Iako su 2013. godinu obilježili relativno uspješni pokušaji jednog broja zemalja članica EU da izađu iz recesije, finansijski podaci na ukupnom evropskom nivou su i dalje alarmantni. Ekonomiski ciklusi – rast, stagnacija i recesija više se ne smjenjuju onom dinamikom koja je do prije nekoliko decenija omogućavala uravnoteženost globalnog tržišta, pri čemu padovi više ne služe samo kao signali da je nešto u načinu upravljanja finansijama potrebno mijenjati, već takva stanja postaju ona kojima se dugoročno treba prilagoditi.

perper-zona stampanje euraKada se razmatraju mogućnosti za brzo, vještačko povećanje likvidnosti prva mjera koja asocira na to je doštampavanje novca. Ovaj mehanizam se već duže vrijeme koristi u najmoćnijim svjetskim ekonomijama u trenucima kada se želi stimulisati izvoz, zbog čega dio stručne javnosti ne prestaje da zagovara da se isto uradi i sa eurom. Ovo pitanje još jedno je u nizu onih koja potvrđuju postojanje nesuglasica između evropskih i finansijskih institucija država članica, a u stanju u kojem se odluka o ovom pitanju ni ne planira usvojiti rastu samo troškovi za ublažavanje posljedica recesije. No zašto se ECB na odluči na isti onaj korak za kojim posežu mnogi drugi sistemi uglavnom se objašnjava kratkoročnim pozitivnim efektima ovakvog poteza.

Načelno se, u državama članicama EU pokušava uspostaviti sistem koji bi omogućio investitorima, koji su ključni pokretači ekonomskog rasta da obavljaju poslove u ambijentu u kojem se vladavina prava, sigurnost i transparentnost ne dovode u pitanje. Drugim riječima, načela kojima se pokušava poboljšati evropski ekonomski ambijent skoncentrisana su u sferi političko-pravnih pitanja, uz vidno odsustvo intenzivnog rješavanja ekonomskih problema ekonomskim mjerama. Ključni razlog izostanka ovakvih intervencija u ekonomskoj i finansijskoj politici EU jesu evropski ugovori kojima je definisan Evropski monetarni sistem, a prema kojima ECB nema nadležnosti ove vrste.

Promjena ovakve prakse nesumnjivo bi zahtijevala i izmjene u ključnim dokumentima kojima se uređuje ova oblast, čemu se, najviše od svih protive zemlje sa najvećim kreditnim rejtingom u eurozoni – Njemačka i Finska, čijem rastu je dodatno doprinijelo raspolaganje jakom valutom, koja bi, ukoliko bi doštampavanjem novca gubila vrijednost, uticala na smanjenje vrijednosti rezervi, ali i na kupovnu moć u odnosu na spoljno-trgovinske partnere. Sa druge strane, ograničenost u mogućnostima vođenja monetarne politike razlog je zbog kojih se kreditni rejting drugih zemalja eurozone posljednjih godina znatno snizio, jer nije bilo mogučnosti za stimulisanje tražnje i mehanizama za privlačenje investicija.

Jedinstvena evropska valuta u stvari je ključna konstanta u jednačini čiji rezultat predstavlja kretanje pojedinačnih ekonomija država članica – tamo gdje se ona množi sa pozitivnim podacima o rastu, ukupan rezultat je pozitivan, dok se kod onih zemalja koje se bore sa budžetskim deficitom i minusima odražava na negativan rezultat. Ukratko, euro je valuta koja u uslovima smanjenog dotoka novca spolja novo bogaćenje omogućava samo onim zemljama koje nijesu zapale u teške finansijske probleme, a kako najbogatije članice dominatno utiču na donošenje konačnih odluka, sve dok se ne pronađe alternativno rješenje, poput mogućeg scenarija „dva eura“ – južnog i sjevernog, monetarna politika neće biti podrška ekonomskog rasta zemalja na jugu EU. Slične za-i-protiv nesuglasice, uz podršku, odnosno protivljenje istih zemalja vidljive su i na primjeru euroobveznica.

U konačnici, sve ono što bi doprinijelo kratkoročnom rastu dužničkom krizom najpogođenijih zemalja smatra se da bi dugoročno moglo naštetiti onima koje su pronašle način da zaštite svoj finansijski sektor. Ipak, ono u čemu bi se zaista ogledali negativni efekti doštampavanja eura jeste očekivana visoka stopa inflacije koja bi bila uzrok sasvim nove vrste problema. Na pitanje zašto ovu posljedicu zemje zagovornice postojeće monetarne politike ne stavljaju u prvi plan kada navode argumente za protivljenje štampanju novog novca teško je odgovoriti tako da odgovor sadrži i logiku i ne bude u suprotnosti sa evropskim principima. A principi i načela iz ugovora se, kako se na ovom primjeru najbolje vidi, poštuju samo onda kada je potrebno zaštititi one koji su najmanje ugroženi.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s