„Statistika naša dika, što poželiš – to naslika“, riječi su Vladimira Bulatovića Viba, zvanično najboljeg jugoslovenskog satiričara svih vremena. Ni najpreciznija naučna, enciklopedijska definicija ne može jasnije od ovog da opiše kako se uporednom analizom brojki beskonačno manipuliše. Vibova personifikacija statistike stavlja ovu disciplinu u rang talentovanog, ali poniznog slikara, spremnog da odgovori na svaki zadatak, ne toliko tehnikom koliko podobnošću.

„Da vidimo šta kaže statistika“ izgovara sportski komentator kada se na ekranu prikaže tabela sa više detalja o utakmici od konkretnog rezultata. Statistika govori, objašnjava gledaocu da iza igre koju prati  postoji i nešto na šta se u navijačkom zanosu nije fokusirao.

Personifikovanje statistike daje ovoj disciplini niz neuobičajenih svojstava – od paralelnog univerzuma u kojem posjed lopte i broj šuteva ne korespondira s brojem golova, preko više sile, čija se završna riječ uzima kao mjerilo svih stvari, do sredstva propagande i manipulacije iz kojih kao finalni proizvod dobijamo fake news.

Statistika u osnovi služi za dobijanje šire slike o nekoj vrijednosti u trenutku ili kroz vrijeme, a namjera onoga ko se njom koristi ne mora uvijek biti manipulatorska. Vijesti koje ovih dana stižu iz Monstata možemo, ako držimo do pristojnosti sopstvenog izraza, nazvati tek interesantnim, jer na nesvakidašnji način pokazuju koliko se statistički podaci koriste kao sredstvo uvjeravanja u nepostojeće pojave.

Prosječna plata u Crnoj Gori prema Monstatu je 510 eura. Pomislili bismo i najzastupljenija, no nju prima svega 129 zaposlenih u državi, dok svaki treći prima 300 eura. U Monstatu se, kao ključnim podatkom, koriste prikazivanjem iznosa prosječne zarade, odnosno aritmetičkom sredinom, koja može biti realan indikator islljučivo u situacijama kada masa ukupno isplaćenih neto zarada ima vrijednosti bliže srednjoj, odnosno kada nema ekstremnih vrijednosti, poput onih da često čujemo da je najveća plata iznosila nekoliko desetina hiljada eura.

Realno stanje jasnije bismo sagledali prikazom medijalne zarade – one koja se nalazi tačno na sredini grupe brojeva poređanih po veličini i razdvaja je na dvije podgrupe – jednu u kojoj se nalazi 50 odsto ispod medijalne vrijednosti i  drugu ukojoj je 50 odsto zarada iznad medijalne vrijednosti. Medijalna plata se, dakle, nalazi tačno na sredini između jednakog broja svih od nje nižih i svih u odnosu na nju viših zarada. Ako čak 42 odsto zaposlenih prima zaradu između minimalne od 193 eura do one koja se predlaže za minimalnu od 250 eura, onda bi medijalna plata, o kojoj Monstat nikada ne objavljuje podatak, morala biti znatno ispod slavodobitno istaknutih 510 eura.

Primjera radi, prosječna neto plata u Hrvatskoj je 6.281 kuna (oko 836 eura), dok je medijalna 5.172 kune (oko 696 eura). Prosječna neto plata u Srbiji iznosi 49.901 dinar (oko 420 eura), a medijalna 39.278 dinara (oko 330 eura).

U jeku negodovanja zbog previsokih januarskih računa za struju, uslovljenih ne samo plaćanjem stimulansa za nečije privatne poslove, već i, suprotno bilo kojem zdravorazumskom principu, plaćanjem PDV-a na gubitke na mreži, naizgled mirno nedjeljno jutro obilježila je rečenica sročena upravo u crnogorskom statističkom birou koji nam ovako kamuflira stvarnost, a glasi: „Privredni rast o kojem govore predstavnici vlasti zaista se osjeća, a u prilog tome svjedoči evropska statistika“. Statistika, i to ne bilo kakva, nego, pazite samo, evropska, ponovo je personifikovana – ona, ništa manje nego svjedoči u prilog izjava predstavnika vlasti. Predstavnici vlasti govore o rastu, a rast se, prema svjedočenju statistike – osjeća.

Osjećate li rast svim čulima? Promjenu životnog standarda u odnosu brojki u kojoj godišnja stopa inflacije višestruko nadmašuje godišnji procenat rasta primanja možete osjetiti na svojoj koži onda kada shvatite da za svoju platu ili penziju odjednom možete platiti manje. Električne energije, na primjer – one na čiji gubitak se obračunava dodatna vrijednost.

Rasta, vidljivog, onog koji mogu osjetiti svi, od velikih kompanija do samostalnih, malih preduzetnika nema dok god nekoliko desetina hiljada zaposlenih prima platu 250 eura ili manje i dok god povećanje zarade sa 300 na 315 bude povod za spinovanje o rastu primanja od pet odsto. No, kako reče jedan od potpisnika Berlinskog sporazuma, tadašnji britanski premijer Bendžamin Dizraeli: „Postoje tri vrste laži: laž, besramna laž i statistika“.

Dođe to doba godine kad pjevanje i natpjevavanje budu glavna tema žučnih rasprava naroda s gomilom gorućih problema, pa se izbor za predstavnika na Eurosongu, koji se nekako uvijek poklopi s uvodom u maskenbale, po pravilu pretvori u vrijeme kada maske padaju, a mitovi o urbanosti i smislu za humor ruše kao posječena stabla i to da niko ne uzvikne „timbeeeeer”. Doduše, to nije rekao niko ni kad su obarani barski čempresi – čulo se samo kad su tresnuli o zemlju, potvrdivši da nam se sve dešava bez upozorenja, ostavljajući da jedini izbor bude onaj između zgražavanja ili potrage za neuvjerljivim izgovorima.

Reagujemo na užas tek kad je našem oku vidljiv jer je premalo šansi da ga spriječimo, što i ne bi bilo toliko zabrinjavajuće da nije uslovljen tim što ne dobijemo priliku da se upoznamo s mogućnostima da izbjegnemo štetu. Umjesto na uzrok, reagujemo na način na koji se problem manifestuje – na posječene čemprese, aferu s nazivom formata u kojem je sporna situacija nastala ili javni dug koji je „izašao iz okvira Mastrihta“, iako ni 1% onih koji se koriste tom frazom ne razumiju šta mastrihtskih 60% znači.

Vratimo se Eurosongu. Crnu Goru je 2012. predstavljao Rambo Amadeus pjesmom „Euro Neuro“ – za jedne tek simpatičnom, za druge po mjeri sarkastičnom numerom s dozom onoga što angažovana umjetnost treba da nosi, za neke razlogom da naglašavaju da na kičasto evropsko natpjevavanje treba slati isključivo soprane i tenore, a za onih 1% koji razumiju mastrihtskih 60% – razlogom da ih naslov numere asocira na nešto starije iz opusa ovog umjetnika. Rambo je 1997. objavio album „Titanik“, uvertiru za milenijum koji dolazi, protivtežu neutemeljenom optimizmu i predosjećaj svih povoda zbog kojih se danas ovim pjesmama iznova vraćamo.

Titanik nedvosmisleno asocira na krah zbog greške u procjeni, na potonuće i nenadoknadivu štetu kojoj se niko nije nadao. U isto vrijeme kada su se Rambove „Otiš’o je svak ko valja“ i „Ulizica“ premijerno uvrštavale na plejliste onih kojima su predstavljale sinopsis svakodnevice, američki bend „New Radicals” se u jednom stihu pjesme „Someday We’ll Know“ zapitao da li je kapetan Titanika plakao. Odgovor na to pitanje ne nalazimo u istorijskim podacima, ali iz njih zaključujemo da je pogrešna procjena da će se ledeni brijeg rasuti u komade ako brod udari u njega prouzrokovala kobni događaj.

Svi lako vizualizujemo ledeni brijeg otkako je ta ilustracija počela da se pojavljuje uz svaku priču o površnosti ili odsustvu osjećaja za suštinu koju ne vidimo. Jedino nikako da je usvojimo kao zvanični prikaz problema crnogorskih javnih finansija. Javni dug od 70 odsto bruto domaćeg proizvoda ono je što se vidi iznad površine vode u koju se utapaju sve iluzije da je taj odnos moguće kontrolisati tako što će se, kako nadležni kažu (a narod il’ upija il’ tek internetski negoduje) preduzeti mjere da se do 2020. on „vrati u okvire Mastrihta“.

Mastrihtski kriterijumi (kriterijumi konvergencije) služe da bi se zemlje koje su se učlanile u Evropsku uniju pripremile za učlanjenje u eurozonu – monetarnu uniju sa najrigoroznijim pravilima u istoriji novca. Poštujući te kriterijume Njemačka je marku, Francuska franak, Italija liru i tako redom zamijenila eurom – valutom sa mnoštvom mana koja je ogolila sve do tada potiskivane probleme u monetarnim sistemima različitog nivoa otpornosti na krizu. Crnogosrski građani kojima monetarna pitanja nisu zanimljiva da bi bila razumljiva, iako bi ih razumjeli da su im bolje objašnjavana, čuli su za nekakvih mastrihtskih 60% kojih, eto, nekako, prekoračismo i sad smo, eto, u nekom problemu. Strukturu tog duga ne poznaju, a zašto su brojke i pravila koja su važila velikim industrijskim silama odjedmom mjera za Crnu Goru ne mogu da razumiju ni da im se crta. No, ona slika ledenog brijega je dovoljna.

Ono iznad površine su podaci koje, nikad ne volim reći laička, već nedovoljno uvažena da bi je institucije pravovremeno informisale javnost donekle može da spozna – udio javnog duga u BDP-u, početak otplate kredita za auto-put nakon isteka grejs perioda koji nam je pred vratima i priča o putu ka blagostanju zbog povećanja stope rasta kao nikad dovoljno olinjao spin da ga konačno izbace iz upotrebe, iako je PDV dva puta za manje od pet godina povećan uz najavu da je to mjera nakon koje ćemo doživjeti procvat. Ispod površine su uzroci zaduživanja, postupci koji su prethodili donošenju najpogubnijih odluka, odbijanje da se minimalac, a s njim i nivo potrošnje i bankarske aktivnosti poveća, zaprepašćujuće zatvaranje očiju pred svakim problemom onih koji su dužni da ih otklone, bahatost, nebriga, neznanje, nezainteresovanost…

Ne mora svaki poreski obveznik apsolvirati kako funkcioniše komunitarna monetarna zmija i šta je pravilo privremenog odstupanja, ali se njegova inteligencija ne smije potcjenjivati objašnjenjem da Crna Gora očekuje da će biti oslobođena kriterijuma koje su morale ispuniti zemlje osnivači EU. Informisanje o monetaernoj politici je obaveza svih onih koji su u njeno kreiranje uključeni, jer njen kvalitet je i uzrok i posljedica brojnih društvenih procesa. Mi, međutim, strahujemo od pomisli da će se insistirati da pred učlanjenje koristimo sopstvenu valutu. Kakvi su administrativni kapaciteti, a koliki nivo korupcije u zemlji koja zazire od sopstvnog monetarnog suvereniteta ostavljam da sami procijenite.

Nimalo slučajno pomenuh New Radicals i stvar koja se našla na albumu pod, za ovu priliku kud ćete boljim nazivom „Maybe You’ve Been Brainwashed Too”, na kojem je i istoimena pjesma, čijim stihom „I bet you trust your bank“ otvaramo pitanje na koje se kao odgovor preko malih i još manjih pametnih ekrana prikazuje nekakav grafikon sa kojeg se vidi da građani i dalje vjeruju bankama, institucijama sistema i tarot majstorima.

Sa samo jednom namjerom – da pojasnim da je ova oblast, suštinski Rambov „monetary break dance“, a formalno „Poglavlje 17: Ekonomska i monetarna unija“ predstavljena isuviše bezazleno u poređenju sa opasnostima koje se u njoj kriju i da se ne radi na prevazilaženju problema koji će svima postati vidljivi tek kada budu nerješivi za kraj podsjećam na najpjevljiviju stvar s prethodno pomenutog albuma – „You Get What You Give“.

Prošle su dvije godine otkako su građani na centralnom trgu u Kijevu počeli protest protiv proruske vlasti, a skoro iste slike gledamo i danas. Zapad je bio prilično suzdržan u podršci, a ruski pritisak, sa druge strane, usporavao je put do cilja.

Pooštravanje odnosa između Ruske Federacije i zapadnih zemalja nakon izbijanja protesta u Ukrajini u medijima, naročito evropskim, koji su otvoreno promovisali ono što su željeli da nazovu rađanjem demokratije, bilo je popularno nasloviti kao “novi Hladni rat”, a zemlju koja je izgubila dio teritorije nazivati “novom Jugoslavijom”.

Objektivnu informaciju u ovom dijelu svijeta bilo je veoma teško dobiti, budući da se na presjek onoga što bi objavili proevropski ukrajinski i zapadni mediji s jedne i ruski mediji s druge strane nije moglo ni računati, jer bi se na svakoj od strana saopštavale nekada toliko različite informacije da je situacija mogla odgovarati samo onima kojima je spinovanje bio predmet proučavanja.

Javnost u Crnoj Gori i regionu bila je željna potvrde sopstvenih promišljanja o odnosu koji Rusija, Evropska unija ili NATO imaju prema zemlji koja im je načelno samo trgovinski, a u manjoj mjeri od željene strateški partner u inostranoj politici. Zapad je, međutim, kroz mehanizme zvaničnog Vašingtona i Brisela samo nastojao da potvrdi dominantan doprinos prosperitetu svakog društva koji bi, naizgled, bez njega bio nemoguć, dok je zvanična Moskva sve jasnije pokazivala da ne postoji dijalog ni u kojem pitanju koje može isključiti jačanje ruske države na račun ostatka svijeta.

Beskompromisna uloga ruskog predsjednika Vladimira Putina od izbijanja ukrajinske krize do danas, dvije godine kasnije, bila je presudna za trijumf u istrajnosti kod onih pitanja oko kojih je, sa druge strane, Zapad oklijevao od odlučujućih poteza. Međutim, čak i ovaj neriješen rezultat Putinu je davao psihološku prednost, tim više što druga strana nije bila personifikovana u samo jednom igraču, već u više njih koji su, relativno brzo, jedni drugima počeli da postaju rivali.

Demonstranti su na ulicama Kijeva, ali i drugih ukrajinskih gradova, proveli desetine izuzetno hladnih zimskih dana, odbijajući da se raziđu sve dok Vlada Ukrajine ne potpiše sporazum o pridruživanju Evropskoj uniji. Nesposoban da umiri sve brojnije demonstrante takozvanog Euromajdana, ukrajinski parlament usvojio je niz antiprotestnih zakona, nastojeći da ih zastraši omogućavajući policiji direktno djelovanje ukoliko se skupovi nastave.

Ovakav odnos vlasti samo je učvrstio želju demonstranata da se izbore za ono što je cilj njihovog okupljanja, pa su već 18. februara upali u zgradu predsjednikove administracije, nakon čega je počeo sukob sa policijom, kada su pale prve žrtve. Za predsjednika Ukrajine je 2010. izabran Viktor Janukovič, koji je 2012. bio i pobjednik parlamentarnih izbora i sve to vrijeme predstavljao najpopularniju političku ličnost, no kada je početkom 2014. uslijedilo drastično pooštravanje situacije i zahvaljujući diplomatama Evropske unije sklopljen dogovor ukrajinske vlade i šefova opozicije po kojem se ukida predsjednički sistem, nakon potpisivanja dogovora ukrajinska policija se povukla s ulica, što su iskoristili demonstranti predvođeni paravojnim desnim sektorom za preuzimanje kontrole nad gradom, nakon čega je Januković pobjegao, prvo iz Kijeva, a potom i iz zemlje.

U odbrani Majdana na trgu stradalo je stotinu ljudi. Demonstranti, koji nijesu birali one koji su sa Janukovičem potpisali sporazum o zastupanju, njesu htjeli da prihvate nikakav dogovor koji ne bi značio raspuštanje vlade i krivično gonjenje odgovornih za žrtve. I pored preplavljenosti dokazima o kršenju međunarodnog prava i ruskoj invaziji na Ukrajinu, veliki dio svjetske javnosti i dalje u ogromnoj mjeri poriče odgovornost Rusije za izazivanje krize u susjednoj zemlji. Pomoć Zapada izostala je u onoj mjeri u kojoj se u početku očekivalo, pa je Ukrajina ostala usamljena u borbi i revoluciji, a situaciju je dodatno otežala unutrašnja politička kriza čije su razmjere do danas samo rasle.

Posljedice ekonomske krize s kraja prošle decenije uvjerile su čak i onaj dio svjetske javnosti koji je do tada odbijao da prihvati ili propuštao da spozna činjenicu da se svaki politički, ekonomski i društveni proces u Sjedinjenim Američkim Državama u nekom obliku reflektuje na ostatak svijeta.

Stoga su i predsjednički izbori u toj, u ekonomiji najsnažnijoj i u međunarodnim odnosima najuticajnijoj zemlji na svijetu predmet interesovanja, no hronologija dešavanja i razlog zbog kojeg je s druge strane Atlantika postalo sve važnije iz čijih redova će biti naredni američki lider uslovljei su i izuzetno kontroverznom kampanjom za kandidata iz redova Republikanske partije.

Jedan od kandidata koji se ističe kontroverznim izjavama, u kojima su neizostavne diskriminacija, brutalnost, vulgarnost i štošta što nikako ne dolikuje nekome ko se kvalifikuje za jednu od najuticajnijih političkih pozicija u svijetu, multimilijarder Donald Tramp, djeluje kao neko ko ima veliku podršku. Njegova prezastupljenost u medijima, međutim, stvara utisak dominacije u republikanskim redovima i u takvoj atmosferi američki mediji, ma kojoj struji naklonjeni, rijetko ukazuju na razliku između prednjačenja i isticanja, jedni čineći to da ukažu na neminovnost izbora demokratskog kandidata, drugi nastojanjem da drže fokus na republikanskim kandidatima, kao da drugi ne postoje.

Ove izbore, međutim, kompleksnijim čini faktor novca i, za razliku od onih u posljednjim dvjema decenijama, u kojima su se kandidati borili da kroz fandrejzing kampanje prikupe sredstva za promotivne aktivnosti, Tramp je, bez ikakve potrebe da na nekoj strani uštedi, najavio da će trošiti “najmanje dva miliona dolara sedmično” na televizijski marketing. Vjerovanje da dovoljno novca rasterećuje od briga za izbornu pobjedu zapravo je ono što unosi najviše neizvjesnosti u cijelu priču i upravo zbog toga se i razmišlja zašto rezultati viđeni u anketama Trampa ipak ne čine mogućim republikanskim kandidatom, dok drugima upravo tako djeluju.

Moć prognoziranja rezultata na predsjedničkim izborima na osnovu rezultata koje partijske ankete pokazuju u ovoj fazi prilično je mala, iako je na nekoliko predsjedničkih izbora unazad kandidat koji bi u ovoj fazi imao prednost ujedno i bio u izbornoj trci za predsjednika. Trampova neumjerenost, međutim, ruši sve zakonitosti uočene u dosadašnjim istraživanjima i više nego ikad rast podrške kandidatu jedne stranke uslovljava sve veće šanse za pobjedu kandidata druge.

U većini situacija kandidat stranke bi do ove faze bio poznat, a kada bi obezbijedio liderstvo po svim parametrima i obezbijedio sredstva za organizovanje daljeg jačanja podrške, jasno bi bilo da će učestvovati na izborima. Ipak, kada u trci nema onoga ko očigledno prednjači, ali i kada se unutar stranke sporo odlučuje o ključnim procesima, rana vođstva su kratkog daha. Prije svega, pobjedu uslovljava biračka, a ne partijska podrška i bez obzira na to što je svaki Trampov rezultat iz mjeseca u mjesec sve bolji, u narednoj fazi nije poznato šta će se dešavati, a na kraju javnost će biti svjesna njegovog poraza.

Iz sadašnje perspektive naziru se tri ključne faze u kojima će se mijenjati podrška Trampu, od kojih su samo dvije jasne i to – prva i treća. U prvoj fazi podrška će još neko vrijeme rasti, biće još skandaloznih izjava, oštrih i pogrdnih riječi te svega onoga čemu smo proteklih mjeseci bili svjedoci, samo oštrije i učestalije.

U trećoj fazi Tramp je gubitnik cijelog procesa, bez ikakvih izgleda da vodi zemlju i usmjerava je na način na koji je najavljivao, a koji kombinuje elemente svih onih sistema koji su se u istoriji spoljnopolitičkih odnosa isticali kao najveći američki rivali.

Ono što će činiti drugu fazu se ni ne naslućuje i za sada nije jasno u kojem trenutku će podrška Trampu splasnuti. Vjerovatnoća da će, ukoliko stigne do izbora kao predsjednički kandidat, ubjedljivo izgubiti od demokratkog kandidata je ogromna, no i dalje je neizvjesno da li će ga neko od partijskih rivala spriječiti u takvom porazu.

Republikanska podrška Trampu uvećana je sa oko jedne četvrtine, koliko je iznosila ljetos, na skoro trećinu, koliko je dostigla sada i upravo ta dinamika sve više će prouzrokovati pritisak na njega da odustane i povuče se. Iako nejasno, njegovo povlačenje je ipak ono što većina demokratskog, ma kako politički opredijeljenog svijeta priželjkuje i ma kako god bude izgledala druga faza, važno je da ishod koji se naslućuje iz treće nije neizvjestan.

Niske kamatne stope na depozite u Švajcarskoj kliznuće još dublje u minus u cilju  prevazilaženja finansijskih ograničenja koja su se pojavila na početku godine kada je nacionalna valuta iznenadnom odlukom SNB naglo ojačala.

Švajcarska narodna banka – SNB odlučila je da kamatnu stopu gurne još dublje u negativnu teritoriju nakon što su se aktivnosti u monetarnoj politici koju sprovodi Evropska centralna banka pokazale još agresivnijim nego što se u toj alpskoj zemlji strahovalo.
Ekonomski rast Švajcarske usporio je ove godine zbog oštrog rasta švajcarskog franka od početka godine, stavljajući pritisak na centralnu banku da brzo reaguje na očekivane efekte najavljenog programa kvantitativnog popuštanja ECB.
Švajcarsko ministarstvo ekonomije upravo je saopštilo obeshrabrujuće podatke o padu bruto domaćeg proizvoda u kvartalu koji je završen septembrom, nakon što je tokom prethodnog zabilježen blagi rast od 0,2 odsto.
Oštar rast franka koji je uslijedio nakon 15. januara ove godine kada je SNB neočekivano odustala od pokušaja ograničavanja njegove vrijednosti na 1,2 eura izazvao je šok na valutnog tržišta kada je počeo naglo da raste istovremeno i u odnosu na euro i na dolar.
Ovo ograničenje kretanja kursa uvedeno je 2011. godine, kada je uočeno da se, nakon evropske dužničke krize, brojni ulagači okreću švajcarskom franku, percipirajući ga kao sigurnu valutu s tendencijom da dalje jača. SNB je to učinila nakon upozorenja brojnih švajcarskih izvoznika da će jaka valuta učiniti da njihovi proizvodi u inostranstvu poskupe, što bi uslovilo smanjenje tražnje, te rezultiralo gubicima.
Potez je napravljen jer je neposredno pred i u vrijeme globalne krize rasla tražnja za švajcarskim francima koja mu je podigla vrijednost, pa je sa 1,67 franaka za euro iz 2007. dospio na 1,02 franka za euro u 2011. godini, što je pvajcarske proizvode učinilo manje konkurentnim van zemlje, zbog čega je SNB intervenisala s uspostavljanjem praga od 1,2 franka za euro.
Iako je ova mjera povećala povjerenje ulagača i zaštitila švajcarske izvoznike, cijena takve politike bila je nagomilavanje stranih valuta nastalih nakon intenzivnog štampanja franka kojima je pretežno euro kupovan na tržištu, pa je već u 2014. udio deviznih rezervi iznosio koliko i 80 odsto švajcarskog bruto domaćeg proizvoda.
Švajcarska je, poput Velike Britanije, pozicionirana tako da, ma koliko nezavisna u vođenju monetarne politike bila, neprestano bude prinuđena da balansira između odluka centralnih banaka, naročito onima vezanih za kamatne politike u eurozoni i u Sjedinjenim Američkim Državama.
Jačanje franka dovelo je do pojave negativne inflacije u Švajcarskoj, potrošačke cijene su u ovoj godini do oktobra snižene 1,4 odsto. Švajcarska ekonomija izbjegla je recesiju u tehničkom smislu, budući da nije imala dva uzastopna kvartala u kojima je stopa rasta bila negativna, no ograničavajući faktori rasta BDP su sve više prisutni. Kada je riječ o turizmu, zabrinjava sve manja posjećenost gostiju iz zemalja eurozone i SAD, jer je ova i inače skupa zemlja u ovakvom odnosu snaga valuta postala skuplja nego ikad.
Ono što je najavljeno ove sedmice je da će u Švajcarskoj troškovi pozajmljivanja od sada biti i zvanično najniži na svijetu, paralelno sa snižavanjem stope na depozite još dublje u negativnu zonu, pa će ona iznositi minus 0,75 odsto.
U vremenu kada se, usljed intervencija u američkoj kamatnoj politici očekuje dodatno jačanje dolara, a nakon proširenja programa otkupa obveznica u eurozoni slabljenje eura, kretanje franka zavisiće isključivo od narednog poteza SNB, jer bi prepuštanje kretanja uticajima zakonitosti tržišta zadao dodatni udarac ovoj bogatoj, ali i januarskim potezom uzdrmanoj ekonomiji..

Očekivano snižavanje rublje i nedovoljna dinamika rasta cijene nafte stvaraju pritisak na rusku ekonomiju, no mnogo više iznutra nagriza je opsjednutost Kremlja za vojnom dominacijom.

Prošlogodišnje naglo snižavanje kursa ruske rublje u kombinaciji sa drastičnim padom cijene nafte uslovilo je da najveća zemlja na svijetu bude prisiljena da vodi tešku ekonomsku bitku ne samo 2014. i tokom 2015. godine.

Svrstavana cijelu deceniju u grupu zemalja sa rastućim ekonomijama, uz Kinu, Brazil, Indiju i Južnoafričku Republiku, Rusija se, poput ostalih zemalja okupljenih u akoronimu BRICS bez većih problema oduprla udaru i posljedicama globalne ekonomske krize 2008., i 2009. godine, no problemi su uslijedili kasnije, kada se većina zapadnih ekonomija već oporavila zahvaljujući mjerama koje nijesu odgovarale vodećim spoljnotrgovinskim partnerima.

Stanje su dodatno pogoršale sankcije zapadnih zemalja nakon kojih je Rusija izgubila brojna značajna tržišta na koja je plasirala dio izvoznih proizvoda, a veliki broj investitora počeo je da napušta zemlju, što je uslovilo i ogroman odliv kapitala.
Rusija se okrenula traganju za mogućnostima da je ovakve okolnosti podstaknu na unutrašnju konsolidaciju i u tome je u značajnoj mjeri uspjela, nastojeći da se što više fokusira na unutrašnje resurse, naročito kada je riječ o svemu onome što joj je jedno vrijeme bilo isplativije da uvozi. Jedan od važnih poteza bilo je i ograničavanje deviznih transakcija, onemogućavanje kreditiranja u stranim valutama i oslobađanje stranih državnih zapisa.

Godišnje obraćanje naciji ruskog predsjednika Vladimira Putina prošle sedmice, čak i pored aktuelnih dešavanja vezanih za vijnu intervenciju u Siriji nije u potpunosti moglo da bude skoncentrisano samo na hvalospjeve o Rusiji kao vojnoj sili, globalnom igraču neizostavnom u bilo kojoj geopolitičkoj igri, onoj koja će mijenjati sudbinu svijeta.

Ekonomske teme učinile su da Putinovim govorom ne preovladava samo ponos, budući da se ipak morao dotaći ekonomskih poteškoća. No ovaj prelomni trenutak do kojeg se moglo raditi na oporavku posrnule privrede prijeti da odvede zemlju još težim putem i udalji je od rasta.

Nekoliko je faktora koji će u narednom periodu dodatno negativno uticati na rusku privredu, a dvije ključne vođene su tržišnim zakonitostima. Prva je očekivano dalje slabljenje kursa ruske rublje koje će uslijediti čim američki dolar, nakon promjene kamatne politike u toj zemlji, dodatno ojača prema svim drugim valutama. Ruska kupovna moć će dodatno opasti, mogućnost uvoza sa tržišta sa kojima još ostvaruje nesmetanu razmjenu će se smanjiti, a mogućnost izvoza na ključna tržišta od ranije je ograničena uvedenim sancijama.

Jak dolar biće uzrok još jednog, po Rusiju negativnog trenda i to nemogućnosti oporavka cijene nafte, budući da se vrijednost crnog zlata i zelene valute kreću suprotnim smjerovima. Naftna industrija, kao strateška grana ruske privrede suočiće se sa dodatnim gubicima, a mjere za djelovanjem već su prilično iscrpljene krajem 2013. i početkom 2014. godine.

No ono što najviše nagriza rusku privredu iznutra je opsjednutost Kremlja da utiče na globalne procese. U ovakvim okolnostima otvara se prostor povećanju deficita i povećanju stope inflacije koje će biti sve teže kontrolisati.

Svako protivljenje Zapadu u jedinstvenom djelovanju u borbi protiv terorizma dodatno će zatvarati vrata. Ruske korporacije i banke u državnom vlasništvu već su prezadužene kod evropskih institucija, zbog čega saradnju neće biti moguće naprasno obustaviti, no od toga koliko se planovi budu poklapali na jednoj, toliko će rezultati biti vidljivi na drugoj strani.

Pred Rusijom je nesumnjivo izuzetno teška godina prepuna odluka, pri čemu su mnoge šanse da balansira između sopstvenih resursa i novih mjera već potrošene.

“Donnez-moi deux lignes de la main d’un homme, et j’y trouverai de quoi suffire à sa condamnation”, čuvena je izreka kardinala Rišeljea, rođenog na današnji dan prije 430 godina.

Engleski prevod ove rečenice, koja bolje od bilo čega ikad napisanog opisuje položaj čovjeka pred zakonima i sudom je: “If you give me six lines written by the hand of the most honest of men, I will find something in them which will hang him”. Doslovni prevod rečenice sa francuskog bio bi “dajte mi dva rukom napisana reda nekog čovjeka i naći ću dovoljno toga da bude osuđen”.

Engleski prevod sadrži šest redova umjesto dva reda, najpoštenijeg čovjeka i vješanje kao kaznu. Fraza je u pitanju, ali zvuči bizarno kada vam npr. tokom filma deux lignes bude titlovano kao six lines.

U našoj literaturi Rišeljea citiraju ovako: “Dajte mi bilo koju rečenicu iz bilo koje knjige i ja ću u njoj naći razlog da autora pošaljem na vješala”. Prevodilac je imao potrebu da pomene nigdje pomenutu knjigu…

Vratimo se Rišeljeu. Vjerovao je da svako ljudsko biće ima nešto za zatvor, bolnicu i ludnicu, a samo sticaj okolnosti određuje hoće li tamo dospjeti.

Prevod na jezike za ovo govorno područje je iz XVII vijeka i teško da je tada, čak i onaj ko je poznajući jezik toliko pronikao u mentalitet ovdašnjeg svijeta, mogao naslutiti buduće forme prenošenja misli javnosti koje nisu knjige.

U eri internet-portala i komentara koji prate tekstove, te pored statusa i tvitova prepunih mržnje, posebno onih na temu ljudskih prava, više i nije teško razabrati zašto je autorima mjesto u nekoj instituciji.

Danas vlada i neki trend vitlanja imaginarnim poštenjem, ne samo u potrebi da se lopovluk naziva “snalaženjem”, već i da većinu priča o poslovanju prati “sve je 100% legalno” (neki tu dodaju i “đece mi”), iako takav apsolut ne postoji.

Devalvacija kineskog juana iznenadila je u utorak globalna tržišta i ostavila svjetsku javnost da se zapita čime će ovo rezultirati. Odgovor na ovo pitanje ne bi mogli da daju ni kineski zvaničnici, jer je dugoročni ishod ovog poteza potpuno neizvjestan, iako centralna kineska finansijska institucija uvjerava da će doprinijeti privrednom rastu.
Informacija o devalvaciji juana obeshrabrujuća je vijest za izvoznike na kinesko tržište, ali je najava okolnosti koje pogoduju kineskim izvoznicima.

Kineske monetarne vlasti srezale su vrijednost juana 1,9 odsto u odnosu na dolar, što je jedan od najradikalnijih poteza u savremenoj finansijskoj istoriji te zemlje. Ovo je uslovilo najveći dnevni pad kursa od 1993. godine, nakon čega se kineska u odnosu na američku valutu našla na najnižem nivou od 2012. godine. Potez je odrađen s namjerom da liberalizuje sistem upravljanja kineskom valutom i predstavlja dodatni stimulans izvozu.

Narodna banka Kine juče je ponovo snizila kurs juana prema dolaru 1,6 odsto, na 6,33 juana za dolar. Ovim je samo u ovoj sedmice smanjen zvanični kurs juana u odnosu na dolaru za 3,5 odsto.

Cilj ovog poteza kineske institucije objašnjavaju porebom za liberalizacijom sistema, dok mnogi učesnici na tržištu prepoznaju naznake valutnog rata. Ni jedna, ni druga tvrdnja nije netačna, jer je suština presjek ovih dvaju faktora.

Kineska centralna banka svakodnevno objavljuje kurs juana uz mogućnost variranja plus ili minus dva odsto vrijednosti. Odliv kapitala iz Kine i smanjenje izvoza koji, iako je to rađeno godinama unazad, više nije bilo moguće lažirati kako bi se stvorila bolja slika o kineskoj ekonomiji, stvorili su pritisak i činili da dnevni nivo promjene isklizne iz dozvoljenog opsega.

Kina je prošle sedmice objavila da joj je izvoz u julu smanjen za čak 8,3 odsto, a mnogo lošiji od očekivanja bio je i indeks proizvođačkih cijena, koji je prošlog mjeseca kliznuo 5,4 odsto u odnosu na prethodnu godinu. Nakon što se dnevno fiksiranje približilo granici od skoro dva odsto, Narodna banka Kine našla se u poziciji da konačno može da učini nešto što smatra korisnim za ekonomiju zemlje koja koristi prednost jeftinijeg juana i time opravda ovaj potez.

Osim vidnog usporavanja kineske ekonomije posustajanje je primjetno i kod njenih vodećih spoljnotrgovinskih partnera, no šta će se dalje dešavati neizvjeno je. Oslanjanje na kinesku stopu ekonomskog rasta od početka godine je razlog zbog kojeg je cijeli svijet zabrinut usljed njenog ogromnog uticaja na rast na globalnom nivou. Drugim riječima, kada Kina posustaje pogoršava se i stanje u još najmanje dvjema trećinama zemalja svijeta, direktno ili indirektno.

Međunarodni monetarni fond pozdravio je juče neočekivanu odluku zvaničnog Pekinga da drugi uzastopni dan devalvira juan, pojasnivši da će taj potez omogućiti učesnicima na tržištu da igraju veću ulogu u Kini. Dok je ovaj potez prouzrokovao jačanje američkog dolara i slabljenje ne samo juana, već i brojnih azijskih valuta, očekuje se da će ohrabriti i podstaći na nove poteze i centralne banke zemalja tog regiona.

U ovom trenutku svaka politika koja je u stanju da ojačala izglede za povratak rasta kineske ekonomije je pozitivna i upravo u tome MMF nalazi razloge za optimizam.

Peking već odavno nastoji da se učešće kineske valute u međunarodnoj trgovini poveća i da juan bude uključen u specijalna prava vučenja, jer bi na taj način jačao i njen uticaj na svjetskoj ekonomskoj i političkoj sceni. No, izgleda da se krenulo obrnutim redosljedom, pa umjesto da na osnovu jake ekonomije zavrijedi šansu da joj se ova želja ostvari, Kina koristi trenutak za liberalizaciju kada je ona istovremeno i mjera za stimulisanje oslabljene ekonomije.

Uticaj slabljenja juana osjetio se na evropskim tržištima, gdje je pokrenut talas masovne prodaje akcija njemačkih proizvođača vozila i drugih evropskih proizvođača luksuznih roba kojima je Kina, zahvaljujući jačanju novije, visokoplatežne generacije koja preferira skupe svjetske brendove bila glavno tržište, no sada ih očekuje smanjena kupovna moć te populacije.

Pod pritiskom se našao i energetski, kao i rudarski sektor, budući da je Kina vodeći svjetski uvoznik sirovina. Uticaj ovog poteza je planetaran i otvara niz pitanja, a ono čime je već prvog dana rezultirao pokazuje da globalni oporavak neko vrijeme neće biti moguć.

Povjerenje ulagača na tržištu kapitala u oporavak grčke ekonomije koje je izuzetno visoko u odnosu na ono što sadašnje prilike dozvoljavaju uslovljeno je ničim drugim do vjerovanjem u nemogućnost propasti eura.

Dok se, uoči odlučujućih pregovora Grčke i kreditora očekivalo da će ta zemlja bankrotirati i napustiti eurozonu mišljenja oko uticaja takvog raspleta bila su podijeljena. Jedni su očekivali da će to ujedno označiti i krah ove monetarne unije, dok drugi nijesu ni pomišljali na takav ishod grexita, prije svega jer ga nijesu ni vidjeli kao mogućnost.

Većina ulagača na međunarodnim finansijskim tržištima je načinom na koji je donosila odluke o trgovini uoči i nakon grčkog referenduma pokazala da pripada drugoj grupi. Tek mali broj trejdera odlučio je da iz portfolija izbaci sve ono što je naizgled prijetilo da postane štetna investicija, odlučivši se za naglu porodaju svega do posljednjeg eurocenta. No Grčka je, uprkos neprestanim previranjima i oštroj retorici kreditora ipak ostala u eurozoni, pa su u ovoj tržišnoj igri gubili samo oni igrači koji su naivno očekivali da će drugi koji se ne odriču eura zapasti u krizu.

Grčke obveznice

Ovo se dogodilo jer globalno povjerenje u euro nije splasnulo, a time je, iako je došlo do pada vrijednosti u odnosu na kurseve vodećih svjetskih valuta, spriječen njegov krah.

Povjerenje je, velikim dijelom, došlo i iz Grčke. Zvaničnici te zemlje nijesu demonstrativno preduzeli akcije koje bi inicirale grexit, već se nastojalo dalje pregovarati s kreditorima do kakvog-takvog kompromisa.

Jedan od razloga zbog kojih je grčkim zvaničnicima u interesu bio ne samo opstanak u monetarnoj uniji, već i što hitnije rješavanje problema su grčke obveznice čija cijena nije kliznula u propast. Praćenjem promjene cijene ovih hartija od vrijednosti ulagači su, uvidjevši da ne dolazi do zaprepašćujućih oscilacija, zadržali povjerenje u sve ono čemu bi grexit mogao srušiti vrijednost.

Naprotiv, vrijeme kada se najviše strahovalo za grčki bankrot bilo je idealno za kupovinu obveznica i ko god je to tada učinio, a prodaje ih sada ima najbolju priliku da zaradi. Uz sve ovo, grčke državne obveznice jedine su od svih zemalja eurozone koje su od početka maja do danas dobijale na vrijednosti.

Kamatne stope

Povjerenje ulagača doprinijelo je još jednom fenomenu i to onom čiji je, za razliku od ovog, uticaj dugoročan. Riječ je o kamatnim stopama na desetogodišnje grčke obveznice koje su sada skoro tri puta niže od istorijskog maksimuma dostignutog 2012. godine, što znači da više nijesu obmanjujuće i da će im se racionalnije pristupati.

Podsjetimo li se i podatka da nivo grčkog duga iznosi čak 175 odsto bruto domaćeg proizvoda te zemlje, te da je više od četvrtine radno sposobnog stanovništva bez posla, razlog za povjerenje u ono što radi ne samo vlada predvođena Aleksisom Ciprasom, nego ni nekim finansijskim alhemičarom uopšte ne bi postojao da se ne vjeruje u potrebu opstanka relativno jakog eura kao protivteže često zaprepašćujućem uticaju poteza američkih Federalnih rezervi i efekata koje oni imaju na globalnu ekonomiju.

Iskustvo Španije

Još otkako su 2011. godine podaci o dugu Portugala, Italije, Španije i Grčke nagovijestili mogućnost bankrota neke od zemalja čije ime je sadržano u akronimu P.I.G.S. ulagači širom svijeta okrenuli su se kupovini upravo tih državnih obveznica, uvjereni da je ulazak u eurozonu ireverzibilan i da će se za očuvanje svakog djelića te monetarne unije uvijek pronaći način. Uvijek. Po svaku cijenu i bez obzira na nelogičnosti koje bi ikada mogle postojati u takvim procesima.

Samo Španija koja je tada predstavljala najveći problem Evropskoj centralnoj banci danas je zemlja u eurozoni sa najvećom stopom rasta među velikim ekonomijama, iako se njime tek vraća na pretkrizno stanje, dok su dvije njene banke, čiji opstanak je prije četiri godine dovođen u pitanje, danas među 20 vodećih po poslovanju u svijetu.

Da se sve odvijalo po tržišnim principima, euro bi odavno bio valuta čiji dvocifren broj jedinica dostiže vrijednost jednog dolara. Uprkos svim okolnostima koje su do toga nebrojeno puta mogle dovesti to se ipak nije dogodilo, a tumačeći ovo samo ne treba zaboravljati na jedno i osnovno — da je uvođenje eura bilo sve samo ne nešto što bi se ikada moglo uklopiti u tržišne principe.

8. VIII 2015.
Magazin “Novac” – DN

Kineski regulatori preduzeli su oštre mjere kojima se nastoji uspostaviti red na tržištu kapitala, tako što se ograničavaju određeni potezi onih koji bi u ovakvim okolnostima mogli posegnuti za oslobađanjem od dijela ulagačkog portfolija koji u ovom trenutku djeluje rizično.

Ograničene su kratke prodaje, a velikim akcionarima zabranjeno je da se da se oslobađaju udjela, a očekivanja su da se intervencija države na ovome neće zaustaviti, jer su rezultati ovakvih mjera jedva vidljivi.

Ograničavanje špekulacija u Kini počelo je još u aprilu, no prvi rezultati bili su vidljivi tek u junu. Rizik je u tom trenutku bio izrazito velik, a budući da više nije bilo podrške rastu cijenama akcija, tek je pad njihovih cijena mogao da aktivira margin call.

U takvim okolnostima veliki broj kompanija obustavilo je mogućnost trgovanja njihovim akcijama, što je stavilo dodatni pritisak na prodaju. Da je situacija alarmantna postalo je uočljivo tek kada se ovakvo stanje počelo prelivati na berzu u Hong Kongu, te na druga azijska tržišta.

Dnevni pad cijena bio je najniži od pretkrizne 2007. godine, a u samo jednom danu izgubljena je vrijednost četiri biliona dolara. Odnos kompanija čija vrijednost je rasla naspram onih čije akcije su tonule bila je jedna dobitnica naspram čak 75 gubitnica.

Mnogi su ovaj problem uočili tek kada su sa Šangajske berze počele da se šire loše vijesti, no problem ne postoji tek od prošle sedmice već otkako su u martu ove godine ionako visoka špekulativna kretanja počela da se intenziviraju. Za tri mjeseca otvoreno je više od 36 miliona novih individualnih trejderskih naloga, dok je glavni berzanski indeks od marta do juna porastao čak 52 odsto. Cijene akcija na godišnjem nivou su do juna narasle 151 odsto.

Da je riječ o onome što se naziva balonom više niko nije bio u dilemi, pa je i bilo pitanje dana kada će on pući. Ovo nije prvi put da ovakva situacija zadesi tržište zemlje u čiju stopu rasta, ali i druge finansijske podatke su uprte oči cijelog svijeta. Godišnji rast cijena akcija koji je nadmašio stopu od 100 odsto dešava se četvrti put u ovom vijeku.

Inicijalna podrška rastu kineskih akcija pretvorila se, međutim, u nešto što je najviše podsjećalo na podrivanje špekulativnih kretanja. Ono što u ovakvim okolnostima nije nemoguće očekivati jeste da se kineski regulatori i centralna banka te zemlje posvete intervencijama već do kraja ove godine i počnu primjenjivati ono što ključne finansijske institucije vodećih svjetskih ekonomija praktikuju već godinama unazad, doduše ne tako uspješno, iako se često takva poruka želi poslati.

Zbog čega tržišta strahuju

Nakon što je krajem prošle godine prognozirano da stopa rasta kineske ekonomije neće prekoračiti psihološki važnu granicu od sedam odsto panika je zavladala širom svijeta. Kineski rast predstavlja veliki udio u globalnom ekonomskom rastu, a činjenica da je ta zemlja najveći svjetski uvoznik skoro sve robe i usluga zabrinjava zemlje izvoznice i preusmjerava da, usljed pada njene kupovne moći, traži nova tržišta.

Situacija sa zlatom protekle sedmice koje je Kina prestala da kupuje onako kako je to činila godinama unazad pokazala je da ne samo ulagači, već i spoljnotrgovinski partneri ove zemlje i te kako treba da se zabrinu. Ono od čega se, međutim, najviše strijepi je to što postoji sumnja da bi se i ovoga puta mnogi podaci mogli lažirati onako kako je to Kina godinama činila u izvještajima o izvozu.

Izvoz je bio fiktivan, kineski brodovi natovareni robom slali su se i puni su se vraćali ponovo u iste luke, ali su bilježeni podaci iz kojih se moglo vidjeti da eksportne aktivnosti cvjetaju. Za slično djelovanje postoji prostor i u finansijskom sektoru. Kinesko bankarstvo u sjenci u ogromnoj mjeri utiče na finansijsko tržište, zbog čega se vjeruje da, šta god da se objavi vezano za eventualna poboljšanja, treba uzimati s rezervom.

Cijena WTI sirove nafte u petak se spustila 1,53 odsto na 48,45 dolara za barel, dok je barel Brenta pojeftinio 1,56 odsto, skliznuvši na 55,27 dolara, dostigavši najniže vrijednosti od početka mjeseca.

Proizvodnja nafte u Iranu ponovo je obnovljena i sada ima potencijal da izazove negativni pritisak na cijenu najznačajnijeg energenta, budući da su sadašnji učesnici na tržištu nastoje da održe postojeći nivo prihoda od izvoza, ali i udio na globalnom tržištu.

Sve dok Organizacija zemalja izvoznica nafte bude ostala dosljedna strategiji da ne smanjuje nivo proizvodnje, usljed čega se sa tržišta udaljavaju oni proizvođači za koje je taj proces manje isplativ, cijene će se kretati silaznim trendom.

Posmatrano sa aspekta zakona tržišta uslova za povećanje od početka ove sedmice je bilo, budući da je kurs američkog dolara nakratko oslabio, a njegova vrijednost kreće se suprotno cijeni crnog zlata, jer se ona izražava u zelenoj valuti.
Blago slabljenje dolara, međutim, nije podstaklo rast cijene nafte, jer su preovladali pritisci nastali usljed političkih dešavanja, ali i zasićenost globalne ponude.

Cijena nafte bilježi silazni trend još od marta, no ove sedmice nagli pad bio je najuočljiviji upravo na ovom tržištu. Za dalje prognoze rasta u obzir bi trebalo uzeti i očekivanje Međunarodne agencije za energetiku da će rast globalne tražnje za naftom u narednoj godini biti smanjen sa sadašnjih 1,4 na čak 1,2 miliona barela na dan. Riječ je o nivou potrošnje koji u postojećim okolnostima kada nivo zaliha raste neuobičejeno velikom dinamikom nikako ne može obezbijediti balans.

Ono što je posebno zanimljivo jeste što su cijene od početka jula snižene za čak 12 dolara, čemu se prije mjesec dana malo ko mogao nadati. U takvoj situaciji proizvođači ne nastoje da prodaju veće količine, već da sačekaju vrijeme stabilizacije, a potom povratka na pređašnje cijene, no sada su sve manji izgledi da se uslovi za to uskoro mogu stvoriti.
Situacija je početkom mjeseca bila znatno drugačija.

Geopolitičkih pritisaka prije zaključivanja nuklearnog sporazuma svjetskih sila sa Teheranom nije bilo, pa je vodeći faktor koji je uticao na cijenu bio kurs dolara koji je prethodnih sedmica jačao. Pad cijene nafte od početka ovog mjeseca iznosio je oko 19 odsto, što predstavlja najveći mjesečni pad od decembra ove godine, te drugi mjesečni pad od 2008. godine.

Dodatno smanjenje cijene nafte moglo bi podstaći vodeće svjetske proizvođače da smanje troškove, s oobzirom da se suočavaju s još jednim kvartalnim gubicima. Ovakvi potezi već su vidljivi u najavama naftnih kompanija da će u ovoj godini otpustiti hiljade zaposlenih, u cilju racionalizacije poslovanja.

Na stanje na globalnom tržištu takođe utiču i američke zalihe koje su na sedmičnom nivou porasle za čak 2,5 miliona barela, iako se očekivao pad. Iako je nestabilnost na tržištu relativno velika, rast cijene nafte se nakon ovakvog razvoja događaja ne bi mogao očekivati ne samo zbog podataka o atipično visokim sezonskim zalihama, već i zbog pretpostavke da će centralna američka finansijska institucija Federalne rezerve donijeti odluku o povećanju referentne kamatne stope, koja će dodatno osnažiti kurs dolara, što će negativno uticati na cijene berzanske robe, u koju spada i nafta.

Nakon prošlogodišnjeg vrtoglavog rasta cijena ovog energenta u posljednjih godinu dana sa nižom vrijednošču na kraju u odnosu na početak mjeseca okončala je čak 10 od 12 mjeseci, što je najlošiji trend kretanja cijene nafte od vremena prije izbijanja globalne krize 2008. godine.

VIDEO 29 min

Formula za izračunavanje bogatstva jedne zemlje u okolnostima kada bi znanje da se oni alociraju bilo univerzalno ukazivala bi da je ono direktno proporcionalno prirodnim resursima kojima ona raspolaže. Međutim, ukoliko bi se napravila lista koja bi zemlje svijeta sortirala po količini prirodnog bogatstva po glavi stanovnika, uvidjeli bismo da je Crna Gora u toj kategoriji znatno ispred vodećih svjetskih ekonomija, ali i da je njen učinak istovremeno najslabiji.

Stoga formula kojom bi se odredila veza između potencijala i rezultata sugeriše da je nacionalno bogatstvo jednako količini resursa pomnoženoj znanjem da se oni iskoriste, podijeljeno vremenom neophodnim za alokaciju resursa. Iako su napori da se investiciona klima poboljša ulagani više od deceniju, problem presporog procesa stavljanja novog kapitala u funkciju i dalje je jedna od ključnih manjkavosti crnogorske privrede.

Problem neprepoznavanja ključnih izvora kapitala pomjera kurs kretanja crnogorske privrede ka dužničkoj krizi, jer se umjesto dostupnih resursa koje naša zemlja ima zadovoljavaju komplikovani uslovi kako bi tuđi, manje raspoloživi, postali dostupni. Odnos koji imamo prema prirodnim resursima paralelno egzistira i u svijetu finansijskih instrumenata. Finansijski inžinjering za većinu subjekata na tržištu i dalje je pojam koji poznaju samo u teoriji, uprkos činjenici da bi mnogim subjektima mogao biti izvor sredstava.

Definisanje novih finansijskih instrumenata u skladu sa zahtjevima onih koji su spremni da ulažu novac omogućilo bi velikom broju privrednih subjekata da bez zaduživanja dođu do novih sredstava, što bi, istovremeno, predstavljalo rasterećenje za banke koje su u velikoj mjeri pogođene nekvalitetnim kreditima. Ovakvi potezi bili bi ključni za kompanije sa malom finansijskom snagom, a dodatne povoljnosti imali bi penzioni i investicioni fondovi.

Diversifikovanje tržišta osiguranja bilo bi dodatna prednost, jer bi na taj način bilo jednostavnije imati kolateral kojim bi se obezbjeđivalo od daljih rizika. Bez obzira na potencijale i kod prirodnih i kod finansijskih resursa, samo promjena našeg odnosa prema njima i otklon potrebe da ih tražimo van našeg tržišta proizvodima i uslugama koji na njemu postoje može se obezbijediti globalna dostupnost.

Kada su 5. maja 2010. godine građani izašli na ulice Atine i organizovali proteste u kojima je stradalo troje ljudi mnogima se činilo da će doći do pomaka u nekadašnjoj kolijevci demokratije, no jedina promjena stanja bilo je pogošanje.

Evropska dužnička kriza najviše je pogodila periferne zemlje eurozone Portugal, Italiju, Grčku i Španiju – PIGS, a najveći otpor mjerama štednje pokazalo je grčko stanovništvo.

Finansijski sektor prošao je kroz dvije krize, finansijsku i dužničku, koje su se poklopile na kraju prve decenije ovog vijeka i koje su imale zajedničke efekte. Kada je riječ o krizi državnih dugova ona se odnosi na budžetske deficite koji su nastali usljed smanjenja poreskih prihoda i prekomjerne potrošnje. Okidač finansijske krize je, međutim, bio u Sjedinjenim Američkim Državama, a njene prve posljedice odmah su postale vidljive u zemljama koje su praktikovale sličan model kreditiranja.

Realnost sa kojom se danas suočavaju grčki građani izuzetno je teška, a dešavanja u toj zemlji mogla bi se prelaziti na druge mediteranske članice eurozone i tako dovesti opstanak monetarne unije u pitanje.

Grčka jre članica Evropske unije od 1981. godine, no to nije pomoglo da se iskorijene političke slabosti koje su postojale decenijama, već su one otvorile put ekonomskima i tako učinile da se situacija neprestano pogoršava. Bankarski sektor se, međutim, ogradio od odgovornosti za posljedice moralnog hazarda, iako aktivnosti koje su tu sprovođene imaju velikog udjela u naizgled nerješivim grčkim finansijskim problemima.

Uprkos pravnom okviru koji je još u vremenu prije pristupanja Uniji imao sve odlike evropskog, a tokom tri i po decenije članstva dostigao najviši nivo harmonizovanosti, situaciji u Grčkoj danas ne bi pozavidila ni većina kandidata za učlanjenje.
Razlozi su nepodudaranja u ideji na šta bi savremena Grčka trebalo da liči, koji politički i ekonomski model da primjenjuje i kako da se pretvori u društvo koje neće zavisiti od zaduživanja.

Nijedna zamisao, međutim, nije sprovedena u djelo, jer su na izborima u nizu pobjeđivali populisti koji bi samo imali zamisao, ali ne i način da je realizuju, a pogotovo ne sredstva da to učine na održiv način. Situacija u Grčkoj je, međutim, samo potvrdila ono što je jedna od ključnih zamjerki kritičara uvođenja eura na način na koji je to učinjeno i po kriterijumima koji su zadati.

Ovo je ujedno i poslalo poruku onim zemljama kojima prihvatanje evropske valute tek predstoji, a to je da sa njom ne mogu lako baratati ekonomije sa spoljnotrgovinskim deficitom. Grčka je u svijetu monetarnih kretanja tipičan primjer na kojem se može uvidjeti s koliko posljedica korišćenje zajedničke valute može da se odbrani liberalnom tržišnom politikom konsolidacije.

Sada je na vidjelo izašlo koji subjekti koriste povlastice i privilegije koje su se pojavile kao zaostavština prethodnih izbornih obećanja, a koje nijedan novi režim nije imao hrabrosti da ukine, držeći se populističkih principa i kupujući socijalni mir.

Ogoljene su i pojave poput isplate penzija osobama koje odavno nijesu žive i naknade slijepima onima koji to nijesu.
Ključni problemi, dakle, nijesu ekonomske, već društveno-političke prirode, no još postoje nedoumice oko toga treba li Grčkoj efikasniji ili samo manji državni aparat koji neće trošiti velike količine novca.

Neuspjeh brojnih reformi, život na ivici bankrota i petogodišnja nesposobnost da se spriječi pogoršavanje situacije pokazatelj su da Grčkoj nije potrebna samo ekonomska pomoć, već ona koja će je pretvoriti u socijalnu državu, što ona sada nikako nije.

Mjere koje predlaže “Trojka” koju čine Međunarodni monetarni fond, Evropska centralna banka i Evropska komisija ni najmanje ne pomažu Grčkoj da postane država blagostanja u tradicionalnom smislu, već da bi spriječili potpuni kolaps bankarskog sektora, namećući vjerovanje da će kreditiranje omogućiti razvoj.

Pet godina od početka protesta situacija u nekadašnjoj kolijevci demokratije samo je pokazalo da se jakom valutom ne može ojačati privreda, te da vrijeme provedeno u donošenju pogrešnih rješenja probleme na koje se oni odnose samo čini većim.

Trend pada cijena akcija koji je izostao tokom prethodnih triju godina mogao bi se, konačno, vratiti i omogućiti vlasnicima akcija kompanija u sastavu S&P 500 indeksa da ostvare zaradu prije ljeta.

Berzanski trend “prodaj u maju” mogao bi konačno biti aktuelan ovog mjeseca, nakon trogodišnje pauze, kada maj nije bio idealno vrijeme za prodaju akcija kompanija na Wall Streetu, jer se rast njihove vrijednosti očekivao, a i ostvarivao tokom ljeta.

“Prodaj u maju i otputuj” (Sell in May and go away) je naziv za investicionu strategiju kupovine i prodaje akcija zasnovane na na teoriji da se u vremenu od novembra do aprila ostvaruje u prosjeku najveći rast vrijednosti akcija u odnosu na prethodne mjesece.

Trend je još poznat i po onom koji najavljuje Helloween indicator, budući da upravo 31. oktobra pregled stanja na tržištu kapitala omogućava dobijanje signala za ulaganje u akcije koje bi u maju trebalo prodati i tako ostvariti zaradu koja se u najvećoj mjeri troši tokom ljetovanja.

Pravilo je inače zaostavština davnih vremena kada su Njujorčani odlazili iz grada zbog visokih temperatura i velike vlažnosti vazduha koja zahvata taj grad u ljetnjim mjesecima.

Ovogodišnje tržišne okolnosti ukazuju na to da akcije vodećih kompanija čija cijena je povećana tokom posljednjih mjeseci ne bi trebalo držati u portfoliju tokom ljeta.

Oni koji su, međutim, 2012, 2013. i 2014. godine učinilo ovako nešto već sredinom ljeta uvidjeli bi da su pogriješili, jer je indeks S&P 500 od maja do septembra rastao između 0,6 i 6,3 odsto, za razliku od 2011. kada je njegova vrijednost umanjena više od 10 odsto.

Ove godine se očekuje da cijene akcija vodećih američkih kompanija kliznu tokom ljeta, međutim, ključni preduslov za to mogla bi biti odluka Federalnih rezervi da povećaju ključne kamatne stope, iako nije izvjesno da li će se to dogoditi već u junu.

Drugi signal koji ukazuje na mogući pad vrijednosti akcija koje su u sastavu S&P 500 indeksa su loši finansijski izvještaji o poslovanju, s obzirom na jak dolar koji je tokom proteklih mjeseci srezao profit brojnih kompanija koje imaju velike baze kupaca na tržištima čije valute su naspram dolara gubile vrijednost.

Ništa manje značajan signal nijesu ni brojne geopolitičke tenzije usljed kojih bi povjerenje u američko tržište moglo opasti u narednim mjesecima.

Takođe, indeks S&P 500 je tokom ove godine rastao čak tri odsto, pa se očekuje da bi se taj trend ubrzo mogao zaustaviti.
Akcije tehnološkog i zdravstvenog sektora oštro su porasle krajem prošle sedmice, vrativši se na vrijednost koju su usljed kratkotrajnih turbulencija dolara počele da gube.

Maj bi mogao biti idealno vrijeme za zaradu od prodaje akcija kompanija Apple, Twitter i LinkedIn, ukoliko se one ne žele duže držati u portfoliju.

Početkom prošle sedmice izgledalo je da se gubitak vrijednosti neće moći vratiti neko vrijeme, no već u četvrtak pred zatvaranje tržišta situacija se počela stabilizovati.

Ulagači su, međutim, veoma oprezni usljed ni malo ohrabrujućih aprilskih izvještaja o kretanju američke ekonomije.
Rast povjerenja na tržištu uočen je jedino u automobilskoj industriji i to kod proizvođača General Motors i Ford vozila, čija prodaja u aprilu je bila bolja od očekivane.

Stoga je savjet da se, bez obzira na mjesec u kojem bude donešena odluka o povećanju kamatnih stopa, tokom maja prodaju akcije kompanija iz tehnološkog sektora i kompanija.

Ideju izlaska iz ekonomske krize većina zemalja zamijenila je prilagođavanjem njenim posljedicama, pa je zbog povećanja javnog duga i rasta deficita akcenat na njihovom zadržavanju na nivou za koji se gornja granica vremenom podiže. 

Svjesna činjenice da kriza postaje trajno stanje većina zemalja pribjegava suzbijanju, ali ne i iskorjenjivanju pojava koje rezultiraju recesijom i rastom nezaposlenosti.

Zemlja u kojoj se problem javnog duga, koji je uveliko prešao iznos cjelokupnog bruto domaćeg proizvoda, pokušao riješiti na način koji je do tada bio poznat samo u teoriji je Japan, gdje su, nakon reizbora Šinza Abea na funkciju premijera krajem 2012. godine preduzete radikalne mjere kojima se ta zemlja pokušavala izvući iz finansijskog haosa.

Pristup, koji je po njemu nazvan abenomija, utemeljen na pospješivanju inflatornog rasta, naišao je na odobravanje širom svijeta. Međutim, svjetske medije ove sedmice obilježili su naslovi koji su, bilo u upitnom ili izričnom obliku, ukazivali na neuspjeh abenomije.

Radikalne mjere nijesu dale rezultate, jer intervenciju države nije pratio rast inovativnosti. Ovo važi u bilo kom društvu, u svakom vremenu, koje god mjere bile preduzete. Podjednako se odnosi i na sve subjekte koji kao podsticaj koriste državni kapital, bilo da je riječ onom neophodnom za oporavak nacionalne ekonomije ili za stimulisanje malih preduzeća.

Ako Japan, čije društvo je prepoznato kao natprosječno inovativno, nije u stanju da se onim što stvara izbori protiv povećanja nezaposlenosti i usporavanja ekonomskog rasta, pitanje je čemu se mogu nadati ona društva koja su na globalnoj listi znatno ispod prosjeka, među kojima je i crnogorsko.

Prognoze ekonomskog rasta u 2015. godini za Crnu Goru variraju između tri i 3,5 odsto, a uzmu li se u obzir faktori koji uslovljavaju oporavak, očekivanja su i više nego optimistična. Previše ohrabrujuća su i objašnjenja negativnih pojava koje se sada uočavaju u crnogorskoj ekonomiji, a koja su prijetnja sistemu javnih finansija.

Povrh svega je i stalna potreba da se svaki problem maskira, da se priča o njemu ublaži i da se pozove na brojku koja u statističkim podacima najljepše izgleda. Inovativno japansko društvo gubi bitku protiv prezaduženosti, jer borba koju je odabrao za “liječenje” ekonomije nije dovoljno efikasna. No, Abe je ipak priznao ne samo postojanje problema, već i svojim građanima objasnio kolike su njegove razmjere.

Dva su pitanja u Crnoj Gori koja se svake godine počnu postavljati u ovo vrijeme – “gdje proslaviti novogodišnje praznike” i “koliki je budžet za narednu godinu”. Iako se sagledaju sa dva potpuno različita aspekta, i pored toga što se jedno posmatra više kao stvar izbora, a drugo isključivo kao sticaj okolnosti, oba se završavaju jednim, za crnogorske razgovore tipičnim – a o’kle?

U pitanju koje u sebi sadrži ne samo elemente retoričkog, već i nepoznate u složenom matematičkom izrazu sadržana je sva suština crnogorskog odnosa prema novcu – početnoj nepripremljenosti za sve što se najavljuje, a koje rezultira brzim privikavanjem na ono što uslijedi. Budžet Crne Gore za 2015. biće veći od ovogodišnjeg, dok će se godišnje zaduženje više nego udvostručiti.

Da nijesmo svjesni postojećeg stanja u javnim finansijama i onih ekonomskih parametara koji su dio svakodnevice stanovnika naše zemlje, možda bismo se i mogli zavarati da je nešto krenulo nabolje. No, u jednom danu iskritikovala su nas dva veoma uticajna subjekta sa globalne scene.

Prvo je Međunarodni monetarni fond poručio da je zbog povećanja javnog duga, uslovljenog gradnjom auto-puta neophodno pripremiti mjere protivteže, u cilju ograničavanja rizika. Drugim riječima, treba da prikupimo mnogo više sredstava nego do sada, jer ćemo potrošiti više nego ikada.

Zatim je Evropska komisija snizila procjene rasta bruto domaćeg proizvoda za ovu i narednu godinu. U jesenjim prognozama rasta navodi se da bi situacija mogla da se poboljša tek 2016. godine. U prevodu – u 2015. nema previše mjesta za optimizam. Da li je i iz kojih izvora zaista moguće povećati budžetske prihode čak za četvrtinu, za koliko se i najavljuje, znaćemo iduće godine u ovo vrijeme.

Ostaje da se nadamo odličnoj turističkoj sezoni, tj. da će većina onih koji već sada planiraju ljetnji odmor izabrati Crnu Goru kao destinaciju. Olakšavajuća okolnost je što se u nekim društvima planovi prave na vrijeme, pa se prema njima možemo ravnati. Na dobitku ćemo biti tek kada budemo razmišljali toliko unaprijed da se više ne susretnemo sa ad-hoc uvođenjem mjera protivteže.

Na mogućnostima obaranja vrijednosti nacionalne valute počivaju finansijski sistemi Sjedinjenih Američkih Država, Japana i brojnih drugih zemalja koje su uvidjele korist od ovakve taktike, a od početka izbijanja ukrajinske krize, Rusija je ovog proljeća na nešto drugačiji način odlučila da stimuliše domaću privredu.

Otkako je na poluostrvu Krim ruska valuta postala zvanično sredsto plaćanja, u Centralnoj banci Rusije su uvjeravali da je monetarni sistem stabilan, te da ni unutrašnja ni vanjska pomijeranja neće uticati na to da stopa inflacije u ovoj godini bude veća od pet odsto. 

Prognoze su u međuvremenu revidirane na 7,5 odsto, što je izazvalo zabrinutost u ruskoj javnosti, ali i na svjetskim tržištima, na kojima signali iz, po površini najveće zemlje na svijetu, utiču na odluke ulagača i cijene berzanske robe.

Vrijednost ruske rublje snižena je krajem prošle sedmice na rekordno nizak nivo u odnosu na evropsku i američku valtu, pod uticajem mjera ekonomskih sankcija. Euro se na valutnim tržištima na kraju sedmice mijenjao za 53,08 rubalja, pri čemu je prvi put u istoriji još u petak po otvaranju tržišta premašen prag od 53 rublje za euro, koji je označavao psihološki važnu granicu sa aspekta korisnika ove valute.

Rekordno nizak kurs ruske valute i prema američkoj, uočen je još u četvrtak, pa se jedan dolar mijenjao za 41,96 rubalja, da bi se, usljed velikog broja onih koji ipak vjeruju da je riječ samo o šansi za kupovinu rublje, nakon naglog porasta tražnje ubrzo stabilizovao dostizanjem vrijednosti od 41,9 rubalja za dolar. Pad vrijednosti rublje u odnosu na zapadne valute, koji je ubrzan od početka ovog mjeseca, praćen je naglim rastom stope inflacije, zbog čega ruske finansijske vlasti strahuju od smanjenja potrošnje.

Umjesto da pogoduje izvozu, pad vrijednosti rublje otvorio je put izlasku kapitala i uzročno-posljedičnoj vezi ovih dviju pojava, pa su procjene da bi ovogodišnji odliv novca iz Rusije mogao dostići čak 100 milijardi dolara, a premaši li i taj iznos, vrijednost rublje mogla bi biti dodatno smanjena.

Međutim, kurs domaće valute i stopa inflacije nijesu najveća prijetnja po rusku ekonomiju. Nagli pad cijena nafte na svjetskim tržištima ono je što najviše zabrinjava ruske zvaničnike, budući da se prihodima od trgovine ovm energentom ostvaruje polovina ruskog godišnjeg budžeta.

Postoji nekoliko razloga zbog kojih cijene nafte na svjetskim tržištima nemaju izgleda za skoriji rast, naročito ne da uskoro premaše iznos od 120 dolara za barel, koji bi pogodovao ruskom izvozu. Prije svega, američke zalihe nafte i proizvodnja gasa iz škriljaca uslovljavaju da svjetska ponuda energenata bude na tom nivou da cijene neko vrijeme mogu samo ići ka nižim.

Takođe, članice Organizace zemalja izvoznica nafte – OPEC mogu da računaju na dobru zaradu od proizvodnje čak i ukoliko se cijena na londonskom tržištu spusti na 80 dolara za barel sa sadašnjih nešto više od 86 dolara. Jedan od razloga zbog kojih ne se očekuje skoriji nagli rast cijena nafte je i situacija u štednjom iscrpljenim zemljama eurozone i njihova mogućnost da energente koji su neophodni pokretači industrije kupuju isključivo po sadašnjim uslovima.

Za svjetsku privredu ovo bi i moglo predstavljati novi zamah, dok je, sa druge strane, Rusija na najizraženijem gubitku. Ono u čemu ta zemlja može naći oslonac svakako su ogromne novčane rezerve koje su već sada dovoljne da finansiraju javne rashode tokom narednih 20 mjeseci.

Olakšavajuća okolnost za Rusiju je što, za razliku od Kine i Japana, nije primijenila neodgovarajuće trendove viđene u zapadnim privredama koji su dugoročno ostavili negativan efekat, poput prekomjernog zaduživanja – konkretno, ruski javni dug iznosi tek oko 13 odsto BDP-a. Međutim, Rusija je u prilici, ali zasad ne i sasvim odlučna, da pad kursa rublje zaustavi na način kojem bi SAD i te kako bile sklone.

Ruska centralna banka do sada je potrošila sredsta vrijedna više od 16 milijardi dolara da zaustavi pad kursa rublje. Krene li i sa jednim narednim korakom vještačkog intervenisanja, poput onih svojstvenih američkim Federalnim rezervama, svrstaće se na listu zemalja koje samo prolongiraju sopstveni krah. Od upravljanja kursom rublje sada zavisi sve.

Nakon što se svijet suočio sa nastojanjima, za sada ipak nedovoljnog dijela škotskih građana da obnove nezavisnost od Velike Britanije, premijer Katalonije Artur Mas potpisao je dekret o raspisivanju referenduma za 9. novembar. 

Težnja ka nezavisnoj Kataloniji jedan je od najprepoznatljivijih indipendentističkih pokreta u današnjoj Evropi, koji je naročito došao do izražaja u godinama ekonomske krize, kada je Španija bila jedna od četiri evropske zemlje koje su utonule u najdublju recesiju i koja se od nje najsporije oporavljala.

Katalonska prijestonica Barselona u vrhu je liste kako najposjećenijih evropskih gradova, odmah iza Pariza i Londona, tako i po nivou stranih investicija, što je uslovilo da prema bruto domaćem proizvodu gradova bude četvrta u Evropskoj uniji i 35. u svijetu.

Bogata turistička ponuda Barselone, ulaganja tehnoloških kompanija koje su ovaj grad prepoznale kao jedan od najpogodnijih u Evropi za razvoj IT projekata, drugi u svijetu, kako po vrijednosti, tako i po prihodima istoimeni fudbalski klub, uz snažan energetski sektor i sveobuhvatnu prehrambenu industriju samo su dio oslonca jakoj ekonomiji Katalonije koja siromašnim djelovima Španije godišnje pomogne sa 16 milijardi eura.

Ovakav način raspodjele prihoda uslovio je da u avgustu ove godine katalonske vlasti zatraže od Madrida pravedniju raspodjelu dohotka, budući da zbog izdataka namijenjenih drugima, izostaju ulaganja u obnovu i osavremenjivanje rada katalonskih škola, bolnica i infrastrukture.

Relativno visoke poreske stope, naročito u sektoru nekretnina i kod korporativnih taksa uslovljene su odlukama centralnih španiskih vlasti, zbog čega poslovanje u Kataloniji ostaje isplativo samo za međunarodne korporacije, a vrlo rijetko za ulaganja onih koji traže biznis zonu iz koje će svoje poslovanje granati ka ostatku Evrope.

Nepostojanje samostalnosti u vođenju fiskalne politike ključni je razlog nezadovoljstva radom i odnosom španskih vlasti. Katalonija, u kojoj živi nešto više od sedam i po miliona stanovnika, Španiji, sa ukupnom populacijom od 47,4 miliona obezbijedi oko četvrtinu BDP-a i više od četvrtine ukupnog izvoza.

Iako je odluka o preraspodjeli novca dijelom uslovljena ranijim greškama u procjeni španske vlade, ni zvanični Madrid nema potpuno odriješene ruke u donošenju odluka o izmjenama poreskih stopa ili javne potrošnje, budući da je svaki njegov potez pod budnim okom Brisela.

Zvaničnici Evropske unije, a naročito Evropske centralne banke, već godinama unazad pokušavaju da pronađu rješenje za problem španskog deficita, čineći da se cjelokupna politika evropskih institucija prema nekim pitanjima promijeni, kao što je bio slučaj sa dopuštanjem da se španskim bankama kao kolateral ponude različite hartije od vrijednosti, a koja je predstavljala rizik po ukupnu finansijsku sliku eurozone.

Potez je bio namijenjen jednostavnijem kreditiranju španske privrede, međutim, u mnogo većoj mjeri destabilizovao je osjetljivu oblast vezanu za pomoć evropskim bankama, nego što je doprinio španskom oporavku, jer je iznos loših kredita bio isuviše velik da bi se ovakvom odlukom za kratko vrijeme moglo ublažiti stanje.

Evropska ideja o spašavanju banaka je nakon manje od godinu dana u potpunosti potvrdila sve one sumnje da će zemljama članicama nanijeti mnogo više štete nego koristi, a najpogubnije je djelovala na one oblasti koje nijesu bile na najvećem udaru krize, već kojima je promjena pristupa ovoj oblasti predstavljala dodatno čekanje da se kod onih siromašnijih stanje konačno popravi.

Kao i u škotsko-britanskom slučaju, ekonomski pokazatelji govore da je za Kataloniju isplativije da se otcijepi, a za Španiju da do toga ne dođe. Budući da podrška otcjepljenju jeste apsolutna kada je riječ o broju opština, ali ne i prema anketama građana čiji rezultati pokazuju da je broj pristalica nezavisnosti tek u blagoj prednosti, značajno izražena identitetska komponenta jedan je od ključnih katalonskih aduta.

Na primjeru Škotske vidjelo se da je poreskom autonomijom moguće trgovati i da je centralne vlasti uvijek mogu ponuditi ukoliko procijene da im otcjepljenje donosi veću štetu, zbog čega je, čak i potpuno fiskalno nezavisna Katalonija u sastavu Španije ono što ne samo Madrid, već i Brisel žele da sačuvaju.

Pobjeda, 29. IX 2014.

Referendum o nezavisnosti Škotske, na kojem se većina njenih građana izjasnila da želi da ostane u sastavu Velike Britanije, kao i neizvjesnost koja se odnosila na rezultat sve do narednog jutra u kojem je saopšten, na različite načine propraćeni su širom Evrope, ali i svijeta.

Ishod referenduma za većinu zvaničnika zapadnih zemalja bio je povod da, kako su i rekli, odahnu, najviše zbog toga jer bi svaka dezintegracija Evropske unije označila početak njenog vidljivog kraha. Škotska bi bila prvi u istoriji dio teritorije EU nad kojim bi se jednom istaknuta zastava sa dvanaest zvjezdica prestala vioriti.

Iako su prognoze dalje evropske budućnosti Škotske bile oprečne, naročito među zagovornicima i protivnicima ideje o nezavisnosti, uz neprestano pozivanje na članove 48 i 49 Ugovora o EU, 28-člana nadnacionalna zajednica ostala je u punom sastavu, najviše na sreću novog rukovodstva koje će od 1. novembra predsjedavati njenim institucijama, čiji uticaj sve više blijedi.

Tržišta su ovoga puta odreagovala potpuno suprotno od onoga što se, otkako su stvorene tenzije između Londona i Brisela moglo vidjeti. Umjesto da, shodno pozitivnim i negativnim trendovima na jednoj ili drugoj strani, dolazi do rasta funte i pada eura i obrnuto, skok su zabilježile obje valute.

Euro je učvrstio poziciju na valutnom tržištu nakon što je utvrđeno da će granice EU, barem neko vrijeme, ostati postojane. U osvrtima na želje građana Škotske preovladavalo je vjerovanje da im je članstvo u EU bitnije od zajednice sa Londonom, prije svega zbog tržišta na kojem se, bilo kao 41 godinu postojeća ili iznova primljena članica mogu bolje pozicionirati nego na britanskom.

Tačnost ove tvrdnje mogla bi biti demantovana nacionalnim zanosom onih birača kojima je, nakon 307 godina u Ujedinjenom Kraljevstvu san o svakoj vrsti slobode bio vrijedniji od svih onih podataka o izvozu, budžetu ili trgovini.

Presjek ovakvih želja bacio je svijetlo na strahove jedne, naizgled jako hrabre nacije – od nepoznatog, neizvjesnog, od izopštenosti kakva se samo na ostrvu može imati. Unija sa Londonom ili Briselom za sada se čini manje rizičnom od brojnih reformskih koraka koje osamostaljena država treba da sprovede.

Vijest o ostanku Škotske u UK dodatno je osnažila kurs funte čija je vrijednost rasla tokom referendumskog dana, upravo zahvaljujući očekivanju velikog broja ulagača da neće doći do otcjepljenja, što je uslovilo rast tražnje.

Situaciji vezanoj i za euro i za funtu pogodovala je činjenica da se glasanje održalo tokom radnog dana, kada tržišta nijesu mirovala, niti se moralo čekati njihovo otvaranje da bi nesigurnosti bile tek tada uklonjene.

Kada je riječ o akcijama kompanija, pored britanskih na posebnom dobitku bile su španske, upravo zahvaljujući signalu iz Škotske koji nije pogodovao građanima Katalonije koji takođe zagovaraju otcjepljenje.

Na britanskoj i španskoj berzi došlo je do povećanja obima trgovine do najvišeg nivoa od marta ove godine. Ekonomski rizik Velike Britanije smanjen je zahvaljujući otklanjanju neizvjesnosti koja odvraća čak i one na rizik najspremnije investitore.

Slično je i sa Španijom, koja je tek u prethodnom kvartalu počela da pokazuje prve vidljivije signale oporavka. No, iako postojeća politička situacija obezbjeđuje stabilnost Britaniji i Španiji, prolongiranje ovakvog statusa ide na štetu i Škotskoj i Kataloniji koje u budžete zajednica po osnovu poreza prinesu za oko tri do pet odsto više sredstava nego što im se dodijeli kroz plan javne potrošnje.

Stoga, ovdje nije riječ samo o kursevima dviju valuta, koji bi se već sredinom ove sedmice mogli vratiti na nivo s početka mjeseca, već o jačanju cjeline na osnovu dijela ekonomija kojima je obećan veći stepen finansijske samostalnosti.

Britanski premijer Dejvid Kameron još tokom kampanje najavio je da će Škotskoj omogućiti veći stepen samostalnosti u upravljanju poreskim prihodima.

Međutim, u ovakvom sistemu decentralizacija bi u mnogo većoj mjeri omogućila povećanje stope rasta na nivou cijele Britanije, a time i dalje dugoročno jačanje valute, jer već sama po sebi označava reformu u kojoj mehanizmi kontrole imaju jasniji uvid u budžetsku i poresku sliku.

Pobjeda, 22. septembar 2014.

Stav doskorašnjeg francuskog ministra ekonomije Arnoa Montebura da je toj zemlji neophodna izmjena u načinu vođenja ekonomske politike i dovođenje u pitanje onoga što je nazvao „njemačkom opsjednutošću budžetskom strogoćom“ koštalo ga je funkcije.

Predsjednik francuske vlade Manuel Vals ovakvu ocjenu doživio je kao kap u prepunoj čaši nesuglasica sa ministrom i odlučio da šefu države podnese predlog ostavke kabineta. Dan kasnije Vals je i pokazao da navodnu rekonstrukciju vlade želi da izvrši samo kako bi uklonio Montebura i dvoje ministara koje su ga podržavali.

Premijer i ostali članovi vlade zadržali su funkcije, a javnost u Francuskoj, ali i širom Evrope dobila je pouku da se nije pametno protiviti ekonomskom modelu koji zagovara privredno najrazvijenija članica Evropske unije, pa makar on podrazumijevao i budžetsku strogoću ili, štaviše, opsjednutost njom.

U međuvremenu lideri zemalja Zapadnog Balkana sastali su se u Berlinu sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, a na konferenciji je poručeno da je za razvoj regiona neophodna putna infrastruktura.

Sve i ako je među njima bilo onih koji su odbijali da autoputeve ili pruge smatraju prioritetom, državnici zemalja regiona, čije ekonomije posljednjih godina karakteriše pojačana saradnja sa Kinom, uvjerili su se na primjeru ove zemlje da je izgradnja autoputeva, mostova i luka ključna za zemlju koja namjerava da izvozi proizvedenu robu – otkako je ona počela brže i jednostavnije da se transportuje, Kina je postala druga svjetska ekonomija.

Da su poruke o značaju ulaganja u infrastrukturu došle sa neke konferencije u toj azijskoj zemlji, lideri zemalja regiona bi možda i najavili konkretniju saradnju sa nekim kineskim investitorom, u čije rezultate rada bi se uvjerili na licu mjesta.

Međutim, kada se ovakva konferencija odvija u Njemačkoj, domaćini na distanci i nijesu toliko motivisani da se hvale sopstvenom infrastrukturom. Njemačka svakako jeste za svega nekoliko decenija izgradila više infrastrukturnih objekata nego što bi većina drugih evropskih zemalja uspjela, međutim, za njihovo održavanje iz godine u godinu izdvaja sve manje novca, čak skoro deset odsto manje u odnosu na prethodnu.

Prema podacima Evropske komisije Njemačka za održavanje infrastrukture izdvaja znatno manje ne samo od Sjedinjenih Američkih Država, već i od većine evropskih zemalja, što rezultira degradacijom nekada najsavremenijih autoputeva na Starom kontinentu, zapuštenim školama i drugim javnim ustanovama, naročito izvan velikih gradova.

Ovakva slika Njemačke teško je zamisliva onome ko samo posmatra impresivne brojke koje se odnose na izvoz, bruto domaći proizvod, zaposlenost ili zarade. No, zagrebe li se malo ispod površine očaravajućeg budžetskog balansa dolazi se do kritika građana ogorčenih ovakvim stanjem.

Još prošle godine eksperti u vodećim svjetskim finansijskim grupacijama upozoravali su da njemačkim lokalnim zajednicama nedostaje oko 100 milijardi eura ulaganja u infrastrukturu, čak dva i po puta više nego što se na nivou cijele zemlje odvija. Prošlogodišnje zatvaranje Kilskog kanala, prvi put u njegovoj istoriji uslovilo je zagušenja u pomorskom saobraćaju i gubitke za brojne kompanije.

Zatvaranje je uslijedilo nakon što je odlučeno da se napravi rekonstrukcija dotrajalih brana, u čije održavanje nije ulagano godinama unazad. Sva dalja odlaganja redovnog servisiranja ostatka infrastrukture ne samo da povećavaju finansijske izdatke, već i zahtijevaju više vremena.

Ipak, smanjenje javne potrošnje u najsnažnijoj evropskoj privredi ne bi ni bilo toliko važna tema ostatku kontinenta da u Njemačkoj nije zabilježen obeshrabrujući pad BDP-a od 0,2 odsto i prvi u istoriji pad prinosa na 10-godišnje obveznice.

Vijest da je vodeća ekonomija EU stigla na prag recesije aktivirala je signal za uzbunu u ostalim članicama Unije koje samo što se približe oporavku, u narednom kvartalu već posustanu.

Veliki broj funkcionera u evropskim zemljama sasvim sigurno neće pravovremeno odreagovati na alarm, jedni kako bi izbjegli sudbinu Montebura, jer za protivnike štednje u evropskim vladama nema mjesta, drugi zbog potpune dezorjentisanosti u kreiranju sopstvenog razvojnog puta kada ga ne određuje Berlin.

Nakon puštanja u opticaj jedinstvene evropske valute, svijet se upoznao sa dvijema kontradiktornim namjerama njegovog tvorca – da Evropska centralna banka navodno neće koristiti mogućnost doštampavanja novca kako bi otklanjala eventualne probleme u javnim finansijama, te da su očekivanja da se u relativno kratkom roku značajan dio deviznih rezervi velikog broja zemalja odnosi na euro.

Sve i kada pokazatelji stanja evropskih ekonomija ne bi upućivali ni na jedan nedostatak, ova dva cilja su kontradiktorna. Kada je riječ o rezervama, euro je naslijedio moćnu poziciju njemačke marke, a jačanje političke uloge Evropske unije na globalnoj sceni uticalo je da se zaduživanja vlada i davanje korporativnih kredita u bankama u sve većoj mjeri izražava u eurima, naročito u zemljama u razvoju.

Druga najzastupljenija i prva po stabilnosti valuta u svijetu predstavljala je idealan mehanizam za banke koje su u eurima kareditirale privrede i stanovništvo zemalja izvan eurozone, ukazujući na prednosti valute kojoj ne prijeti rizik od deprecijacije.

Nakon što je godinama negiralo sve medijske navode i ocjene stručne javnosti da bi u dogledno vrijeme konačno moralo doći do doštampavanja eura, rukovodstvo ECB ostalo je bez argumenata poslije intenzivnog jačanja američkog dolara, na čijem slabljenju je do tada temeljilo sve svoje prednosti.

Intenzivan rast dolara, koji se odvijao paralelno sa posustajanjem njemačke i francuske ekonomije ipak su evropske zvaničnike doveli na korak do promjene stava o ovom pitanju.

Prve informacije o padu industrijskih aktivnosti u Njemačkoj objavljene ovog proljeća uslovile su da se one zemlje koje su evropsku valutu vidjele kao utočište od finansijskog haosa oslobode dijela rezervi u eurima, naročito nakon što je dolar pokazao otpornost na brojne geopolitičke pritiske, posebno one za koje je, uglavnom evropska javnost tvrdila da bi mogla destabilizovati tržišta.

Ne samo da je prestao da bude oslonac trećim zemljama, već i u samim članicama EU ovakav euro onemogućio je samostalno rješavanje problema nelikvidnosti konstantnim zaduživanjem.

Praksa koja je trajno zadržala privredu Sjedinjenih Američkim Država na prvom mjestu u svijetu, doštampavanje novca u cilju sprečavanja tekućih finansijskih problema, iako vrlo često kritikovana u Evropi, našla je primjenu u Kini i Japanu, koji se zahvaljujući takvim sredstvima izvukao iz duboke recesije i krize.

ECB je dugo odbijala da prizna da je finansiranje dugova zaduživanjem besmislica i da su reforme u monetarnom sistemu prijeko potrebne. Evropa je dugo čekala da povjerenje u euro bude potvrđeno indirektno – i to pogoršanjem situacije sa dolarom i odlukom SAD o povećanju kamatnih stopa.

Budući da se to nije dogodilo ni usljed nekoliko snažnih pritisaka na američku ekonomiju, već da se, naprotiv, situacija u najkritičnijim oblastima stabilizovala, centralna evropska finansijska institucija primorana je da promijeni strategiju.

Oporavak američke privrede, postepeno smanjenje nezaposlenosti, pad takozvanog „indeksa straha“ i najave Federalnih rezervi o ukidanju „kvantitativnog popuštanja“, kao i zadržavanje niskih kamatnih stopa, te informacija o dovoljnim rezervama energenata išle su u prilog dolaru.

Doslovno osmišljena kao konkurentska valuta i proizvod svega onoga čime je sa desne strane Atlantika planirano da se suprotstavi američkoj moći, euro je dostigavši svoj maksimum i po vrijednosti kursa i po zastupljenosti počeo da klizi ka onome što i jeste njegova realnost.

Želeći da izbjegne sve ono u čemu SAD griješi, EU je u stvari povlačila suprotne poteze koji su dali iste efekte – umjesto otkupa sopstvenih hartija od vrijednosti, praznine je popunjavala zaduživanjem.

Stoga je i doštampavanje eura jedini mehanizam kojim se, ne samo može omogućiti brži oporavak onih članica EU kojima će blago obaranje kursa, a veća likvidnost pomoći pri oporavku, nego i uspostaviti balans na globalnom tržištu, koje odavno trpi posljedice vještačkog uspostavljanja rasta.

Što se više približavao početak Svjetskog prvenstva u Brazilu, povećavao se i broj osvrta na oslabljenu privredu te zemlje i razmatranja da li će joj događaj u čiju organizaciju je mnogo uloženo donijeti sredstva zahvaljujući kojima će započeti faza oporavka.

Kada god bi se govorilo o ekonomiji Brazila, stavljali bi je u kontekst zajedničke sudbine BRIC zemalja, sa Rusijom, Indijom i Kinom, budući da su se faze ekonomskog buma i usporavanja rasta kod sve četiri javljale istovremeno.

Dok zemlje sa prva dva slova iz akronima učestvuju na Mundijalu, jedna sa najvećim, a druga sa minimalnim šansama za osvajanje prvog mjesta, Indija i Kina izostale su sa jednog od najvećih sportskih događaja.

Mundijal je, međutim, mnogo više od sportskog događaja, jer predstavlja jednu od rijetkih situacija koje nijesu direktno ni političke, ni ekonomske, a koje u ogromnoj mjeri utiču na tržišne tokove zemalja učesnica.

Na pitanje kako bilo što može nositi predznak svjetsko, a da pri tome ne uključuje učešće najmnogoljudnijih zemalja odgovor je jednostavan – Indija i Kina se nijesu kvalifikovale za odlazak na Mundijal, međutim, razlozi za takav plasman mnogo su veći od samog učinka u kvalifikacijama.

Prema svemu što je do sada rečeno o uticaju Svjetskog prvenstva na brazilsku ekonomiju koja već duže vrijeme dijeli sudbinu sa indijskom i kineskom, za ove dvije zemlje bi i samo pojavljivanje u Brazilu bilo značajno.

Kina je sportska nacija, koju karakteriše visoka disciplinovanost i rad, o čemu svjedoči i najveći broj zlatnih olimpijskih medalja na svijetu. Indija ima jednu od najmlađih populacija na svijetu, prilagodljivu promjenama, svjetski je lider u kriketu koji u toj zemlji ima kultni status.

Međutim, broj fudbalera u objema zemljama je zanemariv u odnosu na broj sportista u drugim disciplinama, ali iako njegova popularnost raste, fudbalska infrastruktura, stručno osoblje i ukupan ambijent većinu mladih, potencijalnih fudbalera usmjerava na bavljenje drugim sportovima, za čiji razvoj i iz budžeta dobijaju sredstva, budući da se radi o “malim sportovima”.

Kina je, nesumnjivo, u vrijeme kada je putnu i energetsku infrastrukturu prilagođavala ekonomiji zemlje imala mogućnost da izgradi nekoliko stadiona po najvišim svjetskim standardima, koji bi joj obezbijedili da bude domaćin svih onih događaja koji bi donijeli novi priliv kapitala.

Ipak, arhitektonska čuda među stambenim i poslovnim objektima, most preko okeana i autoputevi kakvi ne postoje nigdje na svijetu bili su prioritet, prije svega jer njihova sama izgradnja ne zahtijeva dug put do valorizacije, kao u slučajevima gdje je ona usko povezana sa jednom strukom i malim brojem profesionalaca koji bi ih koristili.

No, posmatrajući ekonomski razvoj Kine tokom posljednjih pet decenija, kod brojnih investicionih, tržišnih i monetarnih aktivnosti uočljivo je kopiranje američkog modela. Dugo rezervisana prema svemu što dolazi sa Zapada, Kina je ipak uvidjela da može postati ekonomski rival Sjedinjenim Američkim Državama preuzimajući iz njenog razvojnog modela sve ono što donosi uspjeh i odbacujući ono što bi u budućnosti moglo nanijeti štetu.

Nastavak kinesko-američkog rivalstva prenijet je dijelom i iz ekonomije u sport, sa motom da je na svakim narednim Olimpijskim igrama najvažnije svojoj zemlji donijeti što veći broj medalja. Ne poredeći sume, ulaganja u sport u Kini i SAD odvijaju se gotovo po istom principu po kojem i otkup državnih obveznica drugih zemalja – ulaže se najviše u one kategorije koje na mikro planu već u kratkom roku mogu donijeti korist.

Globalne prilike bi, međutim, ipak mogle uticati da dva azijska giganta sredinom ovog vijeka postanu značajni igrači i u ovoj oblasti, ali je za to potrebno da stasaju još najmanje dvije generacije fudbalera.

I za Indiju i za Kinu je izuzetno važno da što prije pronađu alternativu postojećem razvojnom modelu koja podrazumijeva i ukupnu promjenu navika tamo gdje su prilagodljive, zbog čega će se vrlo brzo okrenuti ka onome što prepoznaju kao korisno.

Pobjeda, 16.06.2014.

Zabrinjavajući uspjeh desničarskih partija na evropskim parlamentarnim izborima, teroristički napadi i unutardržavna netrpeljivost podijeljenog stanovništva gorući su problemi današnjice kojima niti jedna međunarodna organizacija ne uspijeva da ponudi rješenje.

Međutim, najvažnija sporedna stvar na svijetu omogućiće da se, makar na mjesec, ne samo naslovnice svjetske štampe i početne stranice portala rasterete od priče o političkim problemima i posljedicama ekonomske krize, već i da se u mnogim zemljama koje učestvuju na Mundijalu ponovo osjeti nacionalno jedinstvo.

Govori li se o političkim problemima na međunarodnoj sceni, prva asocijacija je Ukrajina, koja, međutim, ne učestvuje na Svjetskom prvenstvu ove godine, a u čijem podijeljenom stanovništvu bi prilika da navijaju za nacionalni tim, prema vjerovanjima mnogih, ublažila tenzije između proruskih pobunjenika i ukrajinskih ekstremista.

No, za nagađanja u slučaju Ukrajine je prekasno, iako je nesumnjivo da bi fudbalska groznica i pripreme za odlazak na Mundijal makar kod jednog, iako ne prevelikog dijela proruskog stanovništva stvorile osjećaj nacionalne pripadnosti. Ovo potvrđuju i brojni primjeri sa svjetske političke scene, na kojima je uočljivo da je upravo nacionalna reprezentacija uspjela da skrene pažnju sa svakodnevnih podjela, barem dok je sport u fokusu.

Flamanci i Valonci u Belgiji

Jedan od takvih primjera je Belgija kojoj ukrajinski scenario ne prijeti samo zahvaljujući činjenici da je njen glavni grad istovremeno i prijestonica Evropske unije koja koliko-toliko uspijeva da se drži svojih principa, kao i to što se nalazi u srcu dijela svijeta sa relativno visokim standardom.

Međutim, jaz između flamanske populacije koja govori holandskim jezikom i valonske koja stanuje na francuskom govornom području dodatno je izraženiji nakon održavanja izbora za Evropski parlament. Za građane Belgije odavno se govori da frankofono i stanovništvo koje govori holandskim jezikom vezuju samo kraljevska porodica, Brisel i fudbalska reprezentacija.

I kod Valonaca i kod Flamanaca podrška nacionalističkim pokretima raste od izbora do izbora, zbog čega je Belgiji neophodan faktor ujedinjenja. Osim što sportski listovi navode da je belgijska reprezentacija u najboljoj formi od 1986. godine kada su u Meksiku osvojili četvrto mjesto, u prilog ide i činjenica da je kapiten reprezentacije Vinsent Kompani, koji savršeno govori i francuski i holandski jezik, kao i da su druga dvojica ključnih igrača Flamanac Jan Vertongen i Valonac Eden Hazard.

Dodik nikad za BiH

Abecedom odmah iza Belgije, a kilometrima ipak ne toliko koliko političko-ekonomski udaljena od nje, Bosna i Hercegovina prvi put učestvuje na Svjetskom prvenstvu. Iako nije jedina bivša jugoslovenska republika koja se izborila za plasman, ima najveći broj novih navijača u regionu, što zbog toga što je hrvatska igra na Mundijalu viđena već četiri puta, što zbog selektora, a što zbog fudbalskih imena. Ipak, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da ne bi navijao za reprezentaciju BiH „ni da se u prvom timu reprezentacije nalazi 11 Srba“.

Dodiku ovo nije prvi put da odbacuje mogućnost navijanja za zemlju čiji je građanin i funkcioner, a ovoga puta podržale su ga i partijske kolege iz SNSD. Slavko Jovičić – Slavuj, Rajko Vasić, Staša Košarac i mnogi drugi ukazuju na prednosti argentinskog i španskog fudbala, kao i da im je Leo Mesi draži nego Edin Džeko.

Poslanik Srpske demokratske stranke Kostadin Vasić očekuje čak i da će BiH „ispasti u prvom krugu“, dok njegov kolega Nenad Stevandić kaže da bi, da se Srbija plasirala na Svjetsko prvenstvo, navijao za nju svim srcem. I dok su „gaučosi“ i „crvena furija“ bosanskim Srbima draži od „zmajeva“, reprezentaciji BiH izostaće i podrška bosanskih Hrvata.

Namjere o formiranju „trećeg entiteta“ nešto su splasnule nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, kojim su bosanski Hrvati, čija ogromna većina ima dvojno državljanstvo dobili više privilegija, nego što bi uslijedilo poništavanjem Dejtonskog sporazuma, zbog čega su sada manje glasni u borbi za svoja prava. Nacionalizam se, međutim, osim kroz podršku HDZ-u na izborima, iskazuje i kroz navijanje, posebno problematično u sredinama kakav je Mostar, gdje duboke podjele nijesu prevaziđene ni nakon skoro dvije decenije od završetka rata.

Stoga, u BiH ni u narednih mjesec dana, kada se to dešava širom planete, čak i privremeno nacionalno jedinstvo nije ni na pomolu. Građane su na kratko ujedinile poplave, ali ovom dijelu svijeta i dalje su jedino nesreće i stradanja ono što spaja.

Smirivanje postizbornog šoka u Francuskoj

Zadržimo li se pričom još malo u Evropi, iako je primjer BiH po pitanju unutrašnje netrpeljivosti više ličio na neko bliskoistočno područje, ono što se može zaključiti jeste da je za sve ključan slijed događaja – izbori za Evropski parlament, a zatim Mundijal idealan, s obzirom na rezultate prvog.

Rastuća netrpeljivost u zemljama u kojima su desničari dobili nikada veću podršku i nervoza oko izbornih rezultata, nakratko će splasnuti kroz praćenje ishoda mečeva. Francuska, kojoj je smirivanje nakon šoka izazvanog rastućom podrškom Nacionalnom frontu Marin Le Pen najpotrebnija, na sreću je poslala dobru reprezentaciju za koju se vjeruje da će stići najmanje do četvrtfinala.

Pokreti za nezavisnost Katalonije, Škotske…

Osim političkih, ekonomski problemi najviše brinu PIGS zemlje – Portugal, Italiju, Grčku i Španiju, a sve očekuju značajan fudbalski učinak. Španski igrači, mahom iz Reala i Barselone, u ovom sastavu ublažavaju tenzije oko nezavisnosti Katalonije, pa, iako privremeno, doprinijeće odlaganju priče o referendumu. Nade da bi fudbal mogao ujediniti Kastiljane i Katalonce postoje još od Mundijala u Francuskoj 1998. ali ni pobjeda 2010. godine tome nije doprinijela.

Budući da će iz Ujedinjenog Kraljevstva na Svjetskom prvenstvu zaigrati samo reprezentacija Engleske, navijača među građanima Škotske biće manje nego ikada. U škotskim medijima početna slova Svjetskog prvenstva (World Cup) sa približavanjem događaja prevođena su kao „Who Cares?“ (koga je briga). Iako je, navodno, opala podrška nezavisnosti za nekoliko procenata, pitanja škotskog identiteta su sve uočljivija. Londonski mediji, međutim, navode da bi plasman Engleske mogao uticati na podršku nezavisnosti. Sa druge strane, ankete pokazuju da bi više od pola Engleza voljelo prvo mjesto nego da Škotska ostane u sastavu UK.

SAD nezainteresovane za ono u čemu nijesu lider

Na drugoj strani okeana Sjedinjenim Američkim Državama je čak i plasman na Svjetsko prvenstvo dovoljan uspjeh s obzirom na posvećenost koju imaju ka ovoj vrsti fudbala.

Lišeni unutrašnje netrpeljivosti, Amerikanci će i Mundijal propratiti u svom stilu – potrošački i bezbrižno, nadajući se da makar ne budu posljednji u grupi. Predsjednik SAD Barak Obama vjerovatno je jedini od državnika 32 zemlje učesnice koji u ovom događaju ne vidi pretjeranu simboliku. Građanima SAD, od Havaja do Njujorka i od Aljaske do Teksasa je podrška nacionalnom timu prirodna stvar, pitanje je samo koliko ih koja vrsta sporta interesuje.

Drugim riječima, ta zemlja štrči u priči o fudbalu onoliko koliko i njeni politički i ekonomski principi odudaraju od svega na globalnoj sceni – gomile prilika za unutrašnja takmičenja i jedinstven odnos prema svemu što dolazi spolja. Mundijal je, međutim, jedna od rijetkih prilika u kojoj nijesu glavni i zapaženi, pa je i jasno zbog čega sve ono u čemu ne dominiraju ne smatraju bitnim.

Ipak, iz geopolitičkog ugla, ne bi bilo nezanimljivo vidjeti direktan meč SAD i Rusije, budući da je svijet vidio dovoljno nadmetanja preko Ukrajine i Sirije, međutim iz fudbalskog ugla, tu dosadnu igru bi malo ko gledao.

Nasilni ekstremizam u Nigeriji

Zemlja kojoj je, međutim, prijeko potreban svaki oblik smirivanja tenzija je Nigerija, koju razara nasilni ekstremizam islamističke grupe Boko Haram, kao i rastuće tenzije između hrišćanskog i muslimanskog stanovništva.

Njihov nekadašnji repreprezentativac Rašidi Jekini ostao je upamćen kada je 1994. gol koji je postigao u meču protiv Bugarske proslavio provlačenjem ruku kroz mrežu.

U slavu fudbalske legende, preminulog prije dvije godine, jedinstveno igra cijela reprezentacija, pretežno sastavljena od hrišćanskih igrača koju dodatno ujedinjuje zvijezda nigerijskog fudbala, igrač moskovskog CSKA Ahmed Musa, iz muslimansko-hrišćanske porodice.

Fudbalska euforija u zemljama učesnicama trajaće onoliko dugo koliko i prolazak njihovih reprezentacija, zbog čega je i faza pojačanog osjećaja nacionalne pripadnosti vremenski ograničena. Predviđanja su različita kada su u pitanju fudbalski rezultati, međutim, ono gdje ne postoji ni malo neizvjesnosti je da će jedinstvo nestati čim se završi Mundijal.

Pobjeda
13. VI 2014.

Događaj na globalnoj ekonomskoj sceni koji je obilježio protekli mjesec nedvojbeno je potpisivanje istorijskog sporazuma Rusije i Kine o izvozu gasa, vrijednog 400 milijardi dolara.

Prema ovom sporazumu, Rusija će u Kinu, nakon izgradnje gasovoda, koja bi trebalo da bude završena za četiri godine, izvoziti 38 milijardi kubnih metara gasa tokom sljedećih 30 godina, uz mogućnost da se isporuka poveća na 60 milijardi.

Dio svjetske javnosti je neposredno nakon zaključivanja sporazuma krenuo sa isticanjem njegovih nedostataka, koji se, prije svega, tiču velike neizvjesnosti na brojnim poljima, kao i provlačenja političke poruke koja potpise ruskog i kineskog predsjednika smjestila ponajmanje na ekonomski akt, no činjenica da je vrijedan 400 milijardi daleko je od bilo čega što se na prvom mjestu ne tiče privrede.

Da nije momenat da se, u odavno ne ovoliko politički polarizovanom svijetu, načinju teme o ekonomskim perspektivama zemalja koje danas važe za energetske gigante možda najbolje govore makroekonomski podaci koji su prošle sedmice stigli iz Sjedinjenih Američkih Država.

Američki bruto domaći proizvod je u prvom kvartalu ove godine zabilježio pad od jedan odsto, što predstavlja prvo usporavanje rasta u posljednje tri godine i najgori ekonomski ambijent od aprila 2011.

U Federalnim rezervama negativni trend objašnjavaju posljedicom ledenog talasa koji je uslovio destabilizaciju u energetskom sektoru, što je dalje negativno utcalo na proizvodnju, kao i otežan transport u većini federelnih jedinica.

Ono u čemu je, međutim, Fed ostao nedorečen, a što se kao pitanje nakon predstavljanja ovih brojki nameće jeste šta je uslovilo rast trgovinskog deficita i nedovoljnu potrošnju.

Ko je imalo vrmena proveo među Amerikancima poznaje njihovu potrebu da prave gomile kućnih zaliha, bilo da im na televiziji najave ledene pljuskove ili pad meteora.

Dakle, u uslovima kada je bilo poznato da će nevrijeme zahvatiti veći broj saveznih država, bilo je prirodno očekivati da će se već istog dana u molovima praviti ogromni redovi pred kasama.

Ipak, početkom ove godine je potrošnja, izgleda, bila toliko racionalna da je čak i McDonald’s zabilježio neočekivani gubitak. U izvještaju Feda se, međutim, navodi da je potrošnja ostala na nivou kao i u prethodnom kvaralu, što ukazuje na zabrinjavajuću kupovnu moć Amerikanaca.

Paralelno sa ovim suočavanjem, na drugom kraju planete, ništa manje oslabljene ekonomije koriste momenat za demonstriranje moći.

Rusija, gdje je kupovna moć opala zbog slabljenja rublje i Kina, koja samo zahvaljujući vještačkim podacima o izvozu i dalje jedva održava, za azijska tržišta presudnu stopu rasta od 7,5 odsto ugovorile su posao vijeka.

Mastilo u potpisima Vladimira Putina i Sji Đinpinga nije se još bilo ni osušilo kada su japanski zvaničnici došli na ideju da urade isto, mada, u skromnijoj varijanti, vrijednoj „svega“ šest milijardi dolara.

Japan ima isti motiv kao i Kina – gas po povoljnoj cijeni spasonosna je odluka za ekonomiju koja sebi ne smije dozvoliti krah, a u uslovima kada je politika premijera Šinza Abea nagomilala dug na iracionalnih 230 odsto BDP-a, ovo je šansa za spas.

Na prelazu između dva vijeka Japan je desetak godina dobavljao gas iz Rusije, ali su se japanski proizvođači fokusirali na jeftinije energente, no zaokret se dogodio 2011. sa havarijom u Fukušimi, kada se krenulo sa planovima za smanjivanje zavisnosti od rada nuklearnih elektrana.

Da je ovo interes i ruske srane potvrđuje za ovu jesen najavljena Putiniva posjeta Japanu. Ta zemlja, inače vjeran trgovinski saveznik SAD, uticaće na kreiranje dugoročne slike globalne ekonomije.

Kina se obavezala da ruski gas plaća u juanima i rubljama, što je zadalo snažan udarac američkoj valuti. Ukoliko se i Japan odluči da takođe ne koristi dolar, situacija u SAD i njegov kurs bi u manjoj mjeri uslovljavale trendove u svjetskoj trgovini, otklanjajući strahove da se zbog doštampavanja novca koje sprovodi Fed stanje u ostatku svijeta ne može oporaviti.