Najava da bi Sjedinjene Američke Države još u ljeto 2010. godine mogle proglasiti bankrot, iako je za jedne bila očekivana, a za druge iznenađujuća zabrinula je širu svjetsku javnost. Kada je riječ o ekonomiji i sistemima kakvi su se razvili do danas gotovo da je nemoguće očekivati da u procesima tržišnih borbi ima pobjednika i pobijeđenih.

Sistem međuzavisnosti od izvoza i uvoza, povezanosti cijena roba na tržištu kapitala sa kursem najvažnijih svjetskih valuta za koje se vezuju sve ostale, kao i konstantno zaduživanje ne dozvoljava da bilo koji od subjekata, a naročito kada je riječ o velikim tržištima bude posmatran izolovano, jer se dešavanja u njemu, pozitivna ili negativna, jednako ne reflektuju na ostatak svijeta. Zaduživanje na globalnom nivou predstavlja sistem međusobne razmjene – sredstva za davanje kredita dolaze od onoga što već postoji, novac je, kao i resursi ograničen, vrijednost mu se podiže ili obara svjesno, ali, kada bi se pravio ukupni bilans, planeta bi bila u minusu. Ma koliko zvučalo nevjerovatno, na svijetu se mnogo više novca duguje nego što ga zaista ima.

Kreditne kartice omogućavaju plaćanje novcem koji praktično ne postoji, sa jednih bankovnih računa se na druge prenose samo brojke čije iznose povećavaju kamate štediša ili dužnika, ali kada bi bilo zatraženo da se sva sredstva koja postoje na bankovnim računima isplate vlasnicima, to ne bi bilo moguće. Slična situacija već više od deceniju postoji sa zlatom – njime se na svjetskim berzama trguje u mnogo većoj mjeri nego što ga je ikada iskopano iz rudnika, zbog čega je i došlo do oštrih cjenovnih skokova i padova. Međutim, svim robama, pa i najvrednijim lakše je naći alternativu nego onim univerzalnim sredstvom plaćanja kojim se pokušava manipulisati preko valutnih razlika. No, ako se zapitamo otkud savremenom svijetu ideja o životu na kredit, pomisao nas, iako je bankarstvo evropska srednjovjekovna tekovina upućuje upravo na SAD. Ipak, američki sistem, iako je „preživio“ nekoliko kriznih udara tek sada pokazuje sve svoje slabosti.

Svemu doprinosi način vladanja koji je više od dva vijeka ostao nepromijenjen u brojnim segmentima, bez obzira na razlike u pristupu demokrata i republikanaca. Današnja Amerika ipak primjer je kako se dugo, ali sasvim sigurno ne beskrajno može opstajati dok se zadužuje više nego što se proizvodi. Ovakav pristup gurnuo je u zabludu brojne druge mikro i makro sisteme, no današnje SAD više nijesu simbol moći, a svjetska javnost u sve manjoj neizvjesnosti dočekuje poteze predsjednika Baraka Obame, gotovo znajući da danas većina političkih odluka više nije stvar izbora, već ono što okolnosti nalažu. Sa druge strane, život u SAD potrošačima djeluje lakše nego ikada. Bezbroj savjeta, priručnika i proizvoda za bolji i lakši život dio su industrije kojoj ni najveća kriza nije ugrozila poslovanje. Uz mogućnost da ih marketinški predstave kao atraktivne, ali i neophodne, a onda i ponude po izuzetno niskoj cijeni kompanije su na ovakvim proizvodima zaradile milijarde dolara.

U vremenu u kojem se nakon pucanja balona sa nekretninama javio novi koji se bazira na cijeni nafte možda bi se moglo smatrati zabrinjavajućim to što većina Amerikanaca, na primjer, ne žali da izdvoji nekoliko desetina ili stotina dolara za krajnje beskorisni proizvod kompanije koja tvrdi da se zahvaljujući njemu živi bolje ili duže, ali ne i da plaća zdravstveno osiguranje na način na koji je to posljednja Obamina izmjena predvidjela. U vremenu smanjenih budžetskih priliva država je u potrebi za novim izvorima finansiranja, a ona se ostvaruju isključivo kroz poreze. Kada se, na primjer, poreski opterete kompanije čiji proizvodi „život čine boljim“ one zbog konkurentnosti ne smanjuju cijene, već šire ponudu, a uz pomoć bonusa za stare kupce uspijevaju da održe postojeću korisničku bazu.

Prosječan Amerikanac, razapet između vraćanja kredita i poena na loyalty karticama gubi osjećaj za prioritete – pritisnut zaradama koje se ne povećavaju i inflacijom koja raste, tek kada mu dom preplave beskorisni predmeti shvata da je promjena pristupa neophodna. To je, u stvari, ono sa čim se već duže vrijeme suočava cijela američka privreda. Ogromna sredstva potrošena su na finansiranja oblasti, poput vojnih operacija, koje su donijele neuporedivo manje koristi nego što bi ulaganje u privredu, nauku ili zdravstvo, a taj novac sada nije moguće vratiti. Rast koji se, ako ga uopšte bude, ostvari, otići će na otplatu dugova, uzimaće se krediti za otplatu reprogramiranih kredita.

Međutim, Obama i dalje zagovara otvaranje novih radnih mjesta i ulaganja u infrastrukturu, te borbu za srednju klasu koja važi za najpoželjniju grupu poreskih obveznika, jer, za razliku od siromašnih, ima sredstva, a za razliku od bogatih nema načine za izbjegavanje plaćanja. No, srednja klasa polako nestaje, dok cijeli sistem tone u nove dugove koje jedni neće moći, a drugi neće htjeti da otplaćuju.