Kome odgovara nagli rast eura?

Jak euro od početka ove godine sve više zabrinjava evropske preduzetnike, dok upozorenja Evropskoj centralnoj banci stižu sa brojnih adresa. Kurs od oko 1,37 američkih dolara mnogi privredni subjekti ocjenjuju izuzetno štetnim i rizičnim ukoliko se bude zadržao još neko vrijeme.

rast eura perperzonaOvakvo stanje, međutim, podupiru oni subjekti kojima je jaka valuta garant ekonomske stabilnosti, a u sedamnaestočlanoj eurozoni to su isključivo Njemačka i Francuska. U pretkriznom vremenu ove dvije zemlje imale su relativno nizak rast, njemački u prosjeku 1,4 odsto, a francuski oko dva odsto, koji je pratila relativno niska inflacija. Takođe, prije izbijanja krize rast u Španiji iznosio je 3,4 odsto, a inflacija u prosjeku 3,2 odsto. U slučaju jakih zemalja sa nižom stopom rasta politika ECB u velikoj mjeri uslovila je da ne dođe do krahova, dok prema onima koje je kriza najviše pogodila u vremenu prije nje, kada je bilo prostora za regulaciju jednostavno nije reagovala.

Odnos ECB prema pojedinačnim korisnicama zajedničke evropske valute jedan je od ključnih argumenata za napuštanje eura čijih zagovornika je u posljednje vrijeme sve više. Iako je povratak na nacionalne valute danas gotovo neizvodljiv, prije svega jer ključni donosioci odluka nikada neće razmišljati u pravcu suprotnom od njemačkih i francuskih interesa, ideja o napuštanju eura mogla bi poslužiti kao signal centralnoj evropskoj finansijskoj instituciji da promijeni pristup prema sadašnjim problemima.

Dok Francuska i Njemačka kamufliraju ovaj problem nesuglasicama oko euroobveznica i bankarske unije, kao da su to dva ključna pitanja od kojih zavisi održivost evropskih finansija, problem različitih ciljeva na čijem ujednačavanju ECB kao da ni ne insistira ostaje daleko po strani. Veću korist od kompromisa sadašnjih neistomišljenika, dviju vodećih članica EU sada bi ipak donijela konkurentska devalvacija kojom bi se povećala eksterna tražnja, a sa njom i priliv novca u države članice.

Međutim, dok se zalažu za štednju u drugim zemljama, Njemačka i Francuska ključne su protivnice značajnijeg obaranja cijena i smanjenja plata u mjeri u kojoj bi ono prouzrokovalo socijalne tenzije među njihovim građanima, no ove mjere koriste kao sasvim opravdane kada treba rješavati probleme onih članica čija inflacija već jeste gotovo na minimumu i gdje su plate niže nego prije izbijanja krize.

Ekonomska strategija prema ciljevima ECB postoji i načelno makar pokušavaju da je se pridržavaju sve članice eurozone, no krajnji ishod takvih aktivnosti su potezi Španije koji kontriraju svakoj inicijativi koja potekne iz Francuske, dok sa druge strane izgleda da ideje koje stižu iz Njemačke onemogućavaju bilo kakav oporavak svih drugih zemalja. Stoga se i jačanje jedinstvene evropske valute čini kao prepreka najvećem dijelu zemalja, jer ne proizilazi iz ekonomskog rasta, niti povlačenja kapitala iz trećih zemalja, već ih onemogućava.

Ipak, rast eura prema dolaru, makar formalno potvrđuje ispravnost monetarne politike ECB, čije kamatne stope su, iako niske, i dalje više nego u SAD, dok je inflacija među najnižima u svijetu. Čak i minimalne razlike u ovim parametrima mogu doprinijeti generisanju značajnih sredstava kada se ona pozajmljuju u dolarima ili koja dolaze od investitora čiji kapital dalje cirkuliše kroz evropske banke. Ovakvim subjektima rast eura najviše odgovara, dok sa druge strane ekonomski najjače članice imaju korist od niskih uvoznih cijena, zanemarujući to što troškovi pri izvozu najčešće premašuju ove koristi, jer se njihovi negativni efekti uglavnom prelivaju na periferne zemlje. Ovo je i razlog zbog kojeg, za razliku od SAD, u EU postoji izuzetno mala vjerovatnoća da bi se mogla uvesti nulta kamatna stopa.

Osim toga, bez obzira na heterogenost ekonomskih stanja zemalja članica i njihovu pojedinačnu ili ukupnu zaduženost, eurozona sama uopšte nema dug. Sa druge strane, ona kao poseban pravni subjekt ima mogućnost da se zaduži ili da prikuplja sredstva kroz euroobveznice, no to je karta na koju bi ECB mogla igrati tek na samom kraju, a kraj ovakvog vođenja monetarne politike mogao bi uslijediti tek onda kada Njemačka i Francuska u potpunosti odbiju usaglašavanje oko dva ključna pitanja, za šta postoji još manja vjerovatnoća, dok god nezaposlenost i deflacija u zemljama na jugu Evrope prolongiraju neizvjesnost i njihovu vodeću ulogu. A do tada javni dug već sada najzaduženijih zemalja mogao bi se povećati do njihove krajnje neodrživosti.

Zašto EU odbija da štampa novac?

Iako su 2013. godinu obilježili relativno uspješni pokušaji jednog broja zemalja članica EU da izađu iz recesije, finansijski podaci na ukupnom evropskom nivou su i dalje alarmantni. Ekonomiski ciklusi – rast, stagnacija i recesija više se ne smjenjuju onom dinamikom koja je do prije nekoliko decenija omogućavala uravnoteženost globalnog tržišta, pri čemu padovi više ne služe samo kao signali da je nešto u načinu upravljanja finansijama potrebno mijenjati, već takva stanja postaju ona kojima se dugoročno treba prilagoditi.

perper-zona stampanje euraKada se razmatraju mogućnosti za brzo, vještačko povećanje likvidnosti prva mjera koja asocira na to je doštampavanje novca. Ovaj mehanizam se već duže vrijeme koristi u najmoćnijim svjetskim ekonomijama u trenucima kada se želi stimulisati izvoz, zbog čega dio stručne javnosti ne prestaje da zagovara da se isto uradi i sa eurom. Ovo pitanje još jedno je u nizu onih koja potvrđuju postojanje nesuglasica između evropskih i finansijskih institucija država članica, a u stanju u kojem se odluka o ovom pitanju ni ne planira usvojiti rastu samo troškovi za ublažavanje posljedica recesije. No zašto se ECB na odluči na isti onaj korak za kojim posežu mnogi drugi sistemi uglavnom se objašnjava kratkoročnim pozitivnim efektima ovakvog poteza.

Načelno se, u državama članicama EU pokušava uspostaviti sistem koji bi omogućio investitorima, koji su ključni pokretači ekonomskog rasta da obavljaju poslove u ambijentu u kojem se vladavina prava, sigurnost i transparentnost ne dovode u pitanje. Drugim riječima, načela kojima se pokušava poboljšati evropski ekonomski ambijent skoncentrisana su u sferi političko-pravnih pitanja, uz vidno odsustvo intenzivnog rješavanja ekonomskih problema ekonomskim mjerama. Ključni razlog izostanka ovakvih intervencija u ekonomskoj i finansijskoj politici EU jesu evropski ugovori kojima je definisan Evropski monetarni sistem, a prema kojima ECB nema nadležnosti ove vrste.

Promjena ovakve prakse nesumnjivo bi zahtijevala i izmjene u ključnim dokumentima kojima se uređuje ova oblast, čemu se, najviše od svih protive zemlje sa najvećim kreditnim rejtingom u eurozoni – Njemačka i Finska, čijem rastu je dodatno doprinijelo raspolaganje jakom valutom, koja bi, ukoliko bi doštampavanjem novca gubila vrijednost, uticala na smanjenje vrijednosti rezervi, ali i na kupovnu moć u odnosu na spoljno-trgovinske partnere. Sa druge strane, ograničenost u mogućnostima vođenja monetarne politike razlog je zbog kojih se kreditni rejting drugih zemalja eurozone posljednjih godina znatno snizio, jer nije bilo mogučnosti za stimulisanje tražnje i mehanizama za privlačenje investicija.

Jedinstvena evropska valuta u stvari je ključna konstanta u jednačini čiji rezultat predstavlja kretanje pojedinačnih ekonomija država članica – tamo gdje se ona množi sa pozitivnim podacima o rastu, ukupan rezultat je pozitivan, dok se kod onih zemalja koje se bore sa budžetskim deficitom i minusima odražava na negativan rezultat. Ukratko, euro je valuta koja u uslovima smanjenog dotoka novca spolja novo bogaćenje omogućava samo onim zemljama koje nijesu zapale u teške finansijske probleme, a kako najbogatije članice dominatno utiču na donošenje konačnih odluka, sve dok se ne pronađe alternativno rješenje, poput mogućeg scenarija „dva eura“ – južnog i sjevernog, monetarna politika neće biti podrška ekonomskog rasta zemalja na jugu EU. Slične za-i-protiv nesuglasice, uz podršku, odnosno protivljenje istih zemalja vidljive su i na primjeru euroobveznica.

U konačnici, sve ono što bi doprinijelo kratkoročnom rastu dužničkom krizom najpogođenijih zemalja smatra se da bi dugoročno moglo naštetiti onima koje su pronašle način da zaštite svoj finansijski sektor. Ipak, ono u čemu bi se zaista ogledali negativni efekti doštampavanja eura jeste očekivana visoka stopa inflacije koja bi bila uzrok sasvim nove vrste problema. Na pitanje zašto ovu posljedicu zemje zagovornice postojeće monetarne politike ne stavljaju u prvi plan kada navode argumente za protivljenje štampanju novog novca teško je odgovoriti tako da odgovor sadrži i logiku i ne bude u suprotnosti sa evropskim principima. A principi i načela iz ugovora se, kako se na ovom primjeru najbolje vidi, poštuju samo onda kada je potrebno zaštititi one koji su najmanje ugroženi.

Šteti li nam jačanje eura

U vremenu krize, povećanja nezaposlenosti i pada standarda veliki broj građana nastoji da dodatnu zaradu ostvari na tržištu valutama. Iako popularno i u regionu, Forex tržište aktuelno je u Crnoj Gori zbog same činjenice da učesnici već posjeduju jednu od valuta kojom se najviše trguje i nijesu opterećeni početničkom kursnom razlikom da b napravili prvi korak. Politička i ekonomska kretanja u svijetu, društveni nemiri i prirodne katastrofe jasan su signal da će doći do prelivanja snaga na određenu stranu, no u posljednje vrijeme sve češće se govorilo o valutnom ratu, te kako su zemlje koje koriste euro pogođene ovakvom odlukom centralne banke.

25-02-perperzona-euroSastanci međunarodnih zvaničnika na visokom nivou donose sve manje rješenja za veliki broj gorućih problema kada je monetarna politika u pitanju, ali i sve više povoda da se brojna od njih ponovo prošire na ostatak, za debatu uvijek raspoložene javnosti. Prilikom razmatranja pitanja valutnog rata u primarnom fokusu uvijek je euro, zajednička valuta koja je za kratko vrijeme postala sve prisutniji denominator u svjetskoj trgovini, ali i uslovila da međusobni odnos drugih valuta ne zavisi isključivo od političko-ekonomskih faktora i odnosa zemalja koje ih koriste.

Međutim, iako značajan na globalnom planu, euro karakterišu brojni nedostaci unutar sistema nadzora i kontrole. Sa svakim novim isplivavanjem posljedica krize pokrenu se i rasprave o kreiranju mehanizma za superviziju bankarskog sektora. Uvođenje eura opredijelila su dva ključna razloga – namjera da se krene u rješavanje problema međunarodnog monetarnog poretka i potreba da se odgovori na tenzije koje su se stvorile kada se u Njemačkoj pojavio suficit u trgovinskom bilansu. Prva namjera sprovođena je razbijanjem zlatno-dolarskog standarda koji je ustanovljen Bretonvudskim sporazumom. Evropske monetarne integracije započete su krajem šezdesetih godina prošlog vijeka kao odgovor na rastući dolar, koji je potom, kasnih sedamdesetih godina, kada je američka monetarna politika bila izložena velikim političkim pritiscima počeo naglo da slabi.

Pritisak za evropsko rješenje globalnog problema vršio se u različitim okolnostima. Kada je dolar ponovo jačao sredinom osamdesetih godina dok je američka prerađivačka industrija bila ugrožena i kada se ukazala prilika za protekcionistički odnos prema valuti, ministri finansija vodećih industrijskih zemalja postigli su sporazum o ograničavanju kursnih previranja i zadržavanju valutnih kretanja u predviđenim zonama. U praksi, međutim, ovi planovi nijesu mogli biti jednostavno realizovani. U periodu važenja fiksiranih kurseva i u kontrolisanim tržištima kapitala čak i relativnomalideficiti nijesu mogli biti finansirani, jer bi odmah proizvodili pritiske na tržište valutama.

Splet okolnosti u Evropi je sada sasvim drugačiji, jer su nekadašnji disbalansi koji su se javali prilikom francusko-njemačke trgovine sada poništeni zbog nepostojanja valutne razlike. Istovremeno, nastojanje ECB da samo zato što ne želi da doštampava novac vještački drži visoku vrijednost eura šteti izvozu proizvoda iz svih zemalja koje koriste euro, te posebno pogađa korisnike kredita i štediše kojima su u ugovorima sa bankama naznačeni dolari ili švajcarski franci. Crna Gora je sa prihvatanjem eura preuzela i sve prednosti, ali i sva ograničenja jednog složenog sistema, prvenstveno uz nedostatak mogućeg podsticanja izvoza na druga tržišta, naročito ona koja imaju sopstvenu valutu.

Bez obzira na nivo uloženih napora za očuvanje stabilne ekonomske politike, bez značajnog povećanja izvoza stanje unutar sistema se ne mijenja. Izvoznici, ionako opterećeni visokim cijenama proizvodnje, primorani su da snize cijenu proizvoda kako bi na drugim tržištima bili konkurentni. Ovaj mehanizam jeste jednostavniji, ali i štetniji po domaću privredu, a koja se u sadašnjim uslovima nameće kao jedino moguće rješenje. Napuštanje eura u ovoj fazi bilo bi i kasno i bez efekta, međutim kao dodatni zahtjev za očuvanje ekonomije nameće se prilagođavanje brojnim spoljnim političko-ekonomskim trendovima koji u stvari definišu sudbinu svih zemalja korisnica eura.

U skorijoj budućnosti svakako je moguće očekivati dalji rast eura u odnosu na američki dolar i švajcarski franak, što našu zemlju za tržišta izvan eurozone čini još skupljom i manje primamljivom destinacijom za investiranje. Ovakva kretanja, zvala se valutnim ratovima ili pariranju rastućim tržištima ipak su, međutim, ono što će, bez obzira na sve unutrašnje napore najviše uticati na stanje u domaćoj ekonomiji.

Statisti za Eurogedon

Deceniju upotrebe jedinstvene valute eura obilježila su turbulentna kretanja na svjetskoj ekonomskoj sceni, a talasi krize su, jedan za drugim, istakli sve manjkavosti finansijskih reformi sprovedenih početkom novog milenijuma. Njihovi su efekti najviše pogodili one privredne grane čije, za razliku od naftne industrije, cijene proizvoda tonu. Kao razlog navodi se sve veći broj inovacija u osnovnoj djelatnosti i povećana konkurentnost, a nastave li i cijene proizvodnih resursa da se kreću već ustaljenom silaznom putanjom, najbliži kolapsu biće oni ekonomski sistemi čija se privreda oslanja na industriju metala i rudarstvo.

Imajući u vidu da je današnja Evropska unija u stvari višedecenijskim procesom transformisana tvorevina nekadašnje Evropske zajednice za ugalj i čelik, uticaj na njenu održivost je u ovom slučaju neupitan. Devedesete godine prošlog vijeka bile su vrijeme harmonizacije procesa ovog heterogenog sistema i kreiranja institucionalnog okvira koji se blago distancirao od proizvodnje i trgovine ugljem i čelikom. Takođe, umjesto dotadašnjim strogo privrednim aktivnostima, EU se sve više okretala političkim principima.

Preusmjeravanje fokusa sa centralne djelatnosti na širi spektar oblasti, koje su transformacijom iz Zajednice u Uniju postale predmet regulacije evropskih institucija, uslovilo je da ova međunarodna tvorevina sve više postaje čisto politički subjekt. Kako politizacija, čak i na najvišem nivou, određeni subjekt postepeno lišava mogućnosti za slobodna djelovanja, tako se i ovaj međunarodni, a nikada do kraja ujedinjeni subjekt pretvorio u pukog kreatora propisa, regulativa i smjernica koji na sopstvenom primjeru ne pokazuje da se njihovom primjenom dolazi do najboljih rezultata. Nasuprot tome, EU upada u zamke sopstvenih tvorevina.

Očuvanje eura vremenom postaje sve više nalik na nekadašnji veliki holivudski hit Armagedon. Opasnost po sistem je uočena i, sa manjom ili većom preciznošću, locirana. Ipak, dok iz dana u dan novi događaji izmiču kontroli, rješenja za izbjegavanje opasnosti nema na vidiku. Eurogedon, naziv koji ostatak svijeta već uveliko koristi da opiše stanje u EU, u najvećoj mjeri je objašnjenje da dodatne opasnosti dolaze spolja – zemlje članice EU neprekidno se suočavaju sa snižavanjem kreditnog rejtinga što rade upravo američke bonitetne agencije. Situaciju dodatno pogoršava neusaglašenost centara vlasti unutar Unije, koja se u ovom trenutku može pravdati činjenicom da bi različite preduzete mjere ostavile nejednake posljedice na zemlje članice pojedinačno.

Kao dokaz služi i činjenica da su, neposredno nakon usvajanja eura, stope rasta zemalja eurozone počele sve više da se razlikuju, a vremenom i da postaju sve veća uporišta rizika. Premija takvog rizika postepeno je opadala sve do potpunog nestajanja, ostavljajući trajne posljedice na bankarski sektor, investicione fondove i osiguravajuće kompanije.

Jedini izlaz ogledao se u zaduživanju, po sve višim stopama u trenucima kada nagomilavanje duga sve više šteti cjelokupnoj ekonomiji. Da situacija bude komplikovanija, zaduživanje se odvija pod sve nepovoljnijim uslovima zbog pada kreditnog rejtinga. Zbog toga, čak i uz potpunu harmonizaciju odnosa u eurozoni, unutrašnji faktori u EU nijesu dovoljni.

Domino-efekat u ovoj sferi je očekivan, s obzirom na to da ne postoje izolovani finansijski sistemi. Inostrane banke, osiguravajuća društva i fondovi već su, sami po sebi,  nosioci rizika na domaćem tržištu u onoj mjeri u kojoj su njihove matične zemlje pogođene nestabilnošću u navedenim oblastima. Međutim, na crnogorski finansijski sistem dodatno utiče specifičnost Centralne banke i njena limitiranost u vođenju monetarne politike, koja je ključni instrument djelovanja u kriznim situacijama.

Kada se imaju u vidu trenutne okolnosti, o valutnoj problematici raspravljaće se tek onda kada Crna Gora bude u onoj fazi integracija koja bude zahtijevala reviziju načina uvođenja eura i ispunjavanje svih kriterijuma, čija kompleksnost već godinama od učlanjenja u eurozonu distancira određeni broj zemalja EU iz posljednjih dvaju talasa proširenja. Crna Gora će, u međuvremenu, nastojati da zadovolji sve nametnute kriterijume i izbori se za precijenjenu ulogu statiste, propuštajući glavnu ulogu u nekom mirnijem žanru.

Pobjeda 24. IX 2012.

Kriza, drugo poluvrijeme

Nagli porast nestabilnosti svjetskih ekonomskih tokova jednako je pogodio čitavu Evropu, ali su nakon završetka jednog i pojave novog kriznog talasa njihovi efekti na pojedinačne zemlje bili različiti. Kada bi se kao osnovni parametar za određivanje nivoa uticaja krize uzela isključivo veličina ekonomskih sistema, onda bi po pravilu njome najviše bile pogođene najveće zemlje, dok bi pad kupovne moći na globalnom nivou dodatno ugrozio one sa velikim učešćem izvoza u BDP-u.

perperzona stop crisisNo, kako ovakva kretanja određuje i niz drugih činilaca, logika reda veličina izostaje. Na ukupna kretanja utiču i faktori koji se u početku zanemaruju, a naknadno se nameću kao imperativ. Iako se najčešće ukazuje na neophodnost fiskalne discipline, na prvom mjestu riječ je o disciplini u njenom izvornom značenju.

Povezanost ekonomije i sporta ogleda se u velikom broju jednakih principa. I u jednoj i u drugoj oblasti bitan je plan igre, takmičarski duh, težnja ka većem i boljem, koji pri nedostatku discipline gube na značaju. Kako je kriza prvo pogodila bankarski sektor, uslijedili su pokušaji uspostavljanja mjera koje su u stvari izmicale kontroli. Rješenje problema se, međutim, nalazilo u sprovođenju temeljnih reformi, ali za njih više nije bilo pogodnog trenutka. Dug se nagomilavao, a dovođen je u pitanje i sam opstanak eura. Sa zemalja eurozone efekti krize odrazili su se na sve zemlje koje su sa njima ekonomski i finansijski povezane, na neke kroz smanjenje robne razmjene i sve manje prihvatljive uslove saradnje, a na Crnu Goru kroz direktni uticaj na monetarni sistem i pad investicija.

Trenutno stanje samo je potvrda da 2009. godina nije donijela završetak krize, već samo manje lošu fazu cikličnih ekonomskih tokova. Tačnije, ta godina bila je poput poluvremena sa neizvjesnim razvojem događaja u narednom dijelu. Za jedan dio zemalja Evropske unije, oporavak od krize koji je uslijedio bio je vrijeme da se sumiraju njeni negativni efekti, detaljno poradi na ispravljanju grešaka i obezbijedi da se one ne ponavljaju u sličnim okolnostima u budućnosti. Za druge je izlazak iz krize bio praćen padom tenzija u finansijskom sektoru i smanjenjem upozorenja na neophodnost štednje, uprkos činjenici da je dinamika oporavka bila znatno sporija od rasta entuzijazma.

Disciplina ili postoji u svijesti jednog društva ili se uvodi u formi načela i propisa; kod jednih je konstanta, a kod drugih sredstvo za ispravljanje grešaka. Nije bila rijetkost da, na primjer, njemačka ekipa postigne pobjedonosne poene u posljednjim minutima igre, niti da crnogorski takmičarski duh splasne nakon trijumfa u prvom poluvremenu. Trenutni uzleti za jedne timove samo su podstrek za ulaganje daljih napora, dok kod drugih stvaraju privid da situaciju drže pod kontrolom.

Odgovor na pitanje na koji način najkompleksiji sistemi najuspješnije odolijevaju krizi nalazi se u planskom i opreznom postupanju. Propust onih koji trenutno osjećaju posljedice drugog talasa krize bilo je znemarivanje činjenice da je stabilizacija finansijskog sistema privremena, kao i da preduzimanje mjera u početnoj fazi oporavka može imati samo kratkoročne efekte. Neke zemlje su, poput naše, međutim, odlučne u namjeri o povratku stabilnim tokovima veoma ishitreno, sa već oskrnavljenim budžetima, samo produbljivale problem.

Uslijedila su nova zaduživanja za otplate starih dugova, a zatim i pogrešna procjena vremena potrebnog da kretanja kapitala budu vraćena na staze kojima su se odvijala prije same krize, nakon koje nije ni bilo realno očekivati nagli priliv investicija, iako je jedino on mogao ubrzati ekonomski oporavak najugroženijih zemalja. Kada su uočene greške, radilo se na restrukturiranju duga i nametale su se nove, stroge mjere štednje, iako je u stvari neophodan bio novi stimulans. Povećavali su se ili uvodili novi porezi, smanjivale beneficije u javnom sektoru, sprovođene su akcije koje su samo produbljivale probleme.

Borba sa krizom će po mnogim procjenama trajati još najmanje godinu i po dana, a činioci u formuli za ublažavanje njenih posljedica su vrijeme, kojeg je sve manje i sposobnosti da se brzo i odlučno reaguje. U crnogorskom sportu ova formula od nedavno daje rezultate u posljednjim sekundama. Čeka se da je primijeni i Vlada.