Budžet koji je krajem prošlog decembra donešen za 2013. godinu već tada je djelovao vrlo restriktivno, a očekivanja od prihoda od turizma bila su na granici sa iracionalnim. Poželjno, pa i moguće bilo bi da finansijski tešku godinu donekle spase prihodi od turizma, ali to se ipak ne događa zbog nemara, neznanja i tereta koji je turističkim djelatnicima nametnula naviknutost na sivu ekonomiju.

perperzona-turizamPrevisoke cijene rezultat su poslovanja po novim pravilima – sve ono što je nekada bilo moguće zaraditi „na crno“, prodati ili izdati bez davanja fiskalnog računa sada je neophodno nadoknaditi ugrađivanjem u važeće cijene, zbog čega su, u odnosu na prethodne godine mnoge od njih čak i udvostručene. Ovo je naročito vidljivo kada se uzme u obzir podatak da su hoteli i ove godine puni, dok je privatni smještaj relativno prazan, a vanpansionska potrošnja na nezavidnom nivou – hotelijerima plaćanje poreza, prijavljivanje gostiju i naplata boravišne takse nije novina, budući da su to radili od početka poslovanja, dok je velikom broju onih za koje je nulta stopa tolerancije prema neplaćanju poreza bila signal da povećaju cijene.

Potreba za prihodima je nesumnjivo opravdana, no turisti, koji odnos cijena i kvaliteta usluga posmatraju sa druge strane i ne pravdaju ga nečijom željom za zaradom, bez razmišljanja se opredjeljuju za druge destinacije, naročito one koje pokušavaju da pridobiju goste nižim cijenama. Sa aspekta konkurentnosti poslovanja takva tržišta u prednosti su u samom startu, dok, sa druge strane, veliki broj soba, apartmana, stolova u restoranima i plažnog mobilijara ostaje nepopunjen. Želja da se po svaku cijenu zaradi više dovodi do rezultata koji pokazuju da su prihodi na kraju neuporedivo manji od željenih.

Uzmimo za primjer ukupnu dnevnu ponudu koja turistu košta 45 eura, a ugostitelju stvara trošak od 10 eura. Ako bi, hipotetički, postojalo 20 slobodnih mjesta, a ugostitelj pronašao, na primjer 15 zainteresovanih gostiju, njegov dnevni profit iznosio bi 525 eura. Međutim, izuzetno je mala vjerovatnoća da bi se, u uslovima krize koja vlada u najvećem broju zemalja iz kojih dolaze turisti mogla ostvariti popunjenost od 75 odsto, kao u ovom fiktivnom primjeru. Ukoliko bi ona iznosila mogućih 50 odsto, dnevni profit ugostitelja iznosio bi 350 eura. Kada bi, i pored troškova od 10 eura po gostu koji ostaju nepromjenjivi, ugostitelj snizio cijenu sa 45 na znatno prihvatljivijih 35 eura, vjerovatnoća da bi popunio 75 odsto kapaciteta bila bi neuporedivo veća (riječ je o 22 odsto nižoj cijeni), pri čemu bi njegova dnevna zarada iznosila 25 eura više nego u situaciji kada bi 10 gostiju plaćalo 45 eura. Kako svako dodatno smanjivanje cijena do granice prihvatljive za ugostitelja povećava spremnost gostiju da plate sve jeftinije usluge, povećavala bi se i popunjenost objekta, što bi proporcionalno povećavalo i njegove dnevne prihode.

Većina njih, međutim, kao da nije svjesna ove računice, ali i okolnosti koje uslovljava pad platežne moći gostiju i nadaju se da će se odnekud pojaviti bogati turisti koji će najmanje pažnje obraćati na cijene. No, ako je turisti manje platežne moći cijena u prvom planu, onaj kome novac nije problem, a kakav bi se mogao i nazvati najpoželjnijim gostom mnogo više pažnje obraća na druge stvari – prije svega, na kvalitet usluge, koja u velikoj mjeri uključuje ljubaznost i vještinu osoblja, kao i ukupnu čistoću.

O uslužnosti turističkih radnika, njihovoj spretnosti i učtivosti može se govoriti na različite načine – ona zavisi od osobe sa kojom gost ima direktan kontakt, ali i pravila koja nameće poslodavac, nerijetkih nesporazuma u komuniaciji i brojnih drugih faktora koji često dovode do situacija kontradiktornim zlatnom pravilu da je gost uvijek u pravu, ali nije preduslov za stvaranje generalne slike o crnogorskom turizmu. Nju, međutim, drastično narušava ukupna ocjena čistoće kupališta, šetališta i drugih javnih površina, koja čak baca sijenku na trud ugostitelja da svoj posjed drže idealno čistim i urednim. U turističkim prospektima i video zapisima poslatim na sajmove turizma Crna Gora je predstavljena kao zemlja nesvakidašnje prirodne ljepote, što bez sumnje i jeste, međutim, nije rijetkost da baš na mjestima sa kojih se na njih pruža najljepši pogled sretnete turiste koji fotografišu obližnju deponiju koja se tu našla mimo svakog plana i sa takvom slikom o našoj zemlji se vrate kući. Pored puteva, na najljepšim vidikovcima nalaze se hrpe, u najboljem slučaju limenki i plastičnih boca, a vrlo često starog namještaja, kućanskih aparata ili auto-djelova.

O elitnom turizmu u takvim uslovima zaista možemo samo maštati, a očekivati da država sa sadašnjom budžetskom slikom bilo šta preduzme je iracionalno. Ipak, sve sa čime se danas suočavamo rezultat je dugogodišnjeg nemara, nekažnjavanja i tolerisanja loših navika onih zbog kojih smo na ivici da sa mape poželjnih turističkih destinacija budemo zbrisani.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s