Tag: ekonomija

Neke su „ekonomije“, a neke samo „države“

Posted on by Ana Nives Radovic

Tačno su dvije godine otkako se Perper-zona po prvi put našla na ovim stranicama i u namjeri da čitaocima ponudi korisne informacije, objašnjenja, upozori na gubitke i usmjeri ih na izvore zarade, a sa željom da bude što jasnija, pisana je uz maksimalno izbjegavanje korišćenja stručnih termina.

ekonomija drzava perperzonaZamijeniti stručne izraze onima koji će svakome biti razumljivi tek je jedan od izazova za nekoga ko ne želi sebično da čuva informacije o skrivenom blagu na tržištu kapitala, već da ih učini dostupnim svima.

Mnogo veći izazov za autora ne tako kratkog teksta je traženje sinonima za pojam koji se prožima od početka do kraja, a koji bi bilo besmisleno svakog puta pomenuti na isti način. Tako se Evropa vrlo često pomene i kao Stari kontinent, Kina kao Srednje kraljevstvo, Japan kao Zemlja izlazećeg Sunca, a Afrika kao Crni kontinent. Pisanje o konfliktu Ruske Federacije i Ukrajine uslovilo je i da se na njih ponekad ukaže kao na po površini najveću zemlju na svijetu, odnosno u Evropi.

Većina ovih naziva tekovine su davne istorije, poetskih opisa u klasicima svjetske književnosti i nečega što je ne mijenja već vjekovima, dok relativno nove nazive imaju Ukrajina koja se u ovom kontekstu pominje tek od raspada Sovjetskog Saveza i Hrvatska, koja se od prošle godine često naziva još i najmlađom EU članicom.

No u ovoj seriji tekstova Njemačka je na desetine puta pomenuta kao „vodeća evropska ekonomija“, Sjedinjene Američke Države kao „vodeća svjetska ekonomija“, Kina kao „druga po veličini ekonomija u svijetu“, otkako je činjenica da je najmnogoljudnija prešla u drugi plan.

Dok prelistavaju svjetsku štampu, one koji iz ovog ugla posmatraju stvar mnogo će više privući naslov koji ukazuje na smanjene prognoze rasta vodećih evropskih ekonomija, nego onaj koji najavljuje tekst o ogromnoj zaduženosti zemalja na jugu Evrope.

U psihološkom poimanju ove oblasti kada je nešto ekonomija ono ima širi značaj i uticaj na ostale subjekte, nego onda kada se pominje kao jedinica koja je državnim granicama odvojena od ostatka sistema.

Drugim riječima, ukoliko, kao što se to posljednjih mjesec dana dešava, stanje u vodećoj evropskoj ekonomiji postane alarmantno, negativni signali šire se cijelim tržištem. Konkretno, usporavanje njemačkog rasta ima višestruko veći uticaj na slabljenje eura nego povećanje grčkog državnog duga.

Dok šira javnost Njemačku percipira kao „ekonomiju“, a Grčku kao državu čiji problemi su njeno unutrašnje pitanje, u cjelini iz koje ni jedan element nije izopšten, nijedna pojava se ne može sagledati bez razmatranja uticaja koji neka promjena može proizvesti u sistemu.

Ipak, ovakvo prihvatanje stvari vrlo često navede samo najpronicljivije kritičare svakodnevice da se zapitaju zašto je neko „ekonomija“, a neko „država“, ostali se rukovode ovom terminologijom gotovo jednako koliko i označavanjem da je nešto republika ili kraljevina, shodno činjeničnom stanju.

Uglavnom uslijede hvalisanja, isticanje napretka na svim poljima, licitiranje procentima i euforično citiranje izjava čelnika svjetskih institucija čijim je računanjem uspjeha jedne zemlje rezultat lociran na desnoj strani brojčane ose, iako je sve to daleko od „ekonomije“.

Taj status danas označava snagu onih zemalja koje su po privrednom razvoju mnogo više prepoznate nego po drugim društveno-političkim dešavanjima – onako kako je robovlasništvo karakterisalo Rimsko carstvo, kmetstvo carsku Rusiju, oporezivanje poljoprivrede Otomansko carstvo ili kastinsko uređenje Indiju.

Specifičnosti sistema i uticaj koji su u njima formirani društveni odnosi imali na ostatak svijeta danas su zamijenjeni brojčanim pokazateljima – stopom rasta i bruto domaćim proizvodom po glavi stanovnika.

Ako nijeste „ekonomija“ onda ste Bliski istok, Balkan, PIGS zemlje, Subsaharska Afrika – nešto od onoga što će javnosti već samim nazivom najaviti da ste pomenuti zbog nekog problema, nedostatka ili da u odnosu na privrednu saradnju unutar regiona kojem pripadate uvijek postoje „preča posla“.

Na primjeru Kine uočljivo je da je prekretnica bila u promjeni načina razmišljanja, no nekima primjena drugog modela mnogo teže pada nego civilizaciji koja postoji više od četiri milenijuma.

Pojednostaviti komplikovano

Posted on by Ana Nives Radovic

Iako se dodjeljuje u šest kategorija, oko dobitnika Nobelove nagrade najviše polemike ima kada je u pitanju nagrada za mir, a one koje najduže javnost pamti su nagrade za književnost – prva zato što često djeluje kao ciljana, politički obojena i uslovljava najveći broj protivnika, a druga zato što književna djela ostaju kao konkretan trag koji o ispravnosti odabira lureata svjedoči mnogo duže.

nobel perperzonaOno oko čega se najmanje polemike vodi, a što u stvari postavlja konkretne temelje za dalju budućnost onoga „od čega se živi“ jesu dostignuća dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju. Ovogodišnjim laureatima Judžinu Fami, Larsu Peteru Hanseu i Robertu Šileru pošlo je za rukom da pronađu zakonitosti u onom dijelu u kojem se one najmanje očekuju – cijenama aktiva.

Ovo veliko znanje trojici američkih ekonomista pripalo je i zato što su utvrdili da cijene akcija fluktuiraju znatno više nego dividende korporacija, kao i da odnos cijena u odnosu na dividende pada kada je visok, odnosno raste kada je nizak. Pomenuta zakonitost svakome ko se ikada susreo sa, nazovimo ga čudesnim, jer teško da ima za kratko vrijeme unosnijeg, nepredvidivijeg i rizičnijeg posla od onih u svijetu tržišta kapitala teško da bi mogla izgledati kao nešto novo i, o čemu kada malo dublje razmisli, vjeruje da je znao otkad i za sam pojam uspona i padova.

Ipak, u radu nagrađenih nobelovaca ovo se po prvi put pominje kao zakonitost i svjedoči da mnogo toga što postane razumljivije može naći ne samo bolju primjenu, već i usloviti veće interesovanje za samu oblast i sve prednosti koje donosi. No, o ekonomiji, finansijama i tržištu piše se i govori toliko apstraktno da znanja o ovoj oblasti, kao i sami rezultati složenijih procesa, a oni su ono oko čega se sve vrti – pripadaju samo privilegovanima.

Ako ste ikada imali priliku da ovu oblast tumačite ili predajete i sami ste svjesni koliko je ključno bilo da srušite barijeru između onih koji žele vaše znanje za ličnu primjenu – ukoliko ste pojednostavili stvar, ilustrovali primjere na životnim principima, a prilikom izražavanja koristili svakodnevnu, a ne enciklopedijsku terminologiju, oni koji su vas slušali sigurno nijesu gubili koncentraciju. Ukoliko ste govorili o mitskim formulama svjetskih multimilijardera i nečemu što neko sa druge strane katedre ili ekrana ne može da primijeni, a sve kako biste time uzdigli svoj poziv, sebe ili ekonomske teme učinili nedokučivim, onoga kome ste se obraćali učinili ste dodatno nezainteresovanijim.

Ovakva praksa, nažalost, česta je svuda, a najčešća upravo tamo gdje nam, sa ove strane okeana, izgleda da je sve pojednostavljeno – u Sjedinjenim Američkim Državama. Upravo, cijelo američko društvo, ma koliko otvoreno i heterogeno djelovalo, sadrži jednu duboku podjelu – na bogate, koji do novca naizgled dolaze sa lakoćom, i siromašne, koji život provedu u prekovremenim satima na nimalo zanimljivom poslu, dovoljnim tek za redovne posjete fast food restoranima i poneko parče tehnike dočekanog u dugim redovima.

Stoga je i potrošačko društvo preraslo u gomilu nezadovoljnika kojima, tražeći načine kako da sastave kraj s krajem, ostaje premalo vremena da žive život dostojan čovjeka – oni su zaposleni ili nezaposleni, dužnici, pretplatnici, korisnici i tek ponekad ljudi. Cijelu sliku niko nikada bolje nije objasnio nego Kurt Vonegat u knjizi „Klanica pet“. Govoreći o brojnim neistinama u koje Amerikanci vjeruju, Vonegat objašnjava da je najdestruktivnije vjerovanje da je novac lako zaraditi i da, upravo zato što je za njih nemoguće da spoznaju koliko je do bogatstva zapravo teško doći, počinju da krive sami sebe. Takvo prebacivanje krivice na sebe pravo je blago za bogate i moćne, koji ne moraju mnogo da se trude da urade za siromašne.

I zaista, ništa ne pothranjuje ni jedan sistem pun nepravilnosti i socijalne nepravde kao osjećaj  nepremostivosti jaza između bogatih i siromašnih i lične nemoći koju elita, bilo da je riječ o političkoj, ekonomskoj ili akademskoj neprestano nameće. U intervjuu koji je jedan od trojice nobelovaca dao prošle sedmice televiziji CNBC, govoreći o potezu kvantitativnog popuštanja Fama je pojasnio koliko je pogrešno što Federalne rezerve smanjuju kamatne stope na kratkoročna zaduživanja, umjesto da ih podižu, toliko jednostavno da se u nelogičnost poteza centralne američke finansijske institucije mogao uvjeriti i neko kome ekonomija nije ni bliska, ni zanimljiva.

Nagrađeno djelo ovog profesora Univerziteta u Čikagu takođe karakteriše jasnoća zahvaljujući kojoj može biti ključna polazna osnova za dalja istraživanja i omogućiti onima koji žele da dođu do novca na tržištu kapitala da preduzimaju pravilne korake. Njegova veličina i jeste u tome – pojasnio je vezu između svega onoga što se već znalo, ali je bilo rasuto u različitim teorijama, lekcijama i formulama koje nikada niko nije sjedinio; učinio je jednu složenu oblast jasnijom i oborio nekoliko cigli na zidu koji razdvaja klase.

A gdje je prof. dr privrednik?

Posted on by Ana Nives Radovic

Iako je o tome šta bi trebalo preduzeti i kako se zaštititi od udara krize trebalo razmišljati prije njenog izbijanja ili makar u vremenu samog nastajanja, javnost je počela da pokazuje interesovanje za ekonomska dešavanja tek kada se uvidjelo da se situacija dugoročno odražava na standard građana i da samo nove ideje mogu pomoći u prevazilaženju posljedica recesije.

perperzona obrazovanjeNa još jednom primjeru se pokazalo da je u ljudskoj prirodi da se o brojnim temama govori tek kada povod za to budu posljedice neželjenih događaja i situacija. Sa druge strane, rastuća svijest o ekonomskim procesima jedan je od rijetkih pozitivnih produkata ovakvog stanja – građane neuporedivo više interesuju uzroci i rješenja problema u javnim finansijama i razlozi za promjenu cijena u svjetskoj trgovini nego što je to bio slučaj u vremenu kada su opušteno uzimali kredite i kupovali na rate dok plan za mjere štednje nije obuhvatio i njihove do tada solidne i redovne zarade. Kao što je i svijest o značaju mira i potrebi za ujedinjavanjem naroda bila najizraženija nakon Drugog svjetskog rata, pa su 1945. godine osnovane Ujedinjene nacije, tako se i zajedničko rješenje za izlazak iz krize sve češće traži na globalnom nivou, jer gotovo da nema zemlje čija većina stanovnika ne uviđa da se ne može zauvijek živjeti od zaduživanja i da teorija stalnog rasta ne može imati potvrdu u praksi.

Fokus javnosti, bilo da je riječ o lokalnoj, evropskoj ili svjetskoj, sve više je usmjeren ka traženju odgovora na pitanje da li postoje alternativni načini za ostvarivanje rasta i kako ih sprovesti u djelo. Rješenja postoje u ogromnom broju, ali mogućnosti da se o njima dovoljno zna ne postoje podjednako u svakom društvu. U velikoj mjeri dostupnost informacija o alternativnim ekonomskim rješenjima uslovljena je obrazovnim sistemom, odnosno vjerovatnoćom da bi se ovakve teme mogle naći u nastavnom ili akademskom programu, koja je, dalje, uslovljena sposobnošću društva da se prilagođava promjenama u različitim oblastima. Širom svijeta je, naročito sa pojavom krize, ekonomija kao nauka počela da se sve češće posmatra iz ugla prakse. Iako je lijepo znati sve o teorijama koje su kroz istoriju zastupali začetnici brojnih pravaca u ekonomiji, to što ćete na kraju završenih studija bez greške znati šta je zagovarao Džon Majnard Kejns, a šta Ludvig fon Mizes ne čini vas ekonomistom, niti sve do trenutka dok ne otvorite makar trafiku i u njoj ne zaposlite makar jedno drugo lice, nijeste neko ko tržišne procese poznaje izvan teorije.

Koliko je tek pogubno kada se sa takvim „znanjem“ dođe do neke od državnih funkcija koja obuhvata i usmjeravanje finansijskih sredstava imali smo priliku da vidimo na brojnim primjerima širom ex-Yu zemalja gdje su u fotelje ministara ekonomije ili finansija sjeli oni sa visokim akademskim titulama i bez jednog dana iskustva poslovanja u realnom sektoru – iste one čija ekonomija je doživjela najveći procvat u vremenu kada ih je, i to sjedinjene, vodio Ante Marković, čija je jedna od ključnih vrlina bila ta što je bio izvanredan menadžer i privrednik. Umjesto da su, poučene jedinstvenim primjerom u svojoj istoriji bivše jugoslovenske zemlje nastavile da insistiraju na ovakvoj praksi, u ovim društvima je, naročito devedesetih godina, došlo do raslojavanja na jednoj strani obrazovanja, a na drugoj strani kapitala, zbog čega je u tranzicionom periodu bilo nemoguće vratiti stvari na svoje mjesto.

Nakon pojave kontroverznih biznismena i onih koji su sticajem različitih okolnosti koristili ilegalne aktivnosti za bogaćenje, na drugoj strani imperativ je bio biti obrazovan kako bi se do sredstava došlo na drugi način. U društvu je, međutim, samo došlo do hiperprodukcije diploma – ljudi koji jesu stekli potrebna znanja nakon što su ispunili sve potrebne korake na putu do diplome, ali nijesu imali dovoljno kreativnosti i ideja da stečeno znanje i upotrijebe. Razlozi, međutim, i nijesu u njima samima koliko u onima koji su ih učili da postanu ono što jesu – teoretičari, bez osjećaja za tokove u praksi, jer predavači kojima je cilj da ih osposobe za tržište rada u pričama o uspješnim biznismenima govore u trećem licu. Kreativnost studenata nikako ne možete probuditi time što ćete pominjati iskustva Donalda Trampa ili Džeka Velča, jer oni već sami u svijesti budućih ekonomista djeluju toliko nedostižno da razmišljanje o toj distanci umanjuje želju za stvaranjem.

Međutim, kada pomenete lični primjer i pokažete na koji način ste od jednog eura stvorili pet predavanje će imati sasvim drugačiji efekat, jer ćete pokazati da put do uspjeha jeste trnovit, ali ne i nedostižan. Otud i ogromna razlika između onoga što se nalazi u akademskim programima u zemljama u razvoju i onima čije ekonomije nijesu posustale ni u vremenu najveće krize, jer će se po njihovom završetku jedni ponositi time što imaju diplomu, a drugi što su u stanju da umnože početni kapital.

U eri znanja

Posted on by Ana Nives Radovic

Ekonomska kriza i nestabilnost finansijskog sektora bez kontinuiranog zaduživanja jasan su signal da postojeće stanje nije održivo i da ne zahtijeva samo prilagođavanja novonastalim okolnostima, već korjenite sistemske promjene.

GoldBrainU savremenim društvima negativni trendovi javljaju se kao posljedica dvije grupe ključnih faktora – globalnih tokova koji reflektuju neodrživost modela koji je na korak od potpunog kolapsa, kao i neadekvatnog upravljanja prirodnim i društvenim resursima unutar određene zajednice.

I na globalnom i na lokalnom nivou, kada dođe do prezasićenja određenim načinom upravljanja i raspolaganjem sredstvima, kao alternativa nudi se naizgled suprotan postojeći model koji se po određenim parametrima na efikasniji način primjenjuje u nekom drugom sistemu. Ovo je uporište za sve dominantne i najrasprostranjenije društvene podjele širom svijeta – na kapitaliste i socijaliste, demokrate i republikance, laburiste i konzervativce. Politička previranja od davnina suprotstavljenih strana u novijoj istoriji svijeta ukazuju na sve veće sličnosti oponenata.

Najkonkretniji argument na kojem se uočavaju podudarnosti naizgled suprotstavljenih strana jeste što ni jedna od vodećih struja nije ponudila konkretno rješenje za izlazak iz ekonomske krize. Vladajuće strukture su, zakasnivši sa promjenom načina djelovanja u poodmakloj fazi kolapsa tržišta, samo nastojale da se prilagode smanjenim prilivima kapitala, a za negativne pojave okrive građane koji su, kako se često navodi, iracionalno raspolagali imovinom, odnosno trošili više od onoga što je bilo potrebno. Ključni prigovor ovakvoj ocjeni glasio bi da nijedan građanin na svijetu nije mogao raspolagati ni vlastitim, a naročito ne sredstvima koja dobija putem zajmova i kredita, a da mu to sam sistem nije omogućio.

Dok se direktno odgovorni za neblagovremene reakcije na ovaj način ograđuju od odgovornosti, suprotstavljena strana je u povlaštenom položaju jer, iako nema priliku da direktno utiče na tokove javnih finansija nema ni odgovornosti za grešku vođenja pogrešne ekonomske politike. Ono što je činjenica jeste da u bilo kom slučaju sama promjena strukture i modela, ukoliko bi predstavljala prelazak na ono što je ikada negdje u svijetu već postojalo, ne donosi promjenu. Nju, međutim, ne donose partijski programi, smjernice i pravci djelovanja, već isključivo spremnost na suočavanje sa odgovornošću, korištenje najefektivnijih produktivnih metoda i, iznad svega, stručnost i znanje. Ovo najbolje potvrđuje činjenica da ni jednu racionalnu, isplativu i revolucionarnu ideju ni jedan sistem nije odbacio ukoliko njeno realizovanje nije sadržalo namjeru da se nekome nanese šteta. Drugim riječima, ukoliko se određeni projekat predstavljao kao platforma djelovanja jedne strukture čiji cilj je dolazak na vlast, odnosno rivalstvo postojećoj, a ne isključiva namjera da donese opštu korist, u prvom planu bi se uvijek uočila njihova strogo politička priroda.

Dok je u svijetu ovakvih primjera gotovo bezbroj, u Crnoj Gori najlakše ih je uočiti na načinu na koji određeni broj građana percipira odnos dobre ideje i njene prihvatljivosti u sistemu. Nerijetko se može čuti ocjena da je bez političke podobnosti u državi nemoguće ostvariti određeni cilj ili uticati na izmjene određenih procesa. Ovakvo vjerovanje donekle opravdava činjenica da je nasljeđe devedesetih godina prošlog vijeka u procesu tranzicije iznjedrilo silne primjere korupcije, nepotizma i partijskih monopola čije su posljedice vidljive danas.

Međutim, poučene greškama, ali i suočene sa izazovom nikada veće ekspanzije ideja i brzine širenja informacija i vladajuće strukture uočavaju manjak stručnosti i znanja u svojim redovima i traže načine da dođu do njih. Stoga je i tumačenje da je neuspjeh pojedinca ili grupe uslovljen mimoilaženjem u stavovima samo puki izgovor onih čije znanje nije prepoznato kao korisno i pokazatelj koliko se površno posmatraju određeni procesi, precjenjuju kvaliteti određenih subjekata i potcjenjuju sposobnosti društva da prepozna revolucionarnu ideju, kakvima se određene nerijetko predstavljaju.

Dvadeset prvi vijek uveo nas je u eru znanja, selektovanja vrijednosti baziranom na naučnim metodama, a zahtijeva konstantno usavršavanje i prilagođavanje svakog pojedinca sve učestalijim promjenima. Mijenjati društvo u eri znanja znači raditi na sebi, kritikovati znači nuditi konkretna rješenja, a imati ideju zahtijeva i spremnost na suočavanje sa odgovornošću za učinke. Ona će poništiti i razlike između onih koji danas zastupaju i onih koji se otvoreno protive aktuelnim procesima, pokazujući da je i donosiocima pogrešnih odluka, ali dežurnim kritičarima, ovakvo stanje odgovaralo.

Reciklirane procedure

Posted on by Ana Nives Radovic

Kritike koje je stručna javnost davala prilikom sastavljanja budžeta ispostavile su se kao konstruktivne, pokazavši utemeljenost već u početnoj fazi realizacije. Osim upozorenja vezanih za problem dodatnog zaduživanja koje se, umjesto da se smanjuje, samo preoblikuje u nove dužničke odnose, najviše zamjerki odnosilo se na nizak nivo naplate poreza.

sastanak-perperzonaRazlog za ovakvu konstataciju je činjenica da se značajan dio privrednih aktivnosti u Crnoj Gori odvija u sivoj zoni, čime se državna kasa uskraćuje za 216 miliona eura fiskalnih prihoda.

Kako bi se korigovale nepravilnosti i izbjegao deficit krenulo se sa uvođenjem kriznog poreza na zarade, prvobitno zamišljenog za gotovo sve, ali zaustavljenog, međutim, na zaradama od prosječne ka većim, odnosno i dalje dovoljnom broju da većina zaposlenih ima razlog za negodovanje. Inventivnost kreatora domaće fiskalne politike ne iznenađuje, iako je koncentracija kreativnosti u davanju imena porezu – od „euro po euro“ do „krizni“, oni uvijek, kao po pravilu, kreću kao oštra mjera, kazna i opomena građanima koji su se, po svemu sudeći, rasipali sa sopstvenim novcem, koji država naknadno pokušava da uštedi od njih samih. Nakon manjih polemika u javnosti, država ipak odlučuje da poštedi najugroženije, pa građanima čija su primanja uvreda za ljudsko dostojanstvo nekako i oprosti taj poreski dug. Na kraju se i sami građani pomire sa činjenicom da nemaju izbora i pribjegavaju alternativnim načinima ušteda. Novi, krizni porez je, pored ograničenja državnih organa da ostvare veći procenat naplate poreskog duga, ukazao i na mentalitetska ograničenja koja dovode društvo u situaciju u kojoj se nalaze.

Predstavljajući podatke o zaradama zaposlenih u Crnoj Gori i iznos koji država očekuje od prihoda na osnovu novog vida oporezivanja, ispostavilo se da oko četrdeset hiljada građana radi u sivoj zoni tako što prima dio ili cijelu zaradu u kešu, shodno odluci poslodavcaa da li i u kojoj mjeri da ozvaniči radni odnos. U ovakvo stanje nije se ušlo preko noći i, iako je postojao i povod i način za intervenciju nadležnih organa, mnogi procesi rezultat su ustaljenog mirenja sa stvarnošću i činjenici da crnogorski građani nijesu svjesni da su njihova prava iznad sitnih kompanijskih interesa, kao i da je država iznad svakog poslodavca. Međutim, period krize, otpuštanja i velike nezaposlenosti samo pojačavaju ionako utemeljen strah od konfliktnih situacija i prijavljivanja inspekciji rada onih poslodavaca koji krše zakon, što bi bilo ključni korak i pravi signal državnim institucijama da reaguju u rješavanju ovog problema.

Bez impulsa koji dolazi od građana, država sama bira način da riješi ovaj problem, u mjeri u kojoj ga je svjesna i na način na koji ga vidi. Jednostavnije rečeno, formira se još jedan radni tim – još sjednica, još dnevnica, još dokumentacije po stolovima o čijem će sadržaju javnost biti blagovremeno obavještavana, korak po korak, od pripreme predloga mjera, predlaganja, usvajanja, sprovođenja, pa dok same mjere ne daju rezultate, ukoliko prolazeći kompleksnu proceduru u  međuvremenu i one ne zastare. Pored svega tu je i dobro poznata sintagma „definisanje akcionog plana“, uključujući i ono što prethodi i slijedi ovoj proceduri, zbog čega i ne čude rezultati istraživanja da većina građana preferira posao u javnom sektoru za znatno manju platu od one u privatnom sektoru koja zahtijeva ne samo operativnost, već i konkretne rezultate rada.

Pri činjenici da država ulaže ogromna sredstva u edukaciju službenika, seminare stručnog osposobljavanja i programe usavršavanja, pitanje je koliko koristi, a koliko troškova donosi svaki pojedinačni strateški dokument. Ukoliko se ne zanemari i to da se jedan dio posla prenosi na druge subjekte sve češćim autsorsovanjem, kao i da se angažuju strani konsultanti i eksperti, prevodioci i tehničko osoblje, pitanje je da li je uopšte isplativo da država preduzima mjere ove vrste ili da prvo poradi na reorganizaciji svog načina rada, prije nego što počne da uvodi red u druge, kompleksnije procese. Razloga za smanjenje administrativnih i povećanje operativnih procedura je mnogo, a prednjači činjenica da dosadašnji ustaljeni metodi nijesu davali željene rezultate. Ukoliko i ovoga puta do njih ne dođe, nadajmo se da će makar onaj silni papir potrošen na izradu dokumentacije i sve ispražnjene bočice vode na kraju sjednica otići u reciklažni centar. Državne strategije smo već reciklirali, nebrojeno puta.

Kada je društvo sleglo ramenima

Posted on by Ana Nives Radovic

Jedna od vijesti koja je obilježila proteklu sedmicu bila je najava čuvenog francuskog glumca Žerara Depardjea da će se odreći državljanstva te zemlje zbog previsoke poreske stope na bogatstvo koja je Continue reading “Kada je društvo sleglo ramenima” →

Poslovni izazovi interneta

Posted on by Ana Nives Radovic

Od prvobitnog povezivanja malog broja računara putem telefonskih linija, objavljivanje sadržaja na internetu čini ga danas dostupnim milijardama umreženih korisnika širom svijeta. Internet predstavlja ne samo neizmjerno vrijednu industriju, već je i ključni dio infrastrukture ukupne svjetske ekonomije. Nakon nekadašnje uloge komunikacione platforme danas je neodvojiv od cjelokupnog poslovanja, a vrijeme provedeno na internetu jednako je trajanju radnog dana miliona ljudi.

perperzona internetInternet je u velikoj mjeri uticao i na transformaciju privrede i biznisa. Kancelarije sa velikim radnim stolovima, registre prepune dokumentacije i rad „od 9 do 5“ sve više zamjenjuje online poslovanje – transakcije s bilo kojeg mjesta na kojem je dostupna konekcija, noseći sa sobom samo laptop i kreditnu karticu. Jedna od osnovnih prednosti je što sklapanje veb poslova ne zahtijeva fizički susret ugovornih strana, a istovremeno štedi vrijeme i smanjuje administrativne troškove.

Internet kompanije podstiču ukupan ekonomski rast i doprinose kreiranju novih radnih mijesta, dok rastuća potražnja za ovakvim servisima utiče na povećanje prihoda i uslovljava dalja ulaganja u istraživanje i razvoj. Ovakvi trendovi uslovljeni su transformacijom samog zapošljavanja, koja se javlja kao posljedica brojnih dešavanja u svijetu biznisa. Uočeno je da se tokom posljednje decenije broj stanovnika u sredinama koje predstavljaju privredne centre, kako prirodno, tako i doseljavanjem, povećava progresivno, dok je rast broja radnih mjesta i dalje ostao linearan, što je dodatno otežalo situaciju na tržištu rada na globalnom nivou, ali i motivisalo mnoge da uz pomoć savremenih tehnologija prihvate izazov samozapošljavanja.

Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj – OECD objavila je prošle sedmice studiju o perspektivama internet ekonomije. Rangiranje svjetskih internet kompanija izvršeno je u skladu sa godišnje ostvarenim prihodima, a studija je pokazala da se u 250 vodećih firmi broj zaposlenih tokom 2010. godine povećao 4 odsto, tokom 2011. godine 6 odsto, dok preliminarni podaci za tekuću godinu pokazuju da je tokom prvih devet mjeseci ove godine zabilježen dodatni rast. Najnovija OECD studija ukazuje i da je, za razliku od ostalih, oblast informaciono-komunikacionih tehnologija ostvarila rast čak i u vremenu krize. On je tokom prethodne decenije na godišnjem nivou iznosio 6 odsto, dok kod mnogih proizvođača ICT opreme u 2012. godini već iznosi i 10 odsto. Ovim se jasno ukazuje na rastući potencijal za ostvarivanje profita u navedenom sektoru i povećanje svijesti korisnika da ulaganja u sredstva za poslovnu komunikaciju u stvari predstavljaju najvažniju biznis investiciju.

U svijesti stanovnika Crne Gore već samo poimanje činjenice da se na vrhu liste 250 internet kompanija obuhvaćenih ovom studijom nalaze Amazon i Google stvara otpor i sumnjičavost u moguće uspješno bavljenje u industriji za koju, u stvari, ne postoje ograničenja i u kojoj sve zavisi od kvaliteta ideja i kreativnosti načina njihovog plasiranja. Kritike na račun stanja u zemlji i navika da se ide linijom manjeg otpora od velikog broja mladih stvaraju uspavanu masu koja „čeka“ i „traži“ posao, u čemu nestaje sva energija za prihvatanje izazova pomoću koje se posao, zapravo, stvara. Internet, a posebno društvene mreže, idealan su način da se, ono što se nudi tržištu, bez obzira na oblast bavljenja, plasira ogromnom broju potencijalnih kupaca.

Tržišna i marketinška praksa neprestano pokazuje da čak i najkvalitetniji proizvod, najbolja usluga, kao i ma kakva nadarenost i znanje pojedinca ostaju neprimijećeni ako informacija o njima ne stigne do ciljne grupe. Napraviti i ažurirati sopstvenu internet prezentaciju neuporedivo je manje skupo i manje stresno od očekivanja transformacije društva u kojem će država promovisati nečije znanje i talenat bez njegovog sopstvenog zalaganja.

Globalni trendovi pokazuju da su ciklična kretanja ekonomije posljednjih godina skratila svoje trajanje, zbog čega će se talasi krize i blagostanja u budućnosti smjenjivati većom dinamikom, što će uticati na povećanu potrebu za konkurentnošću, kao i traženje načina da sami upravljamo sopstvenim radom kada statistike pokažu upozoravajuće signale o rastu nezaposlenosti. Izazov savremenog svijeta je u praćenju dinamike interneta čiju ekspanziju ne zaustavlja ni najveća kriza, jer je vrijeme u kojem se on prilagođavao potrebama preduzeća i vlada daleko iza nas.

Statisti za Eurogedon

Posted on by Ana Nives Radovic

Deceniju upotrebe jedinstvene valute eura obilježila su turbulentna kretanja na svjetskoj ekonomskoj sceni, a talasi krize su, jedan za drugim, istakli sve manjkavosti finansijskih reformi sprovedenih početkom novog milenijuma. Njihovi su efekti najviše pogodili one privredne grane čije, za razliku od naftne industrije, cijene proizvoda tonu. Kao razlog navodi se sve veći broj inovacija u osnovnoj djelatnosti i povećana konkurentnost, a nastave li i cijene proizvodnih resursa da se kreću već ustaljenom silaznom putanjom, najbliži kolapsu biće oni ekonomski sistemi čija se privreda oslanja na industriju metala i rudarstvo.

Imajući u vidu da je današnja Evropska unija u stvari višedecenijskim procesom transformisana tvorevina nekadašnje Evropske zajednice za ugalj i čelik, uticaj na njenu održivost je u ovom slučaju neupitan. Devedesete godine prošlog vijeka bile su vrijeme harmonizacije procesa ovog heterogenog sistema i kreiranja institucionalnog okvira koji se blago distancirao od proizvodnje i trgovine ugljem i čelikom. Takođe, umjesto dotadašnjim strogo privrednim aktivnostima, EU se sve više okretala političkim principima.

Preusmjeravanje fokusa sa centralne djelatnosti na širi spektar oblasti, koje su transformacijom iz Zajednice u Uniju postale predmet regulacije evropskih institucija, uslovilo je da ova međunarodna tvorevina sve više postaje čisto politički subjekt. Kako politizacija, čak i na najvišem nivou, određeni subjekt postepeno lišava mogućnosti za slobodna djelovanja, tako se i ovaj međunarodni, a nikada do kraja ujedinjeni subjekt pretvorio u pukog kreatora propisa, regulativa i smjernica koji na sopstvenom primjeru ne pokazuje da se njihovom primjenom dolazi do najboljih rezultata. Nasuprot tome, EU upada u zamke sopstvenih tvorevina.

Očuvanje eura vremenom postaje sve više nalik na nekadašnji veliki holivudski hit Armagedon. Opasnost po sistem je uočena i, sa manjom ili većom preciznošću, locirana. Ipak, dok iz dana u dan novi događaji izmiču kontroli, rješenja za izbjegavanje opasnosti nema na vidiku. Eurogedon, naziv koji ostatak svijeta već uveliko koristi da opiše stanje u EU, u najvećoj mjeri je objašnjenje da dodatne opasnosti dolaze spolja – zemlje članice EU neprekidno se suočavaju sa snižavanjem kreditnog rejtinga što rade upravo američke bonitetne agencije. Situaciju dodatno pogoršava neusaglašenost centara vlasti unutar Unije, koja se u ovom trenutku može pravdati činjenicom da bi različite preduzete mjere ostavile nejednake posljedice na zemlje članice pojedinačno.

Kao dokaz služi i činjenica da su, neposredno nakon usvajanja eura, stope rasta zemalja eurozone počele sve više da se razlikuju, a vremenom i da postaju sve veća uporišta rizika. Premija takvog rizika postepeno je opadala sve do potpunog nestajanja, ostavljajući trajne posljedice na bankarski sektor, investicione fondove i osiguravajuće kompanije.

Jedini izlaz ogledao se u zaduživanju, po sve višim stopama u trenucima kada nagomilavanje duga sve više šteti cjelokupnoj ekonomiji. Da situacija bude komplikovanija, zaduživanje se odvija pod sve nepovoljnijim uslovima zbog pada kreditnog rejtinga. Zbog toga, čak i uz potpunu harmonizaciju odnosa u eurozoni, unutrašnji faktori u EU nijesu dovoljni.

Domino-efekat u ovoj sferi je očekivan, s obzirom na to da ne postoje izolovani finansijski sistemi. Inostrane banke, osiguravajuća društva i fondovi već su, sami po sebi,  nosioci rizika na domaćem tržištu u onoj mjeri u kojoj su njihove matične zemlje pogođene nestabilnošću u navedenim oblastima. Međutim, na crnogorski finansijski sistem dodatno utiče specifičnost Centralne banke i njena limitiranost u vođenju monetarne politike, koja je ključni instrument djelovanja u kriznim situacijama.

Kada se imaju u vidu trenutne okolnosti, o valutnoj problematici raspravljaće se tek onda kada Crna Gora bude u onoj fazi integracija koja bude zahtijevala reviziju načina uvođenja eura i ispunjavanje svih kriterijuma, čija kompleksnost već godinama od učlanjenja u eurozonu distancira određeni broj zemalja EU iz posljednjih dvaju talasa proširenja. Crna Gora će, u međuvremenu, nastojati da zadovolji sve nametnute kriterijume i izbori se za precijenjenu ulogu statiste, propuštajući glavnu ulogu u nekom mirnijem žanru.

Pobjeda 24. IX 2012.

2013 – godina najvece krize u istoriji svjetske ekonomije?

Posted on by Ana Nives Radovic

Mogući bankrot SAD najavljen za proteklu sedmicu u najvećoj mjeri nije analiziran kao uzrok bankrota ukupne svjetske ekonomije, već kao problem jedne ekonomske sile koji bi samo mogao nepovoljno uticati na ostatak svijeta. Problem je u tome što se ovo pitanje, kao i pitanje krize u pojedinim evropskim državama sagledava parcijalno.

perperzona-arhiva3U globalnoj ekonomiji nema izolovanih privreda, a najave brojnih zvaničnika kako je veličina određene države svojevrsna prednost, zapravo su samo pokušaj eliminisanja s razlogom nastalog straha od domino efekta koji bi uslijedio. Najave da će vlasti jedne države preduzeti mjere kako bi zaštitile zemlju od potencijalnog bankrota, posebno ako je zemlja članica EU samo su pokušaj za neosnovano ubiranje političkih poena. Javni dug zemalja članica EU i SAD dostigao je alarmantni nivo. Pritisnuti stresom koji je bio izazvan davanjem različitih oblika stimulansa, zemlje više nisu u mogućnosti da kontrolišu svoje budžetske deficite. U korijenu same krize nalazi se i nacionalizacija privatnih dugova. Ono što se postavlja kao pitanje jeste da li se stvaraju uslovi za bankrot ukupne svjetse ekonomije. Trenutni splet okolnosti i dinamika razvoja događaja najavljuju 2013. kao izrazito kriznu godinu.

Iako su veoma oprezni da njihove izjave ne djeluju alarmantno, ekonomisti isključuju najmračnije moguće ishode čak i u trenutcima kada vladini deficiti najrazvijenijih zemalja dostižu zabrinjavajući nivo. Ipak niko za sada ne može na osnovu trenutnog stanja precizno sagledati razmjere posljedica takvih događaja, ali je jasno da je mnogo ekonomskih krahova u najavi. U slučaju kada bi kao jednostavan primjer bio uzet bankrot američke finansijske institucije Lehman Brothers ili okidač finansijske krize u ljeto 2008. godine, bankrot jedne države, ako pripada grupi industrijalizovanih zemalja može imati mnogo ozbiljnije posljedice na globalnu ekonomiju. U slučaju najgoreg razvoja događaja ni jedna zemlja u svijetu ne bi ostala pošteđena, čak ni ona koja je finansijski nezavisna i čija je privreda smatrana izuzetno jakom. Na primjer, zarade od uvoza, devizne zarade, prihodi od turizma, doznake od njenih građana koji žive u inostranstvu i stane investicije bi takođe bile pod uticajem novonastalih okolnosti, što bi za ravnotežu plaćanja deficita u trogodišnjem periodu rezultiralo jakim negativnim posljedicama. Pored toga potrebno je pomenuti i na nemogućnost kreditiranja u stranoj valuti na globalnom tržištu koje je u krizi, dok bi vladin deficit određene države nastavio da se povećava pod teretom rastuće cijene roba i socijalnih davanja. Implikacije ovakvog stanja na crnogorsku privredu sasvim su jasne – baziranje privrede na servisnim djelatnostima i zavisnost od stranih investicija samo su jedan u nizu nedostataka, a korištenje valute jedne monetarne unije koja je u nezapamćenoj krizi od svog nastanka tek je poseban problem. Nepovoljnost situacije na tržištu nekretnina i njihove kupovine na kredit koji građani kasnije imaju poteškoća da vrate su takođe jedan od unutrašnjih problema za koji je praksa pokazala da je neodrživ i u mnogo jačim ekonomijama, a kreditiranje privatnih banaka državnim sredstvima tek priča za sebe.

Najava bankrota SAD na određen način predstavlja scenario koji najavljuje planetarni bankrot. I dalje je pitanje da li je to samo hipoteza koja ima male šanse da se ostvari. Mnogi ekonomist su neposredno nakon te najave tvrdili da je svijet iskusio brojne propuste u gotovo 80 država u svijetu bez ikakvih kolapsa globalne ekonomije, poput Argentine, Obale Slonovače, Ekvadora i brojnih drugih. Osim toga, ovaj put negativni splet dešavanja neće krenuti iz zemalja u razvoju koje trenutno imaju prilično stabilne privrede. Rizik, u stvari, dolazi uglavnom iz velikih industrijalizovanih zemalja EU kao i iz svjetskih ekonomskih sila poput SAD i Japana. Nekoliko podataka o finansijskom stanju u upravo tim zemljama daje prilično obeshrabrujuće najave. Na primjer, nacionalni dug SAD je do kraja 2010. godine dostigao skoro 90% BDP-a, preko 12800 milijardi dolara. Akcije su porasle preko 50% od 2007. a stopa napretka nije usklađena od 2010. kada je budžetski deficit SAD bio oko 9% BDP-a. U Grčkoj javni dug i budžetski deficit su 145%, odnosno 10% od BDP-a. Ove cifre su u Irskoj su 97% i 37%, u Velikoj Britaniji 78% i 9,6%, u Japanu neizmireni dug je oko 225% BDP-a i deficit od 7,7%.

Iako ove cifre prikazuju trenutno stanje neophodno je razmatrati perspektivu javnog duga. Sa obzirom da su iznešeni podaci uznemirujući, ali ne pojednostavljuju problem i koriste se samo kao podaci o dugu na osnovu kojih se prosuđuje o stvarnom kapacitetu zemalja da izmiruju svoje obaveze, političke situacije najčešće nisu uporedive i obuhvataju samo razmatranje porijekla duga i vlasništva istog. Same SAD su prije svih mogle da se nađu u situaciji tehničkog bankrota. Dug savezne vlade SAD je skoro dostigao granicu ovlašćenja kongresa koja iznosi 14000 milijardi dolara, što spriječava trezor da izazove bilo koji dodatni dug. Poslanici u ovom trenutku odbijaju da se podigne gornja granica duga, uprkos insistiranju Vlade koja upozorava na rizik od teške finansijske krize. Zaključuje se da to u stvari predstavlja veliku političku grešku u kojoj Republikanci zahtijevaju dodatne mjere u pogledu budžetskih ušteda.

U SAD Trezor je koristio do sada za hitne slučajeve, poput zaustavljanja određenih isplata da bi se odobrilo da Federalna vlada djeluje dok ne stigne rješenje od strane Kongresa, ali, ako se  političko rješenje uskoro ne pojavi, posljedice u situaciji neizvršenja u SAD će biti mnogo ozbiljnije nego što se sada mogu zamisliti. U međuvremenu, po prvi put od kraja Drugog svjetskog rata, rejting agencija Standard&Poor’s dodjelila je negativnu prognozu američkoj ekonomiji u aprilu, što predstavlja jednu od tri mogućnosti da država u periodu od najviše dvije godine izgubi svoj najviši rejting AAA koji se pripisuje zemlji za koju je rizik neizmirivanja duga skoro jednak nuli. Uprkos tome u SAD se obveznice i dalje smatraju referencom najsigurnijih sredstava na svijetu, a u najvećoj mjeri u vlasništvu od strane centralnih banaka drugih zemalja koje koriste svoje devizne rezerve. Sa druge strane Kina ostvaruje najveći inostrani priliv novca u SAD i ima više od 1000 milijardi američkih obveznica. Iz tih razloga dužnička kriza u SAD je neprihvatljiva za strane centralne banke razvijenih zemalja, posebno azijskih koje su zastupljene u portfoliju američkog duga, pa je jasno da svaki podsticaj da nastave svoju politiku investiranja i vlasništvo nad američkim dugom na taj način predstavlja i nastavak finansiranja SAD.

Na drugoj strani je Japan koji je takođe prezadužen, ali istovremeno i veliki kreditor drugim zemljama. Međutim upitno je do kada će takav način kretanja sredstava biti održiv. Za sada se finansiraju određene lokalne potrebe SAD i država pogođenih trenutnom situacijom. Za opštine je smanjeno finansiranje i zato je bilo potrebno uvesti mjere štednje koje imaju uticaj na njihove budžete. U ovoj priči Japan predstavlja specifičan slučaj pošto je pretrpio skoro dvije decenije posljedica krize na tržištu nekretnina i kolapsa dijela bankarskog sistema devedesetih godina prošlog vijeka. Država je tada podržala dio duga banaka. Današnji dug Japana porastao je na 225% BDP-a sa tendencijom daljeg rasta. Zemlja je izgubila svoj AAA rejting od 1988. kao što je to bio slučaj sa većinom industrijalizovanih zemalja. Sada nije moguće odrediti putanju daljeg kretanja, ali postoji analogija između takozvane „izgubljene decenije“ devedesetih u Japanu i trenutne situacije u mnogim zemljama nakon finansijske krize. Međutim iako je Japan prezadužen, rizik koji on stvara od bankrotstva svjetske ekonomije mnogo je manji od onoga koji potencijalno mogu izazvati SAD, a posebno EU. Evropa prolazi kroz najveću finansijsku krizu u posljednjih 60 godina, a naročito od usvajanja jedinstvene valute. Postoje strahovanja da, kada bi se dogodio najgori slučaj, posebno bi negativno uticao na članice eurozone. Grčka takođe pokazuje, uprkos svim pokušajima da se spasi da postoji velika vjerovatnoća da joj se to dogodi u narednih pet godina. Porijeklo ovog problema u Evropi je različito u najviše pogođenim zemljama, ali jedna zajednička nit spaja Grčku, Irsku i Portugal koje nemaju finansijskih sredstava koja bi im omogućila da samostalno izmire svoje dugove do predviđenih rokova, a sa druge strane Španiju koja je zbog duboke ekonomske krize među vodećima u ovoj situaciji. U Irskoj, problem bankarskog sistema bilo je prekomjerno pozajmljivanje i uzimanje velikog finansijskog rizika u tzv. housing bubble-u, tj. nekontrolisane ekspanzije trgovinom nekretninama na osnovu uzetih kredita. Za razliku od Islanda koji je pustio svoj bankarski sektor da bankrotira, Irska je izabrala da garantuje za finansijsko stanje svojih poslovnih banaka. To je rezultiralo da se država nađe u teškim dugovima sa nivoom zabilježenog deficita 37% BDP-a u 2010. U Grčkoj je takođe deficit neodrživ, zbog čega dolazi do kombinacije faktora, uključujući i gubitak konkurentnosti grčkih izvoznih proizvoda nakon ulaska u eurozonu, nedostatak prihoda i veliku poresku evaziju, sistem zaštite koji se velikodušno odnosio u pogledu socijalnih deficita, a relativno nepogodno finansijsko stanje istorijski je maskirano potezima različitih vlada koje su naslijeđivale jedna drugu. Ako se podrazumijeva da je EU ona koja u tom slučaju po principu solidarnosti treba da interveniše, Grčka bi bila prva na listi.

Specifično stanje je u Španiji gdje su odnosi duga mnogo prihvatljiviji u tom smislu, ali je ona ipak pogođena stambenom krizom do nemogućnosti raspolaganja akcijama nepokretnosti. Ekonomija Španije je po veličini četvrta u eurozoni, a to je pet puta više nego u Grčkoj, odnosno dvostruko u odnosu na druge zemlje koje se nalaze u finansijskim problemima, ili Grčka, Irska i Portugal zajedno. Uprkos nižem nivou duga u odnosu na većinu drugih zemalja u eurozoni Španija se suočila sa padom od 3,7% BDP-a u 2009. i 0,1% u 2010. Njen deficit je 9,3% BDP-a, iako je teorijsko ograničenje 3% za zemlje u ovoj monetarnoj uniji. Stopa nezaposlenosti je oko 25%, skoro dvostruko veća od evropskog prosjeka, a stalno rastući troškovi radne snage tokom protekle decenije učinili su da španski izvozni proizvodi budu manje konkurentni nego što su ranije bili na tržištu. Očigledno je da je prosperitet Španije bio zasnovan na niskim stopama koje su podstakle špekulisanje u oblasti nekretnina, ali uzimajući u obzir sve trenutno neprodate nepokretnosti teško je predvidjeti oporavak u ovom sektoru. Sa druge strane, velike španske banke su relativno jake i za njih je vidljiv izlaz iz finansijske krize. Međutim, ovo se ne može reći i za regionalne banke koje drže oko polovine kredita u Španiji i imaju određene aktivnosti finansiranja razvoja. One bi mogle predstavljati uzrok nove krize. Španski dug izaziva finansijske teškoće u nkoliko evropskih zemelja koje su i same po sebi već u ovakvim problemima, tako da one ne bi podržale oduzimanje njihove imovine, jer bi na taj način one bile manje fleksibilne u finansiranju svojih aktivnosti. Ukratko, stanje cijele ekonomije u svijetu može se okarakterisati kao zabrinjavajuće. Situacija je slična onoj iz osamdesetih godina kada su mnoge zemlje u Latinskoj Americi, Africi, Istočnoj Evropi i Aziji pretrpile bankrot. Takođe lokalno stanovništvo je tek uz velike poteškoće podržalo mjere štednje koje nameće MMF. Na primjer takva prilagođavanja dovela su do restrukturiranja duga tih zemalja koje je trajalo deset godina, ali sa drugog aspekta trenutna situacija je mnogo nepovoljnija. Ne postoji primjer, kako u istoriji ekonomije, tako ni u modernom svijetu u kojem se podrazumijeva ili restruktuira dug jedne zemlje u zajedničkoj valuti za nekoliko zemalja, kao što je to slučaj u EU. Fondovi su sačinjeni preko tržišta kapitala, a ne više po bankarskim kreditima, zbog kojih se uljed nestabilnosti promjena uslova pregovora sadašnja kriza odnosi na dug izdat od strane evropskih država. Takođe pregovori nisu napravljeni između vlasnika obveznica i kredita direktno na nivou EU. Osim toga, veličina duga je danas mnogo veća u odnosu na osamdesete, a posljedice nisu ograničene na zemlje na koje se odnose, već postaju globalne.

Porijeklo krize je takođe različito. Godine 1998. tehnološki i mrežni razvoj uslovljavaju pojavu digitalne revolucije. Ovo je bio početak speculative bubble-a, tj. nekontrolisane ekspanzije u trgovini akcijama preko interneta, koja je kulminirala u februaru 2000. prije samog kolapsa. Recesija koja je uslijedila u SAD uvećana je napadom 11. septembra 2001. godine, dok je američki trezor pokušavao da oživi privredu zadržavajući kamatne stope na niskom nivou. Direktna posljedica toga je da ovako izuzetno niske stope podstiču na povećanje kupovine nekretnina širom svijeta koji traje nekoliko godina. Tok novca i banke postaju sve rizičnije, a tržište nekretnina koje se otelo kontroli 2007. je na taj način prenijelo ogroman rizik i na cijeli bankarski sektor. Banke koje su bile najviše izložene sektoru nekretnina su bile napadane jedna za drugom počev od najneodrživijih. Krah je kulminirao 15. septembra 2008. sa bankrotom Lehman Brothers-a. Iz toga je vidljivo da su ova preduzeća samo zavisila od kredita banaka koje su ušle u krizu. Države su zbog toga bile u obavezi da intervenišu preplavljivanjem tržišne likvidnosti i počevši sa pozajmljivanjem masovnih planova oporavka i podrške rastu. To je svakako bila najozbiljnija finansijska kriza u poslijeratnom periodu, a sasvim logično bila je praćena i krahom globalnog rasta ili čak recesijom u mnogim dijelovima svijeta, tako da je pad BDP-a u EU bio 4,2% u 2009. Da bi se širom svijeta povećao rast potrebno je trošiti, investirati, podržavati, a što je bilo teško činiti u stanju budžetskog deficita. Iz toga se može zaključiti da su najzaduženije zemlje one koje predstavljaju najslabije karike u globalnoj ekonomiji.

Postavlja se pitanje mogućnosti restrukturiranja duga. Nakon prekomjerne potrošnje i rasta deficita u 2010. posebno u EU gdje je bio potrebno nametnuti novu politiku štednje da se zaustave troškovi deficita. Njemačka je morala da izdvoji mnogo novca da spasi EU, nastojeći da nametne svoje uslove tako što je kancelarka Angela Merkel aktivno vodila kampanju za čvršće poreske propise, kao i za sankcije do suspenzije prava glasa u zemljama na koje se ovo odnosi. Tako je, na inicijativu Njemačke, Evropska komisija predložila da vlade tih zemalja svoje budžete podnose prvenstveno u druge zemlje na razmatranje, prije nego što se daju na usvajanje nacionalnim parlamentima, što bi predstavljalo gubitak nacionalnog suvereniteta država. Neke od država koje su imale poteškoće imale su manje ambiciozne planove, poput Engleske koja nije dio eurozone, ali ima jednake probleme kao i zemlje južne Evrope – duga koji je dostigao ogromne razmjere i deficit koji konstantno raste. Trenutna dilema zemalja južne Evrope jeste da li da nastave sa ekspanzivnom politikom za ekonomski oporavak koji podržava rast, ali otvara prostor riziku koji bi aktivirao dužničku krizu, ili, kao drugo rješenje, da izabere da se pod kontrolom drže svi rizici od ponovnog usporavanja ekonomije i smanjenja prihoda. Za sada nema previše izbora, jer je za oporavak iz ove situacije potreban strogo kontrolisani pritisak. Danas sve ukazuje na to da su dug i solidarnost u neprestanoj vezi. Azijske centralne banke drže amričke obveznice i nastavljaju da finansiraju njihov deficit iz razloga što bi kolaps američke ekonomije bio poguban po njih a one na taj način ostvaruju interes u onim oblastima koje se unutar samog sistema ne kreću dovoljno. U EU najveći broj privatnih banaka upravlja dugom zemalja koje imaju ove probleme na svojim bilansima stanja, a mnoge od njih ne bi osjetile šok izazvan bankrotom.

Sa evropskim planom podrške za Grčku i Portugal, kao i programom javnih nabavki za Grčku i Portugal, ECB sada ima više od 40% grčkog duga. Drugim riječima, rizik se prenosi iz privatnog sektora – privatnih banaka, osiguravajuća društva u javnu sferu – centralne banke država članica. Dovoljno je reći da restrukturiranje ili bankrot direktno stavljaju dug ECB u vemoa nepovoljnu finansijsku situaciju. Zbog toga bi se i zahtijevala dokapitalizacija država članica. U SAD situacija je mnogo nepovoljnija jer Federalne rezerve nailaze na tehnički bankrot. Danas su povjerioci u svijetu uglavnom inostrane banke, institucionalizovani investitori, ECB, Federalne rezerve, ali i narodne banke unutar samih država. Osim glavnog unutrašnjeg političkog rizika, kakvi su populistički izbori u tzv. PIG zemljama (Portugal, Irska, Grčka) ili u Njemačkoj, rizik od iznenadnog kraha kao da se od prekomjernog restrukturiranja smanjuje u ovom trenutku, iako je taj rizik po svojoj prirodi veoma visok. Iznosom duga u prve tri pomenute zemlje moguće je upravljati širom EU, ali se postavlja pitanje ko bi u tom slučaju trebalo da bude kreditor – privatne banke, lokalne organizacije ili najbogatije EU članice zbog principa solidarnosti. Zvanični odgovor od strane evropskih institucija je jasan – prezadužene države moraju same da iniciraju ove ni malo jednostavne i dugotrajne procese ulažući velike napore i svo potrebno vrijeme da bi se do 2013. godine uspostavila barem djelimična ravnoteža i kako bi to tada bio vraćen sav do tog perioda prispjeli dug, pokriven od strane MMF-a, što bi uslovilo zamjenu povjerilaca, odnosno njihov prelazak iz privatnog u javni sektor.

Pitanje je šta svjetsku ekonomiju očekuje nakon 2013. godine, a za sada, osim što su prognoze same po sebi izuzetno negativne, nema dovoljno jasnih naznaka u pogledu mjera koje bi se mogle preduzeti da se spriječi najgori scenario, jer se trenutno stanje javlja upravo kao posljedica dvodecenijskog prezaduživanja – naročito u oblasti kupovine nekretnina. Dakle, osim nedostatka samih sredstava da se ovaj problem riješi nedostaje i vremena. Godina 2013. je i suviše blizu da bi ostalo dovoljno vremena za pregovore i iznuđivanje volje zemalja sa manje ugrođenim ekonomijama za pomoć prezaduženima, jer domino efekat koji se javlja kao posljedica ovakvih poremećaja u jednoj državi ne garantuje stabilnost više ni jednom činiocu globalne ekonomije.

E-Balkan.net