesposoban da umiri sve brojnije demonstrante takozvanog Euromajdana, ukrajinski parlament usvojio je niz antiprotestnih zakona, nastojeći da ih zastraši omogućavajući policiji direktno djelovanje ukoliko se skupovi nastave.

Ovakav odnos vlasti samo je učvrstio želju demonstranata da se izbore za ono što je cilj njihovog okupljanja, pa su već 18. februara upali u zgradu predsjednikove administracije, nakon čega je počeo sukob sa policijom, kada su pale prve žrtve. Za predsjednika Ukrajine je 2010. izabran Viktor Janukovič, koji je 2012. bio i pobjednik parlamentarnih izbora i sve to vrijeme predstavljao najpopularniju političku ličnost, no kada je početkom 2014. uslijedilo drastično pooštravanje situacije i zahvaljujući diplomatama Evropske unije sklopljen dogovor ukrajinske vlade i šefova opozicije po kojem se ukida predsjednički sistem, nakon potpisivanja dogovora ukrajinska policija se povukla s ulica, što su iskoristili demonstranti predvođeni paravojnim desnim sektorom za preuzimanje kontrole nad gradom, nakon čega je Januković pobjegao, prvo iz Kijeva, a potom i iz zemlje.

U odbrani Majdana na trgu stradalo je stotinu ljudi. Demonstranti, koji nijesu birali one koji su sa Janukovičem potpisali sporazum o zastupanju, njesu htjeli da prihvate nikakav dogovor koji ne bi značio raspuštanje vlade i krivično gonjenje odgovornih za žrtve. I pored preplavljenosti dokazima o kršenju međunarodnog prava i ruskoj invaziji na Ukrajinu, veliki dio svjetske javnosti i dalje u ogromnoj mjeri poriče odgovornost Rusije za izazivanje krize u susjednoj zemlji. Pomoć Zapada izostala je u onoj mjeri u kojoj se u početku očekivalo, pa je Ukrajina ostala usamljena u borbi i revoluciji, a situaciju je dodatno otežala unutrašnja politička kriza čije su razmjere do danas samo rasle.

Advertisements

Neutemeljen strah od Trampove pobjede

Posljedice ekonomske krize s kraja prošle decenije uvjerile su čak i onaj dio svjetske javnosti koji je do tada odbijao da prihvati ili propuštao da spozna činjenicu da se svaki politički, ekonomski i društveni proces u Sjedinjenim Američkim Državama u nekom obliku reflektuje na ostatak svijeta.

US elStoga su i predsjednički izbori u toj, u ekonomiji najsnažnijoj i u međunarodnim odnosima najuticajnijoj zemlji na svijetu predmet interesovanja, no hronologija dešavanja i razlog zbog kojeg je s druge strane Atlantika postalo sve važnije iz čijih redova će biti naredni američki lider uslovljei su i izuzetno kontroverznom kampanjom za kandidata iz redova Republikanske partije.

Jedan od kandidata koji se ističe kontroverznim izjavama, u kojima su neizostavne diskriminacija, brutalnost, vulgarnost i štošta što nikako ne dolikuje nekome ko se kvalifikuje za jednu od najuticajnijih političkih pozicija u svijetu, multimilijarder Donald Tramp, djeluje kao neko ko ima veliku podršku. Njegova prezastupljenost u medijima, međutim, stvara utisak dominacije u republikanskim redovima i u takvoj atmosferi američki mediji, ma kojoj struji naklonjeni, rijetko ukazuju na razliku između prednjačenja i isticanja, jedni čineći to da ukažu na neminovnost izbora demokratskog kandidata, drugi nastojanjem da drže fokus na republikanskim kandidatima, kao da drugi ne postoje.

Ove izbore, međutim, kompleksnijim čini faktor novca i, za razliku od onih u posljednjim dvjema decenijama, u kojima su se kandidati borili da kroz fandrejzing kampanje prikupe sredstva za promotivne aktivnosti, Tramp je, bez ikakve potrebe da na nekoj strani uštedi, najavio da će trošiti “najmanje dva miliona dolara sedmično” na televizijski marketing. Vjerovanje da dovoljno novca rasterećuje od briga za izbornu pobjedu zapravo je ono što unosi najviše neizvjesnosti u cijelu priču i upravo zbog toga se i razmišlja zašto rezultati viđeni u anketama Trampa ipak ne čine mogućim republikanskim kandidatom, dok drugima upravo tako djeluju.

Moć prognoziranja rezultata na predsjedničkim izborima na osnovu rezultata koje partijske ankete pokazuju u ovoj fazi prilično je mala, iako je na nekoliko predsjedničkih izbora unazad kandidat koji bi u ovoj fazi imao prednost ujedno i bio u izbornoj trci za predsjednika. Trampova neumjerenost, međutim, ruši sve zakonitosti uočene u dosadašnjim istraživanjima i više nego ikad rast podrške kandidatu jedne stranke uslovljava sve veće šanse za pobjedu kandidata druge.

U većini situacija kandidat stranke bi do ove faze bio poznat, a kada bi obezbijedio liderstvo po svim parametrima i obezbijedio sredstva za organizovanje daljeg jačanja podrške, jasno bi bilo da će učestvovati na izborima. Ipak, kada u trci nema onoga ko očigledno prednjači, ali i kada se unutar stranke sporo odlučuje o ključnim procesima, rana vođstva su kratkog daha. Prije svega, pobjedu uslovljava biračka, a ne partijska podrška i bez obzira na to što je svaki Trampov rezultat iz mjeseca u mjesec sve bolji, u narednoj fazi nije poznato šta će se dešavati, a na kraju javnost će biti svjesna njegovog poraza.

Iz sadašnje perspektive naziru se tri ključne faze u kojima će se mijenjati podrška Trampu, od kojih su samo dvije jasne i to – prva i treća. U prvoj fazi podrška će još neko vrijeme rasti, biće još skandaloznih izjava, oštrih i pogrdnih riječi te svega onoga čemu smo proteklih mjeseci bili svjedoci, samo oštrije i učestalije.

U trećoj fazi Tramp je gubitnik cijelog procesa, bez ikakvih izgleda da vodi zemlju i usmjerava je na način na koji je najavljivao, a koji kombinuje elemente svih onih sistema koji su se u istoriji spoljnopolitičkih odnosa isticali kao najveći američki rivali.

Ono što će činiti drugu fazu se ni ne naslućuje i za sada nije jasno u kojem trenutku će podrška Trampu splasnuti. Vjerovatnoća da će, ukoliko stigne do izbora kao predsjednički kandidat, ubjedljivo izgubiti od demokratkog kandidata je ogromna, no i dalje je neizvjesno da li će ga neko od partijskih rivala spriječiti u takvom porazu.

Republikanska podrška Trampu uvećana je sa oko jedne četvrtine, koliko je iznosila ljetos, na skoro trećinu, koliko je dostigla sada i upravo ta dinamika sve više će prouzrokovati pritisak na njega da odustane i povuče se. Iako nejasno, njegovo povlačenje je ipak ono što većina demokratskog, ma kako politički opredijeljenog svijeta priželjkuje i ma kako god bude izgledala druga faza, važno je da ishod koji se naslućuje iz treće nije neizvjestan.

Završni udarac Banke Japana

Monetarne vlasti u Japanu pribjegle su mjeru koju ulagači širom svijeta nijesu očekivali, posebno ne neposredno nakon poteza koji je u SAD povučen nakon skoro cijele decenije.

Završetak turbulentne sedmice na svjetskim berzama bio je u znaku najave Banke Japana – BoJ da će osnažiti vlasničke portfelje u kompanijama koje budu ulagale u opremu i otvarale nova radna mjesta, a odluka je rezultirala trenutnim jačanjem, te nedugo potom još oštrijim slabljenjem jena u koji je povjerenje ulagača raslo uoči sjednice, budući da ovakav ishod nije bio očekivan.

banka japana perperzonaBoJ je, između ostalog, najavila i da će u 2016. kupovati državne obveznice s nešto dužim rokovima dospijeća nego što je to do sada bila praksa.

Nove stimulansne mjere koje su imale iznenađujući efekat na tržište dodatak su aktuelnom programu kupovine japanskih hartija od vrijednosti u velikom obimu. Monetarne vlasti u toj zemlji opredijelile su se za odobravanje ovih stimulansa samo dva dana nakon odluke američkih Federalnih rezervi o povećanju kamatne stope, zbog čega je ova sedmica na tržištu bila najdinamičnija u ovoj godini. Ovim je, takođe, potvrđeno da se američka i većina drugih vodećih privreda nalaze u različitim fazama ekonomskih ciklusa, budući da u istim tržišnim okolnostima povlače potpuno suprotne poteze.

Zvaničnici japanske centralne banke na posljednjoj ovogodišnjoj sjednici poručili su da će u sklopu novog programa banka kupovati pakete akcija kompanija koje budu planski investirale u fizički i ljudski kapital.
Odluka japanske centralne banke o povećanju udjela u kompanijama koje ulažu u novu opremu i otvaraju nova radna mjesta vremenski se poklopila s neuspjelim planovima vlade u toj zemlji da stimuliše kompanije da povećaju zarade zaposlenih.

Ovo je samo jedna u nizu mjera koje je BoJ preduzela kako bi stimulisala japansku privredu, a njen uticaj na tržišta dodatno je pogodovao onim ulagačima koji su čekali odluku Feda da nakon nje jene zamijene u dolare.
Indeks tokijske berze Nikkei skočio je više od dva odsto po saopštenju banke, da bi se ubrzo potom vratio u negativnu zonu i okončao trgovanje na kraju sedmice kliznuvši 1,9 odsto. Dolar je u jednom trenutku porastao na 123 sa 122,56 jena, da bi se nedugo zatim vratio na početni nivo.

Podsticaji koje omogućava BoJ osnova su ekonomske strategije japanskog premijera Šinza Abea, po njemu nazvanog “abenomija”, a primarni cilj mu je zaustavljanje deflacije koja u toj zemlji traje već godinama.
Japanska ekonomija blago je ojačala u kvartalu od jula do septembra i to 0,3 odsto, što je ipak bilo dovoljno da zemlja izbjegne očekivanu recesiju, odnosno dva uzastopna kvartala s negativnom stopom rasta bruto domaćeg proizvoda.

Većih šansi za oporavak na globalnom tržištu za sada za Japan ipak nema, uzevši u obzir slabljenje kineske ekonomije, kao i svih zemalja u razvoju koje su važni japanski spoljnotrgovinski partneri.

Šok na tržištima uslovljen je, prije svega, rezultatima i odlukom suprotnom očekivanjima da BoJ neće moći proširiti progranm otkupa obveznica i omogućiti dodatne monetarne stimulanse, o čeku je, ipak, u petak odlučeno na sjednici. Međutim, rast povjerenja u japansku ekonomiju ne bi trebalo da značajnije poraste, jer se zemlja bori sa ogromnom zaduženošću, a uticaj slabljenja kineske privrede mogao bi anulirati dobre izvozne strategije.

Švajcarska privreda plaća cijenu jakog franka

Niske kamatne stope na depozite u Švajcarskoj kliznuće još dublje u minus u cilju  prevazilaženja finansijskih ograničenja koja su se pojavila na početku godine kada je nacionalna valuta iznenadnom odlukom SNB naglo ojačala.

Švajcarska narodna banka – SNB odlučila je da kamatnu stopu gurne još dublje u negativnu teritoriju nakon što su se aktivnosti u monetarnoj politici koju sprovodi Evropska centralna banka pokazale još agresivnijim nego što se u toj alpskoj zemlji strahovalo.
franakEkonomski rast Švajcarske usporio je ove godine zbog oštrog rasta švajcarskog franka od početka godine, stavljajući pritisak na centralnu banku da brzo reaguje na očekivane efekte najavljenog programa kvantitativnog popuštanja ECB.
Švajcarsko ministarstvo ekonomije upravo je saopštilo obeshrabrujuće podatke o padu bruto domaćeg proizvoda u kvartalu koji je završen septembrom, nakon što je tokom prethodnog zabilježen blagi rast od 0,2 odsto.
Oštar rast franka koji je uslijedio nakon 15. januara ove godine kada je SNB neočekivano odustala od pokušaja ograničavanja njegove vrijednosti na 1,2 eura izazvao je šok na valutnog tržišta kada je počeo naglo da raste istovremeno i u odnosu na euro i na dolar.
Ovo ograničenje kretanja kursa uvedeno je 2011. godine, kada je uočeno da se, nakon evropske dužničke krize, brojni ulagači okreću švajcarskom franku, percipirajući ga kao sigurnu valutu s tendencijom da dalje jača. SNB je to učinila nakon upozorenja brojnih švajcarskih izvoznika da će jaka valuta učiniti da njihovi proizvodi u inostranstvu poskupe, što bi uslovilo smanjenje tražnje, te rezultiralo gubicima.
Potez je napravljen jer je neposredno pred i u vrijeme globalne krize rasla tražnja za švajcarskim francima koja mu je podigla vrijednost, pa je sa 1,67 franaka za euro iz 2007. dospio na 1,02 franka za euro u 2011. godini, što je pvajcarske proizvode učinilo manje konkurentnim van zemlje, zbog čega je SNB intervenisala s uspostavljanjem praga od 1,2 franka za euro.
Iako je ova mjera povećala povjerenje ulagača i zaštitila švajcarske izvoznike, cijena takve politike bila je nagomilavanje stranih valuta nastalih nakon intenzivnog štampanja franka kojima je pretežno euro kupovan na tržištu, pa je već u 2014. udio deviznih rezervi iznosio koliko i 80 odsto švajcarskog bruto domaćeg proizvoda.
Švajcarska je, poput Velike Britanije, pozicionirana tako da, ma koliko nezavisna u vođenju monetarne politike bila, neprestano bude prinuđena da balansira između odluka centralnih banaka, naročito onima vezanih za kamatne politike u eurozoni i u Sjedinjenim Američkim Državama.
Jačanje franka dovelo je do pojave negativne inflacije u Švajcarskoj, potrošačke cijene su u ovoj godini do oktobra snižene 1,4 odsto. Švajcarska ekonomija izbjegla je recesiju u tehničkom smislu, budući da nije imala dva uzastopna kvartala u kojima je stopa rasta bila negativna, no ograničavajući faktori rasta BDP su sve više prisutni. Kada je riječ o turizmu, zabrinjava sve manja posjećenost gostiju iz zemalja eurozone i SAD, jer je ova i inače skupa zemlja u ovakvom odnosu snaga valuta postala skuplja nego ikad.
Ono što je najavljeno ove sedmice je da će u Švajcarskoj troškovi pozajmljivanja od sada biti i zvanično najniži na svijetu, paralelno sa snižavanjem stope na depozite još dublje u negativnu zonu, pa će ona iznositi minus 0,75 odsto.
U vremenu kada se, usljed intervencija u američkoj kamatnoj politici očekuje dodatno jačanje dolara, a nakon proširenja programa otkupa obveznica u eurozoni slabljenje eura, kretanje franka zavisiće isključivo od narednog poteza SNB, jer bi prepuštanje kretanja uticajima zakonitosti tržišta zadao dodatni udarac ovoj bogatoj, ali i januarskim potezom uzdrmanoj ekonomiji..

Rast usporava želja da budu vojna sila

Očekivano snižavanje rublje i nedovoljna dinamika rasta cijene nafte stvaraju pritisak na rusku ekonomiju, no mnogo više iznutra nagriza je opsjednutost Kremlja za vojnom dominacijom.

Prošlogodišnje naglo snižavanje kursa ruske rublje u kombinaciji sa drastičnim padom cijene nafte uslovilo je da najveća zemlja na svijetu bude prisiljena da vodi tešku ekonomsku bitku ne samo 2014. i tokom 2015. godine.

rublja perper-zonaSvrstavana cijelu deceniju u grupu zemalja sa rastućim ekonomijama, uz Kinu, Brazil, Indiju i Južnoafričku Republiku, Rusija se, poput ostalih zemalja okupljenih u akoronimu BRICS bez većih problema oduprla udaru i posljedicama globalne ekonomske krize 2008., i 2009. godine, no problemi su uslijedili kasnije, kada se većina zapadnih ekonomija već oporavila zahvaljujući mjerama koje nijesu odgovarale vodećim spoljnotrgovinskim partnerima.

Stanje su dodatno pogoršale sankcije zapadnih zemalja nakon kojih je Rusija izgubila brojna značajna tržišta na koja je plasirala dio izvoznih proizvoda, a veliki broj investitora počeo je da napušta zemlju, što je uslovilo i ogroman odliv kapitala.
Rusija se okrenula traganju za mogućnostima da je ovakve okolnosti podstaknu na unutrašnju konsolidaciju i u tome je u značajnoj mjeri uspjela, nastojeći da se što više fokusira na unutrašnje resurse, naročito kada je riječ o svemu onome što joj je jedno vrijeme bilo isplativije da uvozi. Jedan od važnih poteza bilo je i ograničavanje deviznih transakcija, onemogućavanje kreditiranja u stranim valutama i oslobađanje stranih državnih zapisa.

Godišnje obraćanje naciji ruskog predsjednika Vladimira Putina prošle sedmice, čak i pored aktuelnih dešavanja vezanih za vijnu intervenciju u Siriji nije u potpunosti moglo da bude skoncentrisano samo na hvalospjeve o Rusiji kao vojnoj sili, globalnom igraču neizostavnom u bilo kojoj geopolitičkoj igri, onoj koja će mijenjati sudbinu svijeta.

Ekonomske teme učinile su da Putinovim govorom ne preovladava samo ponos, budući da se ipak morao dotaći ekonomskih poteškoća. No ovaj prelomni trenutak do kojeg se moglo raditi na oporavku posrnule privrede prijeti da odvede zemlju još težim putem i udalji je od rasta.

Nekoliko je faktora koji će u narednom periodu dodatno negativno uticati na rusku privredu, a dvije ključne vođene su tržišnim zakonitostima. Prva je očekivano dalje slabljenje kursa ruske rublje koje će uslijediti čim američki dolar, nakon promjene kamatne politike u toj zemlji, dodatno ojača prema svim drugim valutama. Ruska kupovna moć će dodatno opasti, mogućnost uvoza sa tržišta sa kojima još ostvaruje nesmetanu razmjenu će se smanjiti, a mogućnost izvoza na ključna tržišta od ranije je ograničena uvedenim sancijama.

Jak dolar biće uzrok još jednog, po Rusiju negativnog trenda i to nemogućnosti oporavka cijene nafte, budući da se vrijednost crnog zlata i zelene valute kreću suprotnim smjerovima. Naftna industrija, kao strateška grana ruske privrede suočiće se sa dodatnim gubicima, a mjere za djelovanjem već su prilično iscrpljene krajem 2013. i početkom 2014. godine.

No ono što najviše nagriza rusku privredu iznutra je opsjednutost Kremlja da utiče na globalne procese. U ovakvim okolnostima otvara se prostor povećanju deficita i povećanju stope inflacije koje će biti sve teže kontrolisati.

Svako protivljenje Zapadu u jedinstvenom djelovanju u borbi protiv terorizma dodatno će zatvarati vrata. Ruske korporacije i banke u državnom vlasništvu već su prezadužene kod evropskih institucija, zbog čega saradnju neće biti moguće naprasno obustaviti, no od toga koliko se planovi budu poklapali na jednoj, toliko će rezultati biti vidljivi na drugoj strani.

Pred Rusijom je nesumnjivo izuzetno teška godina prepuna odluka, pri čemu su mnoge šanse da balansira između sopstvenih resursa i novih mjera već potrošene.

Liberté, égalité, fraternité

U malo kojoj vannacionalnoj zajednici se baštini osjećaj pripadnosti kao u frankofonoj, jer interesovanje za učenje jezika prati i snažna želja za izučavanjem francuske kulture, a brojni događaji, povodi i manifestacije koje vam u tom svijetu otvaraju put čine da na specifičan način i sa ogromnim poštovanjem pristupate svemu što je vezano za Francusku.

La peinture de Jean Jullien

La peinture de Jean Jullien

Prvi udžbenik francuskog jezika dospio mi je u ruke prije tačno dvadeset godina, a ulazak u frankofonu zajednicu otvarao mi je mnoga vrata u svijetu ljudi ponosnih na svoju kulturu, istoriju, društveni, politički i ekonomski napredak, te sve civilizacijske tekovine skovane u sloganu “liberté, égalité, fraternité”. Za male i manje razvijene zemlje poput balkanskih većeg ideala nikada nije bilo.

Vijest o seriji napada na francusku prijestonicu djelovala je i kao udarac na civilizacijska dostignuća koja su sve, a naročito i na specifičan način one koji prema ovoj zemlji imaju posebne emocije, navela na traganje za uzrocima zla koje je uslijedilo. Serija napada koja se 13. novembra dogodila u Parizu naglasila je da je terorizam najveći problem savremenog svijeta i da su aktivnosti preduzete ka njegovom suzbijanju prioritet.

Ipak, stvaranju uslova za pronalaženje rješenja najviše šteti stavljanje ove pojave u kontekst religijskog i civilizacijskog sukoba, budući da je riječ o suprotstavljenim vrijednostima. Posebno štetan je pristup u kojem se terorizam stavlja u kontekst “islamskog”, koji u svom nazivu, a na zgražanje brojnih istinskih vjernika, ističe ISIL.

Takođe, naročito je pogrešno što se ovaj problem posmatra kao nešto što dolazi spolja, jer unutar evropskih društava, od političara koje je na francusku političku scenu iznjedrila porodica Le Pen, do Grčke u kojoj naporima ljevice prkosi desničarska Zlatna zora postoje brojni primjeri koji se ideološki ne razlikuju mnogo od Al-Kaide, koji, bez obzira na različite ciljeve imaju sličan, po ljudske slobode veoma opasan pristup.

Sjetimo li se dešavanja u znaku kojih je protekao veći dio ove godine – pitanja opstanka eura u Grčkoj mnogi su se pitali zašto su stroge evropske institucije odjednom postale toliko popustljive. Odgovor smo djelimično dobili sada. Kriza se javila u perifernim zemljama čije bi napuštanje eura bilo najskuplje za monetarnu uniju, no to nije jedino zbog čega je na Starom kontinentu vladala zabrinutost.

Ove zemlje su prve čije granice prelazi onaj ko sa lošim namjerama želi da kroči na evropsko tlo i nedostatak kontrole samo bi uvećao problem, a u finansijski posrnulim zemljama ništa se sem rasula ne bi moglo očekivati. Nikad do sada nije postojao jasniji signal Evropi da bude solidarnija. Evropske birokrate se nikada nijesu našle na složenijem testu sposobnosti i nikada jasnije nijesu bile upozorene da se vrijeme, kao ni ljudski životi ne mogu vratiti nikakvim planovima, fondovima i programima.

Upoznati siromaštvo da bi se iskorijenilo

Rad Angusa Ditona sažet je u naporima da poveže ključne ekonomske probleme u analizi koja se dotiče detalja iz života pojedinca i načinu prikupljanja takvih podataka.

Profesor na Prinston univerzitetu Angus Diton ovogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju za analizu potrošnje, siromaštva i blagostanja. 

nobel perperzonaSumnjičavost u moderne makroekonomske teorije, odbijanje populističkog pristupa da su društvene razlike veći problem od nedostatka šansi, insistiranje na konkretnim podacima o životu pojedinca iz najnižeg društvenog sloja, te nezamjenjivi faktor sreće kada je riječ o načinu življenja, prema kojem se ona ne može dodatno kompenzovati materijalnim ako pojedinac doživi emotivne gubitke opravdali su ovo priznanje i ukazali na mogućnost da, zarazliku od većine prethodnih u ovoj kategoriji, nađe vezu sa realnošću.

Ako se podsjetimo da je prošlogodišnji nagrađeni Francuz Žan Tirol ovo priznanje dobio ukazujući na mogućnosti regulisanja tržišta, pri čemu mehanizmi koji predlaže, načelno, mogu postojati samo u teoriji, Diton se materiji posvetio iz ugla nekoga ko je želio empirijski pristup, sa što većom povezanosću sa stvarnim životom, bez knjiškog kategorisanja stavki čije je postojanje samo sebi svrha.

Sve do početka ovog vijeka pitanja vezana za stimulisanje razvoja bila su predmet interesovanja stručnjaka koji bi poticali iz zemalja trećeg svijeta, u čijim, uglavnom totalitarnim državnim aparatima bi ujedno postojao i visok stepen korupcije, zbog čega ekonomske reforme nijesu pomagale, pa se za eliminisanje ogromnih budžetskih rupa koristila međunarodna pomoć.

Diton se kritički osvrnuo na smisao ovakve vrste pomoći, ocjenjujući da se na ovaj način blokiraju određeni slobodni procesi i na aktivnosti podstiču samo primaoci subvencija vlada koje ignorišu sve ostale aktivnosti građana koji biju bitku za opstanak na strogo kontrolisanom tržištu. Njegov stav je da je ovakav odnos sve samo ne pomoć, čime apeluje i na donatore da promijene fokus kada je riječ o praćenju razvojnih projekata. On ujedno ukazuje i na potrebu da se iz ekonomskog ugla češće posmatra šta najsiromašniji konzumiraju, kako bi se bolje razumjela realnost siromaštva protiv kojeg se želi djelovati.

Ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade protivi se i kejnezijanskom modelu mjerenja potrošnje u kojem to čine kompleksne institucije koje ne prepoznaju individualno ponašanje. Naprotiv, njegov stav je da bi proučavanje potrošnje trebalo da bude zasnovano na statističkim podacima posebno prikupljenih na osnovu pojedinačnih odabira, umjesto na ostovu makroekonomskog pristupa.

Diton kritikuje i pristup proučavanju razvoja kroz potvrđivanje pretpostavke da neka pojava u ovoj oblasti postoji na slučajnom uzorku, na način na koji mikroekonomija to dopušta, već insistira da se statistički podaci koriste kako bi se moglo prognozirati da li stopa siromaštva ima uzlazni ili silazni trend u određenoj fazi ekonomskog ciklusa.

Iako stručan i precizan, njegov rad odiše optimizmom koji se odvaja od zamornih paralela sa strogo finansijskim pokazateljima, unoseći među komponente faktore poput nejednakosti, zatim zdravlja, ali i sreće. Sreću, ukoliko bi se ona mjerila godišnjom količinom novca, za jedno domaćinstvo predstavlja 75.000 dolara godišnje. Stoga, mjesečni prihodi jedne porodice koji ukprevazilaze 6.250 dolara ukupnih primanja nikako nijesu u mogućnosti da unaprijede kapacitete individue kada je riječ o emotivnom životu.

Prema njegovom istraživanju svijet je svakodnevno na naprednijem stepenu razvoja nego ikada ranije, pri čemu i dinamika napretka neprestano raste. Diton je u knjizi objasnio da su tržišna ekonomija i institucionalne promjene koje su bile praćene “velikim bijegom”, po kojem je svom djelu i dao naziv, omogućile ne samo da se smanji stopa smrtnosti novorođenčadi, već i da na globalnom nivou lični prihodi tokom posljednjih dvaju vjekova porastu 2.000 odsto.

Veliki dio Ditonovog istraživanja fokusiran je na najaktuelniji problem koji je vezan za nejednakost. On je shvatanja da se ovim problemom poželjno baviti, ali da razlike u materijalnom statusu pojedinaca nijesu nužno loša stvar, jer, s jedne strane, one pokazuju da su u okruženju u kojem živimo ekonomske šanse brojnije, te da je iluzorno insistirati na izjednačavanju prije nego tražiti načine za individualnim napretkom.