Da voda nađe put do Kine

Iz bilo kog ugla da se posmatra situacija u Kini, nemoguće je ne istaći makar jednu impozantnu brojku, koja nije tipična za bilo koji drugi dio planete. Gasni sporazum sa Rusijom samo je jedan u nizu pokazatelja u kojoj mjeri odluka Kine da nešto uvozi ili izvozi određuje sudbinu ostatka svjetskog tržišta.

zemlja perper-zonaIako raspolaže brojnim resursima, a one kojih nema u izobilju nabavlja iz drugih zemalja u tolikoj mjeri da dominantno utiče na cijene mnogih berzanskih roba, u ovoj ogromnoj zemlji u kojoj živi svaki peti stanovnik planete tek sedam odsto ljudi ima nesmetan pristup čistoj, pitkoj vodi.

Dio teritorije sjeverno od rijeke Jangcekjan, koji okružuje pustinju Gobi karakterišu najveće suše, dok istovremeno tu oblast naseljava više od polovine kineskog stanovništva.

Iako je najveći dio infrastrukture u Kini izgrađen uglavnom tokom proteklih deceniju i po relativno nov, sistemi za navodnjavanje i dopremanje vode sa izvorišta do kritičnih tačaka su prilično stari i sve manje mogu odgovoriti na potrebe savremene kineske poljoprivrede.

U dokumentu koji je prošlog mjeseca objavio američki Zbornik Nacionalne akademije nauka – PNAS navodi se da su brzi socioekonomski razvoj Kine i rastuća urbanizacija u toj zemlji stavili ogroman pritisak na nacionalne vodene resurse.

Centar kineske poljoprivrede nalazi se uglavnom na sušnom sjeveru zemlje gdje se za navodnjavanje koriste rezerve podzemnih voda, zbog čega su oskudice ovog važnog resursa glavna prijetnja poljoprivredi, a time i njenom izvozu. Takođe, tražnja za vodom rastuća je i u gradovima na jugu i istoku zemlje, zbog čega je nemoguće uspostaviti bilo kakvo ravnomjerno snabdjevanje među regionima.

Kada je riječ o novcu, on se, upravo zahvaljujući doprinosu sjevernog regiona, koji obezbjeđuje izvoz, sliva u administrativne centre na jugu.  Sa druge strane, oblasti gdje su padavine najobilnije pretvorene su u industrijske zone, budući da se nalaze na mjestima odakle je najjednostavnije transportovati gotove proizvode na tržišta – povezanost sa lukama globalnim kompanijama, uz, svakako, jeftinu radnu snagu, omogućava izuzetno niske troškove proizvodnje.

Drugim riječima, sve ono što Kini donosi dio zarade od ogromnog bogaćenja svjetskih kompanija umanjuje mogućnost za nesmetan razvoj poljoprivrede u oblastima koje su klimatski najpogodnije za tu djelatnost. U ovo spada i proizvodnja vode za piće, koje je sada onemogućeno, s obzirom da je veliki broj izvorišta upravo u postojećim industrijskim zonama.

Primorana da uvozi vodu, Kina je suočena sa relativno visokim cijenama ovog resursa, budući da najveći broj azijskih zemalja, prije svega zbog naftnih bogatstava ima potrebu za čistom vodom sa drugih terirorija ili je riječ o takođe sušnim područjima, zbog čega su cijene dodatno uslovljene troškovima transporta.

Od zapadnih zemalja u ovoj vrsti trgovine sa Kinom prednjače Sjedinjene Američke Države, prije svega Aljaska, međutim, pitanje je do kada će se takva razmjena smatrati isplativom. Stoga je rastuća kineska tražnja za vodom u narednoj deceniji ključni izazov za sve zemlje bogate ovim resursom, koje su u stanju da ponude cijenu nižu od one koju nude zapadne zemlje.

Kako se kasnije u ovoj deceniji očekuje sve veća zastupljenost kineskih privrednika u afričkim zemljama, partnerstva koja budu povezivala njihova tržišta otvoriće im i nove šanse za izvoz. Zato su ova i naredna godina trenutak u kojem mnoge od zemalja jugoistočne Evrope, među kojima svakako i Crna Gora, mogu napraviti prekretnicu u spoljnotrgovinskoj razmjeni.

Stanje u kineskoj privredi u velikoj mjeri utiče na globalnu ekonomiju, što je bilo uočljivo sa svakom mogućnošću da stopa rasta njenog bruto domaćeg proizvoda bude niža od sedam odsto na godišnjem nivou. Pametno kanalisanje resursa grupe pojedinačno malih, ali zbirno značajnih tržišta djelimično bi doprinijelo da Kina izbjegne skupi zapadni uvoz, a svoj kapital plasira na tržišta sa kojima tek uspostavlja saradnju.

Zašto uvozimo flaširanu vodu?

Koncept male ekonomije i malog tržišta sasvim prirodno podrazumijeva i da akcenat bude stavljen na razvoj malog biznisa. Mala i srednja preduzeća ne samo što procentualno čine značajan dio crnogorske ekonomije, već bi trebalo da predstavljaju nosioce razvoja u svim oblastima. Slika u Crnoj Gori ipak je drugačija i gotovo u svim oblastima biznisa postoje velike kompanije koje dominiraju pojedinačnim oblastima, dok mala preduzeća ostaju sve manje imuna i na najmanje udare krize.

vodaUsredsređenost na izvoz i strani kapital još više povećava jaz između ovakvih subjekata, ali u prilivima novca sa strane u mnogo većoj mjeri dominira onaj koji i dolazi zahvaljujući investicionim aktivnostima u odnosu na onaj koji se ostvaruje plasiranjem domaćih proizvoda na druga tržišta. Ukupnu situaciju dodatno otežava nedostatak regulacije po pitanju uvoza, pa je pri izostanku ili uz vrlo ograničene stimulanse za proizvodnju zbog restriktivnog budžeta domaćim proizvođačima mnogo teže da se pozicioniraju na tržištu pored ogromnog udjela koji zauzima uvezena roba. Na pitanje kako i zbog čega je, čak i u oblastima u kojima Crna Gora ima i najviše resursa i razvojnih potencijala, a kakvi su proizvodnja ogranske hrane i flaširanje izvorske vode, došlo do situacije da i prodavnice i pijace preplave uvozni proizvodi, najčešće se odgovor traži u zakonima slobodnog tržišta, ali i nastojanja da se, naročito u periodu krize i pada ekonomskih aktivnosti, privuku investitori kojima se neće nametati značajnija ograničenja. Bilo bi sasvim bespotrebno naglašavati da je za funkcionisanje bilo kog sistema neophodna njegova otvorenost, ali je važno podsjetiti da i na veoma liberalnim tržištima gdje država ne interveniše kako bi pokrila bilo čije gubitke načelno ipak postoji spisak pravila koja se moraju poštovati.

Vjerovatno najbolji primjer koji reflektuje ukupno stanje na crnogorskom tržištu je upravo flaširana voda, čiji uvoz iz drugih zemalja godišnje premašuje dvadeset miliona eura, dok ukupan izvoz ne doseže ni milion eura. Ovo uslovljava i situaciju da domaće fabrike za flaširanje vode posluju u veoma teškim okolnostima, jer im je teže da se bore za veoma mali dio tržišnog udjela koji nije već preplavljen stranim proizvodima. Situaciju dodatno otežava činjenica da lanci supermarketa, koji su istovremeno i distributeri robnih marki vlastite ili partnerske proizvodnje na crnogorsko tržište plasiraju vodu po gotovo dvostruko nižim cijenama od prosječne cijene vode crnogorskih proizvođača. Obaranje cijena do ovih granica domaćim proizvođačima neisplativo je, jer bi u periodu dok se ne izbore za bolju pozicioniranost na tržištu, a što se ne ostvaruje u kratkom roku, zapravo samo smanjilo dobit koja se akumulira zahvaljujući postojećoj bazi kupaca koja je već stekla naviku kupovine vode isključivo nekog od domaćih proizvođača.

Cijela situacija posebno je specifična u oblasti malog biznisa – gotovo kao pravilo se javlja da male prodavnice, veliki broj ugostiteljskih objekata i manjih hotela gostima nude isključivo uvoznu flaširanu vodu. Iako bi prirodnije bilo da se voda ovakvim subjektima doprema direktno iz fabrika koje se nalaze uglavnom na tek nekoliko desetina kilometara udaljenosti od njihove lokacije, uvoznici za ugostitelje i maloprodaju nerijetko pripreme nevjerovatne povoljnosti, pa flaširana voda koja stiže sa drugih tržišta dolazi uglavnom kao dio isporuke sa nekim drugim pićem ili sa ogromnim popustima na količinu. U malom biznisu, naročito u vremenima krize gotovo svaka povoljnost je značajna, pa je i principe i želju za doprinosom domaćoj ekonomiji često veoma teško ostvariti, zbog čega donosioci finansijskih odluka nerijetko posežu za u trenutku najekonomičnijim rješenjem. Koliko ovakvi poslovni potezi na ukupnom planu štete domaćoj ekonomiji najbolje objašnjavaju brojčani podaci o odnosu uvoza i izvoza, ali nesumnjivo i činjenica da bi vlasnici malih biznisa mnogo više pažnje posvećivali javnom interesu onda kada bi i sami uviđali da država čini nešto u njihovu korist.

Tačno je da u uslovima restriktivnog budžeta ostaje premalo prostora za davanje stimulansa u ovoj oblasti, pa bi zbirno efekti takvih aktivnosti bili zanemarljivi, ali bi makar trebalo poraditi na zaustavljanju trendova koji se negativno odražavaju na domaći mali biznis. Na kraju krajeva, makar donošenje novih propisa domaćim vlastima predstavlja jednu od aktivnosti koju, po svemu sudeći, preferiraju, pa bi, kada već nijesu u mogućnosti da daju finansijsku pomoć bilo poželjno da doprinos daju pažljivijim osvrtom na to što se ogroman novac umjesto u naš slije u tuđe budžete.