Tag: ekonomska kriza

Bespoke Tranche Opportunities – novo ime za već viđenu opasnost

Posted on by Ana Nives Radovic

Kolateralizovane dužničke obligacije – CDO bile su jedan od uzroka krize 2008. godine, a iako djeluje nejasno zbog čega bi se stare greške ponavljale, izazova je previše i njihovo uvođenje pod drugim nazivom za mnoge je trenutno najunosniji segment na tržištu.

krizaFilm “Opklada vijeka” (The Big Short), na čiji način prikazivanja finansijske krize iz 2008. godine je osvrt objavljen u prošlom izdanju “Novca”, na kraju je sadržao upozorenje da su kolateralizovane dužničke obligacije CDO, koje su bile uzrok velikog potresa, prvo tržišta nekretnina i kapitala, a potom i cijele američke i svjetske privrede, prisutne u formi koja se danas u finansijskom svijetu naziva Bespoke Tranche Opportunities, doslovno prevedeno kao dogovorene mogućnosti tranše.

BTO su zapravo ništa drugo do dogovorene CDO koje danas na tržištu kapitala postoje izvan onoga sa čim se susreće većina učesnika i pokazuju koliko za najuticajnije igrače koji igraju mimo pravila nikakav krah nije dovoljna opomena. Isto je bilo i sa CDO iz 2007. i 2008, kada su bili predmet interesovanja koji je, uglavnom zbog nejasnoće široj javnosti, bio izvan centralnog fokusa sve dok se iz sfere potencijalnog rizika nije transformisao u okidač za uništavanje.

Investicioni bankari godinama su kreirali portfolije na bazi ogromnog broja hipotekarnih kredita kako bi ih prodali onima koji bi bili spremni da ponude najviše. Suština problema je što za njih postoji ogromno interesovanje, jer načelno obećavaju izuzetno visoke prinose.

CDO su sredinom prošle decenije bile opterećene lošim kreditima koji nijesu mogli da se naplate prodajom imovine zbog njene precijenjenosti, nastale u opštoj trci da se poveća kreditna aktivnost i da se banke stimulišu odobravanjem zajmova onima koji kao pokriće nude imovinu koja u stvari vrijedi manje od onoga koliko se prikazuje.

Procjenitelji vrijednosti nekretnina nijesu bili jedini koji su se bavili evidentiranjem lažne vrijednosti, već su to posebno činile rejting agencije, koje su u ovoj fazi zapravo ocjenjivale rejting za svoje tarife, kako bi investicioni proizvod bio traženiji i kako bi ostvarile dio zarade u trenutku kada ga se onaj ko im plaća uslugu riješi.

Kombinovanje fiktivnih procjena sa smanjenjem tražnje i nespremnosti novih ulagača da ih kupuju po još većoj cijeni izazvala je lančanu reakciju koja je rezultirala krahom finansijskog tržišta i, posljedično, ekonomskom krizom.

CDO su nakon prvog kriznog talasa izgubile fiktivni rejting, oporavak se odvijao prilično sporo, a još sporije usmjeravao je realne pokazatelje, zbog čega je bilo potrebno pronaći novi mehanizam. Pored već jednog rješenja koje, naizgled, zbog lošeg tajminga, ali i prevelike pohlepe svih onih koji su uvidjeli dinamiku kojom se postižu početni rezultati, nije bio uspješan, ipak nije bilo potrebe izmišljati toplu vodu, već postojeće rješenje uviti u drugu formu koja na prvi pogled ničim neće podsjećati na CDO. Na kraju, dobijene su BTO kao dogovoreni CDO i uvedeni su u tržišne tokove na način na koji je to urađeno prije skoro deceniju.

Dogovorene CDO su relativno nov instrument u svijetu finansija, u odnosu na ukupnu istoriju hartija od vrijednosti, a ulagačima omogućavaju da ciljaju na sasvim specifične profile rizika, koje prati mogućnost promjene investicione strategije i gdje se zahtijeva hedžing. Ovakva ulaganja često imaju veliki udio u portfoliju, kako bi se kupovinom i prodajom jednog ugovora štitilo od rizika ili njegovim povezivanjem sa korporativnim kreditnim indeksom.

Razlog zbog kojeg se investicioni menadžeri upuštaju u isti rizik koji je ne tako davno doveo do tržišnog kraha je, prije svega, u američkoj monetarnoj politici. Federalne rezerve su skoro deceniju držale kamatne stope na izuzetno niskom nivou, što je investicione banke natjeralo da požure u ostvarivanju dobiti od korporativnih i državnih obveznica, čime je počeo proces finansijskog strukturiranja proizvoda.

Sve što sada vidimo kod BTO već je viđeno kod kreditnih difoltnih svapova i CDO, tako da se sada manje-više ista stvar vraća pod drugim imenom, uz malo više prilagođavanja željama investitora čiji se osnovni djelovi razdvajaju na segmente i prodaju ulagačima poput hedž fondova.

Nulte kamatne stope, koje su se ponovo vratile u brojne finansijske sisteme, kao i oklijevanje Feda da nastavi povećanje referentne kamatne stope još neko vrijeme biće podrška ovakvim aktivnostima, no veoma nestabilan period slijedi kad se ovaj trend okonča.

Skupa nafta – duga kriza

Posted on by Ana Nives Radovic

Rast populacije i savremeni način života uslovili su da tokom posljednjim dvjema decenijama tražnja za naftom eksponencijalno raste, što je, dalje, izazvalo potrebu za povećanjem proizvodnih aktivnosti širom svijeta.

naftaCijena ovog energenta ključni je indikator sadašnje ekonomske situacije, dok njen pad ili rast upućuju na mogući oporavak, odnosno pogoršanje stanja, a tokovi nafte su i kao krvotok jednog globalnog tržišnog organizma koji, kada na jednom mjestu uspore ili se onemoguće dovode do slabosti cijelog sistema.

Od samog početka rata u Iraku, pa sve do najnovijih sukoba na Bliskom istoku i sjeveroistoku Afrike stavljen je pritisak na globalni lanac snabdijevanja, praćen predvidivim rastom kapitalnih i operativnih troškova.

Dodatni izazov za proizvođače predstavljaju istraživanja o uticaju naftnih bušotina na seizmičke aktivnosti, a sve ovo razlozi su da vodeći svjetski potrošači preispituju mogućnosti da alternativnim putem dođu do novog goriva za industriju i transport.

Obnovljivi izvori energije još uvijek nijesu iskorišćeni u mjeri u kojoj bi zadovoljili čak ni minimalne potrebe dijela tržišta koja na njih pokušavaju da se fokusiraju.

Prije svega, izgradnja ovih energetskih postrojenja predstavlja relativno skupu investiciju u trenucima kada se zagovara štednja, iako dugoročno donose korist koja već nakon manje od deset godina rezultira dobicima.

Međutim, problem je što su rastuće potrebe za energentima − sada i odmah, kao i što će svjetsko tržište najmanje još dvije cijele decenije biti zavisno od nafte. Dok cijene nafte i gasa nastavljaju da rastu, zemlje izvoznice jedine su koje imaju korist od promjene cijena koje se stabilizuju u trenucima kada se nivo proizvodnje ujednači sa tražnjom i kada je ključno pitanje kontrole nad proizvodnim troškovima.

Tržišta tada zavise od operativne sposobnosti proizvođača – ukoliko je, na primjer, dio teritorije zemlje izvoznice u blokadi zbog ratnih sukoba, zbog čega je ona primorana da koristi luke na drugom kraju zemlje, povećanje operativnih troškova nezavisno od drugih faktora utiče na povećanje cijene.

U nedavno urađenoj analizi poslovanja vodećih naftnih kompanija čije rezultate je objavio Reuters navodi se da su tokom posljednje decenije nominalni troškovi istraživanja učetvorostručeni, dok je proizvodnja nafte uvećana svega 11 odsto. Sva istraživanja odnose se na pronalaženje mogućnosti za smanjenje troškova, a kompanije u naftnoj industriji suočene su sa ozbiljnijim signalima da način poslovanja prilagode stanju na tržištu i fokusiraju se na povećanje efikasnosti kapitala i jačanja operativnog učinka.

Posmatrano na globalnom planu, prema podacima Međunarodne agencije za energetiku objavljenim prošlog mjeseca u Sjedinjenim Američkim Državama je tokom prošle godine prosječna dnevna proizvodnja nafte iznosila 10,34 miliona barela na dan, što je porast u odnosu na 9,18 miliona iz 2012. godine. Stoga su i očekivanja da bi se dnevni nivo proizvodnje u 2014. mogao popeti na 11,35 miliona barela dnevno, što ukazuje na naftnu revoluciju u tok zemlji, koja bi već 2015. godine mogla postati vodeći svjetski proizvođač ovog energenta.

Ipak, kod ovih prognoza treba biti oprezan, budući da iz Ujedinjenih Arapskih Emirata sve češće dolaze signali da bi se upravo oni mogli probiti na prvo mjesto po količini dnevne proizvodnje. Takođe i rezerve naftnog gasa dobijenog iz škriljaca u SAD mogle bi do 2020. godine dostići maksimalan nivo eksploatacije, nakon čega povećanje proizvodnje iz ovog izvora više ne bi bilo moguće.

Ovo bi značilo da bi već početkom naredne decenije američki uvoz nafte mogao biti udvostručen u odnosu na postojeći. Kada je riječ o rezervama nafte, one su i dalje skoncentrisane na Irak, Iran, Siriju, Libiju, Egipat i Južni Sudan – sedam zemalja sa izuzetno nestabilnom političkom situacijom, zbog čega rizik od smanjenja, djelimičnog ili potpunog prekida potrošnje prijeti sa svakim novim geopolitičkim tenzijama i oružanim sukobima.

Samo u mirnodobskim uslovima da bi zemlje članice OPEC-a obezbijedile budžetsku održivost naftu moraju izvoziti po cijeni ne nižoj od 80 dolara za barel, dok svako otežavanje izvoza blokiranjem luka i nemogućnosti transporta kroz Suecki kanal cijena ovog energenta vrtoglavo skače i, poput na primjer, ovog mjeseca dostiže i iznad 110 dolara.

Ipak, da bi se globalno tržište počelo oporavljati neophodno je da cijena sirove nafte bude stabilizovana na ne više od 100 dolara za barel i to u periodu ne kraćem od godinu dana, što je, posmatrajući postojeće konflikte na Bliskom i Srednjem istoku gotovo i nezamislivo. Drugim riječima, svjetsko tržište ne samo da se ni ove, ni naredne godine neće oporaviti od krize koja ga je pogodila prije više od pet godina, već bi se ona mogla samo produbljivati.

Vrijeme očekivanja

Posted on by Ana Nives Radovic

Sredinom septembra navršiće se pet godina od kraha američkog finansijskog giganta Lehman Brothers, kojim je naznačen početak globalne ekonomske krize. Privrede Sjedinjenih Američkih Država i zemalja Evropske unije, iako su pokazivale manje signale oporavka dovoljne tek da zadovolje brojke koje ne ukazuju da se nalaze u recesiji ipak nijesu zabilježile značajniji rast u ovom periodu.

perperzona vrijemePeriod krize je produžen, sa prvobitnih dvanaest mjeseci koliko se maksimalno prognoziralo nakon njenog izbijanja, ne samo da njen kraj nije zvanično proglašen, već sve više faktora da ona postaje permanentno stanje i da će se jači udari javljati u sve kraćim ciklusima. Kako nešto što traje duži niz godina prestaje da bude faza i postaje pravilo, umjesto pokušavanja izlaska neophodno se prilagoditi novom načinu djelovanja i – razmišljanja. No kako putem medija neprestano dopiru informacije o poskupljenjima i rastućoj nezaposlenosti, a tek u manjoj mjeri one o fokusiranju na potencijalne izvore zarade, preostaje ili odluka na sopstveni rizik ili vrijeme koje će procuriti kroz čekanje i nerad.

Ukoliko vas put nanese u Hag, prvi susret sa njim najvjerovatnije će biti željeznička stanica smještena u samom centru grada, okružena staklenim soliterima u kojima su smještene najvažnije finansijske holandske kompanije. Na samom izlazu nalazi se mini kafe koji zahvaljujući modernom, autentičnom dizajnu teško da može ostati neprimijećen. Vidjevši free Wi-Fi signal uđoh na kratko, tek da dovršim i kolegama što prije pošaljem analizu naftnog tržišta. Primijetih, dok je donosio kafu, radoznao pogled konobara na tabelu koja daje pregled cijena naftnih fjučersa, nakon čega je uslijedilo pitanje da li trgujem ili samo analiziram podatke. Nakon odgovora ljubazni vlasnik lokala dao je i svoju prognozu, potkrijepljenu razlozima za mogući pad i rast cijene, a prije nego što sam uspjela da pitam otkud mu toliko precizni podaci, uslijedilo je pojašnjenje da je petnaest godina radio u brojnim finansijskim korporacijama, te da je, pokazujući mi zgradu preko puta, posljednji posao napustio pred samo najavljivanje smanjenja broja zaposlenih i zarada onih koji budu ostali. Uzeo je, kaže, sredstva koja kompanija garantuje višku zaposlenih i uputio se u nove poslovne projekte, a budući da je otvaranje samostalne konsultantske kompanije sa postojećim sredstvima teško izvodljivo, pronašao je način za dodatnu zaradu. Ali, zašto baš kafić i zašto, iako finansijski stručnjak sam služi goste. Dobih odgovor da je od svih ideja koje su mu padale na pamet praveći plan za budućnost ova sa kafom ipak garantovala najbržu zaradu.

Prvo, ističe, kafa na automatima smještenim u hodnicima banaka i drugih okolnih kompanija je i suviše bezukusna u odnosu na ono čime neko ko će osam sati provesti u kancelariji želi da počne radni dan, a drugo, u čitavom kvartu, osim par fast food kioska ne postoji ni jedan ugostiteljski objekat. Kao ključno istakao je da je u kompanijama smještenim u okolnje solitere zaposleno više od hiljadu ljudi, a razliku manju od jednog eura i spuštanje nekoliko spratova liftom nadoknađuje kvalitet koji dobiju u fino spakovanim kafama za ponijeti. Radi od 10 do 16 sati radnim danima, a za povrat uloženog novca i prikupljanje sredstava za sopstvenu firmu biće dovoljno manje od godinu dana, budući da mu je dnevna neto zarada na nivou prosječne crnogorske plate. Čime će se dalje baviti i kome će prepustiti vođenje lokala nijesam stigla da saznam, jer više nije bilo trenutka u kojem je neko iz obližnjih kompanija nije ušao po svoju porudžbinu za coffee break. Pomislih, koliko bi standard, globalni ili nacionalni bio veći, a društvo srećnije da postoji više onih koji nešto hoće, umjesto da samo žele, jer, kada želite nešto, čekate da se to i dogodi, a kada hoćete, onda i preuzimate inicijativu, a splet srećnih okolnosti nije ključni, već samo jedan od faktora koji utiču na uspjeh.

U međuvremenu nailazim na podatak koji je nakon sprovedenog istraživanja objavila Evropska komisija – optimizam građana Evropske unije povećan je u odnosu na prošlu godinu kada je riječ o očekivanjima u radu institucija, dok su prognoze situacije na ličnom planu ostale nepromijenjene o odnosu na prošlu godinu. Jednostavnije rečeno, građani EU očekuju od svojih vlada i parlamenata da preduzmu nešto, ne očekujući da će u narednom periodu bilo šta sami preduzeti ili promijeniti. Slično istraživanje (na žaost ili, ipak, na sreću) nije bilo sprovedeno u Crnoj Gori ili bilo kojoj ex-Yu zemlji, ali, vidjevši kako rezonuju Evropljani, rezultate nije teško zamisliti. Situacija u bilo kojoj ekonomiji danas daleko je i od projektovane i od željene, činjenica je da ogroman broj institucija naslijedio veliki broj grešaka iz prethodnog perioda sa kojima ni u idealnim uslovima ne bi mogao da se izbori i da u sadašnjim ne preduzima ni dio mjera koje su im na raspolaganju, ali bez lične inicijative i angažovanosti napredak ni na jednom polju nije moguć.

Obamastodont

Posted on by Ana Nives Radovic

Najava da bi Sjedinjene Američke Države još u ljeto 2010. godine mogle proglasiti bankrot, iako je za jedne bila očekivana, a za druge iznenađujuća zabrinula je širu svjetsku javnost. Kada je riječ o ekonomiji i sistemima kakvi su se razvili do danas gotovo da je nemoguće očekivati da u procesima tržišnih borbi ima pobjednika i pobijeđenih.

perperzona-obamastodontSistem međuzavisnosti od izvoza i uvoza, povezanosti cijena roba na tržištu kapitala sa kursem najvažnijih svjetskih valuta za koje se vezuju sve ostale, kao i konstantno zaduživanje ne dozvoljava da bilo koji od subjekata, a naročito kada je riječ o velikim tržištima bude posmatran izolovano, jer se dešavanja u njemu, pozitivna ili negativna, jednako ne reflektuju na ostatak svijeta. Zaduživanje na globalnom nivou predstavlja sistem međusobne razmjene – sredstva za davanje kredita dolaze od onoga što već postoji, novac je, kao i resursi ograničen, vrijednost mu se podiže ili obara svjesno, ali, kada bi se pravio ukupni bilans, planeta bi bila u minusu. Ma koliko zvučalo nevjerovatno, na svijetu se mnogo više novca duguje nego što ga zaista ima.

Kreditne kartice omogućavaju plaćanje novcem koji praktično ne postoji, sa jednih bankovnih računa se na druge prenose samo brojke čije iznose povećavaju kamate štediša ili dužnika, ali kada bi bilo zatraženo da se sva sredstva koja postoje na bankovnim računima isplate vlasnicima, to ne bi bilo moguće. Slična situacija već više od deceniju postoji sa zlatom – njime se na svjetskim berzama trguje u mnogo većoj mjeri nego što ga je ikada iskopano iz rudnika, zbog čega je i došlo do oštrih cjenovnih skokova i padova. Međutim, svim robama, pa i najvrednijim lakše je naći alternativu nego onim univerzalnim sredstvom plaćanja kojim se pokušava manipulisati preko valutnih razlika. No, ako se zapitamo otkud savremenom svijetu ideja o životu na kredit, pomisao nas, iako je bankarstvo evropska srednjovjekovna tekovina upućuje upravo na SAD. Ipak, američki sistem, iako je „preživio“ nekoliko kriznih udara tek sada pokazuje sve svoje slabosti.

Svemu doprinosi način vladanja koji je više od dva vijeka ostao nepromijenjen u brojnim segmentima, bez obzira na razlike u pristupu demokrata i republikanaca. Današnja Amerika ipak primjer je kako se dugo, ali sasvim sigurno ne beskrajno može opstajati dok se zadužuje više nego što se proizvodi. Ovakav pristup gurnuo je u zabludu brojne druge mikro i makro sisteme, no današnje SAD više nijesu simbol moći, a svjetska javnost u sve manjoj neizvjesnosti dočekuje poteze predsjednika Baraka Obame, gotovo znajući da danas većina političkih odluka više nije stvar izbora, već ono što okolnosti nalažu. Sa druge strane, život u SAD potrošačima djeluje lakše nego ikada. Bezbroj savjeta, priručnika i proizvoda za bolji i lakši život dio su industrije kojoj ni najveća kriza nije ugrozila poslovanje. Uz mogućnost da ih marketinški predstave kao atraktivne, ali i neophodne, a onda i ponude po izuzetno niskoj cijeni kompanije su na ovakvim proizvodima zaradile milijarde dolara.

U vremenu u kojem se nakon pucanja balona sa nekretninama javio novi koji se bazira na cijeni nafte možda bi se moglo smatrati zabrinjavajućim to što većina Amerikanaca, na primjer, ne žali da izdvoji nekoliko desetina ili stotina dolara za krajnje beskorisni proizvod kompanije koja tvrdi da se zahvaljujući njemu živi bolje ili duže, ali ne i da plaća zdravstveno osiguranje na način na koji je to posljednja Obamina izmjena predvidjela. U vremenu smanjenih budžetskih priliva država je u potrebi za novim izvorima finansiranja, a ona se ostvaruju isključivo kroz poreze. Kada se, na primjer, poreski opterete kompanije čiji proizvodi „život čine boljim“ one zbog konkurentnosti ne smanjuju cijene, već šire ponudu, a uz pomoć bonusa za stare kupce uspijevaju da održe postojeću korisničku bazu.

Prosječan Amerikanac, razapet između vraćanja kredita i poena na loyalty karticama gubi osjećaj za prioritete – pritisnut zaradama koje se ne povećavaju i inflacijom koja raste, tek kada mu dom preplave beskorisni predmeti shvata da je promjena pristupa neophodna. To je, u stvari, ono sa čim se već duže vrijeme suočava cijela američka privreda. Ogromna sredstva potrošena su na finansiranja oblasti, poput vojnih operacija, koje su donijele neuporedivo manje koristi nego što bi ulaganje u privredu, nauku ili zdravstvo, a taj novac sada nije moguće vratiti. Rast koji se, ako ga uopšte bude, ostvari, otići će na otplatu dugova, uzimaće se krediti za otplatu reprogramiranih kredita.

Međutim, Obama i dalje zagovara otvaranje novih radnih mjesta i ulaganja u infrastrukturu, te borbu za srednju klasu koja važi za najpoželjniju grupu poreskih obveznika, jer, za razliku od siromašnih, ima sredstva, a za razliku od bogatih nema načine za izbjegavanje plaćanja. No, srednja klasa polako nestaje, dok cijeli sistem tone u nove dugove koje jedni neće moći, a drugi neće htjeti da otplaćuju.

Elitizam kao uzrok krize

Posted on by Ana Nives Radovic

Domaće i regionalne medije u protekloj sedmici obilježilo je prenošenje i komentarisanje govora profesorice koja je svojim budućim kolegama na apsolventskoj večeri poručila da očuvaju dostojanstvo profesije i ne posustanu u borbi do cilja – obrazovanog društva koje njeguje prave vrijednosti. Sve bi ovo bilo na mjestu da u govoru nijesu na krajnje diskriminatoran način pomenute druge profesije, među kojima je najviše onih koji vrijedno rade i zahvaljujući čijem trudu se u državnu kasu sliva najviše novca.

diploma vs. znanjePrivrednici – mali i veliki, vlasnici kompanija i zaposleni u njima, te svi oni menadžeri, koordinatori, operateri, dizajneri i administratori, o kojima pomenuta profesorica govori s nipodaštavanjem, u društvu predstavljaju one koji stvaraju – one od čijeg talenta da svoj proizvod ili uslugu što prije prodaju zavisi koliko ćemo ponuditi drugima, izvesti strancima i koliko novca će se naći u budžetu. Da je nesporno da osim ekonomske, cijelim ex-Yu društvom još od vremena neposredno prije raspada Jugoslavije vlada svaka druga vrsta krize svakako potvrđuju brojni primjeri kiča i šunda, profiterstva svake vrste, trijumfa tajkuna i kontroverznih biznismena koji su ilegalnim aktivnostima došli do ogromnog bogatstva, ali isto tako ne znači da svako ko je u današnje vrijeme bogat i uspješan pripada toj društvenoj grupi.

Na Balkanu već odavno prazne priče o limitiranosti na osnovu svega što se može smatrati preprekom, ali i ogromna količina lične zavisti prema uspješnima i ostvarenima služe kao izgovor da se trud ne ulaže, da se rizik izbjegava, da se ništa novo ne pokuša, već da se samo lamentuje nad sopstvenim tužnim sudbinama i diskriminisanosti. A o diskriminaciji, kako na ovom primjeru vidimo, najviše govore upravo oni koji diskriminišu – koji sebe smatraju privilegovanim, posebnim, a druge bezvrijednim. Ovakav pristup društvenim odnosima, znanju i radu jedan je od ključnih koji su presudili da društvo krene u potpuni ekonomski sunovrat, polazeći od čuvenog savjeta „uči, sine, da ne bi radio“, bijegom sa poljoprivrednih imanja na fakultete, do stvaranja društva u kojem posla za školovane nema, a „obične“ poslove obavlja uvezena radna snaga.

Ex-jugoslovesko društvo je, nastojeći da nadoknadi brojne propuste koje je imalo i u kojima je zaostajalo, naročito za zapadnom civilizacijom pokušalo da nadoknadi presadržajnim nastavnim programima, gdje se često isticalo kako smo najobrazovaniji, pa često i najpametniji narod na svijetu. Dok su se jugoslovenski srednjoškolci, prolazeći kroz brojne procese reformi školstva trudili da savladaju po petnaestak nastavnih predmeta, u zapadnim zemljama se, zahvaljujući obrazovnom sistemu, sa punoljetstvom sticala i radna sposobnost.

Interesantno, profesorica u svom govoru poziva mlade da ostanu u zemlji, potpuno isključujući činjenicu da se do znanja i produktivnosti najbolje dolazi u susretu sa drugim kulturama i da je, ako se zaista voli svoja zemlja, bolje otići negdje po nova iskustva i kasnije ih prenijeti na društvo, nego naviknuti um na skučeni prostor i tražiti nove ideje negdje gdje i sami vjerujemo da su umrle. Svakako, na tom istom Zapadu budućnosti za „ja sam poseban“ kategoriju ljudi nema – tamo vas prvo pitaju šta znate da radite, a priznanja u društvu stiču se na osnovu postignutih rezultata. Na tom Zapadu cijeni se funkcionalnost i sposobnost da pojednostavite stvari, a ne da bilo šta zakomplikujete i dižete u nepotrebne visine.

Koliko je pogrešno odsustvo praktičnosti kod nas najbolje govore ekonomski pokazatelji, a tu smo gdje smo zato što se više od pola vijeka društvo dijelilo na one koji pametuju i one koji rade, a onda su ga nove podjele dodatno urušile – podjele koje su podstakli upravo oni čija književna djela ovakvi profesori i dalje predaju. Mnogo bismo, kao društvo, više koristi imali kada bi se manje toga predavalo, a kada bi se više edukovalo, što je za sada uglavnom slučaj tamo gdje se izučava taj, je li, omraženi biznis, o čemu svjedoče startup projekti i kompanije koje na osnovu samo jedne dobre ideje danas pokreću dvadesetogodišnjaci. Lijepo je biti načitan i obrazovan, ali ako to radimo za svoju dušu, a znanje koje stičemo ne uspijevamo da primijenimo u praksi i da se zahvaljujući njemu osamostalimo i živimo, onda se nijesmo školovali za zanimanje, već za hobi.

P.S. Potpisnica ovih redova ima akademske titule koje samo kada se to izričito traži stavlja pored imena, u najužoj porodici ima magistra i profesora, ali tokom odrastanja nikada nije čula da je imperativ to postati, niti se svojim diplomama hvaliti; poznaje i mnogo onih koje su životne situacije spriječile da završe fakultet, ali su svojim daljim radom, trudom i upornošću uspjeli da iskažu svoje sposobnosti, zato što su ljudi, umjesto da pripadaju onima koji zbog svog nezadovoljstva ponižavaju bilo koga.

Dolazi li vrijeme samozapošljavanja?

Posted on by Ana Nives Radovic

Iako se o ekonomskoj krizi gotovo uvijek govori u negativnom kontekstu, postoje rijetke, ali suštinske promjene koje su sa njom nastupile i koje su nastupile i koje su način razmišljanja i pojedinca u društvu učinile boljim. Nakon kolapsa velikih kompanija, otežanog poslovanja na svim planovima zbog zastoja u novčanim tokovima, kao i sve češćih gubitaka radnih mijesta i sve manje ponude novih, došlo je do rasta broja onih koji se odlučuju na samozapošljavanje. 

samozaposljavanjeO tome kolika je perspektiva za ovakav poduhvat možda najbolje govori podatak da procenat građana koji su sami svoji poslodavci u krizom najugroženijoj Grčkoj premašuje trideset odsto radno sposobnog stanovništva, dok je evropski prosjek oko petnaest odsto. Po svemu sudeći, potreba za radnim angažovanjem pojedinaca postoji bez obzira na stanje u kojem se društvo nalazi, dok razliku predstavlja iznos operativnih troškova, kao i činjenica da samozaposlene osobe radnim zadacima pristupaju sa više odgovornosti.

Trend samozapošljavanja takođe je jedan od faktora koji utiču na pad brojnosti srednje klase. Ovakvi poslovi prije ili kasnije postaju visokoprofitabilni ili se u kratkom roku pokažu kao bezuspješni, čineći pomake na gore ili na dolje bržim nego ikad. Ono što ih karakteriše jeste dinamika sklapanja poslovnih dogovora, kao i neograničenost po pitanju izbora saradnika, što je rijedak slučaj sa kompanijama koje prednost daju jednoj grupi poslovnih partnera. Samozapošljavanje postoji gotovo u svim profesijama, a mnogi poznavaoci prilika na tržištu rada prognoziraju da bi u skorijoj budućnosti ono moglo biti dominantan način stupanja u radni odnos mlađe populacije, koja se već sada suočava sa nedostatkom zvaničnih slobodnih radnih mjesta, kao i trendom da sve veći broj poslodavaca praktikuje isplaćivanje zarada po učinku, a ne po vremenu provedenom na poslu.

Pitanje je, međutim, šta je osim odlučnosti potrebno za ovakav potez i sa kakvim kvalifikacijama je moguće postati konkurentan. U ovom slučaju proces je potpuno obrnut u odnosu na način zapošljavanja koji srijećemo, na primjer, u državnim institucijama gdje poslove koji ne zahtijevaju značajnije vještine i koji, uz minimalan nivo treninga, može obavljati bilo ko drugi ko ispunjava formalne uslove. Kod samozapošljavanja presudni su talenat i znanje, odnosno sve ono što ste tokom svog akademskog ili radnog vijeka uložili da ih unaprijedite. Oni koji su se makar jednom tokom poslovanja našli u tržišnim uslovima priznaće i da je riječ o najpravednijem obliku radnog angažovanja, jer kvalitet proizvoda ili usluge koju nudite, broj saradnika i sklopljenih ugovora, prepoznatljivost ponude i želja za prelaskom na viši nivo zavise isključivo od vas.

Interesantno je i da je po ovom pitanju javnost prilično podijeljena, a poražavajuće što se upravo veliki broj mladih protivi ovakvoj ideji. Po ko zna koji put su razna istraživanja pokazala da većina građana preferira siguran (šta god to značilo) posao u državnoj instituciji za najmanje dvostruko manju zaradu od one koju je moguće obezbijediti u privatnom sektoru. Sasvim sigurno, nedostatak kreativnosti i neprihvatanje odgovornosti će, bez sumnje, manje doći do izražaja kroz osmočasovno vrijeme provedeno u nekoj kancelariji u kojoj samo odugovlačenje izvršenja zadataka, duge kafe-pauze ili slabo snalaženje sa Office paketom stvaraju prekovremene sate i iluziju o pretrpanosti obavezama. Ograničenja ove vrste, međutim, nezamisliva su za bilo koga ko pokuša da napusti ovakav koncept i, bilo da je riječ o programeru, umjetniku, finansijskom konsultantu ili zanatliji, usmjeriće ga ka tržištu, odmjeravanju snaga sa konkurencijom i spoznaji sa koliko tačnosti je procijenio sopstvene mogućnosti i šanse za uspjeh.

Ukoliko uzmemo u obzir prognoze da bi se u skorijoj budućnosti, umjesto traženja, proces radnog angažovanja u sve većoj mjeri svodio na stvaranje posla, neophodno je ustanoviti i potrebu da se što veći broj obrazovnih institucija prilagodi stvaranju ovakvih kadrova. Takođe, potrebno je preispitati i potrebu za masovnim sticanjem akademskih zvanja, kao i koliko procesi studiranja sa druge strane negativno utiču na talente pojedinaca ukoliko usavršavanja nijesu na tom planu. Primjer Finske vjerovatno najbolje govori o tome – nakon završene srednje škole mladi su u potpunosti radno sposobni za veliki broj poslova, što ovu zemlju i čini jednom od najinovativnijih ekonomija u svijetu. Kod nas, međutim, zbog vjerovanja da „bez diplome nema posla“ energija mladih nestaje u spremanju njima posve nezanimljivih ispita, pisanja seminarskih radova, iako bi već nakon mature mogli unovčiti svoje vještine. Sa vremenom sve gubi bitku, pa tako i kreativnost koja potisnuta komplikovanim procedurama ne može unaprijediti društvo.

Kapkejkonomija

Posted on by Ana Nives Radovic

Bezuspješna potraga za rješenjima za izlazak iz ekonomske krize obeshrabruje i šalje signal da je postojeći finansijski sistem postao neodrživ. Signali oporavka, međutim, neprestano dolaze iz različitih prognoza i izvještaja, toliko učestalo da javnost postaje ravnodušna jer praksa pokazuje da brojke, naročito one iza kojih je oznaka za procenat, sve manje znače.

kapkejkonomijaProtekle sedmice Federalne rezerve najavile su ukidanje mjera ekonomskog stimulansa prije predviđenog roka neposredno nakon što je u Senatu objavljeno da se Sjedinjene Američke Države ekonomski oporavljaju, a što je argumentovano malim, ali ipak pozitivnim pokazateljima rasta. Koliko same brojke, naročito one koje su statistički podatak ili su računate na ukupnom planu i ne uzimaju veći broj parametara u izračunavanju nijesu nužno odraz stvarnog stanja, pokazuje i jedan od možda najdrastičnijih primjera u američkoj, ali i svjetskoj ekonomiji kada je u vrijeme Drugog svjetskog rata godišnja stopa rasta u SAD iznosila rekordnih dvanaest odsto na godišnjem nivou, dok je većina građana te zemlje preživljavala uz pomoć bonova za hranu, jer su prodavnice bile potpuno prazne.

U domaćoj ekonomiji procenti su godinama unazad bili omiljeno sredstvo ulivanja nade, a koliko se njima može manipulisati možemo vidjeti na jednostavnom primjeru rasta prosječne zarade. Na primjer, kada bi u jednoj zemlji prosječna zarada na godišnjem nivou bila uvećana sa 2.000 na 2.200 eura mogli bismo reći da je došlo do povećanja od deset odsto, dok bi se u drugoj zemlji zarade sa 400 povećale na 500 eura, što predstavlja rast od 25 odsto. Iako se zarada u prvoj zemlji povećala za dvostruko veći iznos i rezultirala skoro četiri i po puta većom sumom, druga zemlja svakako ima dva i po puta veću stopu rasta – u većini prilika dovoljan činilac da se svrsta u najbrže rastuće tržište u referentnoj grupi. No, sve ovo nijesu trikovi izmišljeni za vrijeme ni neporedno pred nastanak ekonomske krize, postoje gotovo jednako dugo koliko i mjerenje bruto društvenog proizvoda, inflacije, kamata, kao i svih drugih računanja koja se, kada je riječ o finansijama, udaljavaju od najprostije matematike.

U suprotnom, imali bismo takav finansijski sistem u kojem bi se novac mogao zamijeniti bilo čim, jer novac nije bogatstvo, već samo praktično sredstvo za računanje vrijednosti robe i promjene te vrijednosti tokom vremena. Praktično, jer da je riječ o bilo kojoj potrošnoj robi, ona bi zahtijevala prostor za skladištenje, vremenom bi se kvarila i ne bi se svrstavala u jedinstven mjerni sistem. No, ovo svakako znači da je moguće biti bogat u svijetu u kojem hipotetički ne postoji novac, u slučajevima kada bilo šta – stan, automobil, putovanja ili liječenje možete finansirati trampom, a istovremeno i da novac ne znači ništa u uslovima kada su prodavnice prazne ili zatvorene, kako je, na primjer, bilo tokom hiperinflacije na početku devedesetih kada bez obzira na ušteđevinu kojom ste mogli da raspolažete nijeste imli na šta da je trošite.

Ovakvo suočavanje sa realnošću u vremenu velikih promjena na globalnom nivou otvorilo je prostor za jedan novi ekonomski pristup nazvan kapkejkonomija. Naziv je dobio po kapkejku (cupcake) – poslastici sličnoj mafinima, koja se bez obzira na odjednom napravljenu količinu uvijek može izdijeliti na vidljivo izdefinisane cjeline, pritom tako dekorisane i primamljive da ukazuju na hedonističku crtu ovog pristupa. Kapkejkonomisti poručuju da se zaboravi na novac, kao pojam i uživa u onome što zaista predstavlja trenutno bogatstvo, a što su stvorili ljudski um i ruke.

U sadašnjim ekonomskim okvirima BDP je ono što se proizvede u određenom zatvorenom prostoru, koji se u ovom slučaju održava tokom određenog vremena, koji je obično kalendarska godina. Da se, na primjer, umjesto o novcu radi o kapkejku svako bi se trudio da proizvede dovoljno, a opet ne više od onoga što može da konzumira, čime se i ukazuje na neutemeljenost potrebe za stalnim rastom. Uostalom, zamislite grupu ljudi koja je u mogućnosti da na kraju svakog vremenskog perioda konzumira sve veću količinu ove poslastice i onima koji je imaju dovoljno, a ne previše šalje poruku da bi bilo bolje da rade na povećanju težine ili količine šećera u krvi. Ovo je besmisleno, jer ukoliko ne povećavate broj gostiju koje pozivate na kapkejk nemate ni potrebu da ih pravite u većoj količini.

Isto je i sa BDP-om – njegov ukupni rast ili pad je mnogo manje značajan u poređenju sa BDP-om po glavi stanovnika, čiji je rast, iako potrebniji, u ekonomskim izvještajima i prognozama uvijek u drugom planu. No, dok ovaj, za sada neobičan, ali mnogo logičniji pristup ne bude prihvaćen, međunarodne finansijske institucije će i dalje licitirati procentima gledajući na ekonomiju jedne male zemlje iz svog ugla, koliko realno – već pokazuje vrijeme i to gdje su danas i kako su oni koji su neprestano konzumirali sve više kapkejka.

Koliko nas koštaju neznanje i nerad?

Posted on by Ana Nives Radovic

Nakon zatvaranja poglavlja 26 u pristupnim pregovorima sa Evropskom unijom Crna Gora je otišla korak dalje u integracijama, no svaki zvanični izvještaj o napretku predstavlja samo formalnost sve dok je odnos građana po ovom pitanju suprotan.

vrijeme-perperzonaKako se poglavlje 26 odnosi na obrazovanje i kulturu, opšta društvena slika, naročito populacije koja se ubraja u mlađu, daleko je od želje da za pripadanjem evropskoj porodici. Ono što zabrinjava je što će upravo ta grupa kroz deceniju ili dvije, kada Crna Gora i bude članica u EU biti vodeća snaga društvenog razvoja. No i oni sami uče na osnovu onoga što im se predstavi kao poželjan model ponašanja – biti što je moguće manje angažovan i očekivati, naročito od države, što je moguće više. Inicijativnost ili spremnost da se prihvati nešto što nije naređeno, neophodno ili na listi dnevnih zadataka smatra se čudnim, trud se u startu procjenjuje kao uzaludan, a svaki pojedinačni uspjeh obezvrijeđuje stavljanjem u kalup srećnih okolnosti.

Prvi topliji dani idealna su prilika za poređenje ne samo crnogorskog, već i ukupnog balkanskog mentaliteta sa zapadnim zemljama. Prepune bašte kafića, u radno vrijeme i pred ispitne rokove, slow-motion način življenja, jer obaveze uvijek mogu da čekaju, te ekonomska kriza kao sjajan izgovor da je mnogo toga besmisleno i započinjati, a kamoli završavati udaljavaju ovo društvo od tako sanjane Evrope svjetlosnim godinama. U svakodnevnoj interakciji sa ljudima čujete gomilu žalopojki i opštu kuknjavu zbog nezaposlenosti, međutim, ukoliko za određeni posao ili projekat takvima ponudite saradnju, počinjete da gledate situaciju iz drugog ugla.

Većina mladih, na primjer, ni ne pomišlja da već na početku studija potraži prvi posao, budući da žive u vjerovanju da gospodski, kakav i očekuju, posao mogu dobiti tek sa diplomom, do koje, takođe, idu linijom manjeg otpora, a nakon koje slijedi razočaranje što se sa njom ne sjeda u fotelju državnog službenika. Tek minimalan broj građana Crne Gore je uopšte i pomislilo, a još manji broj pokušalo da već u ranim dvadesetim pokrene sopstveni biznis i već u tim godinama počne da se navikava na konkurentnost i tržišne procese koji su, sviđali nam se ili ne, ipak neminovni.

Broj pokrenutih i realizovanih start-up projekata na prvi pogled može izgledati nesrazmjeran ukupnom potencijalu, ali kada se uvjerite u nedostatak čak i elementarne informatičke pismenosti, slabo baratanje stranim jezicima i nedostatak osjećaja za prepoznavanje isplativosti određene aktivnosti, postajete uvjereni da će i dalje inicijatori i društvenih i privrednih aktivnosti u našoj zemlji još dugo biti u najvećem broju stranci, koji će, osim toga, uvijek nastojati da povuku i što je moguće više kapitala u svoje budžete.

Slično je i sa brojnim programima edukacije, seminarima osposobljavanja, prenošenjem iskustava i znanja – za većinu projekata se, u gotovo svim sferama angažuju strani konsultanti, koji za uzvrat dobijaju četvorocifrene dnevnice. Koliko, prije svega državnog novca se posljednjih godina odlilo na ove izdatke vjerovatno je nemoguće i izbrojati, jednako kao ni potencijal vremena i spremnosti da se ovlada novim vještinama koji je nestao na višesatnim kafe-pauzama i dangubljenja po tržnim centrima. A onda, kada nekome ponudite da vam u određenom poslu asistira za procentualni iznos ostvarene zarade, umjesto usluge koju mu u stvari činite, nailazite na kritiku da ste se usudili da iskorišćavate nekoga zarad svog profita, ne ponudivši mu ni sigurnu platu.

U tom trenutku uviđate da su socijalističko naslijeđe očekivanja i odnosa prema radnim navikama usađeni čak i u svijest onih koji ih svojim rođenjem u nekim sasvim drugim vremenima nijesu mogli ni osjetiti. Povrh svega uslijede izvještaji o rekordnoj nezaposlenosti u zemljama EU kao odličan izgovor da navike evropskih građana ne predstavljaju uzor i za novo traćenje vremena, inače ključnog, a ograničenog resursa na neargumentovani euroskepticizam.

Međutim, sasvim paradoksalno, ta ista Evropa služi kao parametar za teoretisanje o lošim uslovima života za mlade na ovim prostorima i gajenje iluzije o nemoći pojedinca da se svojim zanjem i radom odupre i najvećoj krizi i, na kraju, očekivanja da će država i vlasti preduzeti ulogu spasioca, uprkos tome što ih i same dominantno čine skupine ovakvih pojedinaca koji isključivo kroz institucije ostvaruju društvenu ulogu. A snaga društva se, bilo da je riječ o evropskim ili onih vodećih sa drugih kontinenata mjeri ne onim onoliko koliko su jake institucije, već brojem pojedinaca koji su svojim primjerom uspjeli da pokažu da sistem nije prepreka.

U eri znanja

Posted on by Ana Nives Radovic

Ekonomska kriza i nestabilnost finansijskog sektora bez kontinuiranog zaduživanja jasan su signal da postojeće stanje nije održivo i da ne zahtijeva samo prilagođavanja novonastalim okolnostima, već korjenite sistemske promjene.

GoldBrainU savremenim društvima negativni trendovi javljaju se kao posljedica dvije grupe ključnih faktora – globalnih tokova koji reflektuju neodrživost modela koji je na korak od potpunog kolapsa, kao i neadekvatnog upravljanja prirodnim i društvenim resursima unutar određene zajednice.

I na globalnom i na lokalnom nivou, kada dođe do prezasićenja određenim načinom upravljanja i raspolaganjem sredstvima, kao alternativa nudi se naizgled suprotan postojeći model koji se po određenim parametrima na efikasniji način primjenjuje u nekom drugom sistemu. Ovo je uporište za sve dominantne i najrasprostranjenije društvene podjele širom svijeta – na kapitaliste i socijaliste, demokrate i republikance, laburiste i konzervativce. Politička previranja od davnina suprotstavljenih strana u novijoj istoriji svijeta ukazuju na sve veće sličnosti oponenata.

Najkonkretniji argument na kojem se uočavaju podudarnosti naizgled suprotstavljenih strana jeste što ni jedna od vodećih struja nije ponudila konkretno rješenje za izlazak iz ekonomske krize. Vladajuće strukture su, zakasnivši sa promjenom načina djelovanja u poodmakloj fazi kolapsa tržišta, samo nastojale da se prilagode smanjenim prilivima kapitala, a za negativne pojave okrive građane koji su, kako se često navodi, iracionalno raspolagali imovinom, odnosno trošili više od onoga što je bilo potrebno. Ključni prigovor ovakvoj ocjeni glasio bi da nijedan građanin na svijetu nije mogao raspolagati ni vlastitim, a naročito ne sredstvima koja dobija putem zajmova i kredita, a da mu to sam sistem nije omogućio.

Dok se direktno odgovorni za neblagovremene reakcije na ovaj način ograđuju od odgovornosti, suprotstavljena strana je u povlaštenom položaju jer, iako nema priliku da direktno utiče na tokove javnih finansija nema ni odgovornosti za grešku vođenja pogrešne ekonomske politike. Ono što je činjenica jeste da u bilo kom slučaju sama promjena strukture i modela, ukoliko bi predstavljala prelazak na ono što je ikada negdje u svijetu već postojalo, ne donosi promjenu. Nju, međutim, ne donose partijski programi, smjernice i pravci djelovanja, već isključivo spremnost na suočavanje sa odgovornošću, korištenje najefektivnijih produktivnih metoda i, iznad svega, stručnost i znanje. Ovo najbolje potvrđuje činjenica da ni jednu racionalnu, isplativu i revolucionarnu ideju ni jedan sistem nije odbacio ukoliko njeno realizovanje nije sadržalo namjeru da se nekome nanese šteta. Drugim riječima, ukoliko se određeni projekat predstavljao kao platforma djelovanja jedne strukture čiji cilj je dolazak na vlast, odnosno rivalstvo postojećoj, a ne isključiva namjera da donese opštu korist, u prvom planu bi se uvijek uočila njihova strogo politička priroda.

Dok je u svijetu ovakvih primjera gotovo bezbroj, u Crnoj Gori najlakše ih je uočiti na načinu na koji određeni broj građana percipira odnos dobre ideje i njene prihvatljivosti u sistemu. Nerijetko se može čuti ocjena da je bez političke podobnosti u državi nemoguće ostvariti određeni cilj ili uticati na izmjene određenih procesa. Ovakvo vjerovanje donekle opravdava činjenica da je nasljeđe devedesetih godina prošlog vijeka u procesu tranzicije iznjedrilo silne primjere korupcije, nepotizma i partijskih monopola čije su posljedice vidljive danas.

Međutim, poučene greškama, ali i suočene sa izazovom nikada veće ekspanzije ideja i brzine širenja informacija i vladajuće strukture uočavaju manjak stručnosti i znanja u svojim redovima i traže načine da dođu do njih. Stoga je i tumačenje da je neuspjeh pojedinca ili grupe uslovljen mimoilaženjem u stavovima samo puki izgovor onih čije znanje nije prepoznato kao korisno i pokazatelj koliko se površno posmatraju određeni procesi, precjenjuju kvaliteti određenih subjekata i potcjenjuju sposobnosti društva da prepozna revolucionarnu ideju, kakvima se određene nerijetko predstavljaju.

Dvadeset prvi vijek uveo nas je u eru znanja, selektovanja vrijednosti baziranom na naučnim metodama, a zahtijeva konstantno usavršavanje i prilagođavanje svakog pojedinca sve učestalijim promjenima. Mijenjati društvo u eri znanja znači raditi na sebi, kritikovati znači nuditi konkretna rješenja, a imati ideju zahtijeva i spremnost na suočavanje sa odgovornošću za učinke. Ona će poništiti i razlike između onih koji danas zastupaju i onih koji se otvoreno protive aktuelnim procesima, pokazujući da je i donosiocima pogrešnih odluka, ali dežurnim kritičarima, ovakvo stanje odgovaralo.

Statisti za Eurogedon

Posted on by Ana Nives Radovic

Deceniju upotrebe jedinstvene valute eura obilježila su turbulentna kretanja na svjetskoj ekonomskoj sceni, a talasi krize su, jedan za drugim, istakli sve manjkavosti finansijskih reformi sprovedenih početkom novog milenijuma. Njihovi su efekti najviše pogodili one privredne grane čije, za razliku od naftne industrije, cijene proizvoda tonu. Kao razlog navodi se sve veći broj inovacija u osnovnoj djelatnosti i povećana konkurentnost, a nastave li i cijene proizvodnih resursa da se kreću već ustaljenom silaznom putanjom, najbliži kolapsu biće oni ekonomski sistemi čija se privreda oslanja na industriju metala i rudarstvo.

Imajući u vidu da je današnja Evropska unija u stvari višedecenijskim procesom transformisana tvorevina nekadašnje Evropske zajednice za ugalj i čelik, uticaj na njenu održivost je u ovom slučaju neupitan. Devedesete godine prošlog vijeka bile su vrijeme harmonizacije procesa ovog heterogenog sistema i kreiranja institucionalnog okvira koji se blago distancirao od proizvodnje i trgovine ugljem i čelikom. Takođe, umjesto dotadašnjim strogo privrednim aktivnostima, EU se sve više okretala političkim principima.

Preusmjeravanje fokusa sa centralne djelatnosti na širi spektar oblasti, koje su transformacijom iz Zajednice u Uniju postale predmet regulacije evropskih institucija, uslovilo je da ova međunarodna tvorevina sve više postaje čisto politički subjekt. Kako politizacija, čak i na najvišem nivou, određeni subjekt postepeno lišava mogućnosti za slobodna djelovanja, tako se i ovaj međunarodni, a nikada do kraja ujedinjeni subjekt pretvorio u pukog kreatora propisa, regulativa i smjernica koji na sopstvenom primjeru ne pokazuje da se njihovom primjenom dolazi do najboljih rezultata. Nasuprot tome, EU upada u zamke sopstvenih tvorevina.

Očuvanje eura vremenom postaje sve više nalik na nekadašnji veliki holivudski hit Armagedon. Opasnost po sistem je uočena i, sa manjom ili većom preciznošću, locirana. Ipak, dok iz dana u dan novi događaji izmiču kontroli, rješenja za izbjegavanje opasnosti nema na vidiku. Eurogedon, naziv koji ostatak svijeta već uveliko koristi da opiše stanje u EU, u najvećoj mjeri je objašnjenje da dodatne opasnosti dolaze spolja – zemlje članice EU neprekidno se suočavaju sa snižavanjem kreditnog rejtinga što rade upravo američke bonitetne agencije. Situaciju dodatno pogoršava neusaglašenost centara vlasti unutar Unije, koja se u ovom trenutku može pravdati činjenicom da bi različite preduzete mjere ostavile nejednake posljedice na zemlje članice pojedinačno.

Kao dokaz služi i činjenica da su, neposredno nakon usvajanja eura, stope rasta zemalja eurozone počele sve više da se razlikuju, a vremenom i da postaju sve veća uporišta rizika. Premija takvog rizika postepeno je opadala sve do potpunog nestajanja, ostavljajući trajne posljedice na bankarski sektor, investicione fondove i osiguravajuće kompanije.

Jedini izlaz ogledao se u zaduživanju, po sve višim stopama u trenucima kada nagomilavanje duga sve više šteti cjelokupnoj ekonomiji. Da situacija bude komplikovanija, zaduživanje se odvija pod sve nepovoljnijim uslovima zbog pada kreditnog rejtinga. Zbog toga, čak i uz potpunu harmonizaciju odnosa u eurozoni, unutrašnji faktori u EU nijesu dovoljni.

Domino-efekat u ovoj sferi je očekivan, s obzirom na to da ne postoje izolovani finansijski sistemi. Inostrane banke, osiguravajuća društva i fondovi već su, sami po sebi,  nosioci rizika na domaćem tržištu u onoj mjeri u kojoj su njihove matične zemlje pogođene nestabilnošću u navedenim oblastima. Međutim, na crnogorski finansijski sistem dodatno utiče specifičnost Centralne banke i njena limitiranost u vođenju monetarne politike, koja je ključni instrument djelovanja u kriznim situacijama.

Kada se imaju u vidu trenutne okolnosti, o valutnoj problematici raspravljaće se tek onda kada Crna Gora bude u onoj fazi integracija koja bude zahtijevala reviziju načina uvođenja eura i ispunjavanje svih kriterijuma, čija kompleksnost već godinama od učlanjenja u eurozonu distancira određeni broj zemalja EU iz posljednjih dvaju talasa proširenja. Crna Gora će, u međuvremenu, nastojati da zadovolji sve nametnute kriterijume i izbori se za precijenjenu ulogu statiste, propuštajući glavnu ulogu u nekom mirnijem žanru.

Pobjeda 24. IX 2012.

2013 – godina najvece krize u istoriji svjetske ekonomije?

Posted on by Ana Nives Radovic

Mogući bankrot SAD najavljen za proteklu sedmicu u najvećoj mjeri nije analiziran kao uzrok bankrota ukupne svjetske ekonomije, već kao problem jedne ekonomske sile koji bi samo mogao nepovoljno uticati na ostatak svijeta. Problem je u tome što se ovo pitanje, kao i pitanje krize u pojedinim evropskim državama sagledava parcijalno.

perperzona-arhiva3U globalnoj ekonomiji nema izolovanih privreda, a najave brojnih zvaničnika kako je veličina određene države svojevrsna prednost, zapravo su samo pokušaj eliminisanja s razlogom nastalog straha od domino efekta koji bi uslijedio. Najave da će vlasti jedne države preduzeti mjere kako bi zaštitile zemlju od potencijalnog bankrota, posebno ako je zemlja članica EU samo su pokušaj za neosnovano ubiranje političkih poena. Javni dug zemalja članica EU i SAD dostigao je alarmantni nivo. Pritisnuti stresom koji je bio izazvan davanjem različitih oblika stimulansa, zemlje više nisu u mogućnosti da kontrolišu svoje budžetske deficite. U korijenu same krize nalazi se i nacionalizacija privatnih dugova. Ono što se postavlja kao pitanje jeste da li se stvaraju uslovi za bankrot ukupne svjetse ekonomije. Trenutni splet okolnosti i dinamika razvoja događaja najavljuju 2013. kao izrazito kriznu godinu.

Iako su veoma oprezni da njihove izjave ne djeluju alarmantno, ekonomisti isključuju najmračnije moguće ishode čak i u trenutcima kada vladini deficiti najrazvijenijih zemalja dostižu zabrinjavajući nivo. Ipak niko za sada ne može na osnovu trenutnog stanja precizno sagledati razmjere posljedica takvih događaja, ali je jasno da je mnogo ekonomskih krahova u najavi. U slučaju kada bi kao jednostavan primjer bio uzet bankrot američke finansijske institucije Lehman Brothers ili okidač finansijske krize u ljeto 2008. godine, bankrot jedne države, ako pripada grupi industrijalizovanih zemalja može imati mnogo ozbiljnije posljedice na globalnu ekonomiju. U slučaju najgoreg razvoja događaja ni jedna zemlja u svijetu ne bi ostala pošteđena, čak ni ona koja je finansijski nezavisna i čija je privreda smatrana izuzetno jakom. Na primjer, zarade od uvoza, devizne zarade, prihodi od turizma, doznake od njenih građana koji žive u inostranstvu i stane investicije bi takođe bile pod uticajem novonastalih okolnosti, što bi za ravnotežu plaćanja deficita u trogodišnjem periodu rezultiralo jakim negativnim posljedicama. Pored toga potrebno je pomenuti i na nemogućnost kreditiranja u stranoj valuti na globalnom tržištu koje je u krizi, dok bi vladin deficit određene države nastavio da se povećava pod teretom rastuće cijene roba i socijalnih davanja. Implikacije ovakvog stanja na crnogorsku privredu sasvim su jasne – baziranje privrede na servisnim djelatnostima i zavisnost od stranih investicija samo su jedan u nizu nedostataka, a korištenje valute jedne monetarne unije koja je u nezapamćenoj krizi od svog nastanka tek je poseban problem. Nepovoljnost situacije na tržištu nekretnina i njihove kupovine na kredit koji građani kasnije imaju poteškoća da vrate su takođe jedan od unutrašnjih problema za koji je praksa pokazala da je neodrživ i u mnogo jačim ekonomijama, a kreditiranje privatnih banaka državnim sredstvima tek priča za sebe.

Najava bankrota SAD na određen način predstavlja scenario koji najavljuje planetarni bankrot. I dalje je pitanje da li je to samo hipoteza koja ima male šanse da se ostvari. Mnogi ekonomist su neposredno nakon te najave tvrdili da je svijet iskusio brojne propuste u gotovo 80 država u svijetu bez ikakvih kolapsa globalne ekonomije, poput Argentine, Obale Slonovače, Ekvadora i brojnih drugih. Osim toga, ovaj put negativni splet dešavanja neće krenuti iz zemalja u razvoju koje trenutno imaju prilično stabilne privrede. Rizik, u stvari, dolazi uglavnom iz velikih industrijalizovanih zemalja EU kao i iz svjetskih ekonomskih sila poput SAD i Japana. Nekoliko podataka o finansijskom stanju u upravo tim zemljama daje prilično obeshrabrujuće najave. Na primjer, nacionalni dug SAD je do kraja 2010. godine dostigao skoro 90% BDP-a, preko 12800 milijardi dolara. Akcije su porasle preko 50% od 2007. a stopa napretka nije usklađena od 2010. kada je budžetski deficit SAD bio oko 9% BDP-a. U Grčkoj javni dug i budžetski deficit su 145%, odnosno 10% od BDP-a. Ove cifre su u Irskoj su 97% i 37%, u Velikoj Britaniji 78% i 9,6%, u Japanu neizmireni dug je oko 225% BDP-a i deficit od 7,7%.

Iako ove cifre prikazuju trenutno stanje neophodno je razmatrati perspektivu javnog duga. Sa obzirom da su iznešeni podaci uznemirujući, ali ne pojednostavljuju problem i koriste se samo kao podaci o dugu na osnovu kojih se prosuđuje o stvarnom kapacitetu zemalja da izmiruju svoje obaveze, političke situacije najčešće nisu uporedive i obuhvataju samo razmatranje porijekla duga i vlasništva istog. Same SAD su prije svih mogle da se nađu u situaciji tehničkog bankrota. Dug savezne vlade SAD je skoro dostigao granicu ovlašćenja kongresa koja iznosi 14000 milijardi dolara, što spriječava trezor da izazove bilo koji dodatni dug. Poslanici u ovom trenutku odbijaju da se podigne gornja granica duga, uprkos insistiranju Vlade koja upozorava na rizik od teške finansijske krize. Zaključuje se da to u stvari predstavlja veliku političku grešku u kojoj Republikanci zahtijevaju dodatne mjere u pogledu budžetskih ušteda.

U SAD Trezor je koristio do sada za hitne slučajeve, poput zaustavljanja određenih isplata da bi se odobrilo da Federalna vlada djeluje dok ne stigne rješenje od strane Kongresa, ali, ako se  političko rješenje uskoro ne pojavi, posljedice u situaciji neizvršenja u SAD će biti mnogo ozbiljnije nego što se sada mogu zamisliti. U međuvremenu, po prvi put od kraja Drugog svjetskog rata, rejting agencija Standard&Poor’s dodjelila je negativnu prognozu američkoj ekonomiji u aprilu, što predstavlja jednu od tri mogućnosti da država u periodu od najviše dvije godine izgubi svoj najviši rejting AAA koji se pripisuje zemlji za koju je rizik neizmirivanja duga skoro jednak nuli. Uprkos tome u SAD se obveznice i dalje smatraju referencom najsigurnijih sredstava na svijetu, a u najvećoj mjeri u vlasništvu od strane centralnih banaka drugih zemalja koje koriste svoje devizne rezerve. Sa druge strane Kina ostvaruje najveći inostrani priliv novca u SAD i ima više od 1000 milijardi američkih obveznica. Iz tih razloga dužnička kriza u SAD je neprihvatljiva za strane centralne banke razvijenih zemalja, posebno azijskih koje su zastupljene u portfoliju američkog duga, pa je jasno da svaki podsticaj da nastave svoju politiku investiranja i vlasništvo nad američkim dugom na taj način predstavlja i nastavak finansiranja SAD.

Na drugoj strani je Japan koji je takođe prezadužen, ali istovremeno i veliki kreditor drugim zemljama. Međutim upitno je do kada će takav način kretanja sredstava biti održiv. Za sada se finansiraju određene lokalne potrebe SAD i država pogođenih trenutnom situacijom. Za opštine je smanjeno finansiranje i zato je bilo potrebno uvesti mjere štednje koje imaju uticaj na njihove budžete. U ovoj priči Japan predstavlja specifičan slučaj pošto je pretrpio skoro dvije decenije posljedica krize na tržištu nekretnina i kolapsa dijela bankarskog sistema devedesetih godina prošlog vijeka. Država je tada podržala dio duga banaka. Današnji dug Japana porastao je na 225% BDP-a sa tendencijom daljeg rasta. Zemlja je izgubila svoj AAA rejting od 1988. kao što je to bio slučaj sa većinom industrijalizovanih zemalja. Sada nije moguće odrediti putanju daljeg kretanja, ali postoji analogija između takozvane „izgubljene decenije“ devedesetih u Japanu i trenutne situacije u mnogim zemljama nakon finansijske krize. Međutim iako je Japan prezadužen, rizik koji on stvara od bankrotstva svjetske ekonomije mnogo je manji od onoga koji potencijalno mogu izazvati SAD, a posebno EU. Evropa prolazi kroz najveću finansijsku krizu u posljednjih 60 godina, a naročito od usvajanja jedinstvene valute. Postoje strahovanja da, kada bi se dogodio najgori slučaj, posebno bi negativno uticao na članice eurozone. Grčka takođe pokazuje, uprkos svim pokušajima da se spasi da postoji velika vjerovatnoća da joj se to dogodi u narednih pet godina. Porijeklo ovog problema u Evropi je različito u najviše pogođenim zemljama, ali jedna zajednička nit spaja Grčku, Irsku i Portugal koje nemaju finansijskih sredstava koja bi im omogućila da samostalno izmire svoje dugove do predviđenih rokova, a sa druge strane Španiju koja je zbog duboke ekonomske krize među vodećima u ovoj situaciji. U Irskoj, problem bankarskog sistema bilo je prekomjerno pozajmljivanje i uzimanje velikog finansijskog rizika u tzv. housing bubble-u, tj. nekontrolisane ekspanzije trgovinom nekretninama na osnovu uzetih kredita. Za razliku od Islanda koji je pustio svoj bankarski sektor da bankrotira, Irska je izabrala da garantuje za finansijsko stanje svojih poslovnih banaka. To je rezultiralo da se država nađe u teškim dugovima sa nivoom zabilježenog deficita 37% BDP-a u 2010. U Grčkoj je takođe deficit neodrživ, zbog čega dolazi do kombinacije faktora, uključujući i gubitak konkurentnosti grčkih izvoznih proizvoda nakon ulaska u eurozonu, nedostatak prihoda i veliku poresku evaziju, sistem zaštite koji se velikodušno odnosio u pogledu socijalnih deficita, a relativno nepogodno finansijsko stanje istorijski je maskirano potezima različitih vlada koje su naslijeđivale jedna drugu. Ako se podrazumijeva da je EU ona koja u tom slučaju po principu solidarnosti treba da interveniše, Grčka bi bila prva na listi.

Specifično stanje je u Španiji gdje su odnosi duga mnogo prihvatljiviji u tom smislu, ali je ona ipak pogođena stambenom krizom do nemogućnosti raspolaganja akcijama nepokretnosti. Ekonomija Španije je po veličini četvrta u eurozoni, a to je pet puta više nego u Grčkoj, odnosno dvostruko u odnosu na druge zemlje koje se nalaze u finansijskim problemima, ili Grčka, Irska i Portugal zajedno. Uprkos nižem nivou duga u odnosu na većinu drugih zemalja u eurozoni Španija se suočila sa padom od 3,7% BDP-a u 2009. i 0,1% u 2010. Njen deficit je 9,3% BDP-a, iako je teorijsko ograničenje 3% za zemlje u ovoj monetarnoj uniji. Stopa nezaposlenosti je oko 25%, skoro dvostruko veća od evropskog prosjeka, a stalno rastući troškovi radne snage tokom protekle decenije učinili su da španski izvozni proizvodi budu manje konkurentni nego što su ranije bili na tržištu. Očigledno je da je prosperitet Španije bio zasnovan na niskim stopama koje su podstakle špekulisanje u oblasti nekretnina, ali uzimajući u obzir sve trenutno neprodate nepokretnosti teško je predvidjeti oporavak u ovom sektoru. Sa druge strane, velike španske banke su relativno jake i za njih je vidljiv izlaz iz finansijske krize. Međutim, ovo se ne može reći i za regionalne banke koje drže oko polovine kredita u Španiji i imaju određene aktivnosti finansiranja razvoja. One bi mogle predstavljati uzrok nove krize. Španski dug izaziva finansijske teškoće u nkoliko evropskih zemelja koje su i same po sebi već u ovakvim problemima, tako da one ne bi podržale oduzimanje njihove imovine, jer bi na taj način one bile manje fleksibilne u finansiranju svojih aktivnosti. Ukratko, stanje cijele ekonomije u svijetu može se okarakterisati kao zabrinjavajuće. Situacija je slična onoj iz osamdesetih godina kada su mnoge zemlje u Latinskoj Americi, Africi, Istočnoj Evropi i Aziji pretrpile bankrot. Takođe lokalno stanovništvo je tek uz velike poteškoće podržalo mjere štednje koje nameće MMF. Na primjer takva prilagođavanja dovela su do restrukturiranja duga tih zemalja koje je trajalo deset godina, ali sa drugog aspekta trenutna situacija je mnogo nepovoljnija. Ne postoji primjer, kako u istoriji ekonomije, tako ni u modernom svijetu u kojem se podrazumijeva ili restruktuira dug jedne zemlje u zajedničkoj valuti za nekoliko zemalja, kao što je to slučaj u EU. Fondovi su sačinjeni preko tržišta kapitala, a ne više po bankarskim kreditima, zbog kojih se uljed nestabilnosti promjena uslova pregovora sadašnja kriza odnosi na dug izdat od strane evropskih država. Takođe pregovori nisu napravljeni između vlasnika obveznica i kredita direktno na nivou EU. Osim toga, veličina duga je danas mnogo veća u odnosu na osamdesete, a posljedice nisu ograničene na zemlje na koje se odnose, već postaju globalne.

Porijeklo krize je takođe različito. Godine 1998. tehnološki i mrežni razvoj uslovljavaju pojavu digitalne revolucije. Ovo je bio početak speculative bubble-a, tj. nekontrolisane ekspanzije u trgovini akcijama preko interneta, koja je kulminirala u februaru 2000. prije samog kolapsa. Recesija koja je uslijedila u SAD uvećana je napadom 11. septembra 2001. godine, dok je američki trezor pokušavao da oživi privredu zadržavajući kamatne stope na niskom nivou. Direktna posljedica toga je da ovako izuzetno niske stope podstiču na povećanje kupovine nekretnina širom svijeta koji traje nekoliko godina. Tok novca i banke postaju sve rizičnije, a tržište nekretnina koje se otelo kontroli 2007. je na taj način prenijelo ogroman rizik i na cijeli bankarski sektor. Banke koje su bile najviše izložene sektoru nekretnina su bile napadane jedna za drugom počev od najneodrživijih. Krah je kulminirao 15. septembra 2008. sa bankrotom Lehman Brothers-a. Iz toga je vidljivo da su ova preduzeća samo zavisila od kredita banaka koje su ušle u krizu. Države su zbog toga bile u obavezi da intervenišu preplavljivanjem tržišne likvidnosti i počevši sa pozajmljivanjem masovnih planova oporavka i podrške rastu. To je svakako bila najozbiljnija finansijska kriza u poslijeratnom periodu, a sasvim logično bila je praćena i krahom globalnog rasta ili čak recesijom u mnogim dijelovima svijeta, tako da je pad BDP-a u EU bio 4,2% u 2009. Da bi se širom svijeta povećao rast potrebno je trošiti, investirati, podržavati, a što je bilo teško činiti u stanju budžetskog deficita. Iz toga se može zaključiti da su najzaduženije zemlje one koje predstavljaju najslabije karike u globalnoj ekonomiji.

Postavlja se pitanje mogućnosti restrukturiranja duga. Nakon prekomjerne potrošnje i rasta deficita u 2010. posebno u EU gdje je bio potrebno nametnuti novu politiku štednje da se zaustave troškovi deficita. Njemačka je morala da izdvoji mnogo novca da spasi EU, nastojeći da nametne svoje uslove tako što je kancelarka Angela Merkel aktivno vodila kampanju za čvršće poreske propise, kao i za sankcije do suspenzije prava glasa u zemljama na koje se ovo odnosi. Tako je, na inicijativu Njemačke, Evropska komisija predložila da vlade tih zemalja svoje budžete podnose prvenstveno u druge zemlje na razmatranje, prije nego što se daju na usvajanje nacionalnim parlamentima, što bi predstavljalo gubitak nacionalnog suvereniteta država. Neke od država koje su imale poteškoće imale su manje ambiciozne planove, poput Engleske koja nije dio eurozone, ali ima jednake probleme kao i zemlje južne Evrope – duga koji je dostigao ogromne razmjere i deficit koji konstantno raste. Trenutna dilema zemalja južne Evrope jeste da li da nastave sa ekspanzivnom politikom za ekonomski oporavak koji podržava rast, ali otvara prostor riziku koji bi aktivirao dužničku krizu, ili, kao drugo rješenje, da izabere da se pod kontrolom drže svi rizici od ponovnog usporavanja ekonomije i smanjenja prihoda. Za sada nema previše izbora, jer je za oporavak iz ove situacije potreban strogo kontrolisani pritisak. Danas sve ukazuje na to da su dug i solidarnost u neprestanoj vezi. Azijske centralne banke drže amričke obveznice i nastavljaju da finansiraju njihov deficit iz razloga što bi kolaps američke ekonomije bio poguban po njih a one na taj način ostvaruju interes u onim oblastima koje se unutar samog sistema ne kreću dovoljno. U EU najveći broj privatnih banaka upravlja dugom zemalja koje imaju ove probleme na svojim bilansima stanja, a mnoge od njih ne bi osjetile šok izazvan bankrotom.

Sa evropskim planom podrške za Grčku i Portugal, kao i programom javnih nabavki za Grčku i Portugal, ECB sada ima više od 40% grčkog duga. Drugim riječima, rizik se prenosi iz privatnog sektora – privatnih banaka, osiguravajuća društva u javnu sferu – centralne banke država članica. Dovoljno je reći da restrukturiranje ili bankrot direktno stavljaju dug ECB u vemoa nepovoljnu finansijsku situaciju. Zbog toga bi se i zahtijevala dokapitalizacija država članica. U SAD situacija je mnogo nepovoljnija jer Federalne rezerve nailaze na tehnički bankrot. Danas su povjerioci u svijetu uglavnom inostrane banke, institucionalizovani investitori, ECB, Federalne rezerve, ali i narodne banke unutar samih država. Osim glavnog unutrašnjeg političkog rizika, kakvi su populistički izbori u tzv. PIG zemljama (Portugal, Irska, Grčka) ili u Njemačkoj, rizik od iznenadnog kraha kao da se od prekomjernog restrukturiranja smanjuje u ovom trenutku, iako je taj rizik po svojoj prirodi veoma visok. Iznosom duga u prve tri pomenute zemlje moguće je upravljati širom EU, ali se postavlja pitanje ko bi u tom slučaju trebalo da bude kreditor – privatne banke, lokalne organizacije ili najbogatije EU članice zbog principa solidarnosti. Zvanični odgovor od strane evropskih institucija je jasan – prezadužene države moraju same da iniciraju ove ni malo jednostavne i dugotrajne procese ulažući velike napore i svo potrebno vrijeme da bi se do 2013. godine uspostavila barem djelimična ravnoteža i kako bi to tada bio vraćen sav do tog perioda prispjeli dug, pokriven od strane MMF-a, što bi uslovilo zamjenu povjerilaca, odnosno njihov prelazak iz privatnog u javni sektor.

Pitanje je šta svjetsku ekonomiju očekuje nakon 2013. godine, a za sada, osim što su prognoze same po sebi izuzetno negativne, nema dovoljno jasnih naznaka u pogledu mjera koje bi se mogle preduzeti da se spriječi najgori scenario, jer se trenutno stanje javlja upravo kao posljedica dvodecenijskog prezaduživanja – naročito u oblasti kupovine nekretnina. Dakle, osim nedostatka samih sredstava da se ovaj problem riješi nedostaje i vremena. Godina 2013. je i suviše blizu da bi ostalo dovoljno vremena za pregovore i iznuđivanje volje zemalja sa manje ugrođenim ekonomijama za pomoć prezaduženima, jer domino efekat koji se javlja kao posljedica ovakvih poremećaja u jednoj državi ne garantuje stabilnost više ni jednom činiocu globalne ekonomije.

E-Balkan.net