Pat – i to je Amerika

Budžetska blokada, koja u Sjedinjenim Američkim Državama traje gotovo dvije sedmice, novi je razlog za brigu svjetske javnosti zbog mogućeg prelivanja negativnih efekata na ostatak svijeta. Budući da je između demokrata i republikanaca od početka bilo pregovora, ali ne i dogovora, kao i da je rok do kojeg ovakvo stanje može potrajati 17. oktobar izvještaji evropskih medija poprimaju obrise melodrame – danas ste vidjeli vrlo napetu situaciju, vremena za odluku je sve manje, sjutra slijedi nastavak, da li je rasplet na pomolu, jer je vremena za odluku sve manje vidjećemo nakon novih pregovora, ne mijenjajte kanal…

Razloga za zabrinutost i te kako ima, ali tek rijetki podsjećaju da se najvećoj svjetskoj ekonomiji sve ovo ne dešava prvi put, dok većina ne samo da pokazuje nepoznavanje principa rada američkih institucija, već i zanemaruje da je riječ o toliko puta viđenoj političkoj pat poziciji koja već po pravilu na kraju ipak rezultira kompromisom.

Višemjesečna neizvjesnost postojala je još u vrijeme mandata prvog predsjednika SAD Džordža Vašingtona, koji je tek na izuzetno težak način uspijevao od Kongresa da dobije odobrenje za finansiranje vojske. U novijoj američkoj istoriji prije sedamnaest godina mandat demokrate Bila Klintona obilježio je sličan konflikt sa republikancima oko finansiranja programa u zdravstvu i obrazovanju, zbog čega je blokada trajala od sredine decembra 1995. do početka januara 1996. godine.

Ne samo što se do rješenja ipak došlo, već je tronedjeljna blokada rada američkih institucija bila i uslov da budžet koji je donijet za narednu godinu bude sastavljen sa mnogo većim oprezom i da bude najuravnoteženiji od 1920. godine. Uzevši ovo u obzir, političke pat pozicije u istoriji američkog finansiranja javne potrošnje u stvari su periodi tokom kojih, uz pojačan pritisak, dolazi do konsolidacije unutar demokratskih i republikanskih krugova, iz čega, uz dodatnu predostrožnost da se nešto slično uskoro ne ponovi, proizilaze konkretnija rješenja.

Tek kod rijetkih evropskih izvještača, a ovdje je prije svega riječ o britanskim i francuskim medijima, izostaje nevješto prikrivena naklonjenost američkom predsjedniku Baraku Obami, dok se o Kongresu izvještava kao o taocu loših ideja, uz česte osude ideoloških zabluda. Situacija u Kongresu se, međutim, svodi na odbijanje da se poveća gornja granica javnog duga i na taj način sredstvima kreditora finansiraju tekuće obaveze, dok su stvarne razlike između demokrata i republikanaca sa ekonomskog aspekta male, pri čemu se jedni fokusiraju na generalizaciju zdravstvenog i socijalnog osiguranja, a drugi na povećanje javne potrošnje.

Da li se na Starom kontinentu previše strahuje od toga da, ukoliko se već ovog četvrtka ne postigne dogovor, posljedice mogu biti globalnih razmjera, moguće je prosuditi sagledavajući efekte odluke da se visina američkog javnog duga ne poveća. U tom slučaju će, svakako, na najvećem udaru biti korisnici svih vrsta budžetskih sredstava – njihova primanja biće umanjena ili čak ukinuta.

Prvi na udaru biće zaposleni u državnoj administraciji, upravo oni koji su početkom mjeseca poslati na prinudni odmor. Njihove zarade mogle bi biti drastično smanjene, a jedan broj njih najvjerovatnije bi bio i otpušten. Slično bi moglo biti i sa socijalnim davanjima, zdravstvenom i zaštitom za starije osobe, kao i beneficijama za vojne veterane, koje, osim što će kasniti sa isplatom, mogu biti umanjene, a neke od stavki čak i ukinute.

U ovakvim budžetskim okolnostima američki studenti najvjerovatnije više neće moći dobijati povoljne studentske kredite, ukoliko se procijeni da će novih radnih mjesta biti sve manje i da ne postoje šanse da ih počnu vraćati ni nekoliko godina nakon završenih studija. Život „na kredit“ mogao bi prestati da bude praksa u SAD, budući da će se do pozajmice za nekretninu ili automobil dolaziti jako teško, takođe zbog ogromnog rizika od rasta nezaposlenosti, koja bi istovremeno naštetila i penzionim fondovima, zbog čega bi bez redovnog priliva sredstava bilo teško održavati redovnu isplatu penzija.

Ono što bi, umjesto toga da li će, u Evropi toliko favorizovani Obama dobiti podršku zaista moglo da zabrinjava javnost jeste što sa ovakvim standardom američkim građanima ostaje da se odreknu dalekih putovanja, pa bi na gubitku mogli biti oni turistički djelatnici koji se orjentišu na američko tržište. Slično je i sa stranim direktnim investicijama kojih bi, u slučaju nepostojanja dogovora, u narednoj godini iz SAD moglo biti znatno manje.

U najvećoj opasnosti su ipak evropski građani koji štede i države koje imaju rezerve u dolarima, budući da će se američki proizvođači štititi snižavanjem njegovog kursa. No, ostaju još tri dana do konačne odluke, a kako su navike savremenog svijeta da ih na pojačane aktivnosti primora samo krajnji rok, koji pod uticajem globalizacije i mi zovemo deadline, tako bi i ovo mogla biti jedna u nizu naizgled nerješivih situacija koja mora rezultirati nekim rješenjem, između kakvih se, kako kaže stih Azrine pjesme čiji naziv je parafraziran u naslovu, smjenjuju „vrijeme očaja, vrijeme nade“.

Pobjeda, 15. X 2013.

Obamastodont

Najava da bi Sjedinjene Američke Države još u ljeto 2010. godine mogle proglasiti bankrot, iako je za jedne bila očekivana, a za druge iznenađujuća zabrinula je širu svjetsku javnost. Kada je riječ o ekonomiji i sistemima kakvi su se razvili do danas gotovo da je nemoguće očekivati da u procesima tržišnih borbi ima pobjednika i pobijeđenih.

perperzona-obamastodontSistem međuzavisnosti od izvoza i uvoza, povezanosti cijena roba na tržištu kapitala sa kursem najvažnijih svjetskih valuta za koje se vezuju sve ostale, kao i konstantno zaduživanje ne dozvoljava da bilo koji od subjekata, a naročito kada je riječ o velikim tržištima bude posmatran izolovano, jer se dešavanja u njemu, pozitivna ili negativna, jednako ne reflektuju na ostatak svijeta. Zaduživanje na globalnom nivou predstavlja sistem međusobne razmjene – sredstva za davanje kredita dolaze od onoga što već postoji, novac je, kao i resursi ograničen, vrijednost mu se podiže ili obara svjesno, ali, kada bi se pravio ukupni bilans, planeta bi bila u minusu. Ma koliko zvučalo nevjerovatno, na svijetu se mnogo više novca duguje nego što ga zaista ima.

Kreditne kartice omogućavaju plaćanje novcem koji praktično ne postoji, sa jednih bankovnih računa se na druge prenose samo brojke čije iznose povećavaju kamate štediša ili dužnika, ali kada bi bilo zatraženo da se sva sredstva koja postoje na bankovnim računima isplate vlasnicima, to ne bi bilo moguće. Slična situacija već više od deceniju postoji sa zlatom – njime se na svjetskim berzama trguje u mnogo većoj mjeri nego što ga je ikada iskopano iz rudnika, zbog čega je i došlo do oštrih cjenovnih skokova i padova. Međutim, svim robama, pa i najvrednijim lakše je naći alternativu nego onim univerzalnim sredstvom plaćanja kojim se pokušava manipulisati preko valutnih razlika. No, ako se zapitamo otkud savremenom svijetu ideja o životu na kredit, pomisao nas, iako je bankarstvo evropska srednjovjekovna tekovina upućuje upravo na SAD. Ipak, američki sistem, iako je „preživio“ nekoliko kriznih udara tek sada pokazuje sve svoje slabosti.

Svemu doprinosi način vladanja koji je više od dva vijeka ostao nepromijenjen u brojnim segmentima, bez obzira na razlike u pristupu demokrata i republikanaca. Današnja Amerika ipak primjer je kako se dugo, ali sasvim sigurno ne beskrajno može opstajati dok se zadužuje više nego što se proizvodi. Ovakav pristup gurnuo je u zabludu brojne druge mikro i makro sisteme, no današnje SAD više nijesu simbol moći, a svjetska javnost u sve manjoj neizvjesnosti dočekuje poteze predsjednika Baraka Obame, gotovo znajući da danas većina političkih odluka više nije stvar izbora, već ono što okolnosti nalažu. Sa druge strane, život u SAD potrošačima djeluje lakše nego ikada. Bezbroj savjeta, priručnika i proizvoda za bolji i lakši život dio su industrije kojoj ni najveća kriza nije ugrozila poslovanje. Uz mogućnost da ih marketinški predstave kao atraktivne, ali i neophodne, a onda i ponude po izuzetno niskoj cijeni kompanije su na ovakvim proizvodima zaradile milijarde dolara.

U vremenu u kojem se nakon pucanja balona sa nekretninama javio novi koji se bazira na cijeni nafte možda bi se moglo smatrati zabrinjavajućim to što većina Amerikanaca, na primjer, ne žali da izdvoji nekoliko desetina ili stotina dolara za krajnje beskorisni proizvod kompanije koja tvrdi da se zahvaljujući njemu živi bolje ili duže, ali ne i da plaća zdravstveno osiguranje na način na koji je to posljednja Obamina izmjena predvidjela. U vremenu smanjenih budžetskih priliva država je u potrebi za novim izvorima finansiranja, a ona se ostvaruju isključivo kroz poreze. Kada se, na primjer, poreski opterete kompanije čiji proizvodi „život čine boljim“ one zbog konkurentnosti ne smanjuju cijene, već šire ponudu, a uz pomoć bonusa za stare kupce uspijevaju da održe postojeću korisničku bazu.

Prosječan Amerikanac, razapet između vraćanja kredita i poena na loyalty karticama gubi osjećaj za prioritete – pritisnut zaradama koje se ne povećavaju i inflacijom koja raste, tek kada mu dom preplave beskorisni predmeti shvata da je promjena pristupa neophodna. To je, u stvari, ono sa čim se već duže vrijeme suočava cijela američka privreda. Ogromna sredstva potrošena su na finansiranja oblasti, poput vojnih operacija, koje su donijele neuporedivo manje koristi nego što bi ulaganje u privredu, nauku ili zdravstvo, a taj novac sada nije moguće vratiti. Rast koji se, ako ga uopšte bude, ostvari, otići će na otplatu dugova, uzimaće se krediti za otplatu reprogramiranih kredita.

Međutim, Obama i dalje zagovara otvaranje novih radnih mjesta i ulaganja u infrastrukturu, te borbu za srednju klasu koja važi za najpoželjniju grupu poreskih obveznika, jer, za razliku od siromašnih, ima sredstva, a za razliku od bogatih nema načine za izbjegavanje plaćanja. No, srednja klasa polako nestaje, dok cijeli sistem tone u nove dugove koje jedni neće moći, a drugi neće htjeti da otplaćuju.