Povećanje stope poreza na dodatu vrijednost sa 17 na 19 odsto, koje danas stupa na snagu bilo je neizostavna tema prethodnih mjeseci. Sama ideja o podizanju PDV-a javila se dovoljno rano da u međuvremenu ostavi dovoljno prostora za raspravu i preispitivanje efekata koje bi izazvalo, ali se i u ovom slučaju sve to odvija nakon što je odluka već donešena.

Aktiviranje u posljednjem trenutku, bilo da je riječ o institucijama, građanima ili preduzetnicima, jedan je od ključnih razloga vrlo čestog bezizlaznog stanja u kojem više nema vremena za reagovanje, ali i glavni uzrok ukupnog stanja gdje se zbog vrlo česte indiferentnosti prema brojnim pitanjima i nalazimo.

Iako su kalkulacije ukupnog rasta cijena koje će uslijediti nakon povećanja PDV-a različite, većina je, ipak, saglasna da će do njega doći, u krajnjem slučaju za minimalnih 1,02 odsto koliko bi iznosilo bez bilo kakvog ugrađivanja trgovaca, ili čak manje, svega 0,8 odsto, koliko očekuje Vlada. Na društvenu sliku se, međutim, ovo povećanje odražava sasvim drugačije – iako se radi o relativno maloj cjenovnoj razlici koja će uslijediti, nakon značajnih rezova i prethodnog uvođenja alternativnih poreskih oblika, nova, pa i minimalna poskupljenja dočekuju se, prirodno, sa negodovanjem.

Za izlaz iz situacije u kojoj se građani nađu, suočeni sa svim novim nametima, ostaje nekoliko načina za prevazilaženje negativnih posljedica rasta troškova. Jedan, veoma popularan i sve češći u uslovima pada ekonomskih aktivnosti je okretanje tržištu kapitala. Bilo da je riječ o tržištu valutama, robnim berzama ili akcijama kompanija, prilike za odličnu zaradu postoje, a ograničenja u visini zarađenog iznosa nema. Ovdje je, bez sumnje, neophodno poznavati prilike na tržištu kapitala, istorijat ranijih cijena i nepisana pravila koja uslovljavaju situacije koje mogu pomoći da se dođe do zarade ili spriječe gubici. Čim se upustite u tržišnu igru odnos prema novcu počinje naglo da se mijenja – trejderi se prema novcu koji ulažu odnose neuporedivo odgovornije, dok sa druge strane neuporedivo više rizikuju, nego prilikom investiranja u uobičajene poslovne aktivnosti; aktivnostima se posvećuje više pažnje, a za uzvrat se dobija mogućnost da se sopstveno vrijeme organizuje na željeni način. Sve u svemu, napuštanje klasičnih poslova i okretanje tržištima kapitala postalo je nikad češće i nikad unosnije.

Međutim, mogućnost trgovanja akcijama, zlatom ili valutama i dalje je pružena znatno manjem dijelu populacije u odnosu na broj građana koji imaju potrebu za alternativnim načinima zarade. Zbog toga se i otvara pitanje kako do dodatnog novca da dođu oni koji ne žele da zbog vremenske razlike u odnosu na Wall Street budni pred računarom dočekuju svitanja, nijesu spremni na rizik ili, jednostavno, nemaju sredstva za početni ulog. Da li zbog poznavanja domaćeg mentaliteta ili situacije sa ogromnim iznosom nenaplaćenog poreskog duga, kada i kažemo alternativni način zarade većinu građana ono ne asocira na tržišta kapitala, već na aktivnosti u sivoj zoni. Uzmemo li u obzir da se bliži špic turističke sezone iz koje svako pokušava da izvuče maksimum, kao i sklonost velikog broja subjekata da što više uštede neizmirivanjem obaveza prema državi, nesumnjivo je da će svako povećanje cijena uticati i na porast sive ekonomije.

Iako je, uslovno rečeno, prirodno da se za loše stanje u određenoj oblasti prvo krive nadležni u državnim institucijama, kada je riječ o crnogorskoj ekonomiji nije zgoreg krenuti i drugim redosljedom. Nema sumnje u to da postoji nezanemariv dio malih preduzetnika koji zbog lošeg stanja u privredi ispaštaju, ali i postoji i ogroman broj onih koji nesavjesnim poslovanjem lišenim društvene odgovornosti štete ukupnom sistemu. Decenijama usavršavane navike potkradanja državnih preduzeća kroz lažiranje dnevnica, putnih naloga i pojedinačno sitnih, a zbirno enormnih troškova prelile su se na privatni sektor, ali tako da se na gotovo svaki način pokušava uštedjeti na onome što se duguje državi. A i kojoj državi – pomisliće mnogi, kad ta ista država ne čini dovoljno za privatni sektor.

Iz istih socijalističkih okvira izašla je i Hrvatska, koja je od danas dio evropske porodice. U toj zemlji je, međutim, deceniju unazad postojala kampanja „kupujmo hrvatsko“, potpuna posvećenost domaćoj ekonomiji i najstrože osude javnosti i kazne za sve koji manipulišu državnim sredstvima. Patriotizam naših zapadnih susjeda u jednoj mjeri bio je ključan za spas domaće privrede. Mi, međutim, živimo u državi koju su, bez zamornih priča o nacionalnim pitanjima, svojim odnosom prema budžetu mnogi pokazali da ne poštuju, pa je svaki pokušaj uštede na poreskim izdacima postao navika, a ne krivično djelo. Sa ovakvim odnosom prema državi, ne samo da nema nagrade – dobrodošlice u nove zajednice, već se stvara još pogodnije tlo za nove kazne – nove poreze.