Na stanje u javnim finansijama u Crnoj Gori već duže vrijeme preslikavaju se svjetski makroekonomski trendovi koji ukazuju na rast javnog duga, kao ključnog uslova nestabilnosti sistema. Međutim, da ovakve okolnosti nijesu puka posljedica globalnih kretanja, već svjesno planirani scenariji pokazuju i skrivene poruke koje tek nakon dugog i komplikovanog procesa tranzicije postaju vidljive.

mmf logoInternetom već duže vrijeme kruži ilustracija razlike u brojčanom prikazu duga prema Međunarodnom monetarnom fondu bivših jugoslovenskih republika 1989. i 2010. godine. Iznosi koji se između navedena dva perioda drastično razlikuju (crnogorski dug uvećan sa 416 miliona na 4,7 milijarde dolara) dati su uz komentar da je preporuka MMF-a pred raspad SFRJ bila da zaduživanje nije poželjno, dok se na kraju prve decenije novog milenijuma šest novonastalih država ohrabruju u korištenju kredita ove finansijske institucije. Promjena percepcije kreditnog rejtinga nakon ekspanzije potrošačkog društva i prihvatanja duga kao stila života uticala je da se mogućnost zaduživanja „pod povoljnim uslovima“ posmatra kao jedan od ključnih parametara u finansijskom svjetskom poretku.

O tome da međunarodne finansijske institucije zarađuju na kolapsima određenih društava potvrđuju brojni primjeri novije istorije globalnih ekonomskih tokova. Iako su nerijetko materijal za kreiranje teorija zavjere, postoje konkretni podaci koji ovakav odnos snaga izmještaju iz svijeta fikcije i ne ostavljaju prostor za sumnju. Jedan od najpoznatijih primjera je ostavka glavnog ekonomiste MMF-a 18. maja 1988. godine, koju je pratilo otvoreno pismo čelnicima ove institucije, a u kojem su otkrivene informacije koje do tada nijesu bile poznate javnosti. Propratni komentar pod nazivom „Što je mnogo – mnogo je“ (Enough is Enough) ostavke na visoku funkciju u ovoj instituciji, iako komentarisan kao neetički potez kojim se krši zavjet ćutanja u stvari je prestanak jedne neetičke karijere tokom koje su se, kako je istakao autor, „prodavali trikovi zvaničnicima i stanovništvu zemalja Južne Amerike, Kariba i Afrike“.

Ratovi, krize i dnevno-politički događaji su u međuvremenu razotkrivene informacije izmjestili iz fokusa javnosti, no dužnička kriza, objave o smanjenju kreditnih rejtinga, te sve učestalije postrožavanje zahtjeva sistemima u krizi pravo su vrijeme za osvrt na ovo korisno štivo. Dokument je interesantan jer ukazuje na šokantne podatke o načinima sprovođenja neoliberalnih tržišnih reformi koje su potom izazivale kolapse sistema, jer je prihvatanje MMF-ovih pravila za brojne države značio nesvjesni pristanak na proces urušavanja domaće privrede uz pomoć obmanjujućih podataka. Jedan od najdrastičnijih bio je da su Trinidad i Tobago bogati naftom, što je otvorilo prostor za dalje lažiranje podataka, a zatim ovu državu osudio na skupo kreditiranje kod MMF-a, jer je stanje u kojem se nalazila bilo izvan granica u kojima drugi svjetski kreditori odobravaju zajmove. Način na koji je kroz MMF-ove preporuke sprovođeno uspostavljanje tržišnog koncepta u zemljama koje na to nijesu bile spremne naročito je bio poguban za bivše socijalističke zemlje, pa je u procesu tranzicije najviše stradala industrijska proizvodnja zemalja Istočne Evrope i Zapadnog Balkana. Takođe, zemlje Latinske Amerike koje su u tom periodu bile pod diktaturom vojne hunte bile su idealno tlo za tržišne eksperimente, da bi, ne uspijevajući da drže korak sa njim ulaskom u novi milenijum tonule u neke od najdubljih finansijskih kriza u istoriji globalne ekonomije.

U Crnoj Gori svaki novi potez u oblasti javnih finansija prate i sugestije MMF-ovih eksperata, a u vremenu u kojem su prilivi kapitala sve manji, a dugovi sve veći, kao jedna od ključnih preporuka pojavila se ona najštetnija – o povećanju PDV-a. Praćena zatraženim otpuštanjima u cilju racionalizacije javnog sektora, kao i nastojanjima da se budžetski izdaci svedu na minimum, sprovođenje ovakvog zahtjeva svrstalo bi Crnu Goru na listu onih zemalja koje više ne bi imale drugog izbora već da pozajmljuju skupi novac od MMF-a. Pristanak na igru po pravilima onemogućio bi saradnju sa drugim zajmodavcima zbog pada kreditnog rejtinga, a time zatvorio put za druge prilive kapitala, jer bi zemlja slovila za još rizičnije područje u koje ulaganje nije isplativo. Krizni porez na zarade, zamrzavanje penzija i smanjenje javne potrošnje već su u velikoj mjeri budžet za ovu godinu učinili restriktivnim, pa je prostor za intervenciju međunarodnih kreditora ostao i suviše mali ukoliko se njegovim omogućavanjem ne želi uništiti suverenitet zemlje. Proces borbe za nezavisnost bio je i suviše dug i kompleksan da bismo je sada izgubili u finansijskom smislu, jer je vrijeme pokazalo da brojke samo rastu.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s