Dvije godine kasnije: Ukrajina usamljena i u borbi i u revoluciji

Prošle su dvije godine otkako su građani na centralnom trgu u Kijevu počeli protest protiv proruske vlasti, a skoro iste slike gledamo i danas. Zapad je bio prilično suzdržan u podršci, a ruski pritisak, sa druge strane, usporavao je put do cilja.

Pooštravanje odnosa između Ruske Federacije i zapadnih zemalja nakon izbijanja protesta u Ukrajini u medijima, naročito evropskim, koji su otvoreno promovisali ono što su željeli da nazovu rađanjem demokratije, bilo je popularno nasloviti kao “novi Hladni rat”, a zemlju koja je izgubila dio teritorije nazivati “novom Jugoslavijom”.

ukrajinaObjektivnu informaciju u ovom dijelu svijeta bilo je veoma teško dobiti, budući da se na presjek onoga što bi objavili proevropski ukrajinski i zapadni mediji s jedne i ruski mediji s druge strane nije moglo ni računati, jer bi se na svakoj od strana saopštavale nekada toliko različite informacije da je situacija mogla odgovarati samo onima kojima je spinovanje bio predmet proučavanja.

Javnost u Crnoj Gori i regionu bila je željna potvrde sopstvenih promišljanja o odnosu koji Rusija, Evropska unija ili NATO imaju prema zemlji koja im je načelno samo trgovinski, a u manjoj mjeri od željene strateški partner u inostranoj politici. Zapad je, međutim, kroz mehanizme zvaničnog Vašingtona i Brisela samo nastojao da potvrdi dominantan doprinos prosperitetu svakog društva koji bi, naizgled, bez njega bio nemoguć, dok je zvanična Moskva sve jasnije pokazivala da ne postoji dijalog ni u kojem pitanju koje može isključiti jačanje ruske države na račun ostatka svijeta.

Beskompromisna uloga ruskog predsjednika Vladimira Putina od izbijanja ukrajinske krize do danas, dvije godine kasnije, bila je presudna za trijumf u istrajnosti kod onih pitanja oko kojih je, sa druge strane, Zapad oklijevao od odlučujućih poteza. Međutim, čak i ovaj neriješen rezultat Putinu je davao psihološku prednost, tim više što druga strana nije bila personifikovana u samo jednom igraču, već u više njih koji su, relativno brzo, jedni drugima počeli da postaju rivali.

Demonstranti su na ulicama Kijeva, ali i drugih ukrajinskih gradova, proveli desetine izuzetno hladnih zimskih dana, odbijajući da se raziđu sve dok Vlada Ukrajine ne potpiše sporazum o pridruživanju Evropskoj uniji. Nesposoban da umiri sve brojnije demonstrante takozvanog Euromajdana, ukrajinski parlament usvojio je niz antiprotestnih zakona, nastojeći da ih zastraši omogućavajući policiji direktno djelovanje ukoliko se skupovi nastave.

Ovakav odnos vlasti samo je učvrstio želju demonstranata da se izbore za ono što je cilj njihovog okupljanja, pa su već 18. februara upali u zgradu predsjednikove administracije, nakon čega je počeo sukob sa policijom, kada su pale prve žrtve. Za predsjednika Ukrajine je 2010. izabran Viktor Janukovič, koji je 2012. bio i pobjednik parlamentarnih izbora i sve to vrijeme predstavljao najpopularniju političku ličnost, no kada je početkom 2014. uslijedilo drastično pooštravanje situacije i zahvaljujući diplomatama Evropske unije sklopljen dogovor ukrajinske vlade i šefova opozicije po kojem se ukida predsjednički sistem, nakon potpisivanja dogovora ukrajinska policija se povukla s ulica, što su iskoristili demonstranti predvođeni paravojnim desnim sektorom za preuzimanje kontrole nad gradom, nakon čega je Januković pobjegao, prvo iz Kijeva, a potom i iz zemlje.

U odbrani Majdana na trgu stradalo je stotinu ljudi. Demonstranti, koji nijesu birali one koji su sa Janukovičem potpisali sporazum o zastupanju, njesu htjeli da prihvate nikakav dogovor koji ne bi značio raspuštanje vlade i krivično gonjenje odgovornih za žrtve. I pored preplavljenosti dokazima o kršenju međunarodnog prava i ruskoj invaziji na Ukrajinu, veliki dio svjetske javnosti i dalje u ogromnoj mjeri poriče odgovornost Rusije za izazivanje krize u susjednoj zemlji. Pomoć Zapada izostala je u onoj mjeri u kojoj se u početku očekivalo, pa je Ukrajina ostala usamljena u borbi i revoluciji, a situaciju je dodatno otežala unutrašnja politička kriza čije su razmjere do danas samo rasle.

Advertisements

Neutemeljen strah od Trampove pobjede

Posljedice ekonomske krize s kraja prošle decenije uvjerile su čak i onaj dio svjetske javnosti koji je do tada odbijao da prihvati ili propuštao da spozna činjenicu da se svaki politički, ekonomski i društveni proces u Sjedinjenim Američkim Državama u nekom obliku reflektuje na ostatak svijeta.

US elStoga su i predsjednički izbori u toj, u ekonomiji najsnažnijoj i u međunarodnim odnosima najuticajnijoj zemlji na svijetu predmet interesovanja, no hronologija dešavanja i razlog zbog kojeg je s druge strane Atlantika postalo sve važnije iz čijih redova će biti naredni američki lider uslovljei su i izuzetno kontroverznom kampanjom za kandidata iz redova Republikanske partije.

Jedan od kandidata koji se ističe kontroverznim izjavama, u kojima su neizostavne diskriminacija, brutalnost, vulgarnost i štošta što nikako ne dolikuje nekome ko se kvalifikuje za jednu od najuticajnijih političkih pozicija u svijetu, multimilijarder Donald Tramp, djeluje kao neko ko ima veliku podršku. Njegova prezastupljenost u medijima, međutim, stvara utisak dominacije u republikanskim redovima i u takvoj atmosferi američki mediji, ma kojoj struji naklonjeni, rijetko ukazuju na razliku između prednjačenja i isticanja, jedni čineći to da ukažu na neminovnost izbora demokratskog kandidata, drugi nastojanjem da drže fokus na republikanskim kandidatima, kao da drugi ne postoje.

Ove izbore, međutim, kompleksnijim čini faktor novca i, za razliku od onih u posljednjim dvjema decenijama, u kojima su se kandidati borili da kroz fandrejzing kampanje prikupe sredstva za promotivne aktivnosti, Tramp je, bez ikakve potrebe da na nekoj strani uštedi, najavio da će trošiti “najmanje dva miliona dolara sedmično” na televizijski marketing. Vjerovanje da dovoljno novca rasterećuje od briga za izbornu pobjedu zapravo je ono što unosi najviše neizvjesnosti u cijelu priču i upravo zbog toga se i razmišlja zašto rezultati viđeni u anketama Trampa ipak ne čine mogućim republikanskim kandidatom, dok drugima upravo tako djeluju.

Moć prognoziranja rezultata na predsjedničkim izborima na osnovu rezultata koje partijske ankete pokazuju u ovoj fazi prilično je mala, iako je na nekoliko predsjedničkih izbora unazad kandidat koji bi u ovoj fazi imao prednost ujedno i bio u izbornoj trci za predsjednika. Trampova neumjerenost, međutim, ruši sve zakonitosti uočene u dosadašnjim istraživanjima i više nego ikad rast podrške kandidatu jedne stranke uslovljava sve veće šanse za pobjedu kandidata druge.

U većini situacija kandidat stranke bi do ove faze bio poznat, a kada bi obezbijedio liderstvo po svim parametrima i obezbijedio sredstva za organizovanje daljeg jačanja podrške, jasno bi bilo da će učestvovati na izborima. Ipak, kada u trci nema onoga ko očigledno prednjači, ali i kada se unutar stranke sporo odlučuje o ključnim procesima, rana vođstva su kratkog daha. Prije svega, pobjedu uslovljava biračka, a ne partijska podrška i bez obzira na to što je svaki Trampov rezultat iz mjeseca u mjesec sve bolji, u narednoj fazi nije poznato šta će se dešavati, a na kraju javnost će biti svjesna njegovog poraza.

Iz sadašnje perspektive naziru se tri ključne faze u kojima će se mijenjati podrška Trampu, od kojih su samo dvije jasne i to – prva i treća. U prvoj fazi podrška će još neko vrijeme rasti, biće još skandaloznih izjava, oštrih i pogrdnih riječi te svega onoga čemu smo proteklih mjeseci bili svjedoci, samo oštrije i učestalije.

U trećoj fazi Tramp je gubitnik cijelog procesa, bez ikakvih izgleda da vodi zemlju i usmjerava je na način na koji je najavljivao, a koji kombinuje elemente svih onih sistema koji su se u istoriji spoljnopolitičkih odnosa isticali kao najveći američki rivali.

Ono što će činiti drugu fazu se ni ne naslućuje i za sada nije jasno u kojem trenutku će podrška Trampu splasnuti. Vjerovatnoća da će, ukoliko stigne do izbora kao predsjednički kandidat, ubjedljivo izgubiti od demokratkog kandidata je ogromna, no i dalje je neizvjesno da li će ga neko od partijskih rivala spriječiti u takvom porazu.

Republikanska podrška Trampu uvećana je sa oko jedne četvrtine, koliko je iznosila ljetos, na skoro trećinu, koliko je dostigla sada i upravo ta dinamika sve više će prouzrokovati pritisak na njega da odustane i povuče se. Iako nejasno, njegovo povlačenje je ipak ono što većina demokratskog, ma kako politički opredijeljenog svijeta priželjkuje i ma kako god bude izgledala druga faza, važno je da ishod koji se naslućuje iz treće nije neizvjestan.

Završni udarac Banke Japana

Monetarne vlasti u Japanu pribjegle su mjeru koju ulagači širom svijeta nijesu očekivali, posebno ne neposredno nakon poteza koji je u SAD povučen nakon skoro cijele decenije.

Završetak turbulentne sedmice na svjetskim berzama bio je u znaku najave Banke Japana – BoJ da će osnažiti vlasničke portfelje u kompanijama koje budu ulagale u opremu i otvarale nova radna mjesta, a odluka je rezultirala trenutnim jačanjem, te nedugo potom još oštrijim slabljenjem jena u koji je povjerenje ulagača raslo uoči sjednice, budući da ovakav ishod nije bio očekivan.

banka japana perperzonaBoJ je, između ostalog, najavila i da će u 2016. kupovati državne obveznice s nešto dužim rokovima dospijeća nego što je to do sada bila praksa.

Nove stimulansne mjere koje su imale iznenađujući efekat na tržište dodatak su aktuelnom programu kupovine japanskih hartija od vrijednosti u velikom obimu. Monetarne vlasti u toj zemlji opredijelile su se za odobravanje ovih stimulansa samo dva dana nakon odluke američkih Federalnih rezervi o povećanju kamatne stope, zbog čega je ova sedmica na tržištu bila najdinamičnija u ovoj godini. Ovim je, takođe, potvrđeno da se američka i većina drugih vodećih privreda nalaze u različitim fazama ekonomskih ciklusa, budući da u istim tržišnim okolnostima povlače potpuno suprotne poteze.

Zvaničnici japanske centralne banke na posljednjoj ovogodišnjoj sjednici poručili su da će u sklopu novog programa banka kupovati pakete akcija kompanija koje budu planski investirale u fizički i ljudski kapital.
Odluka japanske centralne banke o povećanju udjela u kompanijama koje ulažu u novu opremu i otvaraju nova radna mjesta vremenski se poklopila s neuspjelim planovima vlade u toj zemlji da stimuliše kompanije da povećaju zarade zaposlenih.

Ovo je samo jedna u nizu mjera koje je BoJ preduzela kako bi stimulisala japansku privredu, a njen uticaj na tržišta dodatno je pogodovao onim ulagačima koji su čekali odluku Feda da nakon nje jene zamijene u dolare.
Indeks tokijske berze Nikkei skočio je više od dva odsto po saopštenju banke, da bi se ubrzo potom vratio u negativnu zonu i okončao trgovanje na kraju sedmice kliznuvši 1,9 odsto. Dolar je u jednom trenutku porastao na 123 sa 122,56 jena, da bi se nedugo zatim vratio na početni nivo.

Podsticaji koje omogućava BoJ osnova su ekonomske strategije japanskog premijera Šinza Abea, po njemu nazvanog “abenomija”, a primarni cilj mu je zaustavljanje deflacije koja u toj zemlji traje već godinama.
Japanska ekonomija blago je ojačala u kvartalu od jula do septembra i to 0,3 odsto, što je ipak bilo dovoljno da zemlja izbjegne očekivanu recesiju, odnosno dva uzastopna kvartala s negativnom stopom rasta bruto domaćeg proizvoda.

Većih šansi za oporavak na globalnom tržištu za sada za Japan ipak nema, uzevši u obzir slabljenje kineske ekonomije, kao i svih zemalja u razvoju koje su važni japanski spoljnotrgovinski partneri.

Šok na tržištima uslovljen je, prije svega, rezultatima i odlukom suprotnom očekivanjima da BoJ neće moći proširiti progranm otkupa obveznica i omogućiti dodatne monetarne stimulanse, o čeku je, ipak, u petak odlučeno na sjednici. Međutim, rast povjerenja u japansku ekonomiju ne bi trebalo da značajnije poraste, jer se zemlja bori sa ogromnom zaduženošću, a uticaj slabljenja kineske privrede mogao bi anulirati dobre izvozne strategije.

Švajcarska privreda plaća cijenu jakog franka

Niske kamatne stope na depozite u Švajcarskoj kliznuće još dublje u minus u cilju  prevazilaženja finansijskih ograničenja koja su se pojavila na početku godine kada je nacionalna valuta iznenadnom odlukom SNB naglo ojačala.

Švajcarska narodna banka – SNB odlučila je da kamatnu stopu gurne još dublje u negativnu teritoriju nakon što su se aktivnosti u monetarnoj politici koju sprovodi Evropska centralna banka pokazale još agresivnijim nego što se u toj alpskoj zemlji strahovalo.
franakEkonomski rast Švajcarske usporio je ove godine zbog oštrog rasta švajcarskog franka od početka godine, stavljajući pritisak na centralnu banku da brzo reaguje na očekivane efekte najavljenog programa kvantitativnog popuštanja ECB.
Švajcarsko ministarstvo ekonomije upravo je saopštilo obeshrabrujuće podatke o padu bruto domaćeg proizvoda u kvartalu koji je završen septembrom, nakon što je tokom prethodnog zabilježen blagi rast od 0,2 odsto.
Oštar rast franka koji je uslijedio nakon 15. januara ove godine kada je SNB neočekivano odustala od pokušaja ograničavanja njegove vrijednosti na 1,2 eura izazvao je šok na valutnog tržišta kada je počeo naglo da raste istovremeno i u odnosu na euro i na dolar.
Ovo ograničenje kretanja kursa uvedeno je 2011. godine, kada je uočeno da se, nakon evropske dužničke krize, brojni ulagači okreću švajcarskom franku, percipirajući ga kao sigurnu valutu s tendencijom da dalje jača. SNB je to učinila nakon upozorenja brojnih švajcarskih izvoznika da će jaka valuta učiniti da njihovi proizvodi u inostranstvu poskupe, što bi uslovilo smanjenje tražnje, te rezultiralo gubicima.
Potez je napravljen jer je neposredno pred i u vrijeme globalne krize rasla tražnja za švajcarskim francima koja mu je podigla vrijednost, pa je sa 1,67 franaka za euro iz 2007. dospio na 1,02 franka za euro u 2011. godini, što je pvajcarske proizvode učinilo manje konkurentnim van zemlje, zbog čega je SNB intervenisala s uspostavljanjem praga od 1,2 franka za euro.
Iako je ova mjera povećala povjerenje ulagača i zaštitila švajcarske izvoznike, cijena takve politike bila je nagomilavanje stranih valuta nastalih nakon intenzivnog štampanja franka kojima je pretežno euro kupovan na tržištu, pa je već u 2014. udio deviznih rezervi iznosio koliko i 80 odsto švajcarskog bruto domaćeg proizvoda.
Švajcarska je, poput Velike Britanije, pozicionirana tako da, ma koliko nezavisna u vođenju monetarne politike bila, neprestano bude prinuđena da balansira između odluka centralnih banaka, naročito onima vezanih za kamatne politike u eurozoni i u Sjedinjenim Američkim Državama.
Jačanje franka dovelo je do pojave negativne inflacije u Švajcarskoj, potrošačke cijene su u ovoj godini do oktobra snižene 1,4 odsto. Švajcarska ekonomija izbjegla je recesiju u tehničkom smislu, budući da nije imala dva uzastopna kvartala u kojima je stopa rasta bila negativna, no ograničavajući faktori rasta BDP su sve više prisutni. Kada je riječ o turizmu, zabrinjava sve manja posjećenost gostiju iz zemalja eurozone i SAD, jer je ova i inače skupa zemlja u ovakvom odnosu snaga valuta postala skuplja nego ikad.
Ono što je najavljeno ove sedmice je da će u Švajcarskoj troškovi pozajmljivanja od sada biti i zvanično najniži na svijetu, paralelno sa snižavanjem stope na depozite još dublje u negativnu zonu, pa će ona iznositi minus 0,75 odsto.
U vremenu kada se, usljed intervencija u američkoj kamatnoj politici očekuje dodatno jačanje dolara, a nakon proširenja programa otkupa obveznica u eurozoni slabljenje eura, kretanje franka zavisiće isključivo od narednog poteza SNB, jer bi prepuštanje kretanja uticajima zakonitosti tržišta zadao dodatni udarac ovoj bogatoj, ali i januarskim potezom uzdrmanoj ekonomiji..

Rast usporava želja da budu vojna sila

Očekivano snižavanje rublje i nedovoljna dinamika rasta cijene nafte stvaraju pritisak na rusku ekonomiju, no mnogo više iznutra nagriza je opsjednutost Kremlja za vojnom dominacijom.

Prošlogodišnje naglo snižavanje kursa ruske rublje u kombinaciji sa drastičnim padom cijene nafte uslovilo je da najveća zemlja na svijetu bude prisiljena da vodi tešku ekonomsku bitku ne samo 2014. i tokom 2015. godine.

rublja perper-zonaSvrstavana cijelu deceniju u grupu zemalja sa rastućim ekonomijama, uz Kinu, Brazil, Indiju i Južnoafričku Republiku, Rusija se, poput ostalih zemalja okupljenih u akoronimu BRICS bez većih problema oduprla udaru i posljedicama globalne ekonomske krize 2008., i 2009. godine, no problemi su uslijedili kasnije, kada se većina zapadnih ekonomija već oporavila zahvaljujući mjerama koje nijesu odgovarale vodećim spoljnotrgovinskim partnerima.

Stanje su dodatno pogoršale sankcije zapadnih zemalja nakon kojih je Rusija izgubila brojna značajna tržišta na koja je plasirala dio izvoznih proizvoda, a veliki broj investitora počeo je da napušta zemlju, što je uslovilo i ogroman odliv kapitala.
Rusija se okrenula traganju za mogućnostima da je ovakve okolnosti podstaknu na unutrašnju konsolidaciju i u tome je u značajnoj mjeri uspjela, nastojeći da se što više fokusira na unutrašnje resurse, naročito kada je riječ o svemu onome što joj je jedno vrijeme bilo isplativije da uvozi. Jedan od važnih poteza bilo je i ograničavanje deviznih transakcija, onemogućavanje kreditiranja u stranim valutama i oslobađanje stranih državnih zapisa.

Godišnje obraćanje naciji ruskog predsjednika Vladimira Putina prošle sedmice, čak i pored aktuelnih dešavanja vezanih za vijnu intervenciju u Siriji nije u potpunosti moglo da bude skoncentrisano samo na hvalospjeve o Rusiji kao vojnoj sili, globalnom igraču neizostavnom u bilo kojoj geopolitičkoj igri, onoj koja će mijenjati sudbinu svijeta.

Ekonomske teme učinile su da Putinovim govorom ne preovladava samo ponos, budući da se ipak morao dotaći ekonomskih poteškoća. No ovaj prelomni trenutak do kojeg se moglo raditi na oporavku posrnule privrede prijeti da odvede zemlju još težim putem i udalji je od rasta.

Nekoliko je faktora koji će u narednom periodu dodatno negativno uticati na rusku privredu, a dvije ključne vođene su tržišnim zakonitostima. Prva je očekivano dalje slabljenje kursa ruske rublje koje će uslijediti čim američki dolar, nakon promjene kamatne politike u toj zemlji, dodatno ojača prema svim drugim valutama. Ruska kupovna moć će dodatno opasti, mogućnost uvoza sa tržišta sa kojima još ostvaruje nesmetanu razmjenu će se smanjiti, a mogućnost izvoza na ključna tržišta od ranije je ograničena uvedenim sancijama.

Jak dolar biće uzrok još jednog, po Rusiju negativnog trenda i to nemogućnosti oporavka cijene nafte, budući da se vrijednost crnog zlata i zelene valute kreću suprotnim smjerovima. Naftna industrija, kao strateška grana ruske privrede suočiće se sa dodatnim gubicima, a mjere za djelovanjem već su prilično iscrpljene krajem 2013. i početkom 2014. godine.

No ono što najviše nagriza rusku privredu iznutra je opsjednutost Kremlja da utiče na globalne procese. U ovakvim okolnostima otvara se prostor povećanju deficita i povećanju stope inflacije koje će biti sve teže kontrolisati.

Svako protivljenje Zapadu u jedinstvenom djelovanju u borbi protiv terorizma dodatno će zatvarati vrata. Ruske korporacije i banke u državnom vlasništvu već su prezadužene kod evropskih institucija, zbog čega saradnju neće biti moguće naprasno obustaviti, no od toga koliko se planovi budu poklapali na jednoj, toliko će rezultati biti vidljivi na drugoj strani.

Pred Rusijom je nesumnjivo izuzetno teška godina prepuna odluka, pri čemu su mnoge šanse da balansira između sopstvenih resursa i novih mjera već potrošene.

Liberté, égalité, fraternité

U malo kojoj vannacionalnoj zajednici se baštini osjećaj pripadnosti kao u frankofonoj, jer interesovanje za učenje jezika prati i snažna želja za izučavanjem francuske kulture, a brojni događaji, povodi i manifestacije koje vam u tom svijetu otvaraju put čine da na specifičan način i sa ogromnim poštovanjem pristupate svemu što je vezano za Francusku.

La peinture de Jean Jullien
La peinture de Jean Jullien

Prvi udžbenik francuskog jezika dospio mi je u ruke prije tačno dvadeset godina, a ulazak u frankofonu zajednicu otvarao mi je mnoga vrata u svijetu ljudi ponosnih na svoju kulturu, istoriju, društveni, politički i ekonomski napredak, te sve civilizacijske tekovine skovane u sloganu “liberté, égalité, fraternité”. Za male i manje razvijene zemlje poput balkanskih većeg ideala nikada nije bilo.

Vijest o seriji napada na francusku prijestonicu djelovala je i kao udarac na civilizacijska dostignuća koja su sve, a naročito i na specifičan način one koji prema ovoj zemlji imaju posebne emocije, navela na traganje za uzrocima zla koje je uslijedilo. Serija napada koja se 13. novembra dogodila u Parizu naglasila je da je terorizam najveći problem savremenog svijeta i da su aktivnosti preduzete ka njegovom suzbijanju prioritet.

Ipak, stvaranju uslova za pronalaženje rješenja najviše šteti stavljanje ove pojave u kontekst religijskog i civilizacijskog sukoba, budući da je riječ o suprotstavljenim vrijednostima. Posebno štetan je pristup u kojem se terorizam stavlja u kontekst “islamskog”, koji u svom nazivu, a na zgražanje brojnih istinskih vjernika, ističe ISIL.

Takođe, naročito je pogrešno što se ovaj problem posmatra kao nešto što dolazi spolja, jer unutar evropskih društava, od političara koje je na francusku političku scenu iznjedrila porodica Le Pen, do Grčke u kojoj naporima ljevice prkosi desničarska Zlatna zora postoje brojni primjeri koji se ideološki ne razlikuju mnogo od Al-Kaide, koji, bez obzira na različite ciljeve imaju sličan, po ljudske slobode veoma opasan pristup.

Sjetimo li se dešavanja u znaku kojih je protekao veći dio ove godine – pitanja opstanka eura u Grčkoj mnogi su se pitali zašto su stroge evropske institucije odjednom postale toliko popustljive. Odgovor smo djelimično dobili sada. Kriza se javila u perifernim zemljama čije bi napuštanje eura bilo najskuplje za monetarnu uniju, no to nije jedino zbog čega je na Starom kontinentu vladala zabrinutost.

Ove zemlje su prve čije granice prelazi onaj ko sa lošim namjerama želi da kroči na evropsko tlo i nedostatak kontrole samo bi uvećao problem, a u finansijski posrnulim zemljama ništa se sem rasula ne bi moglo očekivati. Nikad do sada nije postojao jasniji signal Evropi da bude solidarnija. Evropske birokrate se nikada nijesu našle na složenijem testu sposobnosti i nikada jasnije nijesu bile upozorene da se vrijeme, kao ni ljudski životi ne mogu vratiti nikakvim planovima, fondovima i programima.

Upoznati siromaštvo da bi se iskorijenilo

Rad Angusa Ditona sažet je u naporima da poveže ključne ekonomske probleme u analizi koja se dotiče detalja iz života pojedinca i načinu prikupljanja takvih podataka.

Profesor na Prinston univerzitetu Angus Diton ovogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju za analizu potrošnje, siromaštva i blagostanja. 

nobel perperzonaSumnjičavost u moderne makroekonomske teorije, odbijanje populističkog pristupa da su društvene razlike veći problem od nedostatka šansi, insistiranje na konkretnim podacima o životu pojedinca iz najnižeg društvenog sloja, te nezamjenjivi faktor sreće kada je riječ o načinu življenja, prema kojem se ona ne može dodatno kompenzovati materijalnim ako pojedinac doživi emotivne gubitke opravdali su ovo priznanje i ukazali na mogućnost da, zarazliku od većine prethodnih u ovoj kategoriji, nađe vezu sa realnošću.

Ako se podsjetimo da je prošlogodišnji nagrađeni Francuz Žan Tirol ovo priznanje dobio ukazujući na mogućnosti regulisanja tržišta, pri čemu mehanizmi koji predlaže, načelno, mogu postojati samo u teoriji, Diton se materiji posvetio iz ugla nekoga ko je želio empirijski pristup, sa što većom povezanosću sa stvarnim životom, bez knjiškog kategorisanja stavki čije je postojanje samo sebi svrha.

Sve do početka ovog vijeka pitanja vezana za stimulisanje razvoja bila su predmet interesovanja stručnjaka koji bi poticali iz zemalja trećeg svijeta, u čijim, uglavnom totalitarnim državnim aparatima bi ujedno postojao i visok stepen korupcije, zbog čega ekonomske reforme nijesu pomagale, pa se za eliminisanje ogromnih budžetskih rupa koristila međunarodna pomoć.

Diton se kritički osvrnuo na smisao ovakve vrste pomoći, ocjenjujući da se na ovaj način blokiraju određeni slobodni procesi i na aktivnosti podstiču samo primaoci subvencija vlada koje ignorišu sve ostale aktivnosti građana koji biju bitku za opstanak na strogo kontrolisanom tržištu. Njegov stav je da je ovakav odnos sve samo ne pomoć, čime apeluje i na donatore da promijene fokus kada je riječ o praćenju razvojnih projekata. On ujedno ukazuje i na potrebu da se iz ekonomskog ugla češće posmatra šta najsiromašniji konzumiraju, kako bi se bolje razumjela realnost siromaštva protiv kojeg se želi djelovati.

Ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade protivi se i kejnezijanskom modelu mjerenja potrošnje u kojem to čine kompleksne institucije koje ne prepoznaju individualno ponašanje. Naprotiv, njegov stav je da bi proučavanje potrošnje trebalo da bude zasnovano na statističkim podacima posebno prikupljenih na osnovu pojedinačnih odabira, umjesto na ostovu makroekonomskog pristupa.

Diton kritikuje i pristup proučavanju razvoja kroz potvrđivanje pretpostavke da neka pojava u ovoj oblasti postoji na slučajnom uzorku, na način na koji mikroekonomija to dopušta, već insistira da se statistički podaci koriste kako bi se moglo prognozirati da li stopa siromaštva ima uzlazni ili silazni trend u određenoj fazi ekonomskog ciklusa.

Iako stručan i precizan, njegov rad odiše optimizmom koji se odvaja od zamornih paralela sa strogo finansijskim pokazateljima, unoseći među komponente faktore poput nejednakosti, zatim zdravlja, ali i sreće. Sreću, ukoliko bi se ona mjerila godišnjom količinom novca, za jedno domaćinstvo predstavlja 75.000 dolara godišnje. Stoga, mjesečni prihodi jedne porodice koji ukprevazilaze 6.250 dolara ukupnih primanja nikako nijesu u mogućnosti da unaprijede kapacitete individue kada je riječ o emotivnom životu.

Prema njegovom istraživanju svijet je svakodnevno na naprednijem stepenu razvoja nego ikada ranije, pri čemu i dinamika napretka neprestano raste. Diton je u knjizi objasnio da su tržišna ekonomija i institucionalne promjene koje su bile praćene “velikim bijegom”, po kojem je svom djelu i dao naziv, omogućile ne samo da se smanji stopa smrtnosti novorođenčadi, već i da na globalnom nivou lični prihodi tokom posljednjih dvaju vjekova porastu 2.000 odsto.

Veliki dio Ditonovog istraživanja fokusiran je na najaktuelniji problem koji je vezan za nejednakost. On je shvatanja da se ovim problemom poželjno baviti, ali da razlike u materijalnom statusu pojedinaca nijesu nužno loša stvar, jer, s jedne strane, one pokazuju da su u okruženju u kojem živimo ekonomske šanse brojnije, te da je iluzorno insistirati na izjednačavanju prije nego tražiti načine za individualnim napretkom.

Trojezično kontempliranje o pravdi uz prvu jutarnju kafu

“Donnez-moi deux lignes de la main d’un homme, et j’y trouverai de quoi suffire à sa condamnation”, čuvena je izreka kardinala Rišeljea, rođenog na današnji dan prije 430 godina.

image credits: bookofdaystales

Engleski prevod ove rečenice, koja bolje od bilo čega ikad napisanog opisuje položaj čovjeka pred zakonima i sudom je: “If you give me six lines written by the hand of the most honest of men, I will find something in them which will hang him”. Doslovni prevod rečenice sa francuskog bio bi “dajte mi dva rukom napisana reda nekog čovjeka i naći ću dovoljno toga da bude osuđen”.

Engleski prevod sadrži šest redova umjesto dva reda, najpoštenijeg čovjeka i vješanje kao kaznu. Fraza je u pitanju, ali zvuči bizarno kada vam npr. tokom filma deux lignes bude titlovano kao six lines.

U našoj literaturi Rišeljea citiraju ovako: “Dajte mi bilo koju rečenicu iz bilo koje knjige i ja ću u njoj naći razlog da autora pošaljem na vješala”. Prevodilac je imao potrebu da pomene nigdje pomenutu knjigu

Vratimo se Rišeljeu. Vjerovao je da svako ljudsko biće ima nešto za zatvor, bolnicu i ludnicu, a samo sticaj okolnosti određuje hoće li tamo dospjeti.

Prevod na jezike za ovo govorno područje je iz XVII vijeka i teško da je tada, čak i onaj ko je poznajući jezik toliko pronikao u mentalitet ovdašnjeg svijeta, mogao naslutiti buduće forme prenošenja misli javnosti koje nisu knjige.

U eri internet-portala i komentara koji prate tekstove, te pored statusa i tvitova prepunih mržnje, posebno onih na temu ljudskih prava, više i nije teško razabrati zašto je autorima mjesto u nekoj instituciji.

Danas vlada i neki trend vitlanja imaginarnim poštenjem, ne samo u potrebi da se lopovluk naziva “snalaženjem”, već i da većinu priča o poslovanju prati “sve je 100% legalno” (neki tu dodaju i “đece mi”), iako takav apsolut ne postoji.

Stimulans izvozu ili još jedan valutni rat

Devalvacija kineskog juana iznenadila je u utorak globalna tržišta i ostavila svjetsku javnost da se zapita čime će ovo rezultirati. Odgovor na ovo pitanje ne bi mogli da daju ni kineski zvaničnici, jer je dugoročni ishod ovog poteza potpuno neizvjestan, iako centralna kineska finansijska institucija uvjerava da će doprinijeti privrednom rastu.
juanInformacija o devalvaciji juana obeshrabrujuća je vijest za izvoznike na kinesko tržište, ali je najava okolnosti koje pogoduju kineskim izvoznicima.

Kineske monetarne vlasti srezale su vrijednost juana 1,9 odsto u odnosu na dolar, što je jedan od najradikalnijih poteza u savremenoj finansijskoj istoriji te zemlje. Ovo je uslovilo najveći dnevni pad kursa od 1993. godine, nakon čega se kineska u odnosu na američku valutu našla na najnižem nivou od 2012. godine. Potez je odrađen s namjerom da liberalizuje sistem upravljanja kineskom valutom i predstavlja dodatni stimulans izvozu.

Narodna banka Kine juče je ponovo snizila kurs juana prema dolaru 1,6 odsto, na 6,33 juana za dolar. Ovim je samo u ovoj sedmice smanjen zvanični kurs juana u odnosu na dolaru za 3,5 odsto.

Cilj ovog poteza kineske institucije objašnjavaju porebom za liberalizacijom sistema, dok mnogi učesnici na tržištu prepoznaju naznake valutnog rata. Ni jedna, ni druga tvrdnja nije netačna, jer je suština presjek ovih dvaju faktora.

Kineska centralna banka svakodnevno objavljuje kurs juana uz mogućnost variranja plus ili minus dva odsto vrijednosti. Odliv kapitala iz Kine i smanjenje izvoza koji, iako je to rađeno godinama unazad, više nije bilo moguće lažirati kako bi se stvorila bolja slika o kineskoj ekonomiji, stvorili su pritisak i činili da dnevni nivo promjene isklizne iz dozvoljenog opsega.

Kina je prošle sedmice objavila da joj je izvoz u julu smanjen za čak 8,3 odsto, a mnogo lošiji od očekivanja bio je i indeks proizvođačkih cijena, koji je prošlog mjeseca kliznuo 5,4 odsto u odnosu na prethodnu godinu. Nakon što se dnevno fiksiranje približilo granici od skoro dva odsto, Narodna banka Kine našla se u poziciji da konačno može da učini nešto što smatra korisnim za ekonomiju zemlje koja koristi prednost jeftinijeg juana i time opravda ovaj potez.

Osim vidnog usporavanja kineske ekonomije posustajanje je primjetno i kod njenih vodećih spoljnotrgovinskih partnera, no šta će se dalje dešavati neizvjeno je. Oslanjanje na kinesku stopu ekonomskog rasta od početka godine je razlog zbog kojeg je cijeli svijet zabrinut usljed njenog ogromnog uticaja na rast na globalnom nivou. Drugim riječima, kada Kina posustaje pogoršava se i stanje u još najmanje dvjema trećinama zemalja svijeta, direktno ili indirektno.

Međunarodni monetarni fond pozdravio je juče neočekivanu odluku zvaničnog Pekinga da drugi uzastopni dan devalvira juan, pojasnivši da će taj potez omogućiti učesnicima na tržištu da igraju veću ulogu u Kini. Dok je ovaj potez prouzrokovao jačanje američkog dolara i slabljenje ne samo juana, već i brojnih azijskih valuta, očekuje se da će ohrabriti i podstaći na nove poteze i centralne banke zemalja tog regiona.

U ovom trenutku svaka politika koja je u stanju da ojačala izglede za povratak rasta kineske ekonomije je pozitivna i upravo u tome MMF nalazi razloge za optimizam.

Peking već odavno nastoji da se učešće kineske valute u međunarodnoj trgovini poveća i da juan bude uključen u specijalna prava vučenja, jer bi na taj način jačao i njen uticaj na svjetskoj ekonomskoj i političkoj sceni. No, izgleda da se krenulo obrnutim redosljedom, pa umjesto da na osnovu jake ekonomije zavrijedi šansu da joj se ova želja ostvari, Kina koristi trenutak za liberalizaciju kada je ona istovremeno i mjera za stimulisanje oslabljene ekonomije.

Uticaj slabljenja juana osjetio se na evropskim tržištima, gdje je pokrenut talas masovne prodaje akcija njemačkih proizvođača vozila i drugih evropskih proizvođača luksuznih roba kojima je Kina, zahvaljujući jačanju novije, visokoplatežne generacije koja preferira skupe svjetske brendove bila glavno tržište, no sada ih očekuje smanjena kupovna moć te populacije.

Pod pritiskom se našao i energetski, kao i rudarski sektor, budući da je Kina vodeći svjetski uvoznik sirovina. Uticaj ovog poteza je planetaran i otvara niz pitanja, a ono čime je već prvog dana rezultirao pokazuje da globalni oporavak neko vrijeme neće biti moguć.

Zašto je grexit izostao: Povjerenje u euro veće od duga Grčke

Povjerenje ulagača na tržištu kapitala u oporavak grčke ekonomije koje je izuzetno visoko u odnosu na ono što sadašnje prilike dozvoljavaju uslovljeno je ničim drugim do vjerovanjem u nemogućnost propasti eura.

Dok se, uoči odlučujućih pregovora Grčke i kreditora očekivalo da će ta zemlja bankrotirati i napustiti eurozonu mišljenja oko uticaja takvog raspleta bila su podijeljena. Jedni su očekivali da će to ujedno označiti i krah ove monetarne unije, dok drugi nijesu ni pomišljali na takav ishod grexita, prije svega jer ga nijesu ni vidjeli kao mogućnost.

grcki euroVećina ulagača na međunarodnim finansijskim tržištima je načinom na koji je donosila odluke o trgovini uoči i nakon grčkog referenduma pokazala da pripada drugoj grupi. Tek mali broj trejdera odlučio je da iz portfolija izbaci sve ono što je naizgled prijetilo da postane štetna investicija, odlučivši se za naglu porodaju svega do posljednjeg eurocenta. No Grčka je, uprkos neprestanim previranjima i oštroj retorici kreditora ipak ostala u eurozoni, pa su u ovoj tržišnoj igri gubili samo oni igrači koji su naivno očekivali da će drugi koji se ne odriču eura zapasti u krizu.

Grčke obveznice

Ovo se dogodilo jer globalno povjerenje u euro nije splasnulo, a time je, iako je došlo do pada vrijednosti u odnosu na kurseve vodećih svjetskih valuta, spriječen njegov krah.

Povjerenje je, velikim dijelom, došlo i iz Grčke. Zvaničnici te zemlje nijesu demonstrativno preduzeli akcije koje bi inicirale grexit, već se nastojalo dalje pregovarati s kreditorima do kakvog-takvog kompromisa.

Jedan od razloga zbog kojih je grčkim zvaničnicima u interesu bio ne samo opstanak u monetarnoj uniji, već i što hitnije rješavanje problema su grčke obveznice čija cijena nije kliznula u propast. Praćenjem promjene cijene ovih hartija od vrijednosti ulagači su, uvidjevši da ne dolazi do zaprepašćujućih oscilacija, zadržali povjerenje u sve ono čemu bi grexit mogao srušiti vrijednost.

Naprotiv, vrijeme kada se najviše strahovalo za grčki bankrot bilo je idealno za kupovinu obveznica i ko god je to tada učinio, a prodaje ih sada ima najbolju priliku da zaradi. Uz sve ovo, grčke državne obveznice jedine su od svih zemalja eurozone koje su od početka maja do danas dobijale na vrijednosti.

Kamatne stope

Povjerenje ulagača doprinijelo je još jednom fenomenu i to onom čiji je, za razliku od ovog, uticaj dugoročan. Riječ je o kamatnim stopama na desetogodišnje grčke obveznice koje su sada skoro tri puta niže od istorijskog maksimuma dostignutog 2012. godine, što znači da više nijesu obmanjujuće i da će im se racionalnije pristupati.

Podsjetimo li se i podatka da nivo grčkog duga iznosi čak 175 odsto bruto domaćeg proizvoda te zemlje, te da je više od četvrtine radno sposobnog stanovništva bez posla, razlog za povjerenje u ono što radi ne samo vlada predvođena Aleksisom Ciprasom, nego ni nekim finansijskim alhemičarom uopšte ne bi postojao da se ne vjeruje u potrebu opstanka relativno jakog eura kao protivteže često zaprepašćujućem uticaju poteza američkih Federalnih rezervi i efekata koje oni imaju na globalnu ekonomiju.

Iskustvo Španije

Još otkako su 2011. godine podaci o dugu Portugala, Italije, Španije i Grčke nagovijestili mogućnost bankrota neke od zemalja čije ime je sadržano u akronimu P.I.G.S. ulagači širom svijeta okrenuli su se kupovini upravo tih državnih obveznica, uvjereni da je ulazak u eurozonu ireverzibilan i da će se za očuvanje svakog djelića te monetarne unije uvijek pronaći način.

Uvijek. Po svaku cijenu i bez obzira na nelogičnosti koje bi ikada mogle postojati u takvim procesima.
Samo Španija koja je tada predstavljala najveći problem Evropskoj centralnoj banci danas je zemlja u eurozoni sa najvećom stopom rasta među velikim ekonomijama, iako se njime tek vraća na pretkrizno stanje, dok su dvije njene banke, čiji opstanak je prije četiri godine dovođen u pitanje, danas među 20 vodećih po poslovanju u svijetu.

Da se sve odvijalo po tržišnim principima, euro bi odavno bio valuta čiji dvocifren broj jedinica dostiže vrijednost jednog dolara. Uprkos svim okolnostima koje su do toga nebrojeno puta mogle dovesti to se ipak nije dogodilo, a tumačeći ovo samo ne treba zaboravljati na jedno i osnovno — da je uvođenje eura bilo sve samo ne nešto što bi se ikada moglo uklopiti u tržišne principe.

Treba li Kini program kvantitativnog popuštanja

Kineski regulatori preduzeli su oštre mjere kojima se nastoji uspostaviti red na tržištu kapitala, tako što se ograničavaju određeni potezi onih koji bi u ovakvim okolnostima mogli posegnuti za oslobađanjem od dijela ulagačkog portfolija koji u ovom trenutku djeluje rizično.

perperzona 2013 china goldOgraničene su kratke prodaje, a velikim akcionarima zabranjeno je da se da se oslobađaju udjela, a očekivanja su da se intervencija države na ovome neće zaustaviti, jer su rezultati ovakvih mjera jedva vidljivi.

Ograničavanje špekulacija u Kini počelo je još u aprilu, no prvi rezultati bili su vidljivi tek u junu. Rizik je u tom trenutku bio izrazito velik, a budući da više nije bilo podrške rastu cijenama akcija, tek je pad njihovih cijena mogao da aktivira margin call.

U takvim okolnostima veliki broj kompanija obustavilo je mogućnost trgovanja njihovim akcijama, što je stavilo dodatni pritisak na prodaju. Da je situacija alarmantna postalo je uočljivo tek kada se ovakvo stanje počelo prelivati na berzu u Hong Kongu, te na druga azijska tržišta.

Dnevni pad cijena bio je najniži od pretkrizne 2007. godine, a u samo jednom danu izgubljena je vrijednost četiri biliona dolara. Odnos kompanija čija vrijednost je rasla naspram onih čije akcije su tonule bila je jedna dobitnica naspram čak 75 gubitnica.

Mnogi su ovaj problem uočili tek kada su sa Šangajske berze počele da se šire loše vijesti, no problem ne postoji tek od prošle sedmice već otkako su u martu ove godine ionako visoka špekulativna kretanja počela da se intenziviraju. Za tri mjeseca otvoreno je više od 36 miliona novih individualnih trejderskih naloga, dok je glavni berzanski indeks od marta do juna porastao čak 52 odsto. Cijene akcija na godišnjem nivou su do juna narasle 151 odsto.

Da je riječ o onome što se naziva balonom više niko nije bio u dilemi, pa je i bilo pitanje dana kada će on pući. Ovo nije prvi put da ovakva situacija zadesi tržište zemlje u čiju stopu rasta, ali i druge finansijske podatke su uprte oči cijelog svijeta. Godišnji rast cijena akcija koji je nadmašio stopu od 100 odsto dešava se četvrti put u ovom vijeku.

Inicijalna podrška rastu kineskih akcija pretvorila se, međutim, u nešto što je najviše podsjećalo na podrivanje špekulativnih kretanja. Ono što u ovakvim okolnostima nije nemoguće očekivati jeste da se kineski regulatori i centralna banka te zemlje posvete intervencijama već do kraja ove godine i počnu primjenjivati ono što ključne finansijske institucije vodećih svjetskih ekonomija praktikuju već godinama unazad, doduše ne tako uspješno, iako se često takva poruka želi poslati.

Zbog čega tržišta strahuju

Nakon što je krajem prošle godine prognozirano da stopa rasta kineske ekonomije neće prekoračiti psihološki važnu granicu od sedam odsto panika je zavladala širom svijeta. Kineski rast predstavlja veliki udio u globalnom ekonomskom rastu, a činjenica da je ta zemlja najveći svjetski uvoznik skoro sve robe i usluga zabrinjava zemlje izvoznice i preusmjerava da, usljed pada njene kupovne moći, traži nova tržišta.

Situacija sa zlatom protekle sedmice koje je Kina prestala da kupuje onako kako je to činila godinama unazad pokazala je da ne samo ulagači, već i spoljnotrgovinski partneri ove zemlje i te kako treba da se zabrinu. Ono od čega se, međutim, najviše strijepi je to što postoji sumnja da bi se i ovoga puta mnogi podaci mogli lažirati onako kako je to Kina godinama činila u izvještajima o izvozu.

Izvoz je bio fiktivan, kineski brodovi natovareni robom slali su se i puni su se vraćali ponovo u iste luke, ali su bilježeni podaci iz kojih se moglo vidjeti da eksportne aktivnosti cvjetaju. Za slično djelovanje postoji prostor i u finansijskom sektoru. Kinesko bankarstvo u sjenci u ogromnoj mjeri utiče na finansijsko tržište, zbog čega se vjeruje da, šta god da se objavi vezano za eventualna poboljšanja, treba uzimati s rezervom.

Loša godina za naftu

Cijena WTI sirove nafte u petak se spustila 1,53 odsto na 48,45 dolara za barel, dok je barel Brenta pojeftinio 1,56 odsto, skliznuvši na 55,27 dolara, dostigavši najniže vrijednosti od početka mjeseca.

nafta perperzonaProizvodnja nafte u Iranu ponovo je obnovljena i sada ima potencijal da izazove negativni pritisak na cijenu najznačajnijeg energenta, budući da su sadašnji učesnici na tržištu nastoje da održe postojeći nivo prihoda od izvoza, ali i udio na globalnom tržištu.

Sve dok Organizacija zemalja izvoznica nafte bude ostala dosljedna strategiji da ne smanjuje nivo proizvodnje, usljed čega se sa tržišta udaljavaju oni proizvođači za koje je taj proces manje isplativ, cijene će se kretati silaznim trendom.

Posmatrano sa aspekta zakona tržišta uslova za povećanje od početka ove sedmice je bilo, budući da je kurs američkog dolara nakratko oslabio, a njegova vrijednost kreće se suprotno cijeni crnog zlata, jer se ona izražava u zelenoj valuti.
Blago slabljenje dolara, međutim, nije podstaklo rast cijene nafte, jer su preovladali pritisci nastali usljed političkih dešavanja, ali i zasićenost globalne ponude.

Cijena nafte bilježi silazni trend još od marta, no ove sedmice nagli pad bio je najuočljiviji upravo na ovom tržištu. Za dalje prognoze rasta u obzir bi trebalo uzeti i očekivanje Međunarodne agencije za energetiku da će rast globalne tražnje za naftom u narednoj godini biti smanjen sa sadašnjih 1,4 na čak 1,2 miliona barela na dan. Riječ je o nivou potrošnje koji u postojećim okolnostima kada nivo zaliha raste neuobičejeno velikom dinamikom nikako ne može obezbijediti balans.

Ono što je posebno zanimljivo jeste što su cijene od početka jula snižene za čak 12 dolara, čemu se prije mjesec dana malo ko mogao nadati. U takvoj situaciji proizvođači ne nastoje da prodaju veće količine, već da sačekaju vrijeme stabilizacije, a potom povratka na pređašnje cijene, no sada su sve manji izgledi da se uslovi za to uskoro mogu stvoriti.
Situacija je početkom mjeseca bila znatno drugačija.

Geopolitičkih pritisaka prije zaključivanja nuklearnog sporazuma svjetskih sila sa Teheranom nije bilo, pa je vodeći faktor koji je uticao na cijenu bio kurs dolara koji je prethodnih sedmica jačao. Pad cijene nafte od početka ovog mjeseca iznosio je oko 19 odsto, što predstavlja najveći mjesečni pad od decembra ove godine, te drugi mjesečni pad od 2008. godine.

Dodatno smanjenje cijene nafte moglo bi podstaći vodeće svjetske proizvođače da smanje troškove, s oobzirom da se suočavaju s još jednim kvartalnim gubicima. Ovakvi potezi već su vidljivi u najavama naftnih kompanija da će u ovoj godini otpustiti hiljade zaposlenih, u cilju racionalizacije poslovanja.

Na stanje na globalnom tržištu takođe utiču i američke zalihe koje su na sedmičnom nivou porasle za čak 2,5 miliona barela, iako se očekivao pad. Iako je nestabilnost na tržištu relativno velika, rast cijene nafte se nakon ovakvog razvoja događaja ne bi mogao očekivati ne samo zbog podataka o atipično visokim sezonskim zalihama, već i zbog pretpostavke da će centralna američka finansijska institucija Federalne rezerve donijeti odluku o povećanju referentne kamatne stope, koja će dodatno osnažiti kurs dolara, što će negativno uticati na cijene berzanske robe, u koju spada i nafta.

Nakon prošlogodišnjeg vrtoglavog rasta cijena ovog energenta u posljednjih godinu dana sa nižom vrijednošču na kraju u odnosu na početak mjeseca okončala je čak 10 od 12 mjeseci, što je najlošiji trend kretanja cijene nafte od vremena prije izbijanja globalne krize 2008. godine.

Bafetova obmana

Treći najbogatiji čovjek na svijetu, američki investitor Voren Bafet poručio je siromašnima da zbog nejednakosti u društvu treba da prestanu da svaljuju krivicu na bogate.  
perperzona7685moneyIščitavajući uz kafu sumirano iz njegovog teksta u društvu kolega primjećujem reakcije koje sadrže čuđenje, bijes, pitanje “šta mu je ovo trebalo”… U širem krugu sagovornika koji sa mnom, kao nekim s kim često dolaze na temu zarade na berzi, takođe nijesu propustili da ovo prokomentarišu čule su se i ustaljene kritike na račun kapitalizma, američkog društva, pa i poneka aluzija na teorije zavjere.
Godinama unazad u stotinama novinskih članaka nastojala sam da na prilike na svjetskom tržištu ukažem i onima kojima prvi jutarnji ritual nije otvaranje Stocks aplikacije, ali i onima kojima je za velike planove trebalo ohrabrenje. Jednima su savjeti poslužili da veliki novac ulože u akcije kompanija koje bi ispunile očekivanja i rasle, drugima da ušteđevinu koju su sačuvali u dolarima u pravom trenutku zamijene za valutu kojom plaćaju, trećima da prepoznaju trenutak kada je povoljno prodati nešto zlatnog nakita koji više ne nose.
Živim u uvjerenju da informacija o prilikama za zaradu nije privilegija samo uskog kruga ljudi i da baš ni jedan na tržištu kapitala zarađeni cent nema vrijednost ako i drugima ne bih ukazala na prilike.
Sasvim suprotan trend postojao je skoro dvije i po decenije unazad kada je internet dobijao prve korisnike u Sjedinjenim Američkim Državama.
Na mailing listama servisa putem kojih se informiše o tržištu kapitala nalazio se uski krug korisnika koji bi uvid dobijali prije nego što ostatak populacije dočeka da se novine u kojima bi sve to pisalo pojave na kioscima. Noć unaprijed napravili bi strategije i ujutru zgrabili uloge prije nego što im visok nivo tražnje podigne cijenu. Njihov uspjeh nije zavisio od znanja, već od pravovremene informacije.
Berza, kao tek jedan oblik gdje su razlike uočljive, samo potvrđuje pravilo koje egzistira u svim sferama. Priča o nejednakosti bogatih i siromašnih i onome u šta i jedni i drugi vjeruju neprestano me vraća na citat iz genijalnog djela “Klanica pet”, čiji autor Kurt Vonegat ukazuje na destruktivnu neistinu — vjerovanje Amerikanaca da je novac vrlo lako zaraditi, zbog čega, oni koji u tome ne uspijevaju neprestano krive sebe, što bogatima otvara put da za njih čine mnogo manje, na javnom i privatnom planu.
Bafetove riječi samo potvrđuju tačnost Vonegatove konstatacije i jedino zbog toga mi nijesu zvučale iznenađujuće, ali jeste njegova smjelost da za svoj i uspjeh sebi sličnih nalazi isti zajednički sadržalac sa uspjehom Henrija Forda i Stiva Džobsa koji su stvorili novu vrijednost, samo zato što je rad i jednih i drugih rezultirao velikim novcem.
Na Bafetovu izjavu bi se najlakše bilo obrušiti populističkim parolama, lamentovanjem nad socijalnim razlikama i priželjkivanjem revolucije, ali premda sam nekih drugih uvjerenja ne vidim zlo otvorenog tržišta, već njegove skrojenosti po mjeri uskog kruga ljudi, baš kao što ne vidim ni tamnu stranu novca, već toga što način dolaska do njega ljudi poput Bafeta i ono što kao nematerijalni rezultat njegovog rada ostaje malo koga čini srećnim.

Back to Black

Saudijska strategija sačuvala udio OPEC-a u globalnoj proizvodnji nafte. Može li cijena barela nafte do kraja godine dostići 100 dolara?

Odluka Saudijske Arabije da zadrži postojeći tržišni udio ključna je protivteža uticaju podataka o smanjenju američke proizvodnje gasa iz škriljaca i zatvaranju bušotina na formiranje cijene energenata.

Dnevne novinePočetak godine obilježile su procjene da je kraj značajnijim usponima na naftnom tržištu i da vrijednost barela više nikada neće dostići 100 dolara, međutim, u aprilu je zabilježen najveći mjesečni rast cijene u posljednjih šest godina, pa ovogodišnja kretanja najviše podsjećaju na ona iz 2009. Iako trenutni pokazatelji nikada nijesu jedino na osnovu čega bi bilo racionalno predviđati dalje kretanje cijena, naftno tržište i dalje ostaje između nestabilnog i umjereno održivog. Ono što je na osnovu kretanja prošlog mjeseca ustanovljeno je da saudijska strategija funkcioniše. Cijena barela nafte je od početka godine porasla 20 odsto, dok je rast na nivou prošlog mjeseca iznosio 19,3 odsto, što otežava buduća predviđanja kretanja cijene.

Ako bismo ovo uporedili s vremenom od prije godinu dana, odnosno majem 2014. godine, prisjetili bismo se tadašnjih ocjena da je tržište nafte tri godine zaredom bilo stabilno, dok se cijena kretala oko 100 dolara za barel, sa manjim ili većim oscilacijama koje su uslovljavala dešavanja na Bliskom istoku. Nakon odluke Saudijske Arabije da se proizvodnja Organizacije zemalja izvoznica nafte ne smanjuje i cjenovne bitke koja je nastala kao rezultat ove odluke, vrijednost barela na svjetskom tržištu bila je za 45 dolara niža već u januaru.

Međutim, zaključak da je riječ o “kraju jedne ere” ili, čak, “krahu OPEC-a” donosio je ipak samo manje ozbiljan dio javnosti, spreman da tvrdi da se cijene energenata više neće oporaviti i najavljujući već sada početak novog doba u kojem će njihova uloga postepeno postajati zanemarljiva. Da bi se ključne privredne grane prilagodile ovakvim tržišnim kretanjima početkom godine Goldman Sachs je revidirao tromjesečne, polugodišnje i godišnje prognoze cijena brenta sa 80, 85 i 90 dolara na 42, 43 i 70, respektivno.

Sadašnji izgledi su da bi nova zona privremene cjenovne ravnoteže mogla biti između 50 i 70 dolara, naspram 100 do 120, gdje se nalazila prije godinu dana i to nakon oštrijeg rasta cijena u drugom kvartalu. Podatak koji bi, međutim, mogao biti veoma značajan za dalja cjenovna predviđanja je konstantno smanjenje broja naftnih bušotina u Sjedinjenim Američkim Državama, primjetan u izvještajima koje kompanija Baker Hughes objavljuje svake sedmice. No, nakon što je cijena enegrenata oštro kliznula, prateći rast proizvodnje gasa iz škriljaca, broj bušotina je počeo da se smanjuje.

Budući da ovaj trend nije obrnut, novi pad cijena šalje alarmantan signal sa ove tačke. Do sredine oktobra prošle godine kretanje cijena nafte bilo je potpuno neusklađeno s ogromnim porastom proizvodnje, upotpunjenim naglim rastom proizvodnje gasa iz škriljaca. Nakon cjenovnog kraha drastično je počeo da se smanjuje i broj bušotina, sa više od 1600 na 825 za samo pet mjeseci, da bi ih početkom ovog mjeseca bilo svega 679. Međunarodna agencija za energetiku – IEA je početkom ovog mjeseca procijenila da će proizvodnja gasa iz škriljaca početi da opada, što će se najviše odraziti na američke zalihe o kojima su podaci imali velikog uticaja na formiranje berzanske cijene.

Utemeljenje procjene IEA je i među podacima o padu prioizvodnje već ovog mjeseca u svim basenima osim u Permianu. Mnogi faktori koji su doveli do pada cijene nafte su i dalje tu, uključujući i velike zalihe, kao i činjenicu da Saudijska Arabija nikada nije tokom aprila proizvela količine kao ove godine. Situacija je slična onoj iz 2009. godine kada je od januara do juna cijena barela uvećana sa 40 na 70 dolara, da bi već 2010. godinu otvorila sa 100 dolara.

Iako se, zbog povećane američkog učešća situacija sada razlikuje, odluka Saudijske Arabije da prošlog mjeseca intenzivira proizvodnju ključna je protivteža američkom uticaju. Da li će cijena brenta do kraja godine dostići iznos od 100 dolara biće jasnije već na početku trećeg kvartala, no za sada je jasno da će usljed stagnacije na američkom tržištu OPEC-ov nivo proizvodnje i dalje biti ključni u definisanju cijene.

Resursi koje ne primjećujemo

Formula za izračunavanje bogatstva jedne zemlje u okolnostima kada bi znanje da se oni alociraju bilo univerzalno ukazivala bi da je ono direktno proporcionalno prirodnim resursima kojima ona raspolaže. Međutim, ukoliko bi se napravila lista koja bi zemlje svijeta sortirala po količini prirodnog bogatstva po glavi stanovnika, uvidjeli bismo da je Crna Gora u toj kategoriji znatno ispred vodećih svjetskih ekonomija, ali i da je njen učinak istovremeno najslabiji.

Dnevne novineStoga formula kojom bi se odredila veza između potencijala i rezultata sugeriše da je nacionalno bogatstvo jednako količini resursa pomnoženoj znanjem da se oni iskoriste, podijeljeno vremenom neophodnim za alokaciju resursa. Iako su napori da se investiciona klima poboljša ulagani više od deceniju, problem presporog procesa stavljanja novog kapitala u funkciju i dalje je jedna od ključnih manjkavosti crnogorske privrede.

Problem neprepoznavanja ključnih izvora kapitala pomjera kurs kretanja crnogorske privrede ka dužničkoj krizi, jer se umjesto dostupnih resursa koje naša zemlja ima zadovoljavaju komplikovani uslovi kako bi tuđi, manje raspoloživi, postali dostupni. Odnos koji imamo prema prirodnim resursima paralelno egzistira i u svijetu finansijskih instrumenata. Finansijski inžinjering za većinu subjekata na tržištu i dalje je pojam koji poznaju samo u teoriji, uprkos činjenici da bi mnogim subjektima mogao biti izvor sredstava.

Definisanje novih finansijskih instrumenata u skladu sa zahtjevima onih koji su spremni da ulažu novac omogućilo bi velikom broju privrednih subjekata da bez zaduživanja dođu do novih sredstava, što bi, istovremeno, predstavljalo rasterećenje za banke koje su u velikoj mjeri pogođene nekvalitetnim kreditima. Ovakvi potezi bili bi ključni za kompanije sa malom finansijskom snagom, a dodatne povoljnosti imali bi penzioni i investicioni fondovi.

Diversifikovanje tržišta osiguranja bilo bi dodatna prednost, jer bi na taj način bilo jednostavnije imati kolateral kojim bi se obezbjeđivalo od daljih rizika. Bez obzira na potencijale i kod prirodnih i kod finansijskih resursa, samo promjena našeg odnosa prema njima i otklon potrebe da ih tražimo van našeg tržišta proizvodima i uslugama koji na njemu postoje može se obezbijediti globalna dostupnost.

Pet godina čekanja

Kada su 5. maja 2010. godine građani izašli na ulice Atine i organizovali proteste u kojima je stradalo troje ljudi mnogima se činilo da će doći do pomaka u nekadašnjoj kolijevci demokratije, no jedina promjena stanja bilo je pogošanje.

Dnevne novineEvropska dužnička kriza najviše je pogodila periferne zemlje eurozone Portugal, Italiju, Grčku i Španiju – PIGS, a najveći otpor mjerama štednje pokazalo je grčko stanovništvo.

Finansijski sektor prošao je kroz dvije krize, finansijsku i dužničku, koje su se poklopile na kraju prve decenije ovog vijeka i koje su imale zajedničke efekte. Kada je riječ o krizi državnih dugova ona se odnosi na budžetske deficite koji su nastali usljed smanjenja poreskih prihoda i prekomjerne potrošnje. Okidač finansijske krize je, međutim, bio u Sjedinjenim Američkim Državama, a njene prve posljedice odmah su postale vidljive u zemljama koje su praktikovale sličan model kreditiranja.

Realnost sa kojom se danas suočavaju grčki građani izuzetno je teška, a dešavanja u toj zemlji mogla bi se prelaziti na druge mediteranske članice eurozone i tako dovesti opstanak monetarne unije u pitanje.

Grčka jre članica Evropske unije od 1981. godine, no to nije pomoglo da se iskorijene političke slabosti koje su postojale decenijama, već su one otvorile put ekonomskima i tako učinile da se situacija neprestano pogoršava. Bankarski sektor se, međutim, ogradio od odgovornosti za posljedice moralnog hazarda, iako aktivnosti koje su tu sprovođene imaju velikog udjela u naizgled nerješivim grčkim finansijskim problemima.

Uprkos pravnom okviru koji je još u vremenu prije pristupanja Uniji imao sve odlike evropskog, a tokom tri i po decenije članstva dostigao najviši nivo harmonizovanosti, situaciji u Grčkoj danas ne bi pozavidila ni većina kandidata za učlanjenje.
Razlozi su nepodudaranja u ideji na šta bi savremena Grčka trebalo da liči, koji politički i ekonomski model da primjenjuje i kako da se pretvori u društvo koje neće zavisiti od zaduživanja.

Nijedna zamisao, međutim, nije sprovedena u djelo, jer su na izborima u nizu pobjeđivali populisti koji bi samo imali zamisao, ali ne i način da je realizuju, a pogotovo ne sredstva da to učine na održiv način. Situacija u Grčkoj je, međutim, samo potvrdila ono što je jedna od ključnih zamjerki kritičara uvođenja eura na način na koji je to učinjeno i po kriterijumima koji su zadati.

Ovo je ujedno i poslalo poruku onim zemljama kojima prihvatanje evropske valute tek predstoji, a to je da sa njom ne mogu lako baratati ekonomije sa spoljnotrgovinskim deficitom. Grčka je u svijetu monetarnih kretanja tipičan primjer na kojem se može uvidjeti s koliko posljedica korišćenje zajedničke valute može da se odbrani liberalnom tržišnom politikom konsolidacije.

Sada je na vidjelo izašlo koji subjekti koriste povlastice i privilegije koje su se pojavile kao zaostavština prethodnih izbornih obećanja, a koje nijedan novi režim nije imao hrabrosti da ukine, držeći se populističkih principa i kupujući socijalni mir.

Ogoljene su i pojave poput isplate penzija osobama koje odavno nijesu žive i naknade slijepima onima koji to nijesu.
Ključni problemi, dakle, nijesu ekonomske, već društveno-političke prirode, no još postoje nedoumice oko toga treba li Grčkoj efikasniji ili samo manji državni aparat koji neće trošiti velike količine novca.

Neuspjeh brojnih reformi, život na ivici bankrota i petogodišnja nesposobnost da se spriječi pogoršavanje situacije pokazatelj su da Grčkoj nije potrebna samo ekonomska pomoć, već ona koja će je pretvoriti u socijalnu državu, što ona sada nikako nije.

Mjere koje predlaže “Trojka” koju čine Međunarodni monetarni fond, Evropska centralna banka i Evropska komisija ni najmanje ne pomažu Grčkoj da postane država blagostanja u tradicionalnom smislu, već da bi spriječili potpuni kolaps bankarskog sektora, namećući vjerovanje da će kreditiranje omogućiti razvoj.

Pet godina od početka protesta situacija u nekadašnjoj kolijevci demokratije samo je pokazalo da se jakom valutom ne može ojačati privreda, te da vrijeme provedeno u donošenju pogrešnih rješenja probleme na koje se oni odnose samo čini većim.

“Prodaj u maju” ponovo trend

Trend pada cijena akcija koji je izostao tokom prethodnih triju godina mogao bi se, konačno, vratiti i omogućiti vlasnicima akcija kompanija u sastavu S&P 500 indeksa da ostvare zaradu prije ljeta.

Dnevne novineBerzanski trend “prodaj u maju” mogao bi konačno biti aktuelan ovog mjeseca, nakon trogodišnje pauze, kada maj nije bio idealno vrijeme za prodaju akcija kompanija na Wall Streetu, jer se rast njihove vrijednosti očekivao, a i ostvarivao tokom ljeta.

“Prodaj u maju i otputuj” (Sell in May and go away) je naziv za investicionu strategiju kupovine i prodaje akcija zasnovane na na teoriji da se u vremenu od novembra do aprila ostvaruje u prosjeku najveći rast vrijednosti akcija u odnosu na prethodne mjesece.

Trend je još poznat i po onom koji najavljuje Helloween indicator, budući da upravo 31. oktobra pregled stanja na tržištu kapitala omogućava dobijanje signala za ulaganje u akcije koje bi u maju trebalo prodati i tako ostvariti zaradu koja se u najvećoj mjeri troši tokom ljetovanja.

Pravilo je inače zaostavština davnih vremena kada su Njujorčani odlazili iz grada zbog visokih temperatura i velike vlažnosti vazduha koja zahvata taj grad u ljetnjim mjesecima.

Ovogodišnje tržišne okolnosti ukazuju na to da akcije vodećih kompanija čija cijena je povećana tokom posljednjih mjeseci ne bi trebalo držati u portfoliju tokom ljeta.

Oni koji su, međutim, 2012, 2013. i 2014. godine učinilo ovako nešto već sredinom ljeta uvidjeli bi da su pogriješili, jer je indeks S&P 500 od maja do septembra rastao između 0,6 i 6,3 odsto, za razliku od 2011. kada je njegova vrijednost umanjena više od 10 odsto.

Ove godine se očekuje da cijene akcija vodećih američkih kompanija kliznu tokom ljeta, međutim, ključni preduslov za to mogla bi biti odluka Federalnih rezervi da povećaju ključne kamatne stope, iako nije izvjesno da li će se to dogoditi već u junu.

Drugi signal koji ukazuje na mogući pad vrijednosti akcija koje su u sastavu S&P 500 indeksa su loši finansijski izvještaji o poslovanju, s obzirom na jak dolar koji je tokom proteklih mjeseci srezao profit brojnih kompanija koje imaju velike baze kupaca na tržištima čije valute su naspram dolara gubile vrijednost.

Ništa manje značajan signal nijesu ni brojne geopolitičke tenzije usljed kojih bi povjerenje u američko tržište moglo opasti u narednim mjesecima.

Takođe, indeks S&P 500 je tokom ove godine rastao čak tri odsto, pa se očekuje da bi se taj trend ubrzo mogao zaustaviti.
Akcije tehnološkog i zdravstvenog sektora oštro su porasle krajem prošle sedmice, vrativši se na vrijednost koju su usljed kratkotrajnih turbulencija dolara počele da gube.

Maj bi mogao biti idealno vrijeme za zaradu od prodaje akcija kompanija Apple, Twitter i LinkedIn, ukoliko se one ne žele duže držati u portfoliju.

Početkom prošle sedmice izgledalo je da se gubitak vrijednosti neće moći vratiti neko vrijeme, no već u četvrtak pred zatvaranje tržišta situacija se počela stabilizovati.

Ulagači su, međutim, veoma oprezni usljed ni malo ohrabrujućih aprilskih izvještaja o kretanju američke ekonomije.
Rast povjerenja na tržištu uočen je jedino u automobilskoj industriji i to kod proizvođača General Motors i Ford vozila, čija prodaja u aprilu je bila bolja od očekivane.

Stoga je savjet da se, bez obzira na mjesec u kojem bude donešena odluka o povećanju kamatnih stopa, tokom maja prodaju akcije kompanija iz tehnološkog sektora i kompanija.

Statistika

Svaki postignuti korak u integracionom procesu na putu ka učlanjenju u Evropsku uniju zemlje kandidate podsjeća na činjenicu koliko su u stvari daleko od konačnog cilja.  

Dnevne novineTako je i otvaranje poglavlja u predpristupnim pregovorima najava da do konačnog zatvaranja predstoji relativno dug put. Poglavlja je 35, a pregovori po oblastima vode se između Evropske komisije, Međuvladine konferencije kojoj prisustvuju predstavnici vlada država članica EU i države kandidata.

Jedna od ključnih olakšavajućih okolnosti za našu zemlju je što, za razliku od susjednih koje nijesu članice EU, nema otvorenih pitanja u oblasti vanjske politike koja bi uslovila odlaganje, a u odnosu na Hrvatsku skrining brojnih poglavlja trajao je znatno kraće, čime je skraćeno vrijeme do njihovog otvaranja. Crna Gora je juče u Briselu otvorila četiri poglavlja i to 28 Zaštita potrošača i zdravlja, 29 Carinska unija i 33 Finansijske i budžetske odredbe, kao i 18 Statistika. Iako je riječ o oblastima koje nijesu direktno povezane, aktivnosti i mjere koje se u pregovorima u poglavljima 28, 29, i 33 na putu ka njihovom zatvaranju preduzimaju imaju za cilj određenu vrstu zaštite građana, njihovog zdravlja, potrošačkih prava, unutrašnjeg tržišta, kao i budžeta.

U oblasti prava potrošača i zaštite zdravlja primjena evropskih standarda omogućiće crnogorskim građanima nakon učlanjenja jednaka prava sa onima koja imaju potrošači u EU veću sigurnost i manje prevara. Aktivnostima vezanim za carinsku uniju stvara se jedinstveno trgovinsko područje u kojem roba slobodno cirkuliše bez obzira na zemlju proizvodnje.

Poglavlje 33 odnosi se na aktivnosti koje će sredstva iz evropskih fondova učiniti dostupnijim, a po učlanjenju Crna Gora će steći mogućnost korišćenja dijela rashoda budžeta EU. Pitanja vezana za statistiku u evropskom sistemu omogućavaju stvaranje izvora pouzdanih podataka neophodnih za donošenje stručnih procjena i prognoza u cilju organizovanog i nesmetanog funkcionisanje demokratskog društva. U Crnoj Gori smo svjesni činjenice da statistički podaci jesu odraz prosječnih vrijednosti, ali ne reflektuju društvenu stvarnost.

Obračunavanje prosječne zarade ili potrošačke korpe u mnogo većoj mjeri stvara konfuziju u tumačenju ekonomskih prilika nego što doprinosi predviđanju budućih razvojnih smjerova analiziranog subjekta. Na važnost statistike u EU za donosioce odluka, medije i građane kojim se omogućavaju kvalitetnije procjene društvene slike ukazuje činjenica da joj je posvećeno čitavo poglavlje.

Otvaranje Poglavlja 18 uliva nadu da će se do njegovog zatvaranja objedinjeni podaci koji se svakog mjeseca svrstavaju u tabele biti vjerodostojniji, a za onoga ko na osnovu njih pravi planove upotrebljiviji.

Naftni bluz

Niz negativnih posljedica i uticaja koje je ekonomska kriza ostavila na savremeno društvo završava se jednom okolnošću koja dešavanja na ekonomskom planu u narednoj godini čini predvidljivijim nego što bi bila bez prethodnog pritiska.  

Dnevne novineDinamika oporavka i nepromijenjen broj najvećih prijetnji dva su ključna faktora na osnovu kojih je tokove u narednoj budžetskoj godini moguće prognozirati osvrtom na prethodne, dodajući malo optimizma koliko ga nose najavljeni investicioni projekti, a umanjeno za ono što je realnost.

Formula crnogorskih prognoza često se pokušava prikazati kao izraz sa više nepoznatih, gdje bi se, ukoliko se ne bi išlo korak po korak, ona koja se odnosi na broj investitora mogla predstaviti kao iznos koji teži beskonačnosti.

Nezvanično i zvanično najavljeni projekti i aktivnosti, kao i prihodi koje bi trebalo da donesu, po ovoj računici mogli bi pretvoriti Crnu Goru u investicionu destinaciju kojoj malo ko ne teži. No, unutar iste jednačine još je jedna nepoznata čije računanje iz dana u dan daje sve manji rezultat.

Riječ je o cijeni nafte koja se na početku ove sedmice našla na rekordno niskom nivou u posljednjih pet godina. Zemlje izvoznice nafte, koje su ujedno i one sa čijih tržišta dolaze ključni investicioni partneri, prilikom planiranja budžetskih prihoda za godinu na izmaku uzimale su prosječnu cijenu od 110 dolara za barel, budući da je tokom 2013. koštao 117 dolara, te da su tenzije na Bliskom istoku i u Ukrajini najavljivale da bi mogao uslijediti dalji rast.

Situacija na globalnom planu se, međutim, drastično izmijenila nakon što je ustanovljeno da je snabdijevanje tržišta naftom obilno. Sjedinjene Američke Države, povećavši rezerve gasa iz škriljaca smanjile su uvoz do nivoa koji se odrazio na pad tražnje koji je oborio cijene ovog energenta ispod 70 dolara.

Ovakav odnos snaga najnepovoljnije djeluje na budžete arapskih zemalja i Ruske Federacije, uslovljava pad kursa njihovih nacionalnih valuta koji rezultira smanjenjem kupovne moći, ali i nastojanjem da se rezerve u ekonomski nepovoljnom trenutku ne troše. Bez obzira u kakvim spoljnopolitičkim odnosima bili sa tim zemljama, ocjena kreditnog rejtinga Crne Gore koju su potvrdile sve bonitetne agencije svrstava Crnu Goru u red zemalja manje preporučljivih za investiranje u uslovima smanjene likvidnosti.

Drugim riječima, u slučaju da se želja za ulaganjem u Crnu Goru bude nastojala pretvoriti u odluku, biće neophodni vanredni napori na objema stranama, što u ovom trenutku i za državu i za investitore uključuje brojna odricanja i ustupke.

Nenaplativost

Problem postojanja poreskog duga i sive ekonomije ključne su prepreke razvoju crnogorske ekonomije. Negativan uticaj ovih pojava na privredni rast ne ogleda se samo u činjenici da je riječ o dvjema pojavama koje svako zdravo društvo teži da iskorijeni, već i u njihovoj zastupljenosti i razmjerama u odnosu na državni budžet. Poreski dug Crne Gore iznosi 537 miliona eura, od čega je, prema ocjeni Poreske uprave, čak pola milijarde nenaplativo. 

Dnevne novineZa polemike o tome da li se od naplate odustalo ili se to i dalje pokušava svakako nije trenutak, jer energiju sada treba usmjeriti na pronalaženje načina da se to uradi, ako ne u potpunosti, onda u što većoj mjeri, a ne samo nekoliko desetina miliona. U poređenju sa trocifrenim iznosom, naplativi dio je relativno mali, no značaj nekoliko desetina miliona ogroman je kada se pretoči u težnje zaposlenih u javnom sektoru koji zahtijevaju da im mjesečna primanja u narednoj godini budu uvećana za nekoliko desetina eura.

Izraženo u brojkama, 50.000 zaposlenih koji potražuju povećanje zarada između pet i 15 odsto, uzevši u obzir iznos njihovih zarada, na godišnjem nivou predstavlja iznos manji od onoga koji se od ukupnog duga ipak može naplatiti. Način na koji bude odgovoreno na njihov zahtjev ukazaće na sposobnost Vlade da locira izvore budžetskih prihoda.

Drugim riječima, poreski dug je toliki da samo sa naplativim dijelom može da se izađe u susret onima od čijeg rada zavisi kvalitet, prije svega, zdravstvenog i obrazovnog sistema, koji su ključni stubovi razvoja svakog društva. No, što bi sve moglo biti urađeno s dijelom koji se smatra nenaplativim? Riječ je o četvrtini crnogorskog budžeta, odnosno novcu od kojeg bi se tri mjeseca mogli finansirati svi javni rashodi. Sa pola milijarde eura mogla bi se otplatiti trećina javnog duga ili umanjiti potreba za novim zaduživanjem.

Pola milijarde eura vrijedna ulaganja u infrastrukturne i energetske projekte znatno bi ubrzalo privredni rast. Još toliko je ideja na koje bi se konstruktivno mogao potrošiti novac, ali načina da se dođe do njega u crnogorskom normativnom okviru nema. Ovoliki dug od 2002. godine nagomilavale su kompanije koje su prestale da postoje ili su pod stečajem.

Među njima je znatan broj privatnih kompanija čiji osnivači ili suosnivači su crnogorski državljani, čija imovina bi se, bez obzira na prestanak rada kompanije u nekim drugim državama plijenila. U Crnoj Gori ih zakon štiti i dok se regulisanje ove oblasti ne primijeni, propuste države plaćaće građani.

Preživljavanje

Ekonomija Crne Gore se u godinama nakon obnove nezavisnosti suočila sa različitim makroekonomskim trendovima, ali i strukturnim promjenama unutar samog sistema javnih finansija na osnovu kojih se ne mogu utvrditi zakonitosti koje bi pojednostavile davanje prognoza. 

Dnevne novineDrastične promjene, od dvocifrene stope ekonomskog rasta do negativnog trenda za samo dvije godine, a zatim nestabilni izgledi i konstantna izloženost recesiji stvorile su klimu u kojoj je sve teže predviđati buduća kretanja. Jedini zaključak koji je nakon višegodišnjeg presjeka pozitivnih i negativnih uticaja moguće izvesti je da se crnogorska privreda i sistem javnih finansija lakše prilagođavaju pogoršanim uslovima, nego što ih se oslobađaju. Sama prilagodljivost je često smatrana poželjnom osobinom, međutim, u ekonomiji, njeno prisustvo nepovoljno utiče na inovativnost od koje zavisi rast.

Drugim riječima, kao i svako biće koje se miri sa činjenicama i energiju usmjerava na prilagođavanje lošim uslovima umjesto na njihovo eliminisanje, tako i države postaju pasivni borci za puko preživljavanje. Cilj dominantnog broja crnogorskih kompanija je da ne posluju sa gubitkom, makar to značilo da čak i duže vrijeme budu “na nuli”, korisnici budžetskih sredstava prije svega priželjkuju da im u narednoj godini primanja ne budu dodatno smanjena, banke reprogramiraju kredite, samo da dinamika otplate ne bi predstavljala prijetnju po njihovo poslovanje, a država se miri sa nenaplativošću poreskog duga, najavljujući intenzivniju borbu protiv te pojave u narednom periodu.

Kraj godine i vrijeme za davanje prognoza otvaraju pitanje u kom smjeru će se kretati crnogorska ekonomija. Subjektu koji daje prognoze ide u prilog veliki broj informacija, međutim, kada je riječ o crnogorskoj privredi, količina podataka kojom se raspolaže nije presudna, jer se većina svodi na djelovanje sa istim ciljem – samo da ne bude gore.

Nacrt trećeg zaredom izuzetno restriktivnog budžeta doprinosi ovakvom stanju, a prognoze rasta od dva do tri odsto nikoga ne ohrabruju. Iako realnih izgleda za neke konkretnije pomake ima vrlo malo, pesimizam je uočljiv i tamo gdje ne bi imalo razloga da ga bude. Ma koliko paradoksalno zvučalo i ma kakve negativne posljedice moglo izazvati, povećanje javnog duga jedino je što je uticalo da se zbog povećanih rashoda za autop-put povećaju planirani prihodi na drugoj strani i da se, umjesto daljeg zaduživanja više razmišlja o drugim načinima finansiranja. Sve to sa jednim ciljem – da se bude “na nuli”.

Nepriznavanje problema

Ideju izlaska iz ekonomske krize većina zemalja zamijenila je prilagođavanjem njenim posljedicama, pa je zbog povećanja javnog duga i rasta deficita akcenat na njihovom zadržavanju na nivou za koji se gornja granica vremenom podiže. 

Dnevne novineSvjesna činjenice da kriza postaje trajno stanje većina zemalja pribjegava suzbijanju, ali ne i iskorjenjivanju pojava koje rezultiraju recesijom i rastom nezaposlenosti.

Zemlja u kojoj se problem javnog duga, koji je uveliko prešao iznos cjelokupnog bruto domaćeg proizvoda, pokušao riješiti na način koji je do tada bio poznat samo u teoriji je Japan, gdje su, nakon reizbora Šinza Abea na funkciju premijera krajem 2012. godine preduzete radikalne mjere kojima se ta zemlja pokušavala izvući iz finansijskog haosa.

Pristup, koji je po njemu nazvan abenomija, utemeljen na pospješivanju inflatornog rasta, naišao je na odobravanje širom svijeta. Međutim, svjetske medije ove sedmice obilježili su naslovi koji su, bilo u upitnom ili izričnom obliku, ukazivali na neuspjeh abenomije.

Radikalne mjere nijesu dale rezultate, jer intervenciju države nije pratio rast inovativnosti. Ovo važi u bilo kom društvu, u svakom vremenu, koje god mjere bile preduzete. Podjednako se odnosi i na sve subjekte koji kao podsticaj koriste državni kapital, bilo da je riječ onom neophodnom za oporavak nacionalne ekonomije ili za stimulisanje malih preduzeća.

Ako Japan, čije društvo je prepoznato kao natprosječno inovativno, nije u stanju da se onim što stvara izbori protiv povećanja nezaposlenosti i usporavanja ekonomskog rasta, pitanje je čemu se mogu nadati ona društva koja su na globalnoj listi znatno ispod prosjeka, među kojima je i crnogorsko.

Prognoze ekonomskog rasta u 2015. godini za Crnu Goru variraju između tri i 3,5 odsto, a uzmu li se u obzir faktori koji uslovljavaju oporavak, očekivanja su i više nego optimistična. Previše ohrabrujuća su i objašnjenja negativnih pojava koje se sada uočavaju u crnogorskoj ekonomiji, a koja su prijetnja sistemu javnih finansija.

Povrh svega je i stalna potreba da se svaki problem maskira, da se priča o njemu ublaži i da se pozove na brojku koja u statističkim podacima najljepše izgleda. Inovativno japansko društvo gubi bitku protiv prezaduženosti, jer borba koju je odabrao za “liječenje” ekonomije nije dovoljno efikasna. No, Abe je ipak priznao ne samo postojanje problema, već i svojim građanima objasnio kolike su njegove razmjere.

Činioci i proizvodi

Prezasićenost pričom o auto-putu u crnogorskoj javnosti prisutna je već godinama, budući da bi optimizam splasnuo kad god bi se ispostavilo da nam je neko ili da smo sami sebi davali lažnu nadu.

Dnevne novineApstraktnost ove teme iščezla je nakon pojavljivanja brojki u ugovoru o kreditu i u nacrtu budžeta za 2015. godinu. Brojke su, kako to i učine svakog puta, podijelile crnogorsku javnost, pri čemu su se izdvojile grupe protivnika i podržavalaca ideje o gradnji auto-puta, koje kroz ovu temu pokušavaju da kanališu sve one njima odavno ili odnedavno svojstvene ideje.

Dežurni kritičari društveno-političke svakodnevice odmah su nastupili sa protivljenjem prije nego što je mnoštvo detalja koje pominju uopšte odabrano, uvršteno u planove ili usvojeno. Tako su se, na osnovu nasumično izabranih i loše protumačenih detalja iz ove priče pojavile projekcije dugovima iscrpljene Crne Gore, kojoj, u stanju bankrota, Kinezi otimaju prirodna bogatstva i kojoj su prijetnja po suverenitet.

S druge strane, profesionalni i amaterski autori hvalospjeva najavljenih poteza Vlade, već slave još nezapočetu izgradnju najvećeg kapitalnog projekta u državi. Interesantno je kako se u crnogorskoj javnosti iz brojčanih podataka uvijek izvuku nebrojčani zaključci koji nijesu vezani ni za količinu, ni za mjeru.

Najmanje osvrta bilo je na megalomaniju koja prati cijelu priču. Zahtjevan teren i preskupa izgradnja možda i ne bi predstavljali problem kada bi se javnosti uspio približiti razlog zbog kojeg je auto-put Bar-Boljare prioritet u odnosu na Jadransko-jonski put. Na stranu što su stavovi zvaničnog Brisela, u čijem interesu je evropsko umrežavanje, jasni po ovom pitanju, autoput kojem je u Crnoj Gori dat prioritet barsku luku ne povezuje ni sa kakvom industrijskom cjelinom koja teži izvozu.

Razlike između Crne Gore i Kine su brojčano nemjerljive, međutim, neki od primjera bi bili primjenljivi. Kina je ekonomski rast tokom protekle decenije generisala zahvaljujući infrastrukturnim projektima koji su omogućili brži i jednostavniji transport iz “fabrike svijeta” do udaljenih luka.

Auto-put Bar-Boljare bio bi idealan način za povezivanje sa izvoznom lukom. Povezivalo bi se da se izvozi, izvozilo bi se da se proizvodi, a proizvodilo bi se da ima gdje. Nakon završene gradnje auto-puta možda i (ne) bude.

Nepripremljenost koja skupo košta

Dva su pitanja u Crnoj Gori koja se svake godine počnu postavljati u ovo vrijeme – “gdje proslaviti novogodišnje praznike” i “koliki je budžet za narednu godinu”. Iako se sagledaju sa dva potpuno različita aspekta, i pored toga što se jedno posmatra više kao stvar izbora, a drugo isključivo kao sticaj okolnosti, oba se završavaju jednim, za crnogorske razgovore tipičnim – a o’kle?

Dnevne novineU pitanju koje u sebi sadrži ne samo elemente retoričkog, već i nepoznate u složenom matematičkom izrazu sadržana je sva suština crnogorskog odnosa prema novcu – početnoj nepripremljenosti za sve što se najavljuje, a koje rezultira brzim privikavanjem na ono što uslijedi. Budžet Crne Gore za 2015. biće veći od ovogodišnjeg, dok će se godišnje zaduženje više nego udvostručiti.

Da nijesmo svjesni postojećeg stanja u javnim finansijama i onih ekonomskih parametara koji su dio svakodnevice stanovnika naše zemlje, možda bismo se i mogli zavarati da je nešto krenulo nabolje. No, u jednom danu iskritikovala su nas dva veoma uticajna subjekta sa globalne scene.

Prvo je Međunarodni monetarni fond poručio da je zbog povećanja javnog duga, uslovljenog gradnjom auto-puta neophodno pripremiti mjere protivteže, u cilju ograničavanja rizika. Drugim riječima, treba da prikupimo mnogo više sredstava nego do sada, jer ćemo potrošiti više nego ikada.

Zatim je Evropska komisija snizila procjene rasta bruto domaćeg proizvoda za ovu i narednu godinu. U jesenjim prognozama rasta navodi se da bi situacija mogla da se poboljša tek 2016. godine. U prevodu – u 2015. nema previše mjesta za optimizam. Da li je i iz kojih izvora zaista moguće povećati budžetske prihode čak za četvrtinu, za koliko se i najavljuje, znaćemo iduće godine u ovo vrijeme.

Ostaje da se nadamo odličnoj turističkoj sezoni, tj. da će većina onih koji već sada planiraju ljetnji odmor izabrati Crnu Goru kao destinaciju. Olakšavajuća okolnost je što se u nekim društvima planovi prave na vrijeme, pa se prema njima možemo ravnati. Na dobitku ćemo biti tek kada budemo razmišljali toliko unaprijed da se više ne susretnemo sa ad-hoc uvođenjem mjera protivteže.

Rulet ruske rublje

Na mogućnostima obaranja vrijednosti nacionalne valute počivaju finansijski sistemi Sjedinjenih Američkih Država, Japana i brojnih drugih zemalja koje su uvidjele korist od ovakve taktike, a od početka izbijanja ukrajinske krize, Rusija je ovog proljeća na nešto drugačiji način odlučila da stimuliše domaću privredu.

rublja perper-zonaOtkako je na poluostrvu Krim ruska valuta postala zvanično sredsto plaćanja, u Centralnoj banci Rusije su uvjeravali da je monetarni sistem stabilan, te da ni unutrašnja ni vanjska pomijeranja neće uticati da stopa inflacije u ovoj godini bude veća od pet odsto. Prognoze su u međuvremenu revidirane na 7,5 odsto, što je izazvalo zabrinutost u ruskoj javnosti, ali i na svjetskim tržištima na kojima signali iz, po površini najveće zemlje na svijetu utiču na odluke ulagača i cijene berzanskih roba.

Vrijednost ruske rublje snižena je krajem prošle sedmice na rekordno nizak nivo u odnosu na evropsku i američku valtu, pod uticajem mjera ekonomskih sankcija. Euro se na valutnim tržištima na kraju sedmice mijenjao za 53,08 rubalja, pri čemu je po prvi put u istoriji još u petak po otvaranju tržišta premašen prag od 53 rublje za euro, koji je označavao psihološki važnu granicu sa aspekta korisnika ove valute.

Rekordno nizak kurs ruske valute i prema američkoj, uočen je još u četvrtak, pa se jedan dolar mijenjao za 41,96 rubalja, da bi se, usljed velikog broja onih koji ipak vjeruju da je riječ samo o šansi za kupovinu rublje, nakon naglog porasta tražnje ubrzo stabilizovao dostizanjem vrijednosti od 41,9 rubalja za dolar. Pad vrijednosti rublje u odnosu na zapadne valute koji je ubrzan od početka ovog mjeseca, praćen je naglim rastom stope inflacije, usljed čega ruske finansijske vlasti strahuju od smanjenja potrošnje.

Umjesto da pogoduje izvozu, pad vrijednosti rublje otvorio je put izlasku kapitala i uzročno-posljedičnoj vezi ovih dviju pojava, pa su procjene da bi ovogodišnji odliv novca iz Rusije mogao dostići čak 100 milijardi dolara, a premaši li i taj iznos, vrijednost rublje mogla bi biti dodatno smanjena.

Međutim, kurs domaće valute i stopa inflacije nijesu najveća prijetnja po rusku ekonomiju. Nagli pad cijena nafte na svjetskim tržištima ono je što najviše zabrinjava ruske zvaničnike, budući da se prihodima od trgovine ovm energentom ostvaruje polovina ruskog godišnjeg budžeta.

Postoji nekoliko razloga zbog kojih cijene nafte na svjetskim tržištima nemaju izgleda za skoriji rast, naročito ne da uskoro premaše iznos od 120 dolara za barel, koji bi pogodovao ruskom izvozu. Prije svega, američke zalihe nafte i proizvodnja gasa iz škriljaca uslovljavaju da svjetska ponuda energenata bude na tom nivou da cijene neko vrijeme mogu samo ići ka nižim.

Takođe članice Organizace zemalja izvoznica nafte – OPEC mogu računati na dobru zaradu od proizvodnje čak i ako se cijena na londonskom tržištu spusti na 80 dolara za barel sa sadašnjih nešto više od 86 dolara. Jedan od razloga zbog kojih ne se očekuje skoriji nagli rast cijena nafte je i situacija u štednom iscrpljenim zemljama eurozone i njihova mogućnost da energente koji su neophodni pokretači industrije kupuju isključivo po sadašnjim uslovima.

Za svjetsku privredu ovo bi i moglo predstavljati novi zamah, dok je, sa druge strane, Rusija na najizraženijem gubitku. Ono u čemu ta zemlja može naći oslonac svakako su ogromne novčane rezerve koje su već sada dovoljne da finansiraju javne rashode tokom narednih 20 mjeseci.

Olakšavajuća okolnost za Rusiju je što, za razliku od Kine i Japana, nije primijenila neodgovarajuće trendove viđene u zapadnim privredama koji su dugoročno ostavili negativan efekat, poput prekomjernog zaduživanja – konkretno, ruski javni dug iznosi tek oko 13 odsto BDP-a. Međutim, Rusija je u prilici, ali zasad ne i sasvim odlučna da pad kursa rublje zaustavi na način kojem bi SAD i te kako bile sklone.

Ruska centralna banka do sada je potrošila sredsta vrijedna više od 16 milijardi dolara da zaustavi pad kursa rublje. Krene li i sa jednim narednim korakom vještačkog intervenisanja, poput onih svojstvenih američkim Federalnim rezervama, svrstaće se na listu zemalja koje samo prolongiraju sopstveni krah. Od upravljanja kursom rublje sada zavisi sve.

Nagrada teoriji koja nema praksu

Reakcije šire javnosti na vijest o ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za ekonomiju odavno nijesu sadržale toliko harmoničnog odobravanja, čineći da se među poznavaocima ove oblasti čuju komentari sa jednakim oduševljenjem poput onog koje je odjeknulo nakon što je saopšteno da priznanje za doprinos miru Švedska kraljevska akademija dodjeljuje Malali Jusufazaj.

nobelova nagrada perperzonaOvogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju je francuski profesor Žan Tirol, a među njegovim kolegama koji su na Twitteru komentarisali odluku Nobelovog komiteta preovladavale su pohvale na račun njegovog karaktera.

Prema riječima onih koji ga dobro poznaju, Žan Tirol je dobra osoba, učtiv, obrazovan i spreman na saradnju. No, slično tvrde i oni za koje ne postoji velika vjerovatnoća da su prije mogli pronići u njegov karakter nego u suštinu njegovog rada. Zašto je osvrt na poruku koju šalje nagrađeni Tirolov rad, čak i među ekonomistima stavljen u drugi plan pitanje je na koje će odgovor istovremeno obuhvatiti i postojeće prilike na tržištima širom svijeta.

Odgovor na ovo pitanje dijelom je sadržan u dokumentu na 54 strane obrazloženja nagrađenog Tirolovog rada objavljenog na sajtu nobelprize.org. Drugi dio odgovora nalazi se u izgubljenoj bici sa nesavršenom konkurencijom. Svijet se doslovno pomirio s monopolima do te mjere da ga više niko, pa ni Tirol ne mogu uvjeriti da je regulisanje moguće.

Ovaj francuski ekonomista, koji je nesumnjivo još mnogo ranije najbolje objasnio koliki zapravo uvid regulator ima u troškove firmi i šta se prilikom sklapanja ugovora može predvidjeti nije toliko često konsultovan prilikom objašnjavanja društveno-ekonomskih procesa, jer ovoj tematici pristupa više matematički nego desktiptivno – onako kako će jednostavnije doći do objašnjenja, koje, međutim, neće biti namijenjeno laičkoj javnosti.

Za razliku od prošlogodišnjih Nobelovaca, Tirol ne insistira na jednostavnosti, već na temeljnom objašnjenju onoga što za teoriju smatra relevantnim. No, što je sa praksom? Tirolovo ime upamtili su svi koji su dublje proučavali regulaciju tržišta, svrstavajući ga među one naučnike koji su zagovarali da se za različite privredne grane primjenjuju posebne mjere kontrole.

Ovakav odnos prema tržištu već je postojao, no imao je više socio-ekonomsku ili pravnu dimenziju, dok je Tirol obrazlažući potrebu za prilagođavanjem mjera primijenio matemtičku formulu. Ukoliko se posmatraju načini na koje je ova oblast ranije bila regulisala, pri činjenici da je riječ o ugovornim odnosima u kojima strane imaju asimetrične informacije o troškovima, ovakav princip je revolucioaran.

Ovdje se otvara i pitanje zašto postoji izuzetno mali broj ekonomista koji proučavaju tržišna kretanja, uzevši u obzir da su monopoli i kartelizacija neki od najvećih problema dnašnnjice, te jedni od vodećih uzroka nejednakosti među društvenim slojevima i njenog produbljivanja.

Nedovoljno je interesvoanje i za regulisanje oblasti javnih nabavki, odnosno utvrđivanja pravila za redefinisanje ugovora u slučajevima kada regulator i monopolista sklapaju javno-privatna partnerstva, u koja nijedan drugi ponuđač nema kapacitete da se umiješa, a koji, kako vrijeme prolazi, imaju sve veće potrebe za odstupanja od pridržavanja načelnog dogovra.

Tirol je objasnio zašto unaprijed ostavljena mogućnost redefinisanjaa ugovora ujedno predstavlja preventivno rješenje problema koji se pojavljuje u slučaju nepoštovanja rokova ili prekida lanca snabdjevanja, kao i u slučajevima kada se utvrdi da su ugovorne strane na razlčite načine predviđale marginalne troškove troškove.

Ipak, ako se uzme u obzir koliki je na globalnom planu broj društava u kojima postoje problemi u ovoj oblasti, koliki je nedostatak regulative i kakve sve rupe u zakonu monopolisti najčešće koriste, kao i to kolika bi istovremeno bila korist od primjene Tirolovih načela, može se uvidjeti kako na mikro i makro planu izostaje želja za borbom protiv udruživanja krupnih igrača na štetu pojedinca.

Nobelova nagrada ovdje je samo utješno priznanje za rad koji će samo stručnoj javnosti biti interesantan za dalje proučavanje, ali čiju primjenu će jako malo društava zaista željeti.

Kao kakao

Širenje virusa ebole i zabrinjavajući broj njime izazvanih smrtnih slučajeva od sredine ove godine jedan je od najvećih razloga za zabrinutost međunarodne javnosti, a kada je riječ o svjetskom tržištu, jedna od ključnih pojava koja nastaje kao rezultat ovakvog stanja je nagli rast cijene kakaa.

kakao - perperzonaKakaom se na robnim berzama tokom protekle dvije sedmice trgovalo po najvišim cijenama od početka 2011. godine, koje su se u međuvremenu nekoliko puta nakratko stabilizovale nakon što bi bile objavljene informacije o dovoljnim zalihama za ovogodišnji nivo proizvodnje.

Međutim, procjene su da bi, ukoliko virus ebole bude nastavio da se sadašnjom dinamikom širi zapadnoafričkim zemljama, oko dvije trećine svjetske proizvodnje kakaa mogle biti odsječene od globalnog tržišta.

Učesnici na robnim berzama već su uočili uticaj ove pojave na rastuće interesovanje za kupovinom fjučers-ugovora na kakao, zbog pretpostavke da bi cijena za nekoliko mjeseci mogla biti višestruko veća.

U dvijema zemljama koje su pogođene ovom epidemijom, Liberiji i Gvineji, proizvodi se oko šezdeset odsto svjetskog kakaa. Iako do sada nije bilo potvrđenih slučajeva zaraze ebolom u Gani i Obali Slonovače, vlasti u tim zemljama preduzele su preventivne mjere.

Obala Slonovače još u avgustu je zatvorila kopnene granice sa Liberijom i Gvinejom, kako bi spriječila širenje bolesti na svojoj teritoriji. U slučaju da dođe do blokade izvoza kakaa, cijena ove berzanske robe bi, ukoliko se ne pronađu drugi, isplativi kanali, za vrlo kratko vrijeme mogla biti udvostručena.

Osim što postoji prijetnja od daljeg širenja virusa koji, prije svega, odnosi ljudske živote, postoji i velika opasnost od ugrožavanja sredstava za život onog stanovništva kojem je proizvodnja kakaa glavni izvor prihoda.

Ukoliko se smrtonosni virus bude prošio na Obalu Slonovače, postoji velika mogućnost da se ne bi zaustavio pred prilično loše obezbijeđenim granicama Gane, čime bi od svijeta bila odsječena dva svjetska proizvođača kakaa koji snabdijevaju globalno tržište sa 38, odnosno 21 odsto zaliha ove biljke namijenjene prehrambenoj industriji, prije svega u proizvodnji čokolade.

Berzansku cijenu kakaa još uvijek diktiraju odnos ponude i tražnje učesnika na tržištu koji su, prepoznavši mogućnost oštrog rasta, pohrlili da obezbijede svoje portfolije, što potvrđuju cjenovne oscilacije koje su se mogle uočiti tokom prošle sedmice.

Budući da se berba kakaa na različitim područjima odvija u nejednakim vremenskim periodima i da je uslovljena meteorološkim prilikama, na odluke ulagača još uvijek u mnogo većoj mjeri utiču podaci o zalihama, nego informacije o širenju ebole, međutim, ubrzo bi moglo doći do obrnutog trenda.

Širenje ebole već daje naznake razornog efekta po privrede Obale Slonovače i Gane, gdje se kakao uzgaja na milionima mailh parcela, čije plodove do obale transportuje veliki broj vozača. Zbog putnih ograničenja i preventivnog boravka u karantinu iz poljoprivreda ovih dviju zemalja svakodnevno bi iz lanca proizvodnje mogle biti izolovane na desetine hiljada učesnika.

Obala Slonovače i Gana, sa populacijama nešto većim od 20, odsnosno 26 miliona, osim od širenja zaraze strahuju i od potpune ekonomske katastrofe u slučaju presijecanja lanca trgovine privreda u kojima se proizvodnja odvija za potrebe izvoza.

Kada je riječ o ovogodišnjoj svjetskoj proizvodnji ključnog sastojka čokolade, stvoren je višak u odnosu na nivo zaliha koji je tokom prethodnih nekoliko godina zadovoljavao globalnu tražnju, no nalazi se pod prijetnjom obustave izvoza iz vodećih proizvođača.

Izvoz iz Obale Slonovače zbog građanskog rata bio prekinut od oktobra 2010. do februara 2011. godine, zbog čega je cijena kakaa na svjetskom tržištu dostigla najviši iznos od kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka, a kojoj se ovih dana ponovo približava.

Jedini u rangu sa Ganom svjetski proizvođač ove biljke je Indonezija, dok ostale zemlje proizvode tek trećinu ili manje njenih godišnjih zaliha, zbog čega je, usljed nemogućnosti da se nadoknadi globalna tražnja za ovim sastojkom, malo šta bi na tržištu kapitala u narednim mjesecima moglo osigurati zaradu kao kakao.

Apple u irskom poreskom raju

Evropska komisija pokrenula je prošle sedmice detaljnu istragu tokom koje će nastojati da utvrdi da li su Irska, Luksemburg i Holandija omogućile posebne poreske olakšice međunarodnim korporacijama.

Irska - porezi - perperzonaTehnološka kompanija Apple, američki lanac kafića Starbucks i finansijski ogranak italijanskog automobilskog proizvođača Fiat terete se da su sa vlastima ovih zemalja sklapale protivzakonite ugovore u cilju dobijanja državne pomoći, a ukoliko se navodi pokažu tačnima, kompanije će biti primorane na ogromne izdatke kako bi nadoknadile zaostala plaćanja.

U fokusu su posebno dva sporazuma kompanije Apple i poreskih vlasti Irske, sklopljeni 1991. i 2007. godine. U slučaju Applea ispituje se i način na koji poreska uprava neke zemlje može uticati na praksu kompanije i kakva su poreska prava koja neke multinacionalne kompanije koriste za potrebe finansijskog planiranja.

Evropska komisija navodi da je u primjeni poreske politike Irska napravila ustupak Appleu u odnosu na druge kompanije koje posluju u toj zemlji. Komisija je uočila da je poreska osnovica na kojoj se temelji sporazum Applea i irskih vlasti iz 1991. godine određena na osnovu dogovora i bez konkretnih razloga koji bi opravdali podršku odluci o njegovom sklapanju.

Ovaj sporazum primjenjivan je 15 godina, tokom kojih se smatra da je prekršena zabrana popuštanja kompanijama kako bi se tržište jedne zemlje učinilo konkurentnijim u odnosu na druge članice Evropske unije.

Među razvijenim zemljama Irska ima najnižu stopu korporativne takse od svega 12,5 odsto, što je oko trostruko niža stopa u odnosu na većinu država članica, a posebno primamljiva za kompanije iz Sjedinjenih Američkih Država gdje iznosi 35 odsto.

Dok jedan dio javnosti to posmatra kao nedostatak, a drugi ipak kao prednost što države mogu samostalno odlučivati o jednom od najvažnijih pitanja u oblasti finansija, EU nema zajedničku poresku politiku i u nadležnosti njenih institucija nije određivanje visine bilo koje vrste poreskih stopa, niti zabrana njihovog snižavanja na bilo koji nivo.

Jedino što EU zabranjuje jeste nuđenje posebnih olakšica u cilju povećanja konkurentnosti i privlačenja svjetskih kompanija da posluju upravo na njihovoj teritoriji. U slučaju Irske i Applea predmet spora su i nedosljednosti prilikom određivanja transfernih cijena, odnosno komercijalnih transakcija između različitih kompanija u okviru iste grupe.

Evropska komisija je procijenila da primjena poreske politike u Irskoj na kompaniju Apple uključuje i omogućavanje državne pomoći, sumnjajući u njenu usklađenost sa unutrašnjim tržištem, što je i dovelo do pokretanja istrage.

Irskoj je dat rok od mjesec dana da Komisiji dostavi informacije neophodne za procjenu ukupnog iznosa olakšica datih Appleu, a pretpostavlja se da bi, u slučaju da se dokaže krivica, ovaj tehnološki gigant mogao platiti kaznu veću od milijardu dolara.

Istraga po ovom osnovu otvorena je i u slučaju poslovanja Starbucksa u Holandiji i Fiata u Luksemburgu, no slučaj Applea i Irske imao je najveći odjek u javnosti, kako zbog vremena odvijanja ovih aktivnosti, tako i zbog iznosa koji se navodno duguje po osnovu poreza.

Značaj koji kompanija sa logom jabuke ima za Irsku, posebno za grad Kork čijih se 4.000 stanovnika tu zaposlilo, a djelovima grada podarena infrastruktura budućnosti gotovo da je nemjerljiv.

Kork je primjer onoga zbog čega se male zemlje odlučuju da budu poreski raj za multinacionalne korporacije kojima mogu biti zanimljive sve dok samostalno odlučuju o prednostima koje će isticati kako bi se one odlučile za poslovanje upravo unutar njihovih granica.

Bez obzira na rasplet situacije između EK sa jedne i Applea i Irske sa druge strane, ova, ali i druge tehnološke kompanije će se, zbog specifičnosti poslovanja i potrebe da im na raspolaganju za istraživanje i razvoj ostaje što više novca uvijek odlučivati za one zemlje u kojima je poreska stopa višestruko niža od američke.

Nedavno su se i neke od balkanskih zemalja počele pominjati u ovoj ulozi, a s obzirom na vrlo kratko vrijeme u kojem bi se neka od IT kompanija mogla predomisliti na vladama zemalja regiona je da im ponude one uslove koje im se ne bi isplatilo odbiti.

Cijena katalonske nezavisnosti

Nakon što se svijet suočio sa nastojanjima, za sada ipak nedovoljnog dijela škotskih građana da obnove nezavisnost od Velike Britanije, premijer Katalonije Artur Mas potpisao je dekret o raspisivanju referenduma za 9. novembar. 

katalonija perperzonaTežnja ka nezavisnoj Kataloniji jedan je od najprepoznatljivijih indipendentističkih pokreta u današnjoj Evropi, koji je naročito došao do izražaja u godinama ekonomske krize, kada je Španija bila jedna od četiri evropske zemlje koje su utonule u najdublju recesiju i koja se od nje najsporije oporavljala.

Katalonska prijestonica Barselona u vrhu je liste kako najposjećenijih evropskih gradova, odmah iza Pariza i Londona, tako i po nivou stranih investicija, što je uslovilo da prema bruto domaćem proizvodu gradova bude četvrta u Evropskoj uniji i 35. u svijetu.

Bogata turistička ponuda Barselone, ulaganja tehnoloških kompanija koje su ovaj grad prepoznale kao jedan od najpogodnijih u Evropi za razvoj IT projekata, drugi u svijetu, kako po vrijednosti, tako i po prihodima istoimeni fudbalski klub, uz snažan energetski sektor i sveobuhvatnu prehrambenu industriju samo su dio oslonca jakoj ekonomiji Katalonije koja siromašnim djelovima Španije godišnje pomogne sa 16 milijardi eura.

Ovakav način raspodjele prihoda uslovio je da u avgustu ove godine katalonske vlasti zatraže od Madrida pravedniju raspodjelu dohotka, budući da zbog izdataka namijenjenih drugima, izostaju ulaganja u obnovu i osavremenjivanje rada katalonskih škola, bolnica i infrastrukture.

Relativno visoke poreske stope, naročito u sektoru nekretnina i kod korporativnih taksa uslovljene su odlukama centralnih španiskih vlasti, zbog čega poslovanje u Kataloniji ostaje isplativo samo za međunarodne korporacije, a vrlo rijetko za ulaganja onih koji traže biznis zonu iz koje će svoje poslovanje granati ka ostatku Evrope.

Nepostojanje samostalnosti u vođenju fiskalne politike ključni je razlog nezadovoljstva radom i odnosom španskih vlasti. Katalonija, u kojoj živi nešto više od sedam i po miliona stanovnika, Španiji, sa ukupnom populacijom od 47,4 miliona obezbijedi oko četvrtinu BDP-a i više od četvrtine ukupnog izvoza.

Iako je odluka o preraspodjeli novca dijelom uslovljena ranijim greškama u procjeni španske vlade, ni zvanični Madrid nema potpuno odriješene ruke u donošenju odluka o izmjenama poreskih stopa ili javne potrošnje, budući da je svaki njegov potez pod budnim okom Brisela.

Zvaničnici Evropske unije, a naročito Evropske centralne banke, već godinama unazad pokušavaju da pronađu rješenje za problem španskog deficita, čineći da se cjelokupna politika evropskih institucija prema nekim pitanjima promijeni, kao što je bio slučaj sa dopuštanjem da se španskim bankama kao kolateral ponude različite hartije od vrijednosti, a koja je predstavljala rizik po ukupnu finansijsku sliku eurozone.

Potez je bio namijenjen jednostavnijem kreditiranju španske privrede, međutim, u mnogo većoj mjeri destabilizovao je osjetljivu oblast vezanu za pomoć evropskim bankama, nego što je doprinio španskom oporavku, jer je iznos loših kredita bio isuviše velik da bi se ovakvom odlukom za kratko vrijeme moglo ublažiti stanje.

Evropska ideja o spašavanju banaka je nakon manje od godinu dana u potpunosti potvrdila sve one sumnje da će zemljama članicama nanijeti mnogo više štete nego koristi, a najpogubnije je djelovala na one oblasti koje nijesu bile na najvećem udaru krize, već kojima je promjena pristupa ovoj oblasti predstavljala dodatno čekanje da se kod onih siromašnijih stanje konačno popravi.

Kao i u škotsko-britanskom slučaju, ekonomski pokazatelji govore da je za Kataloniju isplativije da se otcijepi, a za Španiju da do toga ne dođe. Budući da podrška otcjepljenju jeste apsolutna kada je riječ o broju opština, ali ne i prema anketama građana čiji rezultati pokazuju da je broj pristalica nezavisnosti tek u blagoj prednosti, značajno izražena identitetska komponenta jedan je od ključnih katalonskih aduta.

Na primjeru Škotske vidjelo se da je poreskom autonomijom moguće trgovati i da je centralne vlasti uvijek mogu ponuditi ukoliko procijene da im otcjepljenje donosi veću štetu, zbog čega je, čak i potpuno fiskalno nezavisna Katalonija u sastavu Španije ono što ne samo Madrid, već i Brisel žele da sačuvaju.

Pobjeda, 29. IX 2014.

Kraljevstva koja nikada ne gube

Referendum o nezavisnosti Škotske, na kojem se većina njenih građana izjasnila da želi da ostane u sastavu Velike Britanije, kao i neizvjesnost koja se odnosila na rezultat sve do narednog jutra u kojem je saopšten, na različite načine propraćeni su širom Evrope, ali i svijeta.

spanija velika britanija - perperzonaIshod referenduma za većinu zvaničnika zapadnih zemalja bio je povod da, kako su i rekli, odahnu, najviše zbog toga jer bi svaka dezintegracija Evropske unije označila početak njenog vidljivog kraha. Škotska bi bila prvi u istoriji dio teritorije EU nad kojim bi se jednom istaknuta zastava sa dvanaest zvjezdica prestala vioriti.

Iako su prognoze dalje evropske budućnosti Škotske bile oprečne, naročito među zagovornicima i protivnicima ideje o nezavisnosti, uz neprestano pozivanje na članove 48 i 49 Ugovora o EU, 28-člana nadnacionalna zajednica ostala je u punom sastavu, najviše na sreću novog rukovodstva koje će od 1. novembra predsjedavati njenim institucijama, čiji uticaj sve više blijedi.

Tržišta su ovoga puta odreagovala potpuno suprotno od onoga što se, otkako su stvorene tenzije između Londona i Brisela moglo vidjeti. Umjesto da, shodno pozitivnim i negativnim trendovima na jednoj ili drugoj strani, dolazi do rasta funte i pada eura i obrnuto, skok su zabilježile obje valute.

Euro je učvrstio poziciju na valutnom tržištu nakon što je utvrđeno da će granice EU, barem neko vrijeme, ostati postojane. U osvrtima na želje građana Škotske preovladavalo je vjerovanje da im je članstvo u EU bitnije od zajednice sa Londonom, prije svega zbog tržišta na kojem se, bilo kao 41 godinu postojeća ili iznova primljena članica mogu bolje pozicionirati nego na britanskom.

Tačnost ove tvrdnje mogla bi biti demantovana nacionalnim zanosom onih birača kojima je, nakon 307 godina u Ujedinjenom Kraljevstvu san o svakoj vrsti slobode bio vrijedniji od svih onih podataka o izvozu, budžetu ili trgovini.

Presjek ovakvih želja bacio je svijetlo na strahove jedne, naizgled jako hrabre nacije – od nepoznatog, neizvjesnog, od izopštenosti kakva se samo na ostrvu može imati. Unija sa Londonom ili Briselom za sada se čini manje rizičnom od brojnih reformskih koraka koje osamostaljena država treba da sprovede.

Vijest o ostanku Škotske u UK dodatno je osnažila kurs funte čija je vrijednost rasla tokom referendumskog dana, upravo zahvaljujući očekivanju velikog broja ulagača da neće doći do otcjepljenja, što je uslovilo rast tražnje.

Situaciji vezanoj i za euro i za funtu pogodovala je činjenica da se glasanje održalo tokom radnog dana, kada tržišta nijesu mirovala, niti se moralo čekati njihovo otvaranje da bi nesigurnosti bile tek tada uklonjene.

Kada je riječ o akcijama kompanija, pored britanskih na posebnom dobitku bile su španske, upravo zahvaljujući signalu iz Škotske koji nije pogodovao građanima Katalonije koji takođe zagovaraju otcjepljenje.

Na britanskoj i španskoj berzi došlo je do povećanja obima trgovine do najvišeg nivoa od marta ove godine. Ekonomski rizik Velike Britanije smanjen je zahvaljujući otklanjanju neizvjesnosti koja odvraća čak i one na rizik najspremnije investitore.

Slično je i sa Španijom, koja je tek u prethodnom kvartalu počela da pokazuje prve vidljivije signale oporavka. No, iako postojeća politička situacija obezbjeđuje stabilnost Britaniji i Španiji, prolongiranje ovakvog statusa ide na štetu i Škotskoj i Kataloniji koje u budžete zajednica po osnovu poreza prinesu za oko tri do pet odsto više sredstava nego što im se dodijeli kroz plan javne potrošnje.

Stoga, ovdje nije riječ samo o kursevima dviju valuta, koji bi se već sredinom ove sedmice mogli vratiti na nivo s početka mjeseca, već o jačanju cjeline na osnovu dijela ekonomija kojima je obećan veći stepen finansijske samostalnosti.

Britanski premijer Dejvid Kameron još tokom kampanje najavio je da će Škotskoj omogućiti veći stepen samostalnosti u upravljanju poreskim prihodima.

Međutim, u ovakvom sistemu decentralizacija bi u mnogo većoj mjeri omogućila povećanje stope rasta na nivou cijele Britanije, a time i dalje dugoročno jačanje valute, jer već sama po sebi označava reformu u kojoj mehanizmi kontrole imaju jasniji uvid u budžetsku i poresku sliku.

Pobjeda, 22. septembar 2014.

Druga strana naftnog haosa

Kada je u drugoj polovini juna cijena barela nafte dostigla rekordni ovogodišnji iznos, premašivši 115 dolara nakon izbijanja sukoba u Iraku, strahovalo se od poremećaja u nabavci iz te zemlje.

nafta perperzonaIrak je sedmi vodeći svjetski proizvođač nafte sa oko 3,4 miliona barela dnevno, zbog čega bi svako onemogućavanje izvoza štetilo isporuci neophodne količine energenata za funkcionisanje globalne privrede.

Međutim, cijena nafte je danas na najnižem nivou od februara, kada je počela naglo rasti zbog ukrajinske krize, a u trenucima kada je većina učesnika na tržištu projektovala dalji skok došlo je do obrnutog trenda.

Barel nafte na londonskom tržištu danas košta manje od 98 dolara, čime je iznova potvrđeno da zakonitosti na osnovu kojih su se prethodnih godina sa velikom preciznošću mogle vršiti nove prognoze danas znatno manje utiču na formiranje cijene.

Prije svega, i ponuda i potreba za energentima nalaze se na najvišem nivou u istoriji njihove eksploatacije, a to isto važi i za, iako još nedovoljno iskorišćenu, ali ipak bogatu ponudu alternativnih izvora.

Stoga ni dvodnevna obustava rada rafinerija u Iraku, kao ni vazdušni napadi Sjedinjenih Američkih Država na tu zemlju nijesu mogli usloviti dalji rast cijene u uslovima u kojima je, bez obzira na stvarne potrebe, doslo do mnogo veće od očekivane ponude i mnogo manje od planirane tražnje, a sve to praćeno rastom američkog dolara u odnosu na euro, funtu i jen.

U godini u kojoj je prije manje od tri mjeseca izgledalo da bi nova kriza mogla izbiti ukoliko cijene postanu isuviše visoke za normalno funkcionisanje privrede, što je i uslovilo da Njemačka bude prva žrtva takvog trenda, ono što danas zabrinjava prilikom stvaranja dugoročnih prognoza je oštar pad cijene crnog zlata.

Jedan od razloga je nedovoljan izvoz nafte na kinesko tržište – zemlje od čijeg uvoza dominantno zavisi cijena bilo koje berzanske robe, a čiji trend smanjenja rasta direktno pogađa globalnu ekonomiju.

Ovo je bio razlog da krajem prošle sedmice Međunarodna agencija za energetiku revidira prognoze rasta, pa se umjesto predviđenih milion barela dnevno u 2014. i 1,3 miliona barela u 2015. može očekivati dnevna tražnja od najviše 900.000 barela u ovoj i 1,2 miliona u idućoj godini.

Posebno zanimljiv podatak u prošlosedmičnim prognozama IAE je očekivanje povećanja ponude izvan OPEC zemalja, naročito u Sjedinjenim Američkim Državama.

U kombinaciji sa jakim dolarom u kojem iskazana cijena robe postaje skuplja za korisnike drugih valuta, a sve to neposredno nakon obilježavanja godišnjice napada na Svjetski trgovinski centar 11. septembra 2001. godine i govora u kojem je predsjednik Barak Obama predstavio plan ofanzive protiv Islamske države, žarište nove krize može se ovoga puta očekivati na drugoj strani Atlantskog okeana.

Poučene prethodnim tržišnim krahom ka kojem su skliznule dijelom i zbog netaktičnih operacija na Bliskom istoku, SAD su trenutno u najpovlašćenijoj poziciji u odnosu na ostatak svijeta.

Dok se privrede dviju vodećih evropskih zemalja, Njemačke i Francuske, nalaze na pragu recesije, a Velika Britanija strahuje od otcjepljenja Škotske, dok Brisel neumorno staje u odbranu Kijeva, a Moskva uzvraća mnogo oštrijim sankcijama od zapadnih koje su joj upućene, dok kineska ekonomija usporava, a evropski uvoz opada, sve uz najavu obaranja vrijednosti eura skorijim doštampavanjem – na dobitku je jedino dolar.

Iako je teško predvidjeti potencijalne posljedice šireg sukoba u Iraku i Siriji, njihov uticaj na cijenu nafte u vremenu kada su vodeće svjetske ekonomije u ovakvom stanju biće zanemariv.

Mnogo veći uticaj imaće, uprkos ogromnim zalihama, rast izvoza nafte na američko tržište, ali i činjenica da je sjeverna hemisfera na pragu zime, kada prirodno dolazi do povećanja tražnje za energentima.

A dok geopolitičke tenzije rastu, dva rivala na međunarodnoj sceni, SAD i Rusija, u stvari su jedini koji nemaju pretjeranih razloga za brigu, jer ih nivo domaće proizvodnje donekle štiti od negativnih uticaja kojima jednako podliježu njihovi protivnici i saveznici.

Koliko je isplativo kupovati akcije klubova iz Lige šampiona

Da prihodi od zarade fudbalskih klubova nijesu rezervisani samo za njihove vlasnike – mahom oligarhe i tajkune znaju svi oni koji su iskoristili povoljan trenutak da ih kupe, kao i onaj još povoljniji da ih prodaju

Potreba za alternativnim izvorom prihoda navela je brojne poznavaoce fudbala, ali i one koji mnogo manje znaju o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu da početak svake nove sezone doživljavaju i kao vrijeme u kojem će uloženi novac uvišestručiti onoliko koliko bude određeno kladioničarskim kvotama.

Liga sampiona Reuters 300x201 Koliko je isplativo kupovati akcije klubova iz Lige šampionaSvijest o tome da nekada nije racionalno kladiti se na sopstvenog favorita ono je što kod mnogih stvara dilemu, međutim, kladionice nijesu jedino mjesto gdje postoji mogućnost zarade povezana sa omiljenim klubom i njegovim uspjehom.

Mjesto gdje je takođe potrebno nešto znanja, malo rizika i mnogo sreće je berza, a fudbalski klubovi dio su ponude. Kao što većina strastvenih ljubitelja tehnologije ne propušta mogućnost da zaradi trgujući akcijama IT kompanija, upravo zahvaljujući poznavanju prilika u oblasti koju prate, isto to mogu činiti i ljubitelji fudbala.

Međutim, za ostvarivanje zarade u jednoj od najinteresantnijih oblasti za ulaganje, kod ulaganja u fudbalske klubove cijene akcija određuju dvostruki rezultati – u igri i poslovanju.

Dva rezultata

Za razliku od najvećeg broja kompanija koje se kotiraju na berzi, gdje najave novog proizvoda u koji se polažu velike nade nedvosmisleno ukazuju da će uslijediti rast prihoda, rezultat u igri i poslovni rezultat fudbalskog kluba nekada ne moraju ići u istom smjeru, zbog čega ulagači mogu biti obmanuti.

celtic 300x155 Koliko je isplativo kupovati akcije klubova iz Lige šampiona
Celtic – cijena akcija

Prije svega, iako se čini da se već neko vrijeme u fudbalu baš sve vrti oko novca, iako ulaznice za utakmice Lige šampiona iz sezone u sezonu dostižu rekordno visoke iznose, kao i zarada od prodaje sve skupljih dresova i zastava, većina klubova ima ogromne neto gubitke i njihova sudbina je dalje uslovljena spremnošću njihovih bogatih vlasnika na darežljivost kojom će finansirati potrošnju.

Većina fudbalskih klubova je u potpunom privatnom vlasništvu, zbog čega do njihovih akcija nije moguće doći, međutim, neki su dostupni svima, a među njima su Manchester United, Arsenal, Celtic, Birmingham City, Galatasaray, Fenerbahce, Besiktas, AS Roma, Lazio, Juventus, Borussia Dortmund, Ajax, Sporting…

Kretanje cijena

Odluka o kupovanju akcija nekog kluba uslovljena je njihovom cijenom. Stoga je prvo što je, nakon informacije o dostupnosti akcija za javno trgovanje neophodno provjeriti takođe i samu cijenu, ali i njeno istorijsko kretanje.

Bez obzira da li je cijena akcije niska ili visoka, prethodno kretanje daje uvid u njenu promjenjivost, a time i vjerovatnoću da se na njoj zaradi. Primjera radi, ako se akcije nekog kluba koje koštaju između 10 i 20 dolara od početka do kraja prethodne sezone nijesu promijenile više od jedan odsto, odnosno ukoliko razlika između dviju sezona nije veća od tri odsto, ulazak u takvu tržišnu igru se ne isplati ukoliko nije riječ o kupovini velikog broja akcija, jer se, u suprotnom, pokrivaju tek transakcioni troškovi, a ulagač ostaje na nuli.

Ono što je važno znati je da je odluka većine fudbalskih klubova da akcionarima ne isplaćuju dividendu čak i kada ostvare veliku zaradu, jer se najveći dio dodatnih sredstava reinvestira u dalji razvoj. Ukoliko očekujete redovni povrat uloženih sredstava, bolje je na vrijeme odustati od kupovine akcija kluba i potražiti kompanije koje imaju drugačiju poslovnu politiku.

Fanshare

Kao što i se kod kompanija čija cijena akcije iznosi nekoliko stotina ili hiljada dolara većina ulagača odlučuje za kupovinu frakcija koje se odnose na onaj dio akcije koliko je njene novčane protuvrijednosti izdvojeno, tako i znatan broj evropskih klubova koji se kotiraju na berzi omogućava opciju „Fanshare“, doslovno – akcije fanova.

Arsenal Fanshare Koliko je isplativo kupovati akcije klubova iz Lige šampiona

Riječ je o šemama koje omogućavaju pristupačniju kupovinu vlasničkog udjela namijenjenu upravo navijačima koji žele da sa svojim klubom budu povezani i na ovaj način. Budući da klubovi ne isplaćuju dividende, jedina šansa za zaradu novca ostaje kroz mogućnost da se akcije prodaju po većoj cijeni od one po kojoj su kupljene.

Najveći uticaj na cijenu akcija uglavnom imaju glasine o preuzimanju, a najunosnije vrijeme za zaradu je između njihovog pojavljivanja u javnosti i zvaničnog potvrđivanja, odnosno demantovanja. Zato, od kupovine akcija klubova mnogo veću korist imaju kratkoročni špekulanti nego dugoročni investitori, ukoliko nije riječ o većinskim vlasnicima kluba.

Većina IPO-a fudbalskih klubova bila neuspješna

Prvi fudbalski klub koji je izašao na berzu bio je Tottenham Hotspur i to 1983. godine, a zatim je to učinilo još nekoliko desetina vodećih, prvo engleskih, a zatim i ostalih evropskih klubova.

Inicijalne javne ponude čak i najuglednijih i najuspješnijih klubova u početku bi pratio neuspjeh, zbog specifičnosti ciljeva ovih tržišnih subjekata – za razliku od kompanija, kod kojih su nastojanje za maksimizaciju zarade i minimizaciju gubitaka međusobno u skladu, ciljevi klubova da ostvare što bolji mogući rezultat, a da to ne podrazumijeva i ogromne izdatke najčešće su u suprotnosti.

Takođe, za razliku od kompanija za koje IPO često znači i preporod, kod klubova se on odražava isključivo na izmjene u bilansu, ali ni u najmanjoj mjeri na rezultat koji klub postigne.

Što je neophodno znati prije ulaska u tržišnu igru

Uticaj vlasničke strukture na rezultat koji ostvaruju fudbalski klubovi se u potpunosti razlikuje od onog kojeg trgovanje akcijama ima kod kompanija na berzi.

fudbalski klubovi na berzi 300x198 Koliko je isplativo kupovati akcije klubova iz Lige šampionaDa bi se ovo razumjelo neophodno je znati da jednako treba uzeti u obzir i sve ono što znate o fudbalskim šansama, ali i berzanskim prilikama i isto toliko, ma koliko paradoksalno zvučalo – zanemariti.

Iako je oblast specifična, i ovdje važi da, kada se akcije jednom izdaju, one se mogu kupovati i prodavati na sekundarnom tržištu, pojedincima ili kompanijama koje žele da ih posjeduju.

Ipak, ishod meča u kojem učestvuje klub na berzi ne mora da utiče da promjenu njihove vrijednosti, odnosno ona može biti neznatna, čak i kada su u pitanju situacije koje je predstavljaju velika pozitivna ili negativna iznenađenja na terenu.

U mnogo većoj mjeri utiču informacije o kaznama, transferima i drugim stavkama koja direktno uslovljavaju izmjene bilansa.

 Činjenice o ključnim berzanskim trendovima

Najveće interesovanje na tržištu vlada za akcije Manchester Uniteda. Većina ulagača vođena je ako ne navijačkom, onda svakako fudbalskom logikom da će ,,Vanchester“, kako ga zovu nakon dolaska menadžera Luiza van Gala, imati izvanrednu sezonu i tako im donijeti zaradu.

manchester united Koliko je isplativo kupovati akcije klubova iz Lige šampiona
Manchester United – cijena akcija

Cijena akcija Manchester Uniteda koji se na Njujorškoj berzi kotira pod oznakom MANU se u posljednjih godinu dana kretala između minimalnih 14.26 i maksimalnih 19.97 dolara, koliko je dostigla nakon najave o dolasku Van Gala, koja je uslovila povećanu tražnju.

Klub je se prvo našao na Londonskoj berzi 1991. godine, ali je tada prodata tek polovina od predviđenih akcija.

Manchester United izbrisan je sa Londonske berze 2004. godine kada je počelo preuzimanje vlasništva koje je okončano u maju 2005. godine kada je 98 odsto udjela pripalo porodici Glejzer, nakon čega je 2012. deset odsto akcijskog kapitala ponuđeno javnosti.

Fiskalna godina MANU traje od 1. jula do 30. juna, a ulagačima do sada nije isplaćivana dividenda.

Potpuno suprotno on MANU pozicioniran je Arsenal, za čije akcije je potreban veliki kapital, a ulazak u tržišnu igru praktično nemoguć bez 15.000 funti.

Arsenal, međutim, nudi mnogo povoljniju Fanshare šemu, koja svakog mjeseca donosi određeni procenat zarade, što ovu mogućnost čini znatno unosnijom od kupovine akcija klubova poput MANU.

Nakon što ulagač neprestanim reinvestiranjem dostigne vlasnički udio od jedne cijele akcije, on stiče pravo da bude pozvan na godišnju skupštinu akcionara, međutim, njegova mogućnost da pojedinačno utiče na donošenje odluka je zanemarljiva.

Arsenal akcionarima nije isplaćivao dividendu više od 30 godina.

Posted in MNE

Neke su „ekonomije“, a neke samo „države“

Tačno su dvije godine otkako se Perper-zona po prvi put našla na ovim stranicama i u namjeri da čitaocima ponudi korisne informacije, objašnjenja, upozori na gubitke i usmjeri ih na izvore zarade, a sa željom da bude što jasnija, pisana je uz maksimalno izbjegavanje korišćenja stručnih termina.

ekonomija drzava perperzonaZamijeniti stručne izraze onima koji će svakome biti razumljivi tek je jedan od izazova za nekoga ko ne želi sebično da čuva informacije o skrivenom blagu na tržištu kapitala, već da ih učini dostupnim svima.

Mnogo veći izazov za autora ne tako kratkog teksta je traženje sinonima za pojam koji se prožima od početka do kraja, a koji bi bilo besmisleno svakog puta pomenuti na isti način. Tako se Evropa vrlo često pomene i kao Stari kontinent, Kina kao Srednje kraljevstvo, Japan kao Zemlja izlazećeg Sunca, a Afrika kao Crni kontinent. Pisanje o konfliktu Ruske Federacije i Ukrajine uslovilo je i da se na njih ponekad ukaže kao na po površini najveću zemlju na svijetu, odnosno u Evropi.

Većina ovih naziva tekovine su davne istorije, poetskih opisa u klasicima svjetske književnosti i nečega što je ne mijenja već vjekovima, dok relativno nove nazive imaju Ukrajina koja se u ovom kontekstu pominje tek od raspada Sovjetskog Saveza i Hrvatska, koja se od prošle godine često naziva još i najmlađom EU članicom.

No u ovoj seriji tekstova Njemačka je na desetine puta pomenuta kao „vodeća evropska ekonomija“, Sjedinjene Američke Države kao „vodeća svjetska ekonomija“, Kina kao „druga po veličini ekonomija u svijetu“, otkako je činjenica da je najmnogoljudnija prešla u drugi plan.

Dok prelistavaju svjetsku štampu, one koji iz ovog ugla posmatraju stvar mnogo će više privući naslov koji ukazuje na smanjene prognoze rasta vodećih evropskih ekonomija, nego onaj koji najavljuje tekst o ogromnoj zaduženosti zemalja na jugu Evrope.

U psihološkom poimanju ove oblasti kada je nešto ekonomija ono ima širi značaj i uticaj na ostale subjekte, nego onda kada se pominje kao jedinica koja je državnim granicama odvojena od ostatka sistema.

Drugim riječima, ukoliko, kao što se to posljednjih mjesec dana dešava, stanje u vodećoj evropskoj ekonomiji postane alarmantno, negativni signali šire se cijelim tržištem. Konkretno, usporavanje njemačkog rasta ima višestruko veći uticaj na slabljenje eura nego povećanje grčkog državnog duga.

Dok šira javnost Njemačku percipira kao „ekonomiju“, a Grčku kao državu čiji problemi su njeno unutrašnje pitanje, u cjelini iz koje ni jedan element nije izopšten, nijedna pojava se ne može sagledati bez razmatranja uticaja koji neka promjena može proizvesti u sistemu.

Ipak, ovakvo prihvatanje stvari vrlo često navede samo najpronicljivije kritičare svakodnevice da se zapitaju zašto je neko „ekonomija“, a neko „država“, ostali se rukovode ovom terminologijom gotovo jednako koliko i označavanjem da je nešto republika ili kraljevina, shodno činjeničnom stanju.

Uglavnom uslijede hvalisanja, isticanje napretka na svim poljima, licitiranje procentima i euforično citiranje izjava čelnika svjetskih institucija čijim je računanjem uspjeha jedne zemlje rezultat lociran na desnoj strani brojčane ose, iako je sve to daleko od „ekonomije“.

Taj status danas označava snagu onih zemalja koje su po privrednom razvoju mnogo više prepoznate nego po drugim društveno-političkim dešavanjima – onako kako je robovlasništvo karakterisalo Rimsko carstvo, kmetstvo carsku Rusiju, oporezivanje poljoprivrede Otomansko carstvo ili kastinsko uređenje Indiju.

Specifičnosti sistema i uticaj koji su u njima formirani društveni odnosi imali na ostatak svijeta danas su zamijenjeni brojčanim pokazateljima – stopom rasta i bruto domaćim proizvodom po glavi stanovnika.

Ako nijeste „ekonomija“ onda ste Bliski istok, Balkan, PIGS zemlje, Subsaharska Afrika – nešto od onoga što će javnosti već samim nazivom najaviti da ste pomenuti zbog nekog problema, nedostatka ili da u odnosu na privrednu saradnju unutar regiona kojem pripadate uvijek postoje „preča posla“.

Na primjeru Kine uočljivo je da je prekretnica bila u promjeni načina razmišljanja, no nekima primjena drugog modela mnogo teže pada nego civilizaciji koja postoji više od četiri milenijuma.

Da li je „štedi“ novo „uspori“?

Stav doskorašnjeg francuskog ministra ekonomije Arnoa Montebura da je toj zemlji neophodna izmjena u načinu vođenja ekonomske politike i dovođenje u pitanje onoga što je nazvao „njemačkom opsjednutošću budžetskom strogoćom“ koštalo ga je funkcije.

perperzona austerityPredsjednik francuske vlade Manuel Vals ovakvu ocjenu doživio je kao kap u prepunoj čaši nesuglasica sa ministrom i odlučio da šefu države podnese predlog ostavke kabineta. Dan kasnije Vals je i pokazao da navodnu rekonstrukciju vlade želi da izvrši samo kako bi uklonio Montebura i dvoje ministara koje su ga podržavali.

Premijer i ostali članovi vlade zadržali su funkcije, a javnost u Francuskoj, ali i širom Evrope dobila je pouku da se nije pametno protiviti ekonomskom modelu koji zagovara privredno najrazvijenija članica Evropske unije, pa makar on podrazumijevao i budžetsku strogoću ili, štaviše, opsjednutost njom.

U međuvremenu lideri zemalja Zapadnog Balkana sastali su se u Berlinu sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, a na konferenciji je poručeno da je za razvoj regiona neophodna putna infrastruktura.

Sve i ako je među njima bilo onih koji su odbijali da autoputeve ili pruge smatraju prioritetom, državnici zemalja regiona, čije ekonomije posljednjih godina karakteriše pojačana saradnja sa Kinom, uvjerili su se na primjeru ove zemlje da je izgradnja autoputeva, mostova i luka ključna za zemlju koja namjerava da izvozi proizvedenu robu – otkako je ona počela brže i jednostavnije da se transportuje, Kina je postala druga svjetska ekonomija.

Da su poruke o značaju ulaganja u infrastrukturu došle sa neke konferencije u toj azijskoj zemlji, lideri zemalja regiona bi možda i najavili konkretniju saradnju sa nekim kineskim investitorom, u čije rezultate rada bi se uvjerili na licu mjesta.

Međutim, kada se ovakva konferencija odvija u Njemačkoj, domaćini na distanci i nijesu toliko motivisani da se hvale sopstvenom infrastrukturom. Njemačka svakako jeste za svega nekoliko decenija izgradila više infrastrukturnih objekata nego što bi većina drugih evropskih zemalja uspjela, međutim, za njihovo održavanje iz godine u godinu izdvaja sve manje novca, čak skoro deset odsto manje u odnosu na prethodnu.

Prema podacima Evropske komisije Njemačka za održavanje infrastrukture izdvaja znatno manje ne samo od Sjedinjenih Američkih Država, već i od većine evropskih zemalja, što rezultira degradacijom nekada najsavremenijih autoputeva na Starom kontinentu, zapuštenim školama i drugim javnim ustanovama, naročito izvan velikih gradova.

Ovakva slika Njemačke teško je zamisliva onome ko samo posmatra impresivne brojke koje se odnose na izvoz, bruto domaći proizvod, zaposlenost ili zarade. No, zagrebe li se malo ispod površine očaravajućeg budžetskog balansa dolazi se do kritika građana ogorčenih ovakvim stanjem.

Još prošle godine eksperti u vodećim svjetskim finansijskim grupacijama upozoravali su da njemačkim lokalnim zajednicama nedostaje oko 100 milijardi eura ulaganja u infrastrukturu, čak dva i po puta više nego što se na nivou cijele zemlje odvija. Prošlogodišnje zatvaranje Kilskog kanala, prvi put u njegovoj istoriji uslovilo je zagušenja u pomorskom saobraćaju i gubitke za brojne kompanije.

Zatvaranje je uslijedilo nakon što je odlučeno da se napravi rekonstrukcija dotrajalih brana, u čije održavanje nije ulagano godinama unazad. Sva dalja odlaganja redovnog servisiranja ostatka infrastrukture ne samo da povećavaju finansijske izdatke, već i zahtijevaju više vremena.

Ipak, smanjenje javne potrošnje u najsnažnijoj evropskoj privredi ne bi ni bilo toliko važna tema ostatku kontinenta da u Njemačkoj nije zabilježen obeshrabrujući pad BDP-a od 0,2 odsto i prvi u istoriji pad prinosa na 10-godišnje obveznice.

Vijest da je vodeća ekonomija EU stigla na prag recesije aktivirala je signal za uzbunu u ostalim članicama Unije koje samo što se približe oporavku, u narednom kvartalu već posustanu.

Veliki broj funkcionera u evropskim zemljama sasvim sigurno neće pravovremeno odreagovati na alarm, jedni kako bi izbjegli sudbinu Montebura, jer za protivnike štednje u evropskim vladama nema mjesta, drugi zbog potpune dezorjentisanosti u kreiranju sopstvenog razvojnog puta kada ga ne određuje Berlin.

Vrijeme je za doštampavanje

Nakon puštanja u opticaj jedinstvene evropske valute, svijet se upoznao sa dvijema kontradiktornim namjerama njegovog tvorca – da Evropska centralna banka navodno neće koristiti mogućnost doštampavanja novca kako bi otklanjala eventualne probleme u javnim finansijama, te da su očekivanja da se u relativno kratkom roku značajan dio deviznih rezervi velikog broja zemalja odnosi na euro.

euro perperzonaSve i kada pokazatelji stanja evropskih ekonomija ne bi upućivali ni na jedan nedostatak, ova dva cilja su kontradiktorna. Kada je riječ o rezervama, euro je naslijedio moćnu poziciju njemačke marke, a jačanje političke uloge Evropske unije na globalnoj sceni uticalo je da se zaduživanja vlada i davanje korporativnih kredita u bankama u sve većoj mjeri izražava u eurima, naročito u zemljama u razvoju.

Druga najzastupljenija i prva po stabilnosti valuta u svijetu predstavljala je idealan mehanizam za banke koje su u eurima kareditirale privrede i stanovništvo zemalja izvan eurozone, ukazujući na prednosti valute kojoj ne prijeti rizik od deprecijacije.

Nakon što je godinama negiralo sve medijske navode i ocjene stručne javnosti da bi u dogledno vrijeme konačno moralo doći do doštampavanja eura, rukovodstvo ECB ostalo je bez argumenata poslije intenzivnog jačanja američkog dolara, na čijem slabljenju je do tada temeljilo sve svoje prednosti.

Intenzivan rast dolara, koji se odvijao paralelno sa posustajanjem njemačke i francuske ekonomije ipak su evropske zvaničnike doveli na korak do promjene stava o ovom pitanju.

Prve informacije o padu industrijskih aktivnosti u Njemačkoj objavljene ovog proljeća uslovile su da se one zemlje koje su evropsku valutu vidjele kao utočište od finansijskog haosa oslobode dijela rezervi u eurima, naročito nakon što je dolar pokazao otpornost na brojne geopolitičke pritiske, posebno one za koje je, uglavnom evropska javnost tvrdila da bi mogla destabilizovati tržišta.

Ne samo da je prestao da bude oslonac trećim zemljama, već i u samim članicama EU ovakav euro onemogućio je samostalno rješavanje problema nelikvidnosti konstantnim zaduživanjem.

Praksa koja je trajno zadržala privredu Sjedinjenih Američkim Država na prvom mjestu u svijetu, doštampavanje novca u cilju sprečavanja tekućih finansijskih problema, iako vrlo često kritikovana u Evropi, našla je primjenu u Kini i Japanu, koji se zahvaljujući takvim sredstvima izvukao iz duboke recesije i krize.

ECB je dugo odbijala da prizna da je finansiranje dugova zaduživanjem besmislica i da su reforme u monetarnom sistemu prijeko potrebne. Evropa je dugo čekala da povjerenje u euro bude potvrđeno indirektno – i to pogoršanjem situacije sa dolarom i odlukom SAD o povećanju kamatnih stopa.

Budući da se to nije dogodilo ni usljed nekoliko snažnih pritisaka na američku ekonomiju, već da se, naprotiv, situacija u najkritičnijim oblastima stabilizovala, centralna evropska finansijska institucija primorana je da promijeni strategiju.

Oporavak američke privrede, postepeno smanjenje nezaposlenosti, pad takozvanog „indeksa straha“ i najave Federalnih rezervi o ukidanju „kvantitativnog popuštanja“, kao i zadržavanje niskih kamatnih stopa, te informacija o dovoljnim rezervama energenata išle su u prilog dolaru.

Doslovno osmišljena kao konkurentska valuta i proizvod svega onoga čime je sa desne strane Atlantika planirano da se suprotstavi američkoj moći, euro je dostigavši svoj maksimum i po vrijednosti kursa i po zastupljenosti počeo da klizi ka onome što i jeste njegova realnost.

Želeći da izbjegne sve ono u čemu SAD griješi, EU je u stvari povlačila suprotne poteze koji su dali iste efekte – umjesto otkupa sopstvenih hartija od vrijednosti, praznine je popunjavala zaduživanjem.

Stoga je i doštampavanje eura jedini mehanizam kojim se, ne samo može omogućiti brži oporavak onih članica EU kojima će blago obaranje kursa, a veća likvidnost pomoći pri oporavku, nego i uspostaviti balans na globalnom tržištu, koje odavno trpi posljedice vještačkog uspostavljanja rasta.

Tumači sankcija

Nakon što su zapadne zemlje najavile pooštravanje sankcija Ruskoj Federaciji, kurs rublje našao se prošle sedmice na najnižem nivou u odnosu na američki dolar u posljednjih deset godina, skliznuvši do vrijednosti koju je imala početkom marta kada se, po površini najveća zemlja na svijetu, svjesna ograničenja koja bi mogla uslijediti, okrenula zaštiti sopstvene ekonomije.

ruska rubljaSvjetska javnost okrenula se razmatranju efekata ruskog odgovora na sankcije, uglavnom fokusirajući se na posljedice koje bi izazvala obustava uvoza prehrambenih proizvoda, licitirajući mogućim gubicima zbog uskraćenog plasmana na jedno ogromno tržište, šireći paniku izvan granica logičnog i racionalnog.

Dio zapadnih medija, uglavnom onih koji se zalete da osude svaki potez svojih državnih politika, a koji pritom ni ne prikažu odnos troškova i koristi vladinih odluka, a još manje ga uporede sa modelom koji bi sami ili oni koje podržavaju predložili (ukoliko u svijesti uopšte imaju alternativno rješenje izvan puke želje za konstantnim osporavanjem svega i po svaku cijenu) navode da je reakcija Kremlja zapravo šansa za oporavak ruske ekonomije.

Ovo bi, uz činjenicu da rublja klizi ka novom minimalnom rekordu i bila olakšavajuća okolnost kada bi se zanemario podatak da ogroman broj zapadnih investitora napušta rusko tržište. U kritizerskim člancima sa najmanjim zajediničkim sadržaocem „ovako nipošto ne treba“, a bez i jednog „ovako bi bilo bolje“ činioca ono što teži nuli prikazuje se kao vrijednost koja teži beskonačnosti.

Kao da iz svakog autora ove formule koja zanemaruje brojčane pokazatelje progovara po jedan Sergej Glazjev, nedavno imenovani ekonomski savjetnik Vladimira Putina, nekadašnji komunista, današnji patriota, čije viđenje ruske, ali i svjetske ekonomije više liči na odraz stvarnosti u ogledalu, nego na nju samu.

Nesporno je da Rusija ima i pravo i razlog da svim raspoloživim mehanizmima štiti od posljedica prekida spoljnotrgovinskih odnosa sa zemljama koje su joj godinama unazad bile partneri i sa kojima se razmjena odvijala gotovo po inerciji, u sistemu u kojem se tačno znalo ko što proizvodi, a ko kupuje.

Takođe, nije za osudu ni ograničavanje deviznih transakcija, onemogućavanje kreditiranja u stranim valutama i oslobađanje tuđih državnih zapisa, pa ni sam moto ruskih zvaničnika da je ovo šansa za tu zemlju.

Sporno je tumačenje posljedica takvog poteza uglavnom evropske, u izrazito manjoj mjeri američke, a ni u najmanjoj mjeri britanske javnosti da bi zemlja sa potpunim monetarnim suverenitetom mogla povlačiti poteze koji joj ne idu na ruku. Posljedica takve logike uslovljena je samim vrednovanjem monetarnog suvereniteta – većina zemalja EU ga se odrekla, SAD ga koriste kada god je neophodno, a u Velikoj Britaniji ima status svetinje.

Stoga, bez detaljnijeg osvrta na rublju, zabrinutost za posljedice obustave uvoza, svojstvena medijima koji možda i iskritikuju poneku odluku Evropske centralne banke, ali klut eura postavljaju iznad svake evropske vrijednosti lišena je svakog smisla, osim nastojanja da se šokantnim naslovima i još šokantnije nelogičnim člancima širi panika koja utemeljenje ima još jedino u želji za povećanjem gledanosti i čitanosti takvih osvrta.

Francuski, italijanski i holandski mediji utrkuju se ko će spretnije ukupnu krivicu svaliti na Baraka Obamu, predstavljajući Evropu kao kolateralnu štetu američko-ruskih odnosa. No sve ovo zanemarivo je u osnosu na tumačenje onoga što se tiče energetike.

Ograničenja koja se odnose na prodaju, snabdijevanje, prenos i izvoz određenih tehnologija koje odgovaraju naftnoj industriji, a koje se zapravo odnose na materijal za izgradnju naftnih cjevovoda, opreme za bušenje tla i ispumpavanje nafte evropski mediji iskoristili su da najave „ko preživi – pričaće“ ledenu zimu bez grijanja, iako se u ruskom odgovoru nigdje ne pominje obustava isporuke gasa.

Da li evropski kritičar, nesvjestan da, za razliku od voća koje više neće izvoziti Rusiji, izvoz gasa zahtijeva infrastukturu, strahuje da bi gas namijenjen EU mogao završiti, u, recimo Južnoafričkoj Republici ili Angoli, sa kojima je izgradila diplomatske odnose, ali ne i gasovode? Možda ne nužno, ali do razotkrivanja da poente nema njegov se sadržaj konzumira.

Bankrotski tango

Tek što je u svjetskim medijima prestala da se pominje kao poraženi učesnik finanla Svjetskog prvenstva u fudbalu, loše vijesti iz Argentine počele su da stižu kroz priče o ekonomiji. 

argentina perperzonaOva zemlja bila je poražena u bici sa vremenom kada je prošle sedmice propustila rok da plati svoj dvanaestogodišnji dug američkim hedž fondovima, nakon što je Vrhovni sud u Njujorku presudio u njihovu korist.

Okolnosti pod kojima se sve ovo događalo navelo je veliki broj svjetskih medija da umjesto objašnjenja o kakvoj proceduri i kakvim fondovima je riječ za njihov opis koristi epitet „lešinarski“.

Sporazum sa njima, kao privatnim kreditorima, Argentina je potpisala nakon bankrota 2001. godine, u namjeri da između 2005. i 2010. restrukturira 90 milijardi duga. Zbog nepoštovanja rokova lešinarski fondovi osporili su sporazum i zatražili da se na sredstva koja se duguju doda i kamata.

Ovi fondovi izgradili su pozicije u argentinskim energetskim kompanijama, bankama i telekomunikacionim operaterima u fazama kada se očekivalo da će se spor između njihovih povjerilaca i vlasti u Buenos Ajresu biti uspješno riješen.

Peronistička vladajuća struktura iz čijih redova je i predsjednica Kristina Kiršner odlučila je da ne ispuni ovaj zahtjev, nakon čega je agencija Standard&Poor’s ocjenu kreditnog rejtinga snizila sa „CCC-“ na „SD“, odnosno selektivni bankrot.

Reakcije na poruke zvaničnika u Buenos Ajresu da neće ispuniti zahtjev lešinarskih findova u velikom dijelu svjetske javnosti bile su na strani Argentine, osuđujući ovakav odnos prema jednoj zemlji kojoj je neophodno ne samo restrukturiranje duga, već reorganizacija cjelokupnog ekonomskog modela.

Posebna opasnost nalazi se u tome što, da je Argentina u predviđenom vremenu isplatila dug povjeriocima, cijena takve otplate duga iznosila bi oko 15 milijardi dolara.

Sada, međutim, postoji rizik da i svi drugi kreditori, vlasnici argentinskih obveznica krenu stopama američkih fondova i zatraže povrat sredstava, čiji je ukupan iznos oko 120 milijardi dolara. Strategija argentinske vlade naišla je na neuspjeh, a prve žrtve pogoršanja makroekonomske situacije biće drastično skuplji uvoz i pad izvoza.

Za građane ove zemlje pad vrijednosti kursa argentinskog pezosa dodatno smanjuje kupovnu moć, ali i otkriva koliko i koga potezi njihovih zvaničnika zaista štite. Pri stopi inflacije višoj od 40 odsto argentinska vlada i dalje se odlučivala za smanjenje zarada, što je većinu građana dovelo do granice siromaštva.

Stoga ukazivanje na zaštitnički pristup vlade u Buenos Ajresu sasvim sigurno nema nikakvo utemeljenje u ideji da vlast to čini da bi štitila građane, već da ima apsolutno jedinstven pristup prema svim subjektima kojima se isplaćuju sredstva, bilo da su u pitanju kamate povjerilaca ili razlika u primanjima kojom bi trebalo nadoknaditi razlike usljed inflacije.

Vlasti zemlje iz koje potiče tango povlačile sve poteze u njegovom ritmu –  korak naprijed, dva nazad, pa je došlo do pada potrošnje, uprkos decenijskom zamahu koje je argentinska ekonomija imala u fazi oporavka i kada je došlo do značajnog rasta izvoza poljoprivrednih proizvoda.

Devizne rezerve na najnižem su nivou u posljednjih sedam godina, a industrijska proizvodnja najmanja u posljednjoj deceniji i dodatno opterećena povećanom zavisnošću od uvoza energenata.

Ovakav ishod spora Buenos Ajresa i suda u Njujorku takođe će učiniti da troškovi pozajmljivanja argentinskih kompanija i banaka budu toliki da sklapanje kreditnih aranžmana za njih bude neprihvatljivo, a što bi moglo rezultirati privrednim kolapsom.

Nemogućnošću da ostvari balans između potencijala za prihode i obaveza prema kreditorima, štiteći sebe, argentinska vlada ne samo da je naštetila građanima, već i spoljnotrgovinskim partnerima, prije svega Brazilu i time blokira sve šanse za oživljavanje privreda svih latinoameričkih zemalja koje se godinama bore sa nezaposlenošću, recesijom i inflacijom.

Da voda nađe put do Kine

Iz bilo kog ugla da se posmatra situacija u Kini, nemoguće je ne istaći makar jednu impozantnu brojku, koja nije tipična za bilo koji drugi dio planete. Gasni sporazum sa Rusijom samo je jedan u nizu pokazatelja u kojoj mjeri odluka Kine da nešto uvozi ili izvozi određuje sudbinu ostatka svjetskog tržišta.

zemlja perper-zonaIako raspolaže brojnim resursima, a one kojih nema u izobilju nabavlja iz drugih zemalja u tolikoj mjeri da dominantno utiče na cijene mnogih berzanskih roba, u ovoj ogromnoj zemlji u kojoj živi svaki peti stanovnik planete tek sedam odsto ljudi ima nesmetan pristup čistoj, pitkoj vodi.

Dio teritorije sjeverno od rijeke Jangcekjan, koji okružuje pustinju Gobi karakterišu najveće suše, dok istovremeno tu oblast naseljava više od polovine kineskog stanovništva.

Iako je najveći dio infrastrukture u Kini izgrađen uglavnom tokom proteklih deceniju i po relativno nov, sistemi za navodnjavanje i dopremanje vode sa izvorišta do kritičnih tačaka su prilično stari i sve manje mogu odgovoriti na potrebe savremene kineske poljoprivrede.

U dokumentu koji je prošlog mjeseca objavio američki Zbornik Nacionalne akademije nauka – PNAS navodi se da su brzi socioekonomski razvoj Kine i rastuća urbanizacija u toj zemlji stavili ogroman pritisak na nacionalne vodene resurse.

Centar kineske poljoprivrede nalazi se uglavnom na sušnom sjeveru zemlje gdje se za navodnjavanje koriste rezerve podzemnih voda, zbog čega su oskudice ovog važnog resursa glavna prijetnja poljoprivredi, a time i njenom izvozu. Takođe, tražnja za vodom rastuća je i u gradovima na jugu i istoku zemlje, zbog čega je nemoguće uspostaviti bilo kakvo ravnomjerno snabdjevanje među regionima.

Kada je riječ o novcu, on se, upravo zahvaljujući doprinosu sjevernog regiona, koji obezbjeđuje izvoz, sliva u administrativne centre na jugu.  Sa druge strane, oblasti gdje su padavine najobilnije pretvorene su u industrijske zone, budući da se nalaze na mjestima odakle je najjednostavnije transportovati gotove proizvode na tržišta – povezanost sa lukama globalnim kompanijama, uz, svakako, jeftinu radnu snagu, omogućava izuzetno niske troškove proizvodnje.

Drugim riječima, sve ono što Kini donosi dio zarade od ogromnog bogaćenja svjetskih kompanija umanjuje mogućnost za nesmetan razvoj poljoprivrede u oblastima koje su klimatski najpogodnije za tu djelatnost. U ovo spada i proizvodnja vode za piće, koje je sada onemogućeno, s obzirom da je veliki broj izvorišta upravo u postojećim industrijskim zonama.

Primorana da uvozi vodu, Kina je suočena sa relativno visokim cijenama ovog resursa, budući da najveći broj azijskih zemalja, prije svega zbog naftnih bogatstava ima potrebu za čistom vodom sa drugih terirorija ili je riječ o takođe sušnim područjima, zbog čega su cijene dodatno uslovljene troškovima transporta.

Od zapadnih zemalja u ovoj vrsti trgovine sa Kinom prednjače Sjedinjene Američke Države, prije svega Aljaska, međutim, pitanje je do kada će se takva razmjena smatrati isplativom. Stoga je rastuća kineska tražnja za vodom u narednoj deceniji ključni izazov za sve zemlje bogate ovim resursom, koje su u stanju da ponude cijenu nižu od one koju nude zapadne zemlje.

Kako se kasnije u ovoj deceniji očekuje sve veća zastupljenost kineskih privrednika u afričkim zemljama, partnerstva koja budu povezivala njihova tržišta otvoriće im i nove šanse za izvoz. Zato su ova i naredna godina trenutak u kojem mnoge od zemalja jugoistočne Evrope, među kojima svakako i Crna Gora, mogu napraviti prekretnicu u spoljnotrgovinskoj razmjeni.

Stanje u kineskoj privredi u velikoj mjeri utiče na globalnu ekonomiju, što je bilo uočljivo sa svakom mogućnošću da stopa rasta njenog bruto domaćeg proizvoda bude niža od sedam odsto na godišnjem nivou. Pametno kanalisanje resursa grupe pojedinačno malih, ali zbirno značajnih tržišta djelimično bi doprinijelo da Kina izbjegne skupi zapadni uvoz, a svoj kapital plasira na tržišta sa kojima tek uspostavlja saradnju.

Kad tržišta utihnu

Tehnološki razvoj je tokom posljednjih decenija u mnogo većoj mjeri obuhvatio sve druge oblasti proizvodnje u odnosu na naftnu industriju, naročito kada je riječ o procesu dobijanja nafte iz Zaliva.

trzista perper-zonaPosljednja dešavanja u Iraku iznova podsjećaju da se glavna nalazišta i rafinerije nafte nalaze u geopolitički najproblematičnijim oblastima. Sa druge strane, na osnovu pokazatelja sa svjetskih tržišta moglo se zaključiti da se cijena nafte mijenja u skladu sa očekivanjima o snabdjevanju, odnosno da bi, zbog nemira u pojedinačnoj zemlji koja je izvoznica nafte dnevni nivo potreba svjetskog tržišta mogao biti umanjen za određeni dio njene dnevne proizvodnje.

Sukobi na Bliskom istoku sve preciznije omogućavaju i kratkoročne projekcije daljih cijena nafte. Irak, kao najaktuelniji primjer, potvrđuje neke od zakonitosti – sukobi se odvijaju na sjeveru zemlje, a naftna infrastruktura je na jugu, zbog čega, izuzev dvodnevne obustave rada rafinerija koje je napuštalo inostrano osoblje, nije bilo značajnijih prijetnji proizvodnji.

Ovo je uslovilo i da se cijena nafte na svjetskim tržištima vrati na nivo prije izbijanja sukoba, nakon što je uočeno da se proizvodnja može nesmetano odvijati, kao i izvoz, budući da su luke takođe na jugu zemlje.

Vjerovatnoća da cijena barela nafte do kraja godine neće preći iznos od 120 dolara za barel nakon ovakvih dešavanja sve je veća, kao i ona da se neće spustiti ispod 100 dolara. U suprotnom, prvi slučaj bio bi uvod u novu krizu, a drugi bi stvorio ambijent za ubrzan oporavak svjetske ekonomije.

Ovo je moguće tvrditi jer je promjena cijena relativno mala u odnosu na njihov izuzetno visok nivo – drugim riječima, kada je barel koštao pedesetak dolara, svaki dolar više množio bi procenat poskupljenja sa dva, a na iznosu od 113 dolara koliki je prošlosedmični prosjek promjene su procentualno manje i sve ih je jednostavnije prognozirati.

Dinamika eksploatacije nafte međutim uslovljava da se za svake dvije godine svjetska tražnja za naftom poveća za dodatnih deset miliona barela dnevno, koliko, na primjer, proizvode Saudijska Arabija ili Rusija, što bi se, ipak samo djelimično, moglo promijeniti očekivanim rastom proizvodnje u zemljama Južne Amerike.

Danas je zbog sankcija Iranu smanjen nivo izvoza iz te zemlje, a unutrašnji sukobi obaraju nivo proizvodnje u Siriji, Nigeriji i Južnom Sudanu. Logički posmatrano, kombinovano sa istorijskim podacima o cijeni nafte od početka 2011. godine kada su revolucije zahvatale arapski svijet i svim pomenutim dešavanjima očekivana cijena bila barela bi najmanje za 15 dolara veća nego danas.

Međutim, uprkos ovim dešavanjima dnevna promjena cijena u 2014. najmanja je u posljednjim dvijema decenijama. Kod naftnih fjučersa oscilacije su manje nego ikada, iako je slična situacija i sa zlatom i državnim obveznicama zemalja u razvoju.

Ovakva nezapamćena tržišna mirovanja teško da bi se ikada ranije mogla povezati sa stanjem sličnom ovom u kakvom je svijet danas, ako se uzme u obzir da nijedno od bliskoistočnih dešavanja, višemjesečna kriza u Ukrajini, kineski sporovi oko izvoza, tenzije između Velike Britanije i Evropske unije, gasni sporazum između Rusije i Kine nijesu izazvali tržine šokove.

Veliki geopolitički događaji prestali su da proizvode velike posljedice, toliko da je napad 11. septembra 2001. bio posljednji direktan razlog za berzanski krah. Većina ekonomskih turbulencija u posljednjoj deceniji nije imala utemeljenje u spoljnopolitičkim događajima onoliko koliko u neodrživosti sistema da sam sebe uvećava.

U kojem pravcu i u kojoj mjeri dolazi do raslojavanja političkih i ekonomskih dešavanja biće jasnije krajem ove decenije, no već sada mogu se osporavati brojne teorije i naučni radovi, koji su mnogima donijeli slavu i priznanja.

Pretpostaviti da se razvoj može odvijati neograničeno, a za njegovo sprečavanje, umjesto ograničenih resursa, kriviti događaje za koje se sve više uočava da im je uticaj neuporedivo manji otvara potrebu za preispitivanjem svega što se do sada o tržištima znalo ili vjerovalo.

Vrijedi li čekati Alibabino blago? (2)

Plasiranje najveće inicijalne javne ponude u istoriji tržišta sve je bliže, a kineska kompanija za online trgovinu Alibaba koja će sve to sprovesti odlučila se za Njujoršku berzu.

alibaba-logoKao datum kada će ovaj IPO biti iniciran najavljuje se 8. avgust. Svijet je o značaju broja osam u kineskoj kulturi saznao još tokom otvaranja ljetnjih Olimpijskih igara u Pekingu 08.08.2008. u 08:08:08 – od toga da njegov izgovor zvuči vrlo slično izgovoru kineske riječi za bogatstvo, do znaka „shuang xi“ čestog na tetovažama i printovima, koji označava dvostruku sreću, a koji vizuelno podsjeća na dvije osmice.

Mnoštvo simbolike uslovljeno je velikim očekivanjima, u šta uvjeravaju ne samo osmice, već i sve druge brojke koje se vezuju za kineskog online giganta. Na primjer, jedna od zanimljivijih je 5,75 milijardi dolara prometa ostvarenih u svega 24 sata prošle godine – 11.11. za „Dan samaca“ (ponovo, kineska simbolika brojeva), što predstavlja rekord u svjetskoj internet trgovini od njenog nastanka.

Vrijednost koju bi mogao prikupiti Alibabin IPO procjenjuje se između 15 i 20 milijardi dolara. Sama kompanija ima vlasnički udio u brojnim kineskim tehnološkim subjektima, čime je stvorila mrežu kanala za ostvarivanje rasta. Vrijednost udjela sa kojim se istupa na tržište je 142,6 milijarde, na osnovu čega bi se početna cijena akcije mogla projektovati na oko 60 dolara.

Nivo interesovanja za akcije ove kineske kompanije takođe je neuporediv sa bilo čim do sada. Sa druge strane, svjetski mediji mu ne daju na značaju ni blizu onome što je bilo u slučaju IPO-a Facebooka i Twittera. Zvučna investitorska imena svojim nedefinisanim i površnim komentarima pokušavaju da zakamufliraju suprotstavljenost nastojanja da ne promovišu ovaj IPO i želje da od njega mnogo zarade.

Želju za zaradom sasvim jednostavno je i razumjeti i opravdati, dok je nastojanje da se o ovome ćuti objašnjivo samo u slučaju da postoji potencijalna namjera da IPO bude neuspješan, iako je u ovoj fazi i sa ovim pokazateljima takvo nešto čak i nezamislivo.

Zarada se u cijelom procesu može ostvariti i indirektno. Ono na šta će nesumnjivo Alibaba usmjeriti značajan dio prihoda od IPO-a je kupovina udjela sopstvenog vlasništva koje pripada kompaniji Yahoo. Na ovo je važno računati, budući da je interesovanje za avgustovski događaj izuzetno veliko i da postoji rizik da djeliću vlasništva neće uspjeti da pristupe baš svi koji to budu željeli.

Sam Yahoo već ima oko četvrtinu vlasničkog udjela u Alibabi, zbog čega bi se kineski gigant očekivano mogao odlučiti na njegovo preuzimanje. Osim toga, akcije Yahooa se mnogo jednostavnije mogu već sada kupiti po cijeni od malo više od 30 dolara, nešto jeftinije od ovogodišnjeg prosjeka, što je odlična alternativa za sve one koji strahuju da neće imati sreće da pristupe Alibabinom blagu.

Objema kompanijama kineski IPO predstavljaće priliku da dođu do novca koji je neophodan da se „počiste“ negativne stavke u bilansima, kojih, naročito na kineskoj strani inače nema mnogo, ali će čistija vlasnička struktura doprinijeti njihovom smanjenju u budućnosti. Ne treba zanemariti ni geografski faktor – udaljenost centara kompanija u igri koja doprinosi učvršćivanju pozicija na međunarodnim tržištima.

Po svemu sudeći, radi se o prilici za zaradu koja se zadugo neće ponoviti. Riječ je o trenutku u kojem dolazi do preplitanja snaga dviju kompanija – jedne sa razrađenom strategijom čije dalje širenje zavisi samo od daljeg povećanja broja kupaca i druge sa velikim brojem korisnika, ali sa potrebama da se razvija na nov način.

Upravo ova razlika između kupaca i korisnika uporište je Alibabine moći i razloga zbog kojih se očekuje ogromno interesovanje za IPO, kao i dobitak za one koji budu ulagali i na kraći i na duži rok.

U svakom slučaju, koristi od kupovine Alibabinih akcija biće i nakon što prođe početna euforija – očekuje se višestruki rast vrijednosti, zbog čega ulaganje u akcije drugih tehnoloških kompanija, poput Applea, Googlea ili Amazona u ovoj fazi nije preporučljivo.

(Objavljeno 30. VI 2014. u dnevnom listu Pobjeda)

Vrijedi li čekati Alibabino blago?

Tokove na svjetskim berzama, gdje se na osnovu izvještaja o poslovanju bez bitnijih odstupanja mogu predvidjeti kretanja cijena akcija s vremena na vrijeme uzdrma najava inicijalne javne ponude – IPO neke kompanije čiji debitatntski nastup ulagači doživljavaju kao početak jedne nove ere. 

alibaba-logoKako se tokom posljednjih godina trgovanje akcijama tehnoloških kompanija pokazalo najzanimljivijim, dijelom i zbog toga što promjenu vrijednosti jasno signalizuju i najave novih proizvoda i usluga, Apple, Google, Yahoo, Microsoft i Amazon neizostavni su u velikom broju portfelja.

U nekoliko navrata dijelu ulagača činilo se da će im se pridružiti i akcije Facebooka i Twittera, no, kako sam vam na ovim stranicama još tada savjetovala, takva ulaganja nijesu mogla obezbijediti dugoročne koristi. Pompezno najavljivani IPO uspio je zavarati samo one koji nijesu imali na umu da profiti društvenih mreža ipak dolaze samo od marketinga.

Ovih dana se očekuje IPO takođe jedne internet kompanije, koja, međutim, ima sasvim drukčiji model poslovanja. U pitanju je Alibaba, koji je servisom AliExpress u izuzetno kratkom roku prikupio ogroman broj korisnika u svijetu. Osim toga, jednostavno, riječ je o nečemu  kineskom, dakle ogromnom.

Sa druge strane, Alibaba možda ima manje korisnika od društvenih mreža, ali je ovdje ipak riječ o onima koji nijesu tu da bi potrošili vrijeme, već novac. Povjerenje koje korisnici ovog načina internet kupovine imaju obezbijedilo je Alibabi 200 milijardi dolara prometa i zaradu od baš svake transakcije.

IPO za koji je ovaj kineski gigant predao dokumentaciju nesumnjivo će biti najveći koji su tržišta do sada vidjela. Razlog za njenu popularnost je što je širokom krugu korisnika uspijela da nadomjesti sve ono što Amazon i eBay u nekim djelovima svijeta nijesu omogućavali, te obezbijediti plaćanje Alipay sistemom i na područjima gdje PayPal nije dostupan.

Upravo zbog toga, Amazon i eBay su oni koje ovaj IPO najviše pogađa, a čijih akcija već sada dio ulagača pokušava da se oslobodi. Vrijednost koja se kod Alibabe navodi u procjenama dostiže i do 180 milijardi dolara, a ona će tek izlaskom na berzu dobiti globalni karakter.

Plan izlaska na berzu subjekta ovih razmjera sasvim sigurno nije mogao biti napravljen za onoliko kratko vrijeme koliko se o njemu govorilo, što znači da se, tipično kineski, dugo držalo u tajnosti i radilo na njemu.

Upravo ovo, kao i činjenica da se jako malo zna o dugoročnoj strategiji kineskog servisa razlog je za zabrinutost u tehnološkim kompanijama, a prisjetimo li se da je kineski Baidu već prvog dana uvećao vrijednost za više od 350 odsto, jasno je i zbog čega se ovoga puta očekuje mnogo.

I dok svijet očekuje da kompanija Alibaba prouzrokuje tržišna talasanja širokih razmjera, kakvo je, uostalom, i sve drugo što polazi iz Kine, većina brokera u malim zemljama, poput onih na Balkanu, gotovo da i ne razmišlja da svojim klijentima omogući učešće u najvećem IPO-u na svijetu.

Stoga vam, ukoliko želite da učestvujete u najgrandioznijoj tržišnoj ponudi do sada savjetujemo da to činite putem platforme Metatrader, koja nudi mogućnost posrednog trgovanja ugovorima na cjenovnu razliku (CFD).

Bez preuveličavanja, riječ je o istorijskom trenutku, specifičnom i po tome što se očekuje da poništi dosadašnje pravilo da su veliki dobici rezervisani samo za velike ulagače. Uz malo strpljenja, kompanija čiji je kvartalni rast profita uvećan 39 odsto, dugoročno bi mogla donijeti značajnu zaradu.

Jedan detalj kojim se uvijek mudro rukovoditi kod velikih tržišnih promjena uočljiv je i ovog puta  dio zapadnih medija, čijim zaradama u velikim iznosima doprinose Alibabini konkurenti već širi obeshrabrujuće glasine vezane za najveći IPO na svijetu, prognozirajući mu sudbinu Facebooka.

Koristiti argument da AliExpress „nije dovoljno poznat servis u SAD“, pri čemu broj narudžbi u toj zemlji dnevno raste u milionima ne bi trebalo da zavara, gotovo jednako kao što to nijesu uspjele ni najave da cijena bitcoina „nikada neće preći 250 dolara“.

(Objavljeno 23. VI 2014. u dnevnom listu Pobjeda)

Svjetsko, bez Kine i Indije

Što se više približavao početak Svjetskog prvenstva u Brazilu, povećavao se i broj osvrta na oslabljenu privredu te zemlje i razmatranja da li će joj događaj u čiju organizaciju je mnogo uloženo donijeti sredstva zahvaljujući kojima će započeti faza oporavka.

indija kina ppzKada god bi se govorilo o ekonomiji Brazila, stavljali bi je u kontekst zajedničke sudbine BRIC zemalja, sa Rusijom, Indijom i Kinom, budući da su se faze ekonomskog buma i usporavanja rasta kod sve četiri javljale istovremeno.

Dok zemlje sa prva dva slova iz akronima učestvuju na Mundijalu, jedna sa najvećim, a druga sa minimalnim šansama za osvajanje prvog mjesta, Indija i Kina izostale su sa jednog od najvećih sportskih događaja.

Mundijal je, međutim, mnogo više od sportskog događaja, jer predstavlja jednu od rijetkih situacija koje nijesu direktno ni političke, ni ekonomske, a koje u ogromnoj mjeri utiču na tržišne tokove zemalja učesnica.

Na pitanje kako bilo što može nositi predznak svjetsko, a da pri tome ne uključuje učešće najmnogoljudnijih zemalja odgovor je jednostavan – Indija i Kina se nijesu kvalifikovale za odlazak na Mundijal, međutim, razlozi za takav plasman mnogo su veći od samog učinka u kvalifikacijama.

Prema svemu što je do sada rečeno o uticaju Svjetskog prvenstva na brazilsku ekonomiju koja već duže vrijeme dijeli sudbinu sa indijskom i kineskom, za ove dvije zemlje bi i samo pojavljivanje u Brazilu bilo značajno.

Kina je sportska nacija, koju karakteriše visoka disciplinovanost i rad, o čemu svjedoči i najveći broj zlatnih olimpijskih medalja na svijetu. Indija ima jednu od najmlađih populacija na svijetu, prilagodljivu promjenama, svjetski je lider u kriketu koji u toj zemlji ima kultni status.

Međutim, broj fudbalera u objema zemljama je zanemariv u odnosu na broj sportista u drugim disciplinama, ali iako njegova popularnost raste, fudbalska infrastruktura, stručno osoblje i ukupan ambijent većinu mladih, potencijalnih fudbalera usmjerava na bavljenje drugim sportovima, za čiji razvoj i iz budžeta dobijaju sredstva, budući da se radi o “malim sportovima”.

Kina je, nesumnjivo, u vrijeme kada je putnu i energetsku infrastrukturu prilagođavala ekonomiji zemlje imala mogućnost da izgradi nekoliko stadiona po najvišim svjetskim standardima, koji bi joj obezbijedili da bude domaćin svih onih događaja koji bi donijeli novi priliv kapitala.

Ipak, arhitektonska čuda među stambenim i poslovnim objektima, most preko okeana i autoputevi kakvi ne postoje nigdje na svijetu bili su prioritet, prije svega jer njihova sama izgradnja ne zahtijeva dug put do valorizacije, kao u slučajevima gdje je ona usko povezana sa jednom strukom i malim brojem profesionalaca koji bi ih koristili.

No, posmatrajući ekonomski razvoj Kine tokom posljednjih pet decenija, kod brojnih investicionih, tržišnih i monetarnih aktivnosti uočljivo je kopiranje američkog modela. Dugo rezervisana prema svemu što dolazi sa Zapada, Kina je ipak uvidjela da može postati ekonomski rival Sjedinjenim Američkim Državama preuzimajući iz njenog razvojnog modela sve ono što donosi uspjeh i odbacujući ono što bi u budućnosti moglo nanijeti štetu.

Nastavak kinesko-američkog rivalstva prenijet je dijelom i iz ekonomije u sport, sa motom da je na svakim narednim Olimpijskim igrama najvažnije svojoj zemlji donijeti što veći broj medalja. Ne poredeći sume, ulaganja u sport u Kini i SAD odvijaju se gotovo po istom principu po kojem i otkup državnih obveznica drugih zemalja – ulaže se najviše u one kategorije koje na mikro planu već u kratkom roku mogu donijeti korist.

Globalne prilike bi, međutim, ipak mogle uticati da dva azijska giganta sredinom ovog vijeka postanu značajni igrači i u ovoj oblasti, ali je za to potrebno da stasaju još najmanje dvije generacije fudbalera.

I za Indiju i za Kinu je izuzetno važno da što prije pronađu alternativu postojećem razvojnom modelu koja podrazumijeva i ukupnu promjenu navika tamo gdje su prilagodljive, zbog čega će se vrlo brzo okrenuti ka onome što prepoznaju kao korisno.

Pobjeda, 16.06.2014.

Fudbalske reprezentacije simboli nacionalnog jedinstva

Zabrinjavajući uspjeh desničarskih partija na evropskim parlamentarnim izborima, teroristički napadi i unutardržavna netrpeljivost podijeljenog stanovništva gorući su problemi današnjice kojima niti jedna međunarodna organizacija ne uspijeva da ponudi rješenje.

Međutim, najvažnija sporedna stvar na svijetu omogućiće da se, makar na mjesec, ne samo naslovnice svjetske štampe i početne stranice portala rasterete od priče o političkim problemima i posljedicama ekonomske krize, već i da se u mnogim zemljama koje učestvuju na Mundijalu ponovo osjeti nacionalno jedinstvo.

Govori li se o političkim problemima na međunarodnoj sceni, prva asocijacija je Ukrajina, koja, međutim, ne učestvuje na Svjetskom prvenstvu ove godine, a u čijem podijeljenom stanovništvu bi prilika da navijaju za nacionalni tim, prema vjerovanjima mnogih, ublažila tenzije između proruskih pobunjenika i ukrajinskih ekstremista.

No, za nagađanja u slučaju Ukrajine je prekasno, iako je nesumnjivo da bi fudbalska groznica i pripreme za odlazak na Mundijal makar kod jednog, iako ne prevelikog dijela proruskog stanovništva stvorile osjećaj nacionalne pripadnosti. Ovo potvrđuju i brojni primjeri sa svjetske političke scene, na kojima je uočljivo da je upravo nacionalna reprezentacija uspjela da skrene pažnju sa svakodnevnih podjela, barem dok je sport u fokusu.

Flamanci i Valonci u Belgiji

Jedan od takvih primjera je Belgija kojoj ukrajinski scenario ne prijeti samo zahvaljujući činjenici da je njen glavni grad istovremeno i prijestonica Evropske unije koja koliko-toliko uspijeva da se drži svojih principa, kao i to što se nalazi u srcu dijela svijeta sa relativno visokim standardom.

Međutim, jaz između flamanske populacije koja govori holandskim jezikom i valonske koja stanuje na francuskom govornom području dodatno je izraženiji nakon održavanja izbora za Evropski parlament. Za građane Belgije odavno se govori da frankofono i stanovništvo koje govori holandskim jezikom vezuju samo kraljevska porodica, Brisel i fudbalska reprezentacija.

I kod Valonaca i kod Flamanaca podrška nacionalističkim pokretima raste od izbora do izbora, zbog čega je Belgiji neophodan faktor ujedinjenja. Osim što sportski listovi navode da je belgijska reprezentacija u najboljoj formi od 1986. godine kada su u Meksiku osvojili četvrto mjesto, u prilog ide i činjenica da je kapiten reprezentacije Vinsent Kompani, koji savršeno govori i francuski i holandski jezik, kao i da su druga dvojica ključnih igrača Flamanac Jan Vertongen i Valonac Eden Hazard.

Dodik nikad za BiH

Abecedom odmah iza Belgije, a kilometrima ipak ne toliko koliko političko-ekonomski udaljena od nje, Bosna i Hercegovina prvi put učestvuje na Svjetskom prvenstvu. Iako nije jedina bivša jugoslovenska republika koja se izborila za plasman, ima najveći broj novih navijača u regionu, što zbog toga što je hrvatska igra na Mundijalu viđena već četiri puta, što zbog selektora, a što zbog fudbalskih imena. Ipak, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da ne bi navijao za reprezentaciju BiH „ni da se u prvom timu reprezentacije nalazi 11 Srba“.

Dodiku ovo nije prvi put da odbacuje mogućnost navijanja za zemlju čiji je građanin i funkcioner, a ovoga puta podržale su ga i partijske kolege iz SNSD. Slavko Jovičić – Slavuj, Rajko Vasić, Staša Košarac i mnogi drugi ukazuju na prednosti argentinskog i španskog fudbala, kao i da im je Leo Mesi draži nego Edin Džeko.

Poslanik Srpske demokratske stranke Kostadin Vasić očekuje čak i da će BiH „ispasti u prvom krugu“, dok njegov kolega Nenad Stevandić kaže da bi, da se Srbija plasirala na Svjetsko prvenstvo, navijao za nju svim srcem. I dok su „gaučosi“ i „crvena furija“ bosanskim Srbima draži od „zmajeva“, reprezentaciji BiH izostaće i podrška bosanskih Hrvata.

Namjere o formiranju „trećeg entiteta“ nešto su splasnule nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, kojim su bosanski Hrvati, čija ogromna većina ima dvojno državljanstvo dobili više privilegija, nego što bi uslijedilo poništavanjem Dejtonskog sporazuma, zbog čega su sada manje glasni u borbi za svoja prava. Nacionalizam se, međutim, osim kroz podršku HDZ-u na izborima, iskazuje i kroz navijanje, posebno problematično u sredinama kakav je Mostar, gdje duboke podjele nijesu prevaziđene ni nakon skoro dvije decenije od završetka rata.

Stoga, u BiH ni u narednih mjesec dana, kada se to dešava širom planete, čak i privremeno nacionalno jedinstvo nije ni na pomolu. Građane su na kratko ujedinile poplave, ali ovom dijelu svijeta i dalje su jedino nesreće i stradanja ono što spaja.

Smirivanje postizbornog šoka u Francuskoj

Zadržimo li se pričom još malo u Evropi, iako je primjer BiH po pitanju unutrašnje netrpeljivosti više ličio na neko bliskoistočno područje, ono što se može zaključiti jeste da je za sve ključan slijed događaja – izbori za Evropski parlament, a zatim Mundijal idealan, s obzirom na rezultate prvog.

Rastuća netrpeljivost u zemljama u kojima su desničari dobili nikada veću podršku i nervoza oko izbornih rezultata, nakratko će splasnuti kroz praćenje ishoda mečeva. Francuska, kojoj je smirivanje nakon šoka izazvanog rastućom podrškom Nacionalnom frontu Marin Le Pen najpotrebnija, na sreću je poslala dobru reprezentaciju za koju se vjeruje da će stići najmanje do četvrtfinala.

Pokreti za nezavisnost Katalonije, Škotske…

Osim političkih, ekonomski problemi najviše brinu PIGS zemlje – Portugal, Italiju, Grčku i Španiju, a sve očekuju značajan fudbalski učinak. Španski igrači, mahom iz Reala i Barselone, u ovom sastavu ublažavaju tenzije oko nezavisnosti Katalonije, pa, iako privremeno, doprinijeće odlaganju priče o referendumu. Nade da bi fudbal mogao ujediniti Kastiljane i Katalonce postoje još od Mundijala u Francuskoj 1998. ali ni pobjeda 2010. godine tome nije doprinijela.

Budući da će iz Ujedinjenog Kraljevstva na Svjetskom prvenstvu zaigrati samo reprezentacija Engleske, navijača među građanima Škotske biće manje nego ikada. U škotskim medijima početna slova Svjetskog prvenstva (World Cup) sa približavanjem događaja prevođena su kao „Who Cares?“ (koga je briga). Iako je, navodno, opala podrška nezavisnosti za nekoliko procenata, pitanja škotskog identiteta su sve uočljivija. Londonski mediji, međutim, navode da bi plasman Engleske mogao uticati na podršku nezavisnosti. Sa druge strane, ankete pokazuju da bi više od pola Engleza voljelo prvo mjesto nego da Škotska ostane u sastavu UK.

SAD nezainteresovane za ono u čemu nijesu lider

Na drugoj strani okeana Sjedinjenim Američkim Državama je čak i plasman na Svjetsko prvenstvo dovoljan uspjeh s obzirom na posvećenost koju imaju ka ovoj vrsti fudbala.

Lišeni unutrašnje netrpeljivosti, Amerikanci će i Mundijal propratiti u svom stilu – potrošački i bezbrižno, nadajući se da makar ne budu posljednji u grupi. Predsjednik SAD Barak Obama vjerovatno je jedini od državnika 32 zemlje učesnice koji u ovom događaju ne vidi pretjeranu simboliku. Građanima SAD, od Havaja do Njujorka i od Aljaske do Teksasa je podrška nacionalnom timu prirodna stvar, pitanje je samo koliko ih koja vrsta sporta interesuje.

Drugim riječima, ta zemlja štrči u priči o fudbalu onoliko koliko i njeni politički i ekonomski principi odudaraju od svega na globalnoj sceni – gomile prilika za unutrašnja takmičenja i jedinstven odnos prema svemu što dolazi spolja. Mundijal je, međutim, jedna od rijetkih prilika u kojoj nijesu glavni i zapaženi, pa je i jasno zbog čega sve ono u čemu ne dominiraju ne smatraju bitnim.

Ipak, iz geopolitičkog ugla, ne bi bilo nezanimljivo vidjeti direktan meč SAD i Rusije, budući da je svijet vidio dovoljno nadmetanja preko Ukrajine i Sirije, međutim iz fudbalskog ugla, tu dosadnu igru bi malo ko gledao.

Nasilni ekstremizam u Nigeriji

Zemlja kojoj je, međutim, prijeko potreban svaki oblik smirivanja tenzija je Nigerija, koju razara nasilni ekstremizam islamističke grupe Boko Haram, kao i rastuće tenzije između hrišćanskog i muslimanskog stanovništva.

Njihov nekadašnji repreprezentativac Rašidi Jekini ostao je upamćen kada je 1994. gol koji je postigao u meču protiv Bugarske proslavio provlačenjem ruku kroz mrežu.

U slavu fudbalske legende, preminulog prije dvije godine, jedinstveno igra cijela reprezentacija, pretežno sastavljena od hrišćanskih igrača koju dodatno ujedinjuje zvijezda nigerijskog fudbala, igrač moskovskog CSKA Ahmed Musa, iz muslimansko-hrišćanske porodice.

Fudbalska euforija u zemljama učesnicama trajaće onoliko dugo koliko i prolazak njihovih reprezentacija, zbog čega je i faza pojačanog osjećaja nacionalne pripadnosti vremenski ograničena. Predviđanja su različita kada su u pitanju fudbalski rezultati, međutim, ono gdje ne postoji ni malo neizvjesnosti je da će jedinstvo nestati čim se završi Mundijal.

Pobjeda
13. VI 2014.

Brazilski rast u ofsajdu

Kada se na osnovu podataka iz prethodnih kvartala predviđa rast ekonomije u jednoj zemlji za tekuću godinu, prognoze često variraju, a razlike su najuočljivije između brojki koje objave domaći i strani subjekti, pa se nerijetko komentariše kako je Međunarodni monetarni fond potcijenio, a Svjetska banka precijenila potencijale jedne zemlje.

fifa-world-cup-2014-brazil1Razlike, takođe, postoje i među predviđanjima koje objavljuju institucije u samoj zemlji, pa je gotovo nemoguće naići na primjer gdje se prognoze centralne banke i vlade, odnosno ministarstva koje se odnosi na ekonomiju ili privredni razvoj poklapaju.

Međutim, suprotstavljene prognoze Centralne banke Brazila i ministarstva ekonomije u toj zemlji ukazuju na, za jedne nedovoljne, a za druge suštinske efekte održavanja Svjetskog prvenstva u fudbalu na ekonomski rast u 2014. godini.

Brazil, gotovo čitavu deceniju svrstavan među četiri vodeće ekonomije u razvoju na globalnoj sceni, kao i preostale zemlje od čijih početnih slova naziva je skovana skraćenica BRIC danas pokazuje razočaravajuće rezultate i navodi na zaključak da je era njihovog uspona okončana ili obustavljena na najmanje nekoliko godina.

Ekonomija Brazila u prošloj godini imala je ograničen i za potrebe snažnijeg razvoja nedovoljan rast od svega 2,3 odsto. Pesimistične prognoze međunarodnih finansijskih institucija preplavile su medije već nakon objavljivanja godišnjih podataka za 2013. godinu, ukazujući da čak ni fudbalski spektakli koji će privući posjetioce iz svih krajeva svijeta neće učiniti ništa što bi ulilo nadu da je oporavak moguć.

Centralna banka Brazila prognozira da će se, uprkos Svjetskom prvenstvu i svom prilivu kapitala koji ga prati rast u 2014. dodatno smanjiti na svega 1,6 odsto. Na drugoj strani, Ministarstvo ekonomije Brazila očekuje ne samo da se stopa rasta neće smanjivati, već da bi čak mogla blago porasti na 2,5 odsto u ovoj godini.

Već četiri godine Brazil bezuspješno pokušava da zaustavi trend snižavanja stope privrednog rasta, bori se sa previsokom inflacijom, kao i visokom cijenom rada nedovoljno kvalifikovane radne snage za koju, usljed nekonkurentnosti u odnosu na Kinu i Indiju razvijene zemlje nijesu zainteresovane.

Jedan od problema je i precijenjena valuta, brazilski real, zbog učestalih intervencija centralne banke na valutnom tržištu, čiji kurs u ovakvim uslovima dodatno otežava izvoz. Tokom posljednje dvije godine došlo je i do brojnih poremećaja u poreskoj oblasti, rasta crnog tržišta i pokušaja da se ono suzbije kroz različite reforme od kojih ni jedna nije dala vidljive rezultate.

Za Brazil je 2014. značajna i po tome što j izborna godina, zbog čega se vladajuća Radnička partija suočava sa ograničenijima da zadrži povjerenje birača, a da ujedno sprovede i sve mjere neophodne za snižavanje stope inflacije sa dugogodišnjih više od šest odsto na planiranih 4,5 odsto i zaustavi rast javne potrošnje, te se izbori sa sivom ekonomijom, što su poreske vlasti prinuđene da rade na prilično nepopularan način.

Kada je riječ o ekonomskim efektima samog Mundijala, očekuje se da će u narednih mjesec dana Brazil posjetiti oko 3,7 miliona ljudi sa prosječnom potrošnjom od dvije i po hiljade dolara tokom boravka u toj zemlji.

Ugostiteljske i maloprodajne cijene su već uvišestručene, pa se brazilske vlasti nadaju značajnijem prilivu budžetskih sredstava, odnosno da će se na osnovu poreza prikupiti više od tri milijarede dolara.

Olakšavajuća okolnost je što Brazil ipak ne zabrinjava rast javnog duga, no pitanje je da li će kreditni aranžmani biti neophodni za oporavak, u slučaju da planirane tri milijarde dodatnih budžetskih prihoda tokom Mundijala budu nedovoljne, s obzirom na troškove predizborne kampanje koja kreće odmah po njegovom završetku.

No, i taj iznos je gotovo četvrtina sredstava uloženih samo u izgradnju i rekonstrukciju stadiona koja je koštala 11,5 milijardi dolara. Brazilci se, ipak, sada fokusiraju na fudbal, pa, iako su rezultati nepredvidivi, od ekonomskih će nesumnjivo biti bolji.

Kad ruski gas ode ka Japanu

Događaj na globalnoj ekonomskoj sceni koji je obilježio protekli mjesec nedvojbeno je potpisivanje istorijskog sporazuma Rusije i Kine o izvozu gasa, vrijednog 400 milijardi dolara.

Prema ovom sporazumu, Rusija će u Kinu, nakon izgradnje gasovoda, koja bi trebalo da bude završena za četiri godine, izvoziti 38 milijardi kubnih metara gasa tokom sljedećih 30 godina, uz mogućnost da se isporuka poveća na 60 milijardi.

Dio svjetske javnosti je neposredno nakon zaključivanja sporazuma krenuo sa isticanjem njegovih nedostataka, koji se, prije svega, tiču velike neizvjesnosti na brojnim poljima, kao i provlačenja političke poruke koja potpise ruskog i kineskog predsjednika smjestila ponajmanje na ekonomski akt, no činjenica da je vrijedan 400 milijardi daleko je od bilo čega što se na prvom mjestu ne tiče privrede.

Da nije momenat da se, u odavno ne ovoliko politički polarizovanom svijetu, načinju teme o ekonomskim perspektivama zemalja koje danas važe za energetske gigante možda najbolje govore makroekonomski podaci koji su prošle sedmice stigli iz Sjedinjenih Američkih Država.

Američki bruto domaći proizvod je u prvom kvartalu ove godine zabilježio pad od jedan odsto, što predstavlja prvo usporavanje rasta u posljednje tri godine i najgori ekonomski ambijent od aprila 2011.

U Federalnim rezervama negativni trend objašnjavaju posljedicom ledenog talasa koji je uslovio destabilizaciju u energetskom sektoru, što je dalje negativno utcalo na proizvodnju, kao i otežan transport u većini federelnih jedinica.

Ono u čemu je, međutim, Fed ostao nedorečen, a što se kao pitanje nakon predstavljanja ovih brojki nameće jeste šta je uslovilo rast trgovinskog deficita i nedovoljnu potrošnju.

Ko je imalo vrmena proveo među Amerikancima poznaje njihovu potrebu da prave gomile kućnih zaliha, bilo da im na televiziji najave ledene pljuskove ili pad meteora.

Dakle, u uslovima kada je bilo poznato da će nevrijeme zahvatiti veći broj saveznih država, bilo je prirodno očekivati da će se već istog dana u molovima praviti ogromni redovi pred kasama.

Ipak, početkom ove godine je potrošnja, izgleda, bila toliko racionalna da je čak i McDonald’s zabilježio neočekivani gubitak. U izvještaju Feda se, međutim, navodi da je potrošnja ostala na nivou kao i u prethodnom kvaralu, što ukazuje na zabrinjavajuću kupovnu moć Amerikanaca.

Paralelno sa ovim suočavanjem, na drugom kraju planete, ništa manje oslabljene ekonomije koriste momenat za demonstriranje moći.

Rusija, gdje je kupovna moć opala zbog slabljenja rublje i Kina, koja samo zahvaljujući vještačkim podacima o izvozu i dalje jedva održava, za azijska tržišta presudnu stopu rasta od 7,5 odsto ugovorile su posao vijeka.

Mastilo u potpisima Vladimira Putina i Sji Đinpinga nije se još bilo ni osušilo kada su japanski zvaničnici došli na ideju da urade isto, mada, u skromnijoj varijanti, vrijednoj „svega“ šest milijardi dolara.

Japan ima isti motiv kao i Kina – gas po povoljnoj cijeni spasonosna je odluka za ekonomiju koja sebi ne smije dozvoliti krah, a u uslovima kada je politika premijera Šinza Abea nagomilala dug na iracionalnih 230 odsto BDP-a, ovo je šansa za spas.

Na prelazu između dva vijeka Japan je desetak godina dobavljao gas iz Rusije, ali su se japanski proizvođači fokusirali na jeftinije energente, no zaokret se dogodio 2011. sa havarijom u Fukušimi, kada se krenulo sa planovima za smanjivanje zavisnosti od rada nuklearnih elektrana.

Da je ovo interes i ruske srane potvrđuje za ovu jesen najavljena Putiniva posjeta Japanu. Ta zemlja, inače vjeran trgovinski saveznik SAD, uticaće na kreiranje dugoročne slike globalne ekonomije.

Kina se obavezala da ruski gas plaća u juanima i rubljama, što je zadalo snažan udarac američkoj valuti. Ukoliko se i Japan odluči da takođe ne koristi dolar, situacija u SAD i njegov kurs bi u manjoj mjeri uslovljavale trendove u svjetskoj trgovini, otklanjajući strahove da se zbog doštampavanja novca koje sprovodi Fed stanje u ostatku svijeta ne može oporaviti.

Neobećavajući i skupi izbori

Kampanja za izbore za Evropski parlament bila je izuzetno duga i skupa, dajući pritom tek rijetkima razlog za zadovoljstvo. Među kandidatima u većini zemalja najmanje priče bilo je o ekonomskim pitanjima, ali se ideja o povećanju rasta pojavljivala provlačila kroz mnoge političke programe.

evropski parlamentParadoksalno, ali suzdržavajući se od iznošenja preciznih koraka za izlazak iz krize, većina budućih poslanika isticala je poboljšanje standarda kao ključni razlog da dobiju podršku.

Da će im se vlastiti standard poboljšati nema sumnje, budući da u samo jednoj od ukupno pet godina na koliko se biraju evropski poslanici mogu zaraditi oko 100.000 eura, čemu svakako treba dodati izdatke za boravak na strani, maloljetnu djecu i slično.

Da će se standard građana EU neznatno poboljšati govore samo procjene Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, gdje je došlo do revidiranja prognoza datih u oktobru prošle godine koje su najavljivale rast od jedan odsto u 2014. u eurozoni, a zatim ga uvećale na 1,2 odsto zahvaljujući očekivanom stabilizovanju situacije u Španiji.

S obzirom da se prognoze o rastu u ovom slučaju objavljuju na nivou cijele Unije ili eurozone, jasno je i zbog čega kandidati za poslanike u EP nijesu mnogo govorili biračima o ovom problemu.

Za jednog birača čija je zemlja pogođena krizom posljednje što želi da čuje je da će glasati za nekoga ko će se baviti pomaganjem drugoj zemlji da se ekonomski oporavi, dok je onome u bogatoj zemlji ideja da će se iz domaćeg budžeta odliti sredstva za programe pomoći drugima dovoljno zabrinjavajuće da takva namjera postoji, a kamoli što mu se nameće da je još i podrži.

Ni u višemjesečnoj kampanji, ni kroz ukupne aktivnosti Parlamenta, Komisije i Savjeta zajednička ekonomska politika EU nije predstavljena na način da uvjeri građane u neophodnost saradnje i solidarnosti, s obzirom na izuzetnu međuzavisnost članica, posebno na posljedice koje se odražavaju na euro, a zbog kojih se neke od njih suočavaju sa konstantnim problemima.

Za oporavak su, dakle, zadužene isključivo vlade pojedinačnih zemalja koje, međutim, dijelom i dalje funkcionišu pod pritiskom Evropske centralne banke.

Ono što širom EU zabrinjava jesu ogromni deficiti, nedovoljna konkurentnost i nedostatak povjerenja u bankarski sektor, ali i izostanak veće posvećenosti rješavanja pojedinačnih pitanja, umjesto zajedničkih akcija kojima se ubiraju evropski poeni.

Pojava niske inflacije nesumnjivo je najbolje ilustrovala kako se jedna ista pojava na različitim modelima negdje javlja kao problem, a negdje kao olakšavajuća okolnost, no Evropljani i dalje strahuju od nje, čak i tamo gdje nema direktne opasnosti od prave deflacije.

Inflacija niža od dva odsto, što je zacrtano kao srednjoročni cilj ECB, stvara neuporedivo manji pritisak na zaduživanje, kamatne stope, prilagođavanje potrošačkih cijena i nezaposlenost nego što se to najčešće predstavlja, kako bi se ukazalo na neophodnost reformi, iako se konkretniji potezi ni ne naziru.

Prezasićeni najavama boljitka koji nikako da postane vidljiv, dio Evropljana vodio se idejom da desničarske partije imaju bolji odnos prema onim čime država gospodari i da kao odgovorni domaćini bolje upravljaju nacionalnim bogatstvom.

Ideja bi teorijski bila tačna kada je ne bi osporavale na desetine primjera u savremenoj evropskoj istoriji. Tek nešto konkretnije poteze najavljuje britanski UKIP koji na primjeru ograničavanja prava na rad imigrantima planira da zaustavi neprestano obaranje cijene rada.

Ipak, ako se obrati pažnja na način na koji je ovo pitanje regulisano u Njemačkoj, desničarska logika i dalje ne nailazi na opravdanje. Ključno što bi zemlje eurozone mogle iskoristiti u danima nakon izbora jeste pad kursa eura koji će se nastaviti u prvoj sedmici juna, što je se, posmatrajući valutno tržište u predizbornoj sedmici nametnulo kao logičan slijed događaja.

Iako je period relativno kratak za povlačenje velikih poteza, one zemlje koje su pripremljene na ove okolnosti tempirale su svoje spoljnotrgovinske aktivnosti imaće koliko-toliku korist. One u kojima desničarska logika dominira uvijek propuste šansu.

Euroskepticizam gdje mu se malo ko nada

Približavanje dana održavanja izbora za Evropski parlament zakazanih za 25. maj čini da dokazi o rastućem euroskepticizmu u samim državama članicama postanu sve vidljiviji, a napori za njihovo uklanjanje sve veći.

finska euroSada kada je nemoguće zataškati problem rastućeg nepovjerenja u evropske institucije, zvaničnici u Briselu trude se da ideju evropskog državljanstva do završetka kampanje promovišu kao posljednje utočište nekih davno zaboravljenih ideala.

Već više od godinu dana građanima Evropske unije ukazuje se na značaj evropskog državljanstva, a euroskepticizam pojavljuje se tamo gdje bi samo neoliko godina ranije mogao biti najmanje očekivan.

Zemlja u kojoj bi se, uzevši u obzir životni standard i stepen demokratije, desničarske ideje koje pobuđuju euroskepticizam možda mogle najmanje očekivati je Finska, međutim, strahuje se da bi takvu politiku moglo podržati oko 20 odsto finskih birača.

Kontinuirano pružanje pomoći ugroženim ekonomijama Grčke, Španije i Portugala nastavlja da izaziva revolt kod dijela građana Finske i podstiče desničarske pokrete i partije da vrše pritisak na vladu kako bi se konkretna finansijska davanja zamijenila garancijana.

Takođe, transatlantski trgovinski sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama u mnogo većoj mjeri podržavaju konzervativci, ukazujući na njegov značaj objašnjenjem da je to jedini način da se izbori sa jačanjem kineske ekonomije i potpunim preplavljivanjem tržišta njihovim proizvodima.

Velika Britanija već neko vrijeme nije usamljena u favorizovanju Vašingtona u odnosu na Brisel, iako se, u susret izborima, ova pojava u Finskoj želi na sve moguće načine sakriti.

Izlaznost na prošle evropske parlamentarne izbore u Finskoj iznosila je 40,3 odsto, svega 0,3 odsto manje nego u, po pitanju podrške evropskoj ideji, jako polarizovanoj Francuskoj.

No, ove godine se ne strahuje toliko od nezainteresovanosti građana, koliko od zainteresovanosti onih na koje su se negativna dešavanja u finskoj ekonomiji najviše odrazila.

Rast finske ekonomije je usporen, a prošlog četvrtka objavljen je podatak da je u prvom kvartalu ove godine iznosio 0,4 odsto, odnosno u martu ove godine rast je bio za dva odsto manji u odnosu na mart 2013. godine.

Ključne slabosti locirane su u tehnološkoj industriji – Nokia, prva finska kompanija koja je dobila multinacionalni karakter odavno je prestala da bude najvrednija kompanija u državi, a sa liste globalnih vodećih izbrisana je još pretprošle godine.

Slično je i sa drugim kompanijama u tom sektoru koje u naletima jeftinih kineskih proizvoda u sve većoj mjeri gube kupce. Dodatni problem koji zabrinjava Finsku je pad posjete ruskih turista, kojih je već ovog proljeća bilo skoro 15 odsto manje u odnosu na prošlu godinu.

Razlog je pad platežne moći ruskih državljana, djelimično uslovljen i slabljenjem kursa rublje. Takođe, finski izvoz u Rusiju manji je za šest odsto u odnosu na prošlu godinu.

Rusija, prvi susjed Finske sa kojom dijeli 1.340 km kopnene granice jedan je od njenih ključnih spoljnotrgovinskih partnera, zbog čega svako pogoršavanje stanja, kao i prijetnja sankcijama zapadnih zemalja negativno utiče na njihove odnose.

Otvaranje pitanja učlanjenja u NATO kojem su se građani Finske usprotivili 2005. godine, a koje je od početka ove godine ponovo aktuelizovano dodatno podiže tenzije.

Podrška učlanjenju raste naročito od eskalacije nemira u Ukrajini, a ona je istovremeno i dokaz pada povjerenja Finaca u zajedničku evropsku vanjsku i bezbjednosnu politiku.

Sa druge strane, rusko tržište je i dalje ključno za finski izvoz, naročito uzevši u obzir da do pada kupovne moći dolazi i usljed slabljenja švedske i norveške nacionalne valute koje na taj način podstiču izvoz.

Sa stopom nezaposlenosti od 9,5 odsto tenzije dodatno rastu, a rezovi u javnoj potrošnji u iznosu od 400 miliona eura dodatni su povod da se na evropske institucije gleda neprijateljski.

Stare metode u krivo vrijeme

Nakon što je krajem prošle godine Evropski investicioni fond predložio zemljama članicama Evropske unije da probleme malih i srednjih preduzeća rješavavaju kroz sekuritizaciju i lociranje izvora novog kapitala, te omogućavanje njegovog dotoka do nelikvidnih kompanija, slična ideja čula se ovih dana i u Evropskoj komisiji.

Euro currency symbol assembled with coins. Isolated on whiteNačelno, pojam sekuritizacije obuhvata različite mehanizme finansiranja u kojima se postojeći oblici potraživanja pretvaraju u nove odnose sa povjerenicima, kroz izmijenjene ugovore i nove uslove naplate dugovanja.

Budući da prednosti ovakve prakse najčešće koriste finansijske organizacije i korporacije kako bi se njihovi bilansi oslobodili onih potraživanja na koja dominantno utiču promjene kamatnih stopa ili slični rizični faktori, nakon izbijanja svjetske ekonomske krize mnogi su njen uzrok vidjeli upravo u sekuritizaciji.

Daleko od toga da nijesu bili u pravu, jer kako je, naročito u Sjedinjenim Američkim Državama neodrživost sistema postajala sve vidljivija, tako je rastao i broj potreba da se njegovo urušavanje spriječi zaštitom onih najpodložnijih riziku.

Od 2009. godine sekuritizacija postaje sve rjeđa pojava. Gotovo omraženi metod povezivan sa najvećim krivcima za bogaćenje minimalnog i siromašenje ogromnog dijela populacije odjednom se na velika vrata vraća baš tamo gdje bi se samo godinu ranije najmanje očekivao – u EU.

Ovakva prilično kontroverzna ideja Evropske komisije o primjeni sekuritizacije kod malih i srednjih preduzeća ne nalazi na racionalno obrazloženje ni kada se izanaliziraju čitav postupak i okolnosti u kojima bi danas mogao da se odvija.

Prije svega riječ je o transformisanju zamrznutih potraživanja nelikvidnih kompanija u utržive hartije od vrijednosti. Kupcima tih finansijskih instrumenata garantuju se prilivi na sekuritizovana potraživanja u vidu kamata koja se ostvaruju kroz vrijeme.

U pitanju je sistem sa veoma složenim procesom, ali i vrlo jednostavnim ciljem – da se određeni subjekti oslobode suvišnih potraživanja i prekomjernog rizika, a sa druge strane, da oni koji preuzmu taj rizik budu nagrađeni premijom.

Ipak, trenutak u kojem se ova ideja oživljava u Evropi drastično se razlikuje od faza globalne ekonomije u kojem je sekuritizacija nastala i u kojima se razvijala.

A nastala je sedamdesetih godina prošlog vijeka u američkom finansijskom sistemu, takoreći „najkapitalističkije“ faze u istoriji svjetske ekonomije, dok je pun procvat doživjela na početku trećeg milenijuma, u vrijeme najvećeg buma, ali i najštetnijih manipulacija na svjetskim tržištima koji je pred kraj decenije eksplodirao i ostavio svijet u stanju iz kojeg se ni do danas nije oporavio.

Iako je još uvijek neizvjesno koliku podršku će imati među državama članicama, vrlo se jednostavno može naslutiti da će biti velikih protivnika takvoj praksi.

Polazeći od same podrške i protivljenja ideji bankarske unije, veća je vjerovatnoća da će se za promovisanje sekuritizacije odlučiti tek pojedine zemlje, nego da će se zajednička odluka moći donijeti na nivou 28-člane Unije.

U suprotnom, biće potrebno vrijeme, nesumnjivo mnogo veće nego za usvajanje mehanizma za pomoć bankama koja je u Evropskom parlamentu predstavljena još 2010. godine, zvanično predložena 2012. a osnivanje fonda za pomoć odobreno tek u decembru prošle godine.

Za mala i srednja preduzeća toliko dug put od nastanka do realizacije ideje o pomoći suviše je dug, a sve veća razjedinjenost na evropskom nivou dodatna je otežavajuća okolnost.

Nedostatak kompromisa u institucijama EU ključni je faktor koji ne dozvoljava usvajanje mehanizama korak po korak uz fazu testiranja, već se svodi na duge pregovore i naglu implementaciju.

EU nema instituciju kakve su američke Federalne rezerve koja bi, uz političku podršku sprovela jedan proces u svim neophodnim fazama, već prolongiranjem neizvjesnosti čini društvo manje spremnim na promjene, pa ako se i postigne saglasnost, za nju može biti samo prekasno.