Vijest koja je protekle sedmice odjeknula svjetskim tržištima i odmah po objavljivanju uzdrmala berzanske indekse, cijene akcija kompanija i kurseve svjetskih valuta bilo je smanjenje programa kvantitativnog popuštanja za dodatnih deset milijardi dolara, za koliko je umanjen i u decembru.

Program kojim su Federalne rezerve u septembru 2012. godine započele da stimulišu američko tržište kapitala sa 85 milijardi dolara na mjesečnom nivou zamišljen je kao plan oporavka krizom uzdrmane najveće svjetske ekonomije, bez vremenskih odrednica datih za njegovo smanjenje ili ukidanje.Ukoliko ste otkako su ove mjere stupile na snagu pratili tržište kapitala, ono što ste uvidjeli da se nametalo kao pravilo jeste da je na dan neposredno prije sastanka Federalnih rezervi obim trgovine minimalan, jer se očekuju signali u izvještajima o ishodu sastanka. Drugim riječima, trgovci su pratili da li će biti najavljeno da se ovaj program ukida ili smanjuje, jer bi to navodno značilo da je došlo do ozbiljnijeg oporavka američke privrede i da su buduća ulaganja sigurnija.Samo kvantitativno popuštanje predmet je brojnih kritika, najčešće među zagovornicima alternativnih ekonomskih rješenja koji razloge za njegovo uvođenje vide u slabim kapacitetima vladajućih struktura da se izbore sa deficitom i rastućim dugovima. I zaista, kako se opravdanost finansijskih i ekonomskih mjera može predočiti na jednostavnijim primjerima, kako drugačije izgleda to što Fed kupuje američke državne obveznice da bi im vještački uvećao vrijednost nego kao kada bi značajan privredni subjekt kupovao staro gvožđe da bi podstakao poslovanje željezare.

I uopšte, u sadašnjem načinu vođenja američke monetarne politike sve češće uočava se odsustvo racionalnog, stručnog sagledavanja situacije iz koje jedan po jedan stiže signal da je stanje alarmantno jednako kao i dvadesetih godina prošlog vijeka, neposredno prije ulaska u Veliku depresiju. Ipak, nastavlja se sa štampanjem novca, kamatne stope drže se na ekstremno niskom nivou, a sve u uvjerenju da bi rast stope inflacije mogao imati pozitivan uticaj.

Nulta kamatna stopa je, sasvim sigurno jedna od ključnih prepreka povratku snažnijem rastu, no na sličnim mjerama insistira i Evropska centralna banka, zbog čega postoji uvjerenje da će, kao što su na sličan način zapale u krizu, zapadne ekonomije iz nje i izaći. Ni sa jedne strane Atlantika se očigledno nije želio poštovati red veličina uticaja smanjenja kamata i drugih mjera kako bi se omogućilo jeftinije kreditiranje.

Kršenje hijerarhije u davanju prednosti kreditno manje sposobnima ovdje međutim rezultira suprotnim od željenog – za preduzimanje rizičnih mjera odlučuju se oni koji u, uslovno rečeno, normalnim tokovima ne bi krenuli sa investiranjem. Oni koji raspolažu sredstvima ipak se suzdržavaju od ovakvih povoljnosti, što uslovljava da ogromne količine kapitala ipak ostaju izvan opticaja.

Ovo bi doprinijelo ekonomskom rastu kada bi se na ovaj način željela kratkoročno stimulisati tražnja koja bi dala novi impuls tržištu, međutim, takva ideja ima smisla samo kada je ponuda na zadovoljavajućem nivou. Stanje u kojem se nalaze kreditni posrednici je, međutim, posve drugačije i u njemu se ogledaju razlozi zbog kojeg će prije ili kasnije doći do rasta kamatnih stopa u trenutku kada to bude najmanje poželjno.

To bi se svakako najnegativnije moglo odraziti na one subjekte kojima su kreditna sredstva jedini izvori finansiranja. Sa druge strane, oni koji su likvidniji suzdržavaju se od uzimanja dodatnih sredstava za nova ulaganja upravo zbog očekivanja da će nedostatke ovakve politike kreditiranja prije ili kasnije morati biti nadoknađeni iz postojanih izvora.

Po svemu sudeći, oni koji gospodare sredstvima ne žele se zavarati ulaganjem dok se tržišnim prilikama favorizuju oni sa manje novca i ustupaju im prednost do trenutka kada program Feda bude u potpunosti ukinut, što bi se, navodno, moglo dogoditi krajem godine. Zbog toga bi upravo naredna godina mogla biti još jedna u kojoj bi jaz između održivih i onih sa problemima u poslovanju mogao biti još veći, a sve negativne posljedice dalje krize prelivene na one koji su fazu oporavka iskoristili da dođu do novih sredstava – mala i srednja preduzeća koja će biti primorana da se zadužuju po većim kamatnim stopama kako bi otplatila kredite sa nižim kamatama.

Zato su i sumnje u oporavak uz pomoć ovakvih mjera opravdane – čim se prestane sa vještačkim ubrizgavanjem ili može doći do novog kraha ogromnih razmjera ili do stvaranja nelojalne konkurencije, monopola i uslova u kojima će svaka osjetljivost biti na udaru. Stanje je slično i u Sjedinjenim Američkim Državama i u Evropskoj uniji, s tom razlikom što Fed spas nalazi u štampanju novca, a ECB ne bi imala adekvatnih mehanizama za spašavanje bankarskog sektora osim bankarske unije o kojoj ideja u mnogim članicama ne dobija „zeleno svijetlo“. Prilivi novca su i dalje nedovoljni, stopa nezaposlenosti zabrinjavajuća, a sve zbog toga što su se oni koji raspolažu sredstvima povukli.