Svako naglo jačanje eura neutrališe podršku rastu

Ekonomija na nivou eurozone pokazala je tek blagi oporavak kojim je zaustavljeno dalje potonuće njenih članica, no mehanizmi kojima je on uspostavljen nedovoljni su da obezbijede održiv rast. Evropskim javnim finansijama neophodan je katalizator, ali i slabiji kurs eura, uz stroge i djelotvorne mjere u oblasti javnih nabavki i umjeren rast zarada izvan minimalne.

Vrijednost jedinstvene evropske valute tokom protekle decenije najčešće je iznosila tek nešto niže od 1,4 američka dolara, što je znatno velika razlika u odnosu na sadašnjih oko 1,12 dolara za euro. Ovo svakako djeluje kao ohrabrujuća promjena, no treba uzeti u obzir da je paritet kupovne moći u vremenu jakog eura iznosio 1,18 dolara. Iako je za većinu evropskih lidera jačanje eura djelovalo kao pozitivan signal, u ekonomskom smislu efekti toga trasta proizvodili su posljedice koje su tek kasnije postajale vidljive.

Euro currency symbol assembled with coins. Isolated on whiteDa bi se u zemljama eurozone podstakao rast bile su neophodne mjere Evropske centralne banke koje bi odražavale aktivniji pristup monetarnoj politici. U nedostatku takvih konkretnih akcija, prije pokretanja programa kvantitativnog popuštanja, ali i nakon njega reakcije širom Evrope odražavale su osudu takozvanog ekonomizma, a bile su praćene predlozima o napuštanju eura, odbijajući pritom da se prikriju posljedice koje bi bile prilično teške, veoma rizične i same sebi nedovoljne.

Lociranje problema u evropskim finansijama, nezavisno od konkretne politike ECB, gotovo je nezamislivo bez razmatranja političkih, nacionalističkih, pa čak i ksenofobnih elemenata koji karakterišu dešavanja na Starom kontinentu posljednjih godina, zbog čega se upravo euro, kao simbol očuvanja evropskog jedinstva, zadržava, izvan sve priče o troškovima koji bi nastali njegovim povlačenjem iz dijela ili cijele eurozone. Sa druge strane, jedinstvu valute nedostaje jedinstvo na fiskalnom planu, kao i zajednički evropski trezor sa isključivom namjenom za otplatu zajedničkog duga, a ključno je odsustvo stvarnog evropskog budžeta i finansijskih transfera koji bi bili nezamjenjiv dio takvog sistema.

Evropsku ekonomiju dugo je karakterisao vidljiv pad potrošnje, dok je rast iznosio tek između nule i jedan odsto. U međuvremenu uslijedio je pomak po pitanju priliva investicija, no iz negativne ka nultoj vrijednosti, odnosno od minus pet odsto do nule. Za to vrijeme stagnirao je i izvoz, a iz predostrožnosti rasla je štednja. Na ukupnom planu, i pored problematične situacije u jednom broju perifernih zemalja, uslijedio je relativno miran period, no upravo ono što zabrinjava je što bi njegovo duže trajanje moglo umrtviti privredu i onih zemalja koje su na granici stabilnosti.

Sa druge strane, britanska funta, čija je precijenjenost prema ocjeni lokalnih zvaničnika i biznismena otežavala dalji razvoj, uoči krize iznosila je više od 1,5 eura prije krize, dok su britanski troškovi proizvodnje bili na paritetu od 1,25 eura. Sa druge strane, primjer zemlje koja je ulagala sve napore da obori vrijednost sopstvene valute je Japan, gdje je, međutim, sistem trajno naviknut na niz zabrinjavajuće niskih vrijednosti pokazatelja, no koji ipak obezbjeđuju balans u uslovima rastuće zaduženosti. ECB jedina je koja nema takvu monetarnu politiku, iako u sada za njom postoji najveća potreba.

Paralelno sa ovim dolazi do promjene trendova na globalnom nivou, znatno različitih u odnosu na ono što se moglo vidjeti prije deceniju i po. Posljednju deceniju prošlog vijeka i početak novog pratio je pad cijena, ali ne i zarada, koje su u najjačim ekonomijama ili zadržane na realnim iznosima, što je bio slučaj zapadnoevropskih privreda ili blago rasle, kao u SAD. U južnim evropskim zemljama postojao je trend rasta zarada od nekoliko procenata na godišnjem nivou.

Povećana konkurentnost

U postojećim uslovima povećane konkurentnosti smanjenje zarada širom Evrope ili njihova stagnacija trend su koji je prisutan već neko vrijeme i koji bi se, prema svim pokazateljima, mogao zadržati još nekoliko godina.

Za vidljive pomake bilo je neophodno da kurs eura klizne između 1,05 i 1,1 dolar, zahvaljujući čemu bi se zemljama na jugu Evrope vratila konkurentnost i potreban je kao podsticaj uvozne inflacije. Ovakvo dobijanje međunarodne konkurentnosti bi takođe doprinijelo povećanju niskih plata, što bi dodatno ojačalo slabiji euro i povećalo tražnju.
Troškovi ovog povećanja umjerenih zarada ne bi stvorili negativan uticaj na konkurentnost zemalja eurozone, već je situacija obrnuta, uz uočljiv rizik tamo gdje situacija nije pažljivo planirana i realizovana pod potpunom kontrolom.

Očekivana povećanja kamatnih stopa u SAD takođe predstavljaju jedinstvenu šansu za nove preokrete, iako sa druge strane prijeti rizik koji bi, u okolnostima slabljenja dolara, jačanje eura veće od razlike od 0,15 eura na jednom dolaru moglo donijeti.

Suočavanje sa problemom deflacije bilo je prilično sporo i otežano, što je bilo i očekivano u okolnostima u kojima je rastuća inflacija godinama prije toga nagrizala potrošnju. Ipak, u uslovima obrnutog trenda došlo je do stagnacije zarada, rast tražnje se našao skoro na nuli, dok investicije imaju tendenciju pada.

Na listi prioriteta našlo se oživljavanje izvoza iz južnih evropskih zemalja, dok bi istovremeno trebalo podržati domaću tražnju kroz povećanje minimalne zarade od 1,5 odsto do 2,5 odsto, u zavisnosti od zemlje, odnosno njihove pojedinačne konkurentnosti.

Ovakve ciljeve u okolnostima stagnacije gotovo je nemoguće postići, pa se značajan broj zemalja opredijelio za povećavanje minimalne zarade. Upravo takva politika, kakva se u nekim evropskim zemaljama sprovodi od kraja 1980-ih pokazala se kao ona koja prolongira oporavak, već samo održava sistem u životu proporcionalno resursima za koje je najmanje neizvjesno da bi mogli biti dostupni.

Javne nabavke i zapošljavanje

U mnogim zemljama eurozone, naročito njenim južnim članicama, prednost bi se mogla dati nastavku širenja aktivnosti u oblasti javnih nabavki, ali i zakonskoj regulaciji pravo na radnu sedmicu u trajanju od 35 do 39 sati, definisanu granskim ugovorima.

Ključne promjene, međutim, ne mogu uslijediti iz ovako malih, već ipak radikalnih pomaka, uz istovremeno sprečavanje da euro naglo jača u uslovima pokazivanja oporavka ili suprotno planiranih programa ekonomija korisnica drugih vodećih valuta. Ipak, postojeći pristup valutnoj politici između njenih zagovornika i kritičara otvara sukob koji produbljuje krizu, a rješenja traži u privremenim prelivanjima sredstava i pružanju sve većih iznosa pomoći koja, budući da su namijenjena finansiranju tekuće potrošnje, ne nude trajna rješenja.

Izglasavanje britanskog napuštanja Evropske unije na referendumu potvrdilo je odlučnost zvaničnog Londona da mehanizme za ostvarivanje rasta pronalazi izvan okvira koje nameće Njemačka, čija je centralna finansijska institucija Bundesbanka definisala principe, ukombinovane s nespremnošću te zemlje da uvaži drugačiji pristup.

Odsustvo rješenja koje ovaj model nudi, ali i koje se takođe nazire i iz predloga njegovih kritičara pokazuje da prostor za modulaciju postoji, samo što ga obje strane zaobilaze. Dosadašnja iskustva u svjetskoj finansijskoj istoriji sugerišu da je moguće ponuditi funkcionalno rješenje ukoliko bi bilo praćeno istinskom evropskom saradnjom u kreiranju takve valutne politike koja bi bila namijena za korišćenje u međunarodnim transakcijama, a za koju bi kursevi nacionalnih valuta članica bili fiksirane. Drugim riječima, Evropskoj uniji trenutno je potrebno rješenje poput onoga koje je globalnom monetarnom sistemu 1944. omogućio Sporazum iz Breton Vudsa, samo na nivou ove zajednice.

Ovdje je važno uzeti u obzir činjenicu da jačanje eura podstiču oni subjekti kojima je jaka valuta garant ekonomske stabilnosti, a u eurozoni to su isključivo Njemačka i Francuska. U pretkriznom vremenu ove dvije zemlje imale su relativno nizak rast, pri čemu je njemački u prosjeku iznosio 1,4 odsto, a francuski oko dva odsto, u oba slučaja praćene relativno niskom inflacijom. Sa druge strane, u pretkriznim godinama rast u Španiji iznosio je 3,4 odsto, a inflacija u prosjeku 3,2 odsto. Različite okolnosti uslovile su da je među snažnijim ekonomijama sa nižom stopom rasta politika ECB dominantno uslovila da ne dođe do krahova, dok prema onima koje je kriza najviše pogodila u vremenu prije nje, kada je postojao prostor za regulaciju jednostavno nije reagovala.

Francuski i njemački interesi

Iako bi povratak na nacionalne valute danas bio veoma teško neizvodljiv, prije svega jer ključni donosioci odluka nikada ne razmišljaju u pravcu suprotnom od njemačkih i francuskih interesa, Njemačka i Francuska kamufliraju ovaj problem nesuglasicama oko zaduživanja i programa otkupa obveznica. Veću korist od kompromisa navodnih neistomišljenika sada bi ipak donijela konkurentska devalvacija kojom bi se povećala eksterna tražnja, a sa njom i priliv novca u države članice, no ove dvije zemlje protive se onim mjerama koje bi izazvale nove tenzije.

Ekonomska strategija prema ciljevima ECB postoji i načelno makar pokušavaju da je se pridržavaju sve članice eurozone, no krajnji ishod takvih aktivnosti su potezi Španije koji kontriraju svakoj inicijativi koja potekne iz Francuske, dok istovremeno djeluje da ideje koje dolaze iz Njemačke onemogućavaju bilo kakav oporavak svih drugih zemalja. Stoga se i jačanje jedinstvene evropske valute čini kao prepreka najvećem dijelu zemalja, jer ne proizilazi iz ekonomskog rasta, niti povlačenja kapitala iz trećih zemalja, već ih onemogućava.

U tehničkom smislu, bez obzira na heterogenost ekonomskih prilika u pojedinačnim članicama i njihove nacionalne ili ukupne zaduženosti, sama eurozona uopšte nema dug, međutim, ona kao poseban pravni subjekt ima mogućnost da se zaduži ili da prikuplja sredstva kroz euroobveznice.

Zašto se u EU pribojavaju slabog inflatornog rasta?

Tokom posljednjih nekoliko mjeseci u zemljama članicama Evropske unije sve intenzivnije se razmatraju moguća rješenja za problem deflacije.

deflacijaKoliko je zastrašenost ovom pojavom u kojoj, umjesto da dobija, sve gubi na vrijednosti uticala na Evropljane govori i to da su stavovi o deflaciji toliko oprečni da protivnike doslovno svrstavaju u grupe koje vjeruju, odnosno ne vjeruju da deflacija u EU zaista postoji.

Prema ocjeni predsjednika Evropske centralne banke Marija Dragija eurozona ipak nije zašla u deflaciju. Ovaj podatak bio je povod za uvjeravanja brojnih evropskih lidera da je pred evropskom ekonomijom faza oporavka.

Ipak, veliki broj ekonomista saglasan je da ekonomska politika članica eurozone treba da bude kontraciklična, kako bi se lakše prilagodila nižoj stopi rasta.

Jedan od mehanizama kojim bi se upravljalo monetarnom politikom u eurozoni je istovremeno i onaj koji se koristi za kontrolu inflacije.

Međutim, ovim se često potcjenjuje rizik od deflacije koji se nerijetko javlja nakon recesije.

Cijene robe široke potrošnje

Od svog osnivanja Evropska centralna banka projektuje ciljanu inflaciju robe široke potrošnje kroz harmonizovani indeks potrošačkih cijena, u cilju obezbjeđivanja njenog postojanja, ali tako da stopa bude stabilizovana na oko dva odsto.

Evropski zavod za statistiku Eurostat objavio je da je u februaru ove godine stopa inflacije u eurozoni iznosila 0,8 odsto, odnosno da je ona bila manja od jedan odsto već pet mjeseci zaredom.

Za jedan dio Evropljana ovakvi podaci predstavljaju razlog za duboku zabrinutost, iako su mišljenja oko štetnosti deflacije u eurozoni podijeljena.

Prije svega, ovdje je neophodno razgraničiti da, uzevši u obzir ciljanu stopu ECB, stopa inflacije je samo znatno niža od projektovane, bez izgleda za povećanje u skorijem periodu, računajući na stanje tokom prethodnih nekoliko mjeseci.

Međutim, ovo ne znači da je, samo zato što inflacija nije na nivou od zadovoljavajućih dva odsto, zaista došlo do deflacije. Kao ključni problem uočava se niska stopa uz koju se teško ostvaruje ciljani rast bruto domaćeg proizvoda zemalja članica eurozone.

Ipak, ovakvo stanje ne destabilizuje ekonomiju zemlje i na neki način zapravo drži situaciju pod kontrolom, računajući na nedovoljno jaku kupovnu moć građana ovih zemalja.

Kada bi proizvodi uključeni u indeks potrošačkih cijena poskupljivali, a zarade Evropljana ostajale na postojećem nivou, situacija bi bila znatno alarmantnija u odnosu na sadašnju.

Ipak, kod niske stope inflacije zabrinjava vrijeme njenog trajanja.

Period od pet uzastopnih mjeseci sa inflacijom nižom od željene onemogućava pravljenje konkretnih planova u sferi javnih finansija do faze u kojoj se mogu očekivati čak i budžetski deficiti.

Bezizlaznost iz postojećeg stanja

Problem u niskoj stopi inflacije je u njenoj bezizlaznosti – vlade zemalja eurozone će prije ili kasnije potražiti načine da nadoknade gubitke, zbog čega bi smanjivanje zarada za građane moglo predstavljati isti problem kao i visoka stopa inflacije.

Za ono što zarade moći će kupovati manje, a to je ono što niko ne želi, ali što se javlja kao posljedica mjera koje sprovode vlade nakon recesije.

Činjenica je da su strukturne reforme u većini evropskih zemalja direktno prouzrokovale recesione i deflatorne pritiske.

Tokom ovakvih aktivnosti one su pribjegavale istraživanju cjenovne konkurentnosti zbog nemogućnosti devalviranja – smanjivanju zarada zaposlenih u cilju izbjegavanja ili smanjenja budžetskog deficita, preduzimanju mjera za povećanjem investicionih aktivnosti i sličnim aktivnostima koje su dovele do kratkoročnih koristi i dugoročnih posljedica po budžete tih zemalja.

Deflatorni rizik

Danas se niska stopa inflacije javila rezultat ovakvih radnji. Da bi se razumjela veličina deflatornog rizika, potrebno je situaciju mjeriti još jednim sredstvom – deflatorom brutom domaćeg proizvoda.

On ne predstavlja ništa drugo do praćenja svih cijena koje uslovlajvaju BDP, a to su kada se cijenama robe široke potrošnje dodaju javna potrošnja, investicije, izvoz i uvoz.

Drugim riječima, ovim se u realnom vremenu mogu pratiti promjene u strukturi BDP-a.

Značaj ovakvog mjerenja promjena u ekonomiji jeste što se, za razliku od klasičnog mjerenja stope inflacije mogu uočiti i promjene cijena izvan onoga što spada pod potrošnju, čime se dobija realna slika stanja.

Interesantan je primjer Japana koji je u deflaciju ušao 1999. godine, odnosno, tada je inflacija potrošačkih cijena preuzela negativan trend.

Tek sada u toj zemlji došlo je do zajedničkog zaključka protivnika i zagovornika deflacije da je bilo neophodno u samom startu boriti se protiv ovakve pojave.

Posljedica antikriznih mjera

Razlika u odnosu na eurozonu je što je, međutim, BDP deflator u Japanu poslao zabrinjavajuće signale još u ranim devedesetim godinama prošlog vijeka, prije nego što se stanje počelo odražavati na same potrošačke cijene, zahvaljujući čemu je ipak omogućeno da ekonomija te zemlje ostane stabilna.

U eurozoni to nije slučaj, jer se negativni signali očitavaju na nečemu što je posljedica, a ne uzrok, a sve ovo se nikako ne može dogoditi iznenada.

Drugim riječima, na primjeru nemogućnosti dostaizanja očekivane stope inflacije potvrđuje se sva pogrešnost i pogubnost antikriznih mjera koje su u eurozoni sprovođene od 2009. godine.

Nepovoljna situacija u perifernim zemljama postojala je još od sredine 2008. godine, a sredstva preduzeta za borbu protiv recesije samo su usložnjavala probleme.

Iako se smatra da je Grčka najteže podnijela udare krize, ključni problemi ove vrste javili su se u Portugalu i Španiji.

Već tada BDP deflator u ovim dvijema zemljama počeo je da se kreće ka nultoj stopi, da bi kroz četiri godine skliznuo na taj nivo.

Sadašnje stanje u ovim zemljama ukazuje na potpunu neodrživost, nalažući istovremeno nova zaduživanja.

Sve dalje od ciljanog

Na nivou eurozone BDP deflator je, međutim, rastao u prosjeku za 1,3 odsto na godišnjem nivou, što je i dalje manje od ciljanih 1,9 odsto i sve dok se ne nađe na toj stopi ne postoje nikakvi izgledi za trajni oporavak eurozone, niti mogućnosti za povećanjem stope inflacije.

Ovdje, dakle, nije problem u deflaciji, već u svim njenim uzrocima, iako se evropski zvaničnici trude da ovako postave stvari.

Deflacija se ne može smatrati povodom za nova zaduživanja ako je uslovljena stanjem postojeće prezaduženosti, niti razlogom za smanjenjem zarada ako je ta mjera prethodno rezultirala padom kupovne moći.

Ipak, jedino za što u ovakvim uslovima evropski zvaničnici nastoje je da se izbore jeste da se situacija za njihovog mandata ne pogorša do nivoa u kojem će im ponestati mjera, čak i onih najmanje popularnih, čija neutemeljenost je odavno potvrđena.

Kome odgovara nagli rast eura?

Jak euro od početka ove godine sve više zabrinjava evropske preduzetnike, dok upozorenja Evropskoj centralnoj banci stižu sa brojnih adresa. Kurs od oko 1,37 američkih dolara mnogi privredni subjekti ocjenjuju izuzetno štetnim i rizičnim ukoliko se bude zadržao još neko vrijeme.

rast eura perperzonaOvakvo stanje, međutim, podupiru oni subjekti kojima je jaka valuta garant ekonomske stabilnosti, a u sedamnaestočlanoj eurozoni to su isključivo Njemačka i Francuska. U pretkriznom vremenu ove dvije zemlje imale su relativno nizak rast, njemački u prosjeku 1,4 odsto, a francuski oko dva odsto, koji je pratila relativno niska inflacija. Takođe, prije izbijanja krize rast u Španiji iznosio je 3,4 odsto, a inflacija u prosjeku 3,2 odsto. U slučaju jakih zemalja sa nižom stopom rasta politika ECB u velikoj mjeri uslovila je da ne dođe do krahova, dok prema onima koje je kriza najviše pogodila u vremenu prije nje, kada je bilo prostora za regulaciju jednostavno nije reagovala.

Odnos ECB prema pojedinačnim korisnicama zajedničke evropske valute jedan je od ključnih argumenata za napuštanje eura čijih zagovornika je u posljednje vrijeme sve više. Iako je povratak na nacionalne valute danas gotovo neizvodljiv, prije svega jer ključni donosioci odluka nikada neće razmišljati u pravcu suprotnom od njemačkih i francuskih interesa, ideja o napuštanju eura mogla bi poslužiti kao signal centralnoj evropskoj finansijskoj instituciji da promijeni pristup prema sadašnjim problemima.

Dok Francuska i Njemačka kamufliraju ovaj problem nesuglasicama oko euroobveznica i bankarske unije, kao da su to dva ključna pitanja od kojih zavisi održivost evropskih finansija, problem različitih ciljeva na čijem ujednačavanju ECB kao da ni ne insistira ostaje daleko po strani. Veću korist od kompromisa sadašnjih neistomišljenika, dviju vodećih članica EU sada bi ipak donijela konkurentska devalvacija kojom bi se povećala eksterna tražnja, a sa njom i priliv novca u države članice.

Međutim, dok se zalažu za štednju u drugim zemljama, Njemačka i Francuska ključne su protivnice značajnijeg obaranja cijena i smanjenja plata u mjeri u kojoj bi ono prouzrokovalo socijalne tenzije među njihovim građanima, no ove mjere koriste kao sasvim opravdane kada treba rješavati probleme onih članica čija inflacija već jeste gotovo na minimumu i gdje su plate niže nego prije izbijanja krize.

Ekonomska strategija prema ciljevima ECB postoji i načelno makar pokušavaju da je se pridržavaju sve članice eurozone, no krajnji ishod takvih aktivnosti su potezi Španije koji kontriraju svakoj inicijativi koja potekne iz Francuske, dok sa druge strane izgleda da ideje koje stižu iz Njemačke onemogućavaju bilo kakav oporavak svih drugih zemalja. Stoga se i jačanje jedinstvene evropske valute čini kao prepreka najvećem dijelu zemalja, jer ne proizilazi iz ekonomskog rasta, niti povlačenja kapitala iz trećih zemalja, već ih onemogućava.

Ipak, rast eura prema dolaru, makar formalno potvrđuje ispravnost monetarne politike ECB, čije kamatne stope su, iako niske, i dalje više nego u SAD, dok je inflacija među najnižima u svijetu. Čak i minimalne razlike u ovim parametrima mogu doprinijeti generisanju značajnih sredstava kada se ona pozajmljuju u dolarima ili koja dolaze od investitora čiji kapital dalje cirkuliše kroz evropske banke. Ovakvim subjektima rast eura najviše odgovara, dok sa druge strane ekonomski najjače članice imaju korist od niskih uvoznih cijena, zanemarujući to što troškovi pri izvozu najčešće premašuju ove koristi, jer se njihovi negativni efekti uglavnom prelivaju na periferne zemlje. Ovo je i razlog zbog kojeg, za razliku od SAD, u EU postoji izuzetno mala vjerovatnoća da bi se mogla uvesti nulta kamatna stopa.

Osim toga, bez obzira na heterogenost ekonomskih stanja zemalja članica i njihovu pojedinačnu ili ukupnu zaduženost, eurozona sama uopšte nema dug. Sa druge strane, ona kao poseban pravni subjekt ima mogućnost da se zaduži ili da prikuplja sredstva kroz euroobveznice, no to je karta na koju bi ECB mogla igrati tek na samom kraju, a kraj ovakvog vođenja monetarne politike mogao bi uslijediti tek onda kada Njemačka i Francuska u potpunosti odbiju usaglašavanje oko dva ključna pitanja, za šta postoji još manja vjerovatnoća, dok god nezaposlenost i deflacija u zemljama na jugu Evrope prolongiraju neizvjesnost i njihovu vodeću ulogu. A do tada javni dug već sada najzaduženijih zemalja mogao bi se povećati do njihove krajnje neodrživosti.

Zašto EU odbija da štampa novac?

Iako su 2013. godinu obilježili relativno uspješni pokušaji jednog broja zemalja članica EU da izađu iz recesije, finansijski podaci na ukupnom evropskom nivou su i dalje alarmantni. Ekonomiski ciklusi – rast, stagnacija i recesija više se ne smjenjuju onom dinamikom koja je do prije nekoliko decenija omogućavala uravnoteženost globalnog tržišta, pri čemu padovi više ne služe samo kao signali da je nešto u načinu upravljanja finansijama potrebno mijenjati, već takva stanja postaju ona kojima se dugoročno treba prilagoditi.

perper-zona stampanje euraKada se razmatraju mogućnosti za brzo, vještačko povećanje likvidnosti prva mjera koja asocira na to je doštampavanje novca. Ovaj mehanizam se već duže vrijeme koristi u najmoćnijim svjetskim ekonomijama u trenucima kada se želi stimulisati izvoz, zbog čega dio stručne javnosti ne prestaje da zagovara da se isto uradi i sa eurom. Ovo pitanje još jedno je u nizu onih koja potvrđuju postojanje nesuglasica između evropskih i finansijskih institucija država članica, a u stanju u kojem se odluka o ovom pitanju ni ne planira usvojiti rastu samo troškovi za ublažavanje posljedica recesije. No zašto se ECB na odluči na isti onaj korak za kojim posežu mnogi drugi sistemi uglavnom se objašnjava kratkoročnim pozitivnim efektima ovakvog poteza.

Načelno se, u državama članicama EU pokušava uspostaviti sistem koji bi omogućio investitorima, koji su ključni pokretači ekonomskog rasta da obavljaju poslove u ambijentu u kojem se vladavina prava, sigurnost i transparentnost ne dovode u pitanje. Drugim riječima, načela kojima se pokušava poboljšati evropski ekonomski ambijent skoncentrisana su u sferi političko-pravnih pitanja, uz vidno odsustvo intenzivnog rješavanja ekonomskih problema ekonomskim mjerama. Ključni razlog izostanka ovakvih intervencija u ekonomskoj i finansijskoj politici EU jesu evropski ugovori kojima je definisan Evropski monetarni sistem, a prema kojima ECB nema nadležnosti ove vrste.

Promjena ovakve prakse nesumnjivo bi zahtijevala i izmjene u ključnim dokumentima kojima se uređuje ova oblast, čemu se, najviše od svih protive zemlje sa najvećim kreditnim rejtingom u eurozoni – Njemačka i Finska, čijem rastu je dodatno doprinijelo raspolaganje jakom valutom, koja bi, ukoliko bi doštampavanjem novca gubila vrijednost, uticala na smanjenje vrijednosti rezervi, ali i na kupovnu moć u odnosu na spoljno-trgovinske partnere. Sa druge strane, ograničenost u mogućnostima vođenja monetarne politike razlog je zbog kojih se kreditni rejting drugih zemalja eurozone posljednjih godina znatno snizio, jer nije bilo mogučnosti za stimulisanje tražnje i mehanizama za privlačenje investicija.

Jedinstvena evropska valuta u stvari je ključna konstanta u jednačini čiji rezultat predstavlja kretanje pojedinačnih ekonomija država članica – tamo gdje se ona množi sa pozitivnim podacima o rastu, ukupan rezultat je pozitivan, dok se kod onih zemalja koje se bore sa budžetskim deficitom i minusima odražava na negativan rezultat. Ukratko, euro je valuta koja u uslovima smanjenog dotoka novca spolja novo bogaćenje omogućava samo onim zemljama koje nijesu zapale u teške finansijske probleme, a kako najbogatije članice dominatno utiču na donošenje konačnih odluka, sve dok se ne pronađe alternativno rješenje, poput mogućeg scenarija „dva eura“ – južnog i sjevernog, monetarna politika neće biti podrška ekonomskog rasta zemalja na jugu EU. Slične za-i-protiv nesuglasice, uz podršku, odnosno protivljenje istih zemalja vidljive su i na primjeru euroobveznica.

U konačnici, sve ono što bi doprinijelo kratkoročnom rastu dužničkom krizom najpogođenijih zemalja smatra se da bi dugoročno moglo naštetiti onima koje su pronašle način da zaštite svoj finansijski sektor. Ipak, ono u čemu bi se zaista ogledali negativni efekti doštampavanja eura jeste očekivana visoka stopa inflacije koja bi bila uzrok sasvim nove vrste problema. Na pitanje zašto ovu posljedicu zemje zagovornice postojeće monetarne politike ne stavljaju u prvi plan kada navode argumente za protivljenje štampanju novog novca teško je odgovoriti tako da odgovor sadrži i logiku i ne bude u suprotnosti sa evropskim principima. A principi i načela iz ugovora se, kako se na ovom primjeru najbolje vidi, poštuju samo onda kada je potrebno zaštititi one koji su najmanje ugroženi.

I zlato gubi vrijednost

Tržište zlata jedno je od najnetransparentnijih i najpodložnije manipulacijama, iako je u posljednjoj deceniji predstavljalo najveći mamac za investitore. Ono što je takođe važno napomenuti jeste da se najveći obim trgovine ovim plemenitim metalom ne odvija u fizički isporučivoj robi, već u hartijama na kojima je naznačena njegova vrijednost, a koje se preprodaju u beskonačnost, čak do te mjere da se postavlja pitanje da li zlata u onoj količini u kojoj ga ima na tržištu kapitala zaista toliko ima i u prometu.

zlato-perperzonaU prilog tvrdnjama da je zlata izlivenog u poluge neuporedivo manje od količine kojom se svakodnevno trguje na robnim berzama idu podaci o cjenovnim oscilacijama, naročito u vrijeme krize, kao i one uslovljene određenim društveno-političkim događajima koji, na prvi pogled, nijesu dio ekonomskih procesa, ali uslovljavaju različite trendove.

Cijena zlata već neko vrijeme je u padu, a osim bombaškog napada u Bostonu koji je uslovio da samo nekoliko sati prije zatvaranja berze u Njujorku ona bude drastično snižena, već neko vrijeme postoje brojni faktori koji vrijednost ovog plemenitog metala sada drže znatno dalje od rekordnih, koje je imao na jesen 2011. godine. Zlato je našlo ulogu i u pokušajima pronalaženja rješenja kiparske krize, kada je od kiparske centralne banke zatraženo da proda najmanje 10 od ukupno 14,7 tona koliko iznose zlatne rezerve ove zemlje. Ovdje je, dakle, riječ o fizički isporučivom zlatu koje se pušta u tržišne tokove. Uzevši u obzir da je godišnja potražnja za zlatom oko 4800 tona, kiparska prodaja ne bi mogla imati bitniji uticaj na tržišne tokove, ali bi mogla biti pokretač novog talasa koji bi značajnije izmijenio strukturu i odnos cijena na tržištu kapitala ukoliko bi se neke od zemalja u krizi odlučile za sličan korak. Za zemlje poput Italije, Portugala i Španije ovo bi predstavljalo jedno od najefikasnijih i najkraćih rješenja, međutim, količina zlatnih rezervi kojima njihove centralne banke raspolažu i cijena po kojoj bi ono bilo ponuđeno na prodaju imala bi odraz na dalje tržišne tokove.

Ovakav potez zemalja eurozone najviše bi se odrazio na finansijski sistem Sjedinjenih Američkih Država. Ova zemlja bi u slučaju veće ponude fizički isporučivog zlata na tržištu svakako mogla koristiti najpopularniji mehanizam za njegovo pribavljanje – dodatno štampanje novca nakon što dobiju informaciju u kojem trenutku će posljedice devalvacije valute biti manje od koristi koje im evropsko zlato ponuđeno po jeftinijoj cijeni donosi.

Budući da je ovaj plemeniti metal neizostavni činilac u geopolitičkim odnosima, razlog više zbog kojeg bi se SAD odlučile za ovakav korak je vjerovatnoća da bi kiparsko zlato najvjerovatnije moglo završiti direktno u Njemačkoj, koja bi samo čekala priliku da ga deponuje kod Federalnih rezervi. Međutim, ovakav način vođenja američke monetarne politike, koja kao sredstvo koristi obaranje vrijednosti valute da bi pospješila međunarodnu trgovinu, ima veoma nepovoljan uticaj na zlato. Ovo je posebno postalo naglašeno nakon što je početkom godine naznačeno da bi se program kvantitativnog olakšanja mogao okončati već na jesen.

Na sve ovo dodatno utiče i kontinuirani rast berzanskih indeksa i akcija velikog broja kompanija, budući da centralne banke najrazvijenijih zemalja ubrizgavaju nove količine novca na tržišta kapitala, kako bi spriječile njihov kolaps. Jedan od najtipičnijih primjera je japanska centralna banka, koja akcije kompanije kupuje direktno na berzi i svrstava ih u investicioni portfolio, čime se i potreba za zlatom, time i njegova tražnja, a zatim i cijena lančano umanjuju.

Signal koji ukazuje na sve manju vjerovatnoću novih rekordno visokih cijena zlata je i u prognozama da inflacija u zemljama eurozone u narednom periodu ne bi trebalo značajnije da uzdrma ovo tržište. Stoga bi, budući da je vrijeme najveće krize ipak prošlo, a da ono jedino u takvim uslovima povećava vrijednost, i sam značaj zlatnih rezervi za centralne banke mogao biti manji. Ovo se naročito odnosi na zemlje poput Crne Gore, koje nemaju veće količine zlatnih rezervi, a kojima je, u vrijeme nastajanja finansijske krize, sugerisano da promijene pristup vođenju ove oblasti. Međutim, u vremenu sporijeg uspostavljanja stabilizacije mnogo je važnije imati likvidniju imovinu, a zlato će, sa padom tražnje, biti sve manje moguće pretvoriti u novac.

Euro – zatišje pred novu buru?

Nakon nekoliko kriznih talasa, koji su u posljednje vrijeme uzdrmali zemlje eurozone, situacija u zemljama članicama se stabilizuje. Iako na evropskom nivou nije postignut nijedan novi, ključni dogovor koji bi garantovao privremenu stabilizaciju finansijskih tokova, rivali finansijskih debata kao da su se zasitili cijele priče.

eurozona-stormKroz protekle tri godine ne samo da su otkrivene sve manjkavosti korištenja jedinstvene valute eura nakon što su se jedna za drugom zemlje približavale finansijskom kolapsu, već je potvrđeno da mehanizama, mogućnosti i, što je ključno, novca za reagovanje u hitnim situacijama ima uvijek. Ovo i jeste u najvećoj mjeri zabrinulo evropsku javnost i otvorilo pitanje zašto evropski lideri čekaju da jedno društvo dođe na ivicu neodrživosti da bi mu tek tada izašli u susret. No, zakonitosti po kojima se odvijaju procesi u finansijama u EU ostale su nejasne čak i upravljačima hedž fondova koji su u početku očekivali zaradu nadajući se da će se kriza pogoršati, a zatim izgubili novac praveći kalkulacije prilagođene scenariju raspada eurozone. Donosioci odluka su takođe izgubili kredibilitet prikazujući da, uprkos jedinstvu, zvaničnici pojedinih država imaju veći uticaj od čelnika evropskih institucija. Prema posljednjim finansijskim izvještajima, kapital se postepeno vraća u krizom najpogođenije zemlje na jugu EU, što se posebno odrazilo na stanje na tržištu kapitala i one učesnike koji su se prilagođavali mogućem scenariju sa dva eura – postojećim i takozvanim južnim, namijenjenim kako bi Grčku, Španiju, Portugal i Italiju zaštitio od fatalnih posljedica potpunog izlaska iz eurozone, a ostale članice od očekivanih valutnih turbulencija. Sada se, međutim, o dvostrukom euru mnogo manje govori, a smanjen je i nivo rasprava na temu o daljoj sudbini eura uopšte.

Aktuelna promjena odnosa snaga na evropskom tržištu takođe je uslovljena dvijema ključnim promjenama politika. Prva se odnosi na dogovor evropskih zvaničnika u junu prošle godine o neophodnosti sistemskih reformi unutar eurozone, počevši od bankarskog sektora, do određivanja nivoa odgovornosti i nadzora, te uslovima za vršenje dokapitalizacije. Ovim putem pokazana je spremnost za rješavanje nedostataka unutar same monetarne unije, ali na realizaciju ovih koraka se još čeka. Druga ključna novina bila je zagovaranje promjene odnosa prema monetarnim transakcijama koje je inicirano u septembru, kada je Evropska centralna banka i suštinski preuzela odgovornost za čuvanje integriteta eurozone. Ovakav pristup podržala je i njemačka kancelarka Angela Merkel, čak i pored protivljenja njemačke javnosti koja je dominantno očekivala da se scenario sa Grčkom okonča njenim izlaskom iz ove monetarne unije.

Nakon polemike vezane za donošenje budžeta za ovu godinu kao da su sa usvajanjem ovog, iako restriktivnog i po ocjeni mnogih, za većinu veoma nepovoljnog dokumenta, tenzije su se izgleda potpuno izgubile, a zemlje članice mnogo više okrenule unutrašnjim pitanjima. Ono što je izašlo na vidjelo jeste da su i kriza i programi spašavanja u većoj mjeri bili politički, nego ekonomski problemi, zbog čega dolazi i do zasićenja debatama o daljoj sudbini eura. Umjesto toga, pokazatelji na osnovu prethodnih rezultata, ali i realnih projekcija za ovu i narednu godinu govore da za većinu zemalja ne slijedi povoljan period i da bi, prema procjenama Međunarodnog monetarnog fonda decenija od 2007. do 2017. godine moga biti prva u kojoj je veći broj zemalja na kraju imao manji iznos bruto društvenog proizvoda po glavi stanovnika u odnosu na početni period. Prognoze za naredni period uključuju i mogućnost većeg raskola između Francuske koja bi mogla imati znatno nižu stopu rasta od Njemačke, koja joj postaje sve veći rival. Dok zemlje na jugu EU budu rješavale probleme smanjenja deficita, sjevernije zemlje članice razmatraće kriterijume za poresku harmonizaciju, što u sadašnjim uslovima nije izvodljivo.

Godine koje slijede nesumnjivo će pokazati da je sve ono što je urađeno nakon prvog kriznog talasa u Grčkoj bilo motivisano isključivo spašavanjem eura, te da je stvorilo ekonomski disbalans i tenzije u odnosima među članicama. Ova godina, iako relativno stabilna i bez očekivanih većih turbulencija, mogla bi biti samo uvod u novi krizni talas za koji bi najviše odgovornosti mogla snositi upravo Merkel, zahvaljujući kojoj je prividno ujedinjena Evropa pokazala snažan osjećaj za preživljavanje, ali ne i za zajedničke ciljeve.

Kriza, drugo poluvrijeme

Nagli porast nestabilnosti svjetskih ekonomskih tokova jednako je pogodio čitavu Evropu, ali su nakon završetka jednog i pojave novog kriznog talasa njihovi efekti na pojedinačne zemlje bili različiti. Kada bi se kao osnovni parametar za određivanje nivoa uticaja krize uzela isključivo veličina ekonomskih sistema, onda bi po pravilu njome najviše bile pogođene najveće zemlje, dok bi pad kupovne moći na globalnom nivou dodatno ugrozio one sa velikim učešćem izvoza u BDP-u.

perperzona stop crisisNo, kako ovakva kretanja određuje i niz drugih činilaca, logika reda veličina izostaje. Na ukupna kretanja utiču i faktori koji se u početku zanemaruju, a naknadno se nameću kao imperativ. Iako se najčešće ukazuje na neophodnost fiskalne discipline, na prvom mjestu riječ je o disciplini u njenom izvornom značenju.

Povezanost ekonomije i sporta ogleda se u velikom broju jednakih principa. I u jednoj i u drugoj oblasti bitan je plan igre, takmičarski duh, težnja ka većem i boljem, koji pri nedostatku discipline gube na značaju. Kako je kriza prvo pogodila bankarski sektor, uslijedili su pokušaji uspostavljanja mjera koje su u stvari izmicale kontroli. Rješenje problema se, međutim, nalazilo u sprovođenju temeljnih reformi, ali za njih više nije bilo pogodnog trenutka. Dug se nagomilavao, a dovođen je u pitanje i sam opstanak eura. Sa zemalja eurozone efekti krize odrazili su se na sve zemlje koje su sa njima ekonomski i finansijski povezane, na neke kroz smanjenje robne razmjene i sve manje prihvatljive uslove saradnje, a na Crnu Goru kroz direktni uticaj na monetarni sistem i pad investicija.

Trenutno stanje samo je potvrda da 2009. godina nije donijela završetak krize, već samo manje lošu fazu cikličnih ekonomskih tokova. Tačnije, ta godina bila je poput poluvremena sa neizvjesnim razvojem događaja u narednom dijelu. Za jedan dio zemalja Evropske unije, oporavak od krize koji je uslijedio bio je vrijeme da se sumiraju njeni negativni efekti, detaljno poradi na ispravljanju grešaka i obezbijedi da se one ne ponavljaju u sličnim okolnostima u budućnosti. Za druge je izlazak iz krize bio praćen padom tenzija u finansijskom sektoru i smanjenjem upozorenja na neophodnost štednje, uprkos činjenici da je dinamika oporavka bila znatno sporija od rasta entuzijazma.

Disciplina ili postoji u svijesti jednog društva ili se uvodi u formi načela i propisa; kod jednih je konstanta, a kod drugih sredstvo za ispravljanje grešaka. Nije bila rijetkost da, na primjer, njemačka ekipa postigne pobjedonosne poene u posljednjim minutima igre, niti da crnogorski takmičarski duh splasne nakon trijumfa u prvom poluvremenu. Trenutni uzleti za jedne timove samo su podstrek za ulaganje daljih napora, dok kod drugih stvaraju privid da situaciju drže pod kontrolom.

Odgovor na pitanje na koji način najkompleksiji sistemi najuspješnije odolijevaju krizi nalazi se u planskom i opreznom postupanju. Propust onih koji trenutno osjećaju posljedice drugog talasa krize bilo je znemarivanje činjenice da je stabilizacija finansijskog sistema privremena, kao i da preduzimanje mjera u početnoj fazi oporavka može imati samo kratkoročne efekte. Neke zemlje su, poput naše, međutim, odlučne u namjeri o povratku stabilnim tokovima veoma ishitreno, sa već oskrnavljenim budžetima, samo produbljivale problem.

Uslijedila su nova zaduživanja za otplate starih dugova, a zatim i pogrešna procjena vremena potrebnog da kretanja kapitala budu vraćena na staze kojima su se odvijala prije same krize, nakon koje nije ni bilo realno očekivati nagli priliv investicija, iako je jedino on mogao ubrzati ekonomski oporavak najugroženijih zemalja. Kada su uočene greške, radilo se na restrukturiranju duga i nametale su se nove, stroge mjere štednje, iako je u stvari neophodan bio novi stimulans. Povećavali su se ili uvodili novi porezi, smanjivale beneficije u javnom sektoru, sprovođene su akcije koje su samo produbljivale probleme.

Borba sa krizom će po mnogim procjenama trajati još najmanje godinu i po dana, a činioci u formuli za ublažavanje njenih posljedica su vrijeme, kojeg je sve manje i sposobnosti da se brzo i odlučno reaguje. U crnogorskom sportu ova formula od nedavno daje rezultate u posljednjim sekundama. Čeka se da je primijeni i Vlada.

Rješenje krize kros status quo

Krah Sovjetskog Saveza demantovao je shvatanja da je tehnokratija održiva u bilo kom obliku. Sa današnje vremenske distance uočava se da, iako se to dogodilo čak tri godine prije nego što je Evropska zajednica Mastrihtskim ugovorom transformisana u Evropsku uniju, njeni osnivači tada nijesu shvatali poruku koju je slom jednog jakog sistema nosio.

perperzona meetingUmjesto toga, Brisel, Luksemburg, Frankfurt i Strazbur postali su novi centri jednog sistema, koji je iza svoje zapadne geografske pozicioniranosti uspijevao da prikrije svoju osnovnu ideologiju – borbu protiv slobodnog tržišta, no, kao i svaki projekat koji se temelji na zabludama, sam je sebe uveo u opasnost od neodrživosti i dva moguća epiloga – raspad ili transformaciju.

Sama činjenica da je ekonomija Njemačke tokom ovog perioda pokazala najveću održivost i da je marka bila valuta u kojoj su, prije uvođenja eura, druge članice EU dominantno obračunavale štednju, ova zemlja je sebi stvorila preduslov da postane dominantna sila u eurozoni, naročito nakon što je zajedničko tržište postalo oslobođeno valutne razmjene. Podsjećanja radi, uvođenje nove valute predstavljalo je novi korak kojim se zajednička država članica EU činila sve izvjesnijom, a mogućnost cirkulisanja kapitala radne snage neograničenom, no svemu tome je tehnokratija stala na put i zarobila ove po svemu tržišne principe u svojim krutim formama. Tačnije, eurokratija.

Privid jednakih šansi
Da je toliki broj različitosti nemoguće regulisati jedinstvenim propisima, najbolje pokazuje to što kamatne stope, za razliku od tržišnih cijena nije moguće odrediti isključivo faktorima poput ekonomskog prosperiteta, privlačnost za ulaganje u neku zemlju ili razlika u produktivnosti između kapitala i troškova rada. Međutim, eurokratija danas, baš kao i „bratstvo i jedinstvo“ nekada, uslovila je da se pod parolama jednakosti i solidarnosti stvara privid jednakih šansi u jednoj nadasve heterogenoj zajednici, a narodima EU ostavila na teret prevazilaženje problema finansijskih tržišta kroz političke trijumfe nad zdravim ekonomskim rješenjima. Eurokrate su, umjesto u održivost ekonomije, sve napore uložile u ostvarivanje političkih ciljeva i stvorile sistem za koji nikada nije postojao trajan izvor pokretačke energije, već ga je uvijek bilo potrebno iznova pronalaziti. Činjenica je da euro, kao zajednička valuta, nije bio adekvatno rješenje ni u samom svom nastanku, jer se sam proces njegovog uvođenja mogao ostvariti na mnogo „tržišniji“ način. Danas posmatrano, jasno je zbog čega zajednička valuta nije bila garant ekonomskog prosperiteta i sve je izvjesnije da to nikada neće ni biti, jer se, osim borbe za održivost, euru suprotstavljaju i svi tržišni izazovi koji koriste svaku njegovu manjkavost za remećenje stabilnosti sistema u korist jednog njegovog dijela.

Produbljivanje krize
Ovakva valutna politika je između njenih pristalica i protivnika stvorila pravi rat koji produbljuje krizu, a rješenja traži u privremenim prelivanjima sredstava i pružanju sve većih iznosa pomoći koja, pošto služe za finansiranje tekuće potrošnje, ne nude trajna rješenja. No, kao i svaka konfliktna situacija, i ovaj „rat“ u eurozoni može se okončati na dva načina – predajom one strane čije ideje nikada ne mogu biti garant ekonomske stabilnosti, te prihvatanjem kompromisa i nastavkom zajedničke ekonomske politike ili, kao druga mogućnost, nastavkom borbe za zajednički boljitak i prihvatanjem svih mogućih rješenja koja bi vodila ka izlasku iz krize, makar ona zahtijevala i uvođenje jedinstvenog poreskog sistema EU koji bi bio preduslov za djelimični ili potpuni gubitak suvereniteta zemalja članica. Sa sadašnjeg stanovišta oba scenarija djeluju jednako nezamislivo, a sve veća kriza nalaže sve hitnije prihvatanje jednog od njih. Eurokrate su, nesumnjivo, izgubile mogućnost da se izbore za svoje ideje, a svima postaje jasno ono što su na početku odbijali da priznaju – euro je neodrživ, a dva pomenuta moguća načina izlaska iz postojeće situacije zahtijevaju detaljniju analizu.

Mogućnost rješavanja krize putem postizanja kompromisa polazi sa dva paralelna stava. Prvi ukazuje na neodrživost eura, a drugi sugeriše da se zajedničko tržište očuva po svaku cijenu. Ova dva uslova kreiraju put za povratak na nacionalne valute zemalja članica uz što manje negativnih efekata po finansijske sisteme tih zemalja. To bi značilo da javni dug neke zemlje bude isplaćen u njenoj domaćoj valuti, kao i potrebu ustanovljavanja plivajućeg kursa između nacionalnih valuta i strogog pridržavanja istom. Međutim, ovo bi svakako uslovilo i bankrot nekih institucija finansijskog sistema. Osim toga, ovakvo rješenje bi izazvalo drastičan pad standarda budžetskih korisnika, naročito zaposlenih u javnom sektoru, penzionera i vlasnika državnih obveznica, ali bi istovremeno predstavljalo i podsticajnu šansu domaćim preduzetnicima, jer bi u ovakvoj situaciji došlo do snižavanja kamatnih stopa. No, tada bi, prilikom rješavanja problema zaduženosti uz niske kamatne stope zemalja dužnika došlo do mogućnosti da upravo nejmački finansijski sistem prvi bankrotira, a euro bi se, poput Feniksa, vratio u platni sistem EU.

Drugi scenario
U slučaju mogućeg drugog scenarija, odnosno prihvatanja kompromisa po svaku cijenu ostavilo bi, sa jedne strane, finansijski sistem u postojećem stanju, a sa druge strane bio bi suočen sa novim izazovom – ostvarivanja ekonomskog rasta na datim isključivo političkim garancijama. Sve to bi se odvijalo na uštrb povećanja otvorenosti tržišta, jer bi se brojnim propisima nastojali spriječiti svi nepredvidivi tokovi, što pored toga što bi zaustavilo negativne trendove, nesumnjivo ograničavalo rast. Iz navedenog proizilazi da u takvim okolnostima ne bi bilo pobjednika, već samo gubitnika, usljed izostanka mogućnosti da se investicije i akcionarski kapital u većoj mjeri odraze na povećanje imovine preduzeća, a takav unaprijed isplaniran sistem lišen značajnijih oscilacija bio bi najpogubniji i za dioničare i korisnike osiguranja.

Privremena rješenja
Budući da bi oba pomenuta scenarija predstavljala samo privremena rješenja, postaje sve jasnje zašto se njihova primjena prolongira, što, samo po sebi, produbljuje krizu. Nesumnjivo postoji mogućnost da rješenje nametne neka od zemalja EU koja ne koristi euro – prje svega Švedska, Poljska, Danska ili, u krajnjoj liniji, Velika Britanija, a to će, u najvećoj mjeri, zavisiti od političkog trenutka. Njemačka je svojom nerijetko popustljivom politikom pokazala da u sve manjoj mjeri drži konce u rukama. Crna Gora kao zemlja koja je uvela euro da bi izbjegla rizik sopstvene valute sada je indirektno pogođena svim daljim kretanjima u ovoj oblasti, a bez obzira na njihov ishod, u godini povećanja javnog duga, neophodno je da u što skorijem roku razmotri sve mehanizme kojima finansijski sistem raspolaže kako bi prevazišla krizu. Da li bismo povratkom na sopstvenu valutu i sami izabrali ono što Evropskoj uniji neminovno slijedi nakon bilo koje izabrane odluke i mogu li druga rješenja poput snižavanja kamatnih stopa i uvođenja novih poreza biti dovoljna zaštita budžeta – ostaje da se vidi. Razapeti između rigoroznih uslova kreditnih institucija i nedostatka vremena, a uz gomilu naslijeđenih pogrešnih odluka iz nekih prošlih vremena, na ovaj odgovor nećemo dugo čekati.

Dnevni list POBJEDA.