Tag: izlazak iz krize

Skupa nafta – duga kriza

Posted on by Ana Nives Radovic

Rast populacije i savremeni način života uslovili su da tokom posljednjim dvjema decenijama tražnja za naftom eksponencijalno raste, što je, dalje, izazvalo potrebu za povećanjem proizvodnih aktivnosti širom svijeta.

naftaCijena ovog energenta ključni je indikator sadašnje ekonomske situacije, dok njen pad ili rast upućuju na mogući oporavak, odnosno pogoršanje stanja, a tokovi nafte su i kao krvotok jednog globalnog tržišnog organizma koji, kada na jednom mjestu uspore ili se onemoguće dovode do slabosti cijelog sistema.

Od samog početka rata u Iraku, pa sve do najnovijih sukoba na Bliskom istoku i sjeveroistoku Afrike stavljen je pritisak na globalni lanac snabdijevanja, praćen predvidivim rastom kapitalnih i operativnih troškova.

Dodatni izazov za proizvođače predstavljaju istraživanja o uticaju naftnih bušotina na seizmičke aktivnosti, a sve ovo razlozi su da vodeći svjetski potrošači preispituju mogućnosti da alternativnim putem dođu do novog goriva za industriju i transport.

Obnovljivi izvori energije još uvijek nijesu iskorišćeni u mjeri u kojoj bi zadovoljili čak ni minimalne potrebe dijela tržišta koja na njih pokušavaju da se fokusiraju.

Prije svega, izgradnja ovih energetskih postrojenja predstavlja relativno skupu investiciju u trenucima kada se zagovara štednja, iako dugoročno donose korist koja već nakon manje od deset godina rezultira dobicima.

Međutim, problem je što su rastuće potrebe za energentima − sada i odmah, kao i što će svjetsko tržište najmanje još dvije cijele decenije biti zavisno od nafte. Dok cijene nafte i gasa nastavljaju da rastu, zemlje izvoznice jedine su koje imaju korist od promjene cijena koje se stabilizuju u trenucima kada se nivo proizvodnje ujednači sa tražnjom i kada je ključno pitanje kontrole nad proizvodnim troškovima.

Tržišta tada zavise od operativne sposobnosti proizvođača – ukoliko je, na primjer, dio teritorije zemlje izvoznice u blokadi zbog ratnih sukoba, zbog čega je ona primorana da koristi luke na drugom kraju zemlje, povećanje operativnih troškova nezavisno od drugih faktora utiče na povećanje cijene.

U nedavno urađenoj analizi poslovanja vodećih naftnih kompanija čije rezultate je objavio Reuters navodi se da su tokom posljednje decenije nominalni troškovi istraživanja učetvorostručeni, dok je proizvodnja nafte uvećana svega 11 odsto. Sva istraživanja odnose se na pronalaženje mogućnosti za smanjenje troškova, a kompanije u naftnoj industriji suočene su sa ozbiljnijim signalima da način poslovanja prilagode stanju na tržištu i fokusiraju se na povećanje efikasnosti kapitala i jačanja operativnog učinka.

Posmatrano na globalnom planu, prema podacima Međunarodne agencije za energetiku objavljenim prošlog mjeseca u Sjedinjenim Američkim Državama je tokom prošle godine prosječna dnevna proizvodnja nafte iznosila 10,34 miliona barela na dan, što je porast u odnosu na 9,18 miliona iz 2012. godine. Stoga su i očekivanja da bi se dnevni nivo proizvodnje u 2014. mogao popeti na 11,35 miliona barela dnevno, što ukazuje na naftnu revoluciju u tok zemlji, koja bi već 2015. godine mogla postati vodeći svjetski proizvođač ovog energenta.

Ipak, kod ovih prognoza treba biti oprezan, budući da iz Ujedinjenih Arapskih Emirata sve češće dolaze signali da bi se upravo oni mogli probiti na prvo mjesto po količini dnevne proizvodnje. Takođe i rezerve naftnog gasa dobijenog iz škriljaca u SAD mogle bi do 2020. godine dostići maksimalan nivo eksploatacije, nakon čega povećanje proizvodnje iz ovog izvora više ne bi bilo moguće.

Ovo bi značilo da bi već početkom naredne decenije američki uvoz nafte mogao biti udvostručen u odnosu na postojeći. Kada je riječ o rezervama nafte, one su i dalje skoncentrisane na Irak, Iran, Siriju, Libiju, Egipat i Južni Sudan – sedam zemalja sa izuzetno nestabilnom političkom situacijom, zbog čega rizik od smanjenja, djelimičnog ili potpunog prekida potrošnje prijeti sa svakim novim geopolitičkim tenzijama i oružanim sukobima.

Samo u mirnodobskim uslovima da bi zemlje članice OPEC-a obezbijedile budžetsku održivost naftu moraju izvoziti po cijeni ne nižoj od 80 dolara za barel, dok svako otežavanje izvoza blokiranjem luka i nemogućnosti transporta kroz Suecki kanal cijena ovog energenta vrtoglavo skače i, poput na primjer, ovog mjeseca dostiže i iznad 110 dolara.

Ipak, da bi se globalno tržište počelo oporavljati neophodno je da cijena sirove nafte bude stabilizovana na ne više od 100 dolara za barel i to u periodu ne kraćem od godinu dana, što je, posmatrajući postojeće konflikte na Bliskom i Srednjem istoku gotovo i nezamislivo. Drugim riječima, svjetsko tržište ne samo da se ni ove, ni naredne godine neće oporaviti od krize koja ga je pogodila prije više od pet godina, već bi se ona mogla samo produbljivati.

I zlato gubi vrijednost

Posted on by Ana Nives Radovic

Tržište zlata jedno je od najnetransparentnijih i najpodložnije manipulacijama, iako je u posljednjoj deceniji predstavljalo najveći mamac za investitore. Ono što je takođe važno napomenuti jeste da se najveći obim trgovine ovim plemenitim metalom ne odvija u fizički isporučivoj robi, već u hartijama na kojima je naznačena njegova vrijednost, a koje se preprodaju u beskonačnost, čak do te mjere da se postavlja pitanje da li zlata u onoj količini u kojoj ga ima na tržištu kapitala zaista toliko ima i u prometu.

zlato-perperzonaU prilog tvrdnjama da je zlata izlivenog u poluge neuporedivo manje od količine kojom se svakodnevno trguje na robnim berzama idu podaci o cjenovnim oscilacijama, naročito u vrijeme krize, kao i one uslovljene određenim društveno-političkim događajima koji, na prvi pogled, nijesu dio ekonomskih procesa, ali uslovljavaju različite trendove.

Cijena zlata već neko vrijeme je u padu, a osim bombaškog napada u Bostonu koji je uslovio da samo nekoliko sati prije zatvaranja berze u Njujorku ona bude drastično snižena, već neko vrijeme postoje brojni faktori koji vrijednost ovog plemenitog metala sada drže znatno dalje od rekordnih, koje je imao na jesen 2011. godine. Zlato je našlo ulogu i u pokušajima pronalaženja rješenja kiparske krize, kada je od kiparske centralne banke zatraženo da proda najmanje 10 od ukupno 14,7 tona koliko iznose zlatne rezerve ove zemlje. Ovdje je, dakle, riječ o fizički isporučivom zlatu koje se pušta u tržišne tokove. Uzevši u obzir da je godišnja potražnja za zlatom oko 4800 tona, kiparska prodaja ne bi mogla imati bitniji uticaj na tržišne tokove, ali bi mogla biti pokretač novog talasa koji bi značajnije izmijenio strukturu i odnos cijena na tržištu kapitala ukoliko bi se neke od zemalja u krizi odlučile za sličan korak. Za zemlje poput Italije, Portugala i Španije ovo bi predstavljalo jedno od najefikasnijih i najkraćih rješenja, međutim, količina zlatnih rezervi kojima njihove centralne banke raspolažu i cijena po kojoj bi ono bilo ponuđeno na prodaju imala bi odraz na dalje tržišne tokove.

Ovakav potez zemalja eurozone najviše bi se odrazio na finansijski sistem Sjedinjenih Američkih Država. Ova zemlja bi u slučaju veće ponude fizički isporučivog zlata na tržištu svakako mogla koristiti najpopularniji mehanizam za njegovo pribavljanje – dodatno štampanje novca nakon što dobiju informaciju u kojem trenutku će posljedice devalvacije valute biti manje od koristi koje im evropsko zlato ponuđeno po jeftinijoj cijeni donosi.

Budući da je ovaj plemeniti metal neizostavni činilac u geopolitičkim odnosima, razlog više zbog kojeg bi se SAD odlučile za ovakav korak je vjerovatnoća da bi kiparsko zlato najvjerovatnije moglo završiti direktno u Njemačkoj, koja bi samo čekala priliku da ga deponuje kod Federalnih rezervi. Međutim, ovakav način vođenja američke monetarne politike, koja kao sredstvo koristi obaranje vrijednosti valute da bi pospješila međunarodnu trgovinu, ima veoma nepovoljan uticaj na zlato. Ovo je posebno postalo naglašeno nakon što je početkom godine naznačeno da bi se program kvantitativnog olakšanja mogao okončati već na jesen.

Na sve ovo dodatno utiče i kontinuirani rast berzanskih indeksa i akcija velikog broja kompanija, budući da centralne banke najrazvijenijih zemalja ubrizgavaju nove količine novca na tržišta kapitala, kako bi spriječile njihov kolaps. Jedan od najtipičnijih primjera je japanska centralna banka, koja akcije kompanije kupuje direktno na berzi i svrstava ih u investicioni portfolio, čime se i potreba za zlatom, time i njegova tražnja, a zatim i cijena lančano umanjuju.

Signal koji ukazuje na sve manju vjerovatnoću novih rekordno visokih cijena zlata je i u prognozama da inflacija u zemljama eurozone u narednom periodu ne bi trebalo značajnije da uzdrma ovo tržište. Stoga bi, budući da je vrijeme najveće krize ipak prošlo, a da ono jedino u takvim uslovima povećava vrijednost, i sam značaj zlatnih rezervi za centralne banke mogao biti manji. Ovo se naročito odnosi na zemlje poput Crne Gore, koje nemaju veće količine zlatnih rezervi, a kojima je, u vrijeme nastajanja finansijske krize, sugerisano da promijene pristup vođenju ove oblasti. Međutim, u vremenu sporijeg uspostavljanja stabilizacije mnogo je važnije imati likvidniju imovinu, a zlato će, sa padom tražnje, biti sve manje moguće pretvoriti u novac.

U eri znanja

Posted on by Ana Nives Radovic

Ekonomska kriza i nestabilnost finansijskog sektora bez kontinuiranog zaduživanja jasan su signal da postojeće stanje nije održivo i da ne zahtijeva samo prilagođavanja novonastalim okolnostima, već korjenite sistemske promjene.

GoldBrainU savremenim društvima negativni trendovi javljaju se kao posljedica dvije grupe ključnih faktora – globalnih tokova koji reflektuju neodrživost modela koji je na korak od potpunog kolapsa, kao i neadekvatnog upravljanja prirodnim i društvenim resursima unutar određene zajednice.

I na globalnom i na lokalnom nivou, kada dođe do prezasićenja određenim načinom upravljanja i raspolaganjem sredstvima, kao alternativa nudi se naizgled suprotan postojeći model koji se po određenim parametrima na efikasniji način primjenjuje u nekom drugom sistemu. Ovo je uporište za sve dominantne i najrasprostranjenije društvene podjele širom svijeta – na kapitaliste i socijaliste, demokrate i republikance, laburiste i konzervativce. Politička previranja od davnina suprotstavljenih strana u novijoj istoriji svijeta ukazuju na sve veće sličnosti oponenata.

Najkonkretniji argument na kojem se uočavaju podudarnosti naizgled suprotstavljenih strana jeste što ni jedna od vodećih struja nije ponudila konkretno rješenje za izlazak iz ekonomske krize. Vladajuće strukture su, zakasnivši sa promjenom načina djelovanja u poodmakloj fazi kolapsa tržišta, samo nastojale da se prilagode smanjenim prilivima kapitala, a za negativne pojave okrive građane koji su, kako se često navodi, iracionalno raspolagali imovinom, odnosno trošili više od onoga što je bilo potrebno. Ključni prigovor ovakvoj ocjeni glasio bi da nijedan građanin na svijetu nije mogao raspolagati ni vlastitim, a naročito ne sredstvima koja dobija putem zajmova i kredita, a da mu to sam sistem nije omogućio.

Dok se direktno odgovorni za neblagovremene reakcije na ovaj način ograđuju od odgovornosti, suprotstavljena strana je u povlaštenom položaju jer, iako nema priliku da direktno utiče na tokove javnih finansija nema ni odgovornosti za grešku vođenja pogrešne ekonomske politike. Ono što je činjenica jeste da u bilo kom slučaju sama promjena strukture i modela, ukoliko bi predstavljala prelazak na ono što je ikada negdje u svijetu već postojalo, ne donosi promjenu. Nju, međutim, ne donose partijski programi, smjernice i pravci djelovanja, već isključivo spremnost na suočavanje sa odgovornošću, korištenje najefektivnijih produktivnih metoda i, iznad svega, stručnost i znanje. Ovo najbolje potvrđuje činjenica da ni jednu racionalnu, isplativu i revolucionarnu ideju ni jedan sistem nije odbacio ukoliko njeno realizovanje nije sadržalo namjeru da se nekome nanese šteta. Drugim riječima, ukoliko se određeni projekat predstavljao kao platforma djelovanja jedne strukture čiji cilj je dolazak na vlast, odnosno rivalstvo postojećoj, a ne isključiva namjera da donese opštu korist, u prvom planu bi se uvijek uočila njihova strogo politička priroda.

Dok je u svijetu ovakvih primjera gotovo bezbroj, u Crnoj Gori najlakše ih je uočiti na načinu na koji određeni broj građana percipira odnos dobre ideje i njene prihvatljivosti u sistemu. Nerijetko se može čuti ocjena da je bez političke podobnosti u državi nemoguće ostvariti određeni cilj ili uticati na izmjene određenih procesa. Ovakvo vjerovanje donekle opravdava činjenica da je nasljeđe devedesetih godina prošlog vijeka u procesu tranzicije iznjedrilo silne primjere korupcije, nepotizma i partijskih monopola čije su posljedice vidljive danas.

Međutim, poučene greškama, ali i suočene sa izazovom nikada veće ekspanzije ideja i brzine širenja informacija i vladajuće strukture uočavaju manjak stručnosti i znanja u svojim redovima i traže načine da dođu do njih. Stoga je i tumačenje da je neuspjeh pojedinca ili grupe uslovljen mimoilaženjem u stavovima samo puki izgovor onih čije znanje nije prepoznato kao korisno i pokazatelj koliko se površno posmatraju određeni procesi, precjenjuju kvaliteti određenih subjekata i potcjenjuju sposobnosti društva da prepozna revolucionarnu ideju, kakvima se određene nerijetko predstavljaju.

Dvadeset prvi vijek uveo nas je u eru znanja, selektovanja vrijednosti baziranom na naučnim metodama, a zahtijeva konstantno usavršavanje i prilagođavanje svakog pojedinca sve učestalijim promjenima. Mijenjati društvo u eri znanja znači raditi na sebi, kritikovati znači nuditi konkretna rješenja, a imati ideju zahtijeva i spremnost na suočavanje sa odgovornošću za učinke. Ona će poništiti i razlike između onih koji danas zastupaju i onih koji se otvoreno protive aktuelnim procesima, pokazujući da je i donosiocima pogrešnih odluka, ali dežurnim kritičarima, ovakvo stanje odgovaralo.