Dešavanja u Ukrajini tokom posljednjih mjesec dana posljedica su neuspjelih pokušaja da se ta zemlja izvuče iz ekonomske krize, prinuđena da pomoć i saradnju traži na onoj strani odakle joj bude ponuđeno više. Međutim, i Ukrajina sama, iako djeuje kao da je, kako se to najčešće želi predstaviti, „razapeta između Istoka i Zapada“, u stvari je veliki izazov i za Brisel i za Moskvu, ali i sredstvo putem kojeg pokušavaju ojačati svoj politički uticaj i uvećati ekonomsku korist od saradnje.

Držanje pitanja otvorenim i nespremnost na ustupke veće od kredita koji su Vladimir Putin i Vktor Janukovič ugovorili proizilazi iz činjenice da Ukrajina danas ima mnogo manji strateški zančaj u odnosu na pretkrizni period. Bruto domaći proizvod Ukrajine je danas za tri odsto niži nego pretkrizne 2007. godine, a njegov udio u svjetskom BDP-u smanjen je sa 0,5 odsto na 0,3 odsto svjetskog BDP-a od 2008. godine do danas. U odnosu na 2009. godinu kada je kriza kulminirala BDP Ukrajine niži je za 14,5 odsto, nivo uvoza umanjen je za dvije petine, a izvoz je opao za četvrtinu.

Periodi oporavka koji su se javljali tokom posljednjih nekoliko godina bili su kratkotrajni i nijesu mogli omogućiti rast upravo zato što je, nakon Rusije, najveći trgovinski partner Evropska unija, u čijim članicama recesija onemogućava povećanje obima trgovine. Oporavak dodatno remeti i to što čak i ovako ekonomski oslabljena Ukrajina ima za četvrtinu ili čak trećinu veći BDP od nekih članica eurozone, a sama proizvodi tek osam odsto ruksog BDP-a.

Ovo je, nesumnjivo, povod da se, umjesto Briselu, u planiranju svoje dalje budućnosti, koje nema bez ekonomskog napretka, okrene Moskvi – podsjećanje na 340 godina istorijskih veza, demografske i kulturološke sličnosti krajnje je suvišno, jer samo malo zapadnije postoje primjeri Francuske i Njemačke koje su kroz istoriju ratovale mnogo duže nego što su Ukrajina i Rusija sarađivale, a danas su jedinstvene u stavu da Kijev u njima treba da vidi saveznika. U tom nastojanju ne bi bilo prepreka kada bi evropska budućnost Ukrajini zaista garantovala dugoročnu ekonomsku stabilnost, a ne sa svakim višim stepenom integracije označavala povećanje rizika koji prijeti cijelom sistemu.

Istovremeno, ni sama Rusija, ma koliko moći demonstrirala u donošenju političkih odluka ne može da se pohvali potpunom ekonomskom stabilnošću. Iako izvore budućeg rasta Rusija bazira na energetskim potencjalima i drugim prirodnim bogatstvima, brojčani pokazatelji tokom posljednjih par godina daleko su od idealnih, međutim procentualni rast negativnih i pad pozitivnih pokazatelja u toj zemlji su u odnosu na Urajinu oko dvostruko manji, a nastali uglavnom kao posljedica globalnog usporavanja rasta.

Osim toga, razlog za saradnju Kijeva i Moskve je i u lakoći postizanja kompromisa – Putin je spreman da ulaže tamo gdje je siguran da će mu milijarde dolara kredita „bratskom narodu“ osigurati nove milijarde koristi, a kada je u pitanju kredit Ukrajini to je svakako slučaj, budući da bi gubici od evropske orijentacije susjedne zemlje donijeli mnogo veće gubitke nego što ih donosi rizik od nelikvidnosti ukrajinske privrede.

Takođe, uslovi koje za odobravanje kredita postavlja Međunarodni monetarni fond izgledaju kao nešto što kijevski zvaničnici ne mogu ispuniti. Kao i svakoj zemlji kojoj sugeriše koje mjere treba da preduzme u ekonomskoj politici za odobravanje sredstava, MMF i Ukrajini predlaže smanjenje zarada u jvnom sektoru i nove mjere u poreskoj politici, kao i ukidanje subvencija na gas za socijalno-ugrožena domaćinstva – ono za čim ni jedna vladajuća struktura neće posegnuti u situaciji kada drugim kvalitetnim potezima ne može osigurati novu izbornu pobjedu.

Dodatni, za Kijev neprihvatljivi zahtjevi MMF-a su promjene u monetarnoj politici koje obuhvataju i fleksibilan devizni kurs, temeljnu reformu bankarskog sektora, ali i otvara pitanje reforme pravosuđa, borbe protiv korupcije i administrativne reforme. Ono što je ponudila Evropska komisija naizgled ne sadrži ovako drastična uslovljavanja, ali se odnosi na svega 610 miliona dolara i to isključivo kroz finansiranje projekata – pravu sitnicu u odnosu na 20 milijardi koje su ukrajinski čelnici postavili kao uslov Briselu za prihvatanje evropskih političko-ekonomskih principa.

Međutim, iz svega što se tokom prethodnih mjesec dana dogodilo nazire se u stvari direktni obračun Moskve i Brisela gdje je Ukrajina poslužila samo kao paravan. Ukrajinski uticaj na njihove odnose oslabio je 2011. godine sa izgradnjom gasovoda Sjeverni tok, kada ova zemlja više nije bila u mogućnosti da blokira isporuku ruskog gasa zemljama EU. Dodatnu energetsku povezanost obezbijediće izgradnja Južnog toka, koja bi trebalo da bude gotova 2015. godine, čime se transport gasa preko Ukrajine takođe zaobilazi.

Ukrajina, dakle, nikako nije razlog zbog kojeg bi Moskva namjerno pogoršavala odnose sa Briselom, već služi kao sredstvo da iz njih izvuče maksimalnu ekonomsku korist. Putin je svjestan da je svaka donacija Ukrajini preskupa za EU koja se bori sa recesijom i spreman je da izdvoji 15 milijardi samo da to neko drugi ne bi narušavao svoju stabilnost u ime odvraćanja od Moskve.