Iako se o ekonomskoj krizi gotovo uvijek govori u negativnom kontekstu, postoje rijetke, ali suštinske promjene koje su sa njom nastupile i koje su nastupile i koje su način razmišljanja i pojedinca u društvu učinile boljim. Nakon kolapsa velikih kompanija, otežanog poslovanja na svim planovima zbog zastoja u novčanim tokovima, kao i sve češćih gubitaka radnih mijesta i sve manje ponude novih, došlo je do rasta broja onih koji se odlučuju na samozapošljavanje. 

O tome kolika je perspektiva za ovakav poduhvat možda najbolje govori podatak da procenat građana koji su sami svoji poslodavci u krizom najugroženijoj Grčkoj premašuje trideset odsto radno sposobnog stanovništva, dok je evropski prosjek oko petnaest odsto. Po svemu sudeći, potreba za radnim angažovanjem pojedinaca postoji bez obzira na stanje u kojem se društvo nalazi, dok razliku predstavlja iznos operativnih troškova, kao i činjenica da samozaposlene osobe radnim zadacima pristupaju sa više odgovornosti.

Trend samozapošljavanja takođe je jedan od faktora koji utiču na pad brojnosti srednje klase. Ovakvi poslovi prije ili kasnije postaju visokoprofitabilni ili se u kratkom roku pokažu kao bezuspješni, čineći pomake na gore ili na dolje bržim nego ikad. Ono što ih karakteriše jeste dinamika sklapanja poslovnih dogovora, kao i neograničenost po pitanju izbora saradnika, što je rijedak slučaj sa kompanijama koje prednost daju jednoj grupi poslovnih partnera. Samozapošljavanje postoji gotovo u svim profesijama, a mnogi poznavaoci prilika na tržištu rada prognoziraju da bi u skorijoj budućnosti ono moglo biti dominantan način stupanja u radni odnos mlađe populacije, koja se već sada suočava sa nedostatkom zvaničnih slobodnih radnih mjesta, kao i trendom da sve veći broj poslodavaca praktikuje isplaćivanje zarada po učinku, a ne po vremenu provedenom na poslu.

Pitanje je, međutim, šta je osim odlučnosti potrebno za ovakav potez i sa kakvim kvalifikacijama je moguće postati konkurentan. U ovom slučaju proces je potpuno obrnut u odnosu na način zapošljavanja koji srijećemo, na primjer, u državnim institucijama gdje poslove koji ne zahtijevaju značajnije vještine i koji, uz minimalan nivo treninga, može obavljati bilo ko drugi ko ispunjava formalne uslove. Kod samozapošljavanja presudni su talenat i znanje, odnosno sve ono što ste tokom svog akademskog ili radnog vijeka uložili da ih unaprijedite. Oni koji su se makar jednom tokom poslovanja našli u tržišnim uslovima priznaće i da je riječ o najpravednijem obliku radnog angažovanja, jer kvalitet proizvoda ili usluge koju nudite, broj saradnika i sklopljenih ugovora, prepoznatljivost ponude i želja za prelaskom na viši nivo zavise isključivo od vas.

Interesantno je i da je po ovom pitanju javnost prilično podijeljena, a poražavajuće što se upravo veliki broj mladih protivi ovakvoj ideji. Po ko zna koji put su razna istraživanja pokazala da većina građana preferira siguran (šta god to značilo) posao u državnoj instituciji za najmanje dvostruko manju zaradu od one koju je moguće obezbijediti u privatnom sektoru. Sasvim sigurno, nedostatak kreativnosti i neprihvatanje odgovornosti će, bez sumnje, manje doći do izražaja kroz osmočasovno vrijeme provedeno u nekoj kancelariji u kojoj samo odugovlačenje izvršenja zadataka, duge kafe-pauze ili slabo snalaženje sa Office paketom stvaraju prekovremene sate i iluziju o pretrpanosti obavezama. Ograničenja ove vrste, međutim, nezamisliva su za bilo koga ko pokuša da napusti ovakav koncept i, bilo da je riječ o programeru, umjetniku, finansijskom konsultantu ili zanatliji, usmjeriće ga ka tržištu, odmjeravanju snaga sa konkurencijom i spoznaji sa koliko tačnosti je procijenio sopstvene mogućnosti i šanse za uspjeh.

Ukoliko uzmemo u obzir prognoze da bi se u skorijoj budućnosti, umjesto traženja, proces radnog angažovanja u sve većoj mjeri svodio na stvaranje posla, neophodno je ustanoviti i potrebu da se što veći broj obrazovnih institucija prilagodi stvaranju ovakvih kadrova. Takođe, potrebno je preispitati i potrebu za masovnim sticanjem akademskih zvanja, kao i koliko procesi studiranja sa druge strane negativno utiču na talente pojedinaca ukoliko usavršavanja nijesu na tom planu. Primjer Finske vjerovatno najbolje govori o tome – nakon završene srednje škole mladi su u potpunosti radno sposobni za veliki broj poslova, što ovu zemlju i čini jednom od najinovativnijih ekonomija u svijetu. Kod nas, međutim, zbog vjerovanja da „bez diplome nema posla“ energija mladih nestaje u spremanju njima posve nezanimljivih ispita, pisanja seminarskih radova, iako bi već nakon mature mogli unovčiti svoje vještine. Sa vremenom sve gubi bitku, pa tako i kreativnost koja potisnuta komplikovanim procedurama ne može unaprijediti društvo.