Neobećavajući i skupi izbori

Kampanja za izbore za Evropski parlament bila je izuzetno duga i skupa, dajući pritom tek rijetkima razlog za zadovoljstvo. Među kandidatima u većini zemalja najmanje priče bilo je o ekonomskim pitanjima, ali se ideja o povećanju rasta pojavljivala provlačila kroz mnoge političke programe.

evropski parlamentParadoksalno, ali suzdržavajući se od iznošenja preciznih koraka za izlazak iz krize, većina budućih poslanika isticala je poboljšanje standarda kao ključni razlog da dobiju podršku.

Da će im se vlastiti standard poboljšati nema sumnje, budući da u samo jednoj od ukupno pet godina na koliko se biraju evropski poslanici mogu zaraditi oko 100.000 eura, čemu svakako treba dodati izdatke za boravak na strani, maloljetnu djecu i slično.

Da će se standard građana EU neznatno poboljšati govore samo procjene Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, gdje je došlo do revidiranja prognoza datih u oktobru prošle godine koje su najavljivale rast od jedan odsto u 2014. u eurozoni, a zatim ga uvećale na 1,2 odsto zahvaljujući očekivanom stabilizovanju situacije u Španiji.

S obzirom da se prognoze o rastu u ovom slučaju objavljuju na nivou cijele Unije ili eurozone, jasno je i zbog čega kandidati za poslanike u EP nijesu mnogo govorili biračima o ovom problemu.

Za jednog birača čija je zemlja pogođena krizom posljednje što želi da čuje je da će glasati za nekoga ko će se baviti pomaganjem drugoj zemlji da se ekonomski oporavi, dok je onome u bogatoj zemlji ideja da će se iz domaćeg budžeta odliti sredstva za programe pomoći drugima dovoljno zabrinjavajuće da takva namjera postoji, a kamoli što mu se nameće da je još i podrži.

Ni u višemjesečnoj kampanji, ni kroz ukupne aktivnosti Parlamenta, Komisije i Savjeta zajednička ekonomska politika EU nije predstavljena na način da uvjeri građane u neophodnost saradnje i solidarnosti, s obzirom na izuzetnu međuzavisnost članica, posebno na posljedice koje se odražavaju na euro, a zbog kojih se neke od njih suočavaju sa konstantnim problemima.

Za oporavak su, dakle, zadužene isključivo vlade pojedinačnih zemalja koje, međutim, dijelom i dalje funkcionišu pod pritiskom Evropske centralne banke.

Ono što širom EU zabrinjava jesu ogromni deficiti, nedovoljna konkurentnost i nedostatak povjerenja u bankarski sektor, ali i izostanak veće posvećenosti rješavanja pojedinačnih pitanja, umjesto zajedničkih akcija kojima se ubiraju evropski poeni.

Pojava niske inflacije nesumnjivo je najbolje ilustrovala kako se jedna ista pojava na različitim modelima negdje javlja kao problem, a negdje kao olakšavajuća okolnost, no Evropljani i dalje strahuju od nje, čak i tamo gdje nema direktne opasnosti od prave deflacije.

Inflacija niža od dva odsto, što je zacrtano kao srednjoročni cilj ECB, stvara neuporedivo manji pritisak na zaduživanje, kamatne stope, prilagođavanje potrošačkih cijena i nezaposlenost nego što se to najčešće predstavlja, kako bi se ukazalo na neophodnost reformi, iako se konkretniji potezi ni ne naziru.

Prezasićeni najavama boljitka koji nikako da postane vidljiv, dio Evropljana vodio se idejom da desničarske partije imaju bolji odnos prema onim čime država gospodari i da kao odgovorni domaćini bolje upravljaju nacionalnim bogatstvom.

Ideja bi teorijski bila tačna kada je ne bi osporavale na desetine primjera u savremenoj evropskoj istoriji. Tek nešto konkretnije poteze najavljuje britanski UKIP koji na primjeru ograničavanja prava na rad imigrantima planira da zaustavi neprestano obaranje cijene rada.

Ipak, ako se obrati pažnja na način na koji je ovo pitanje regulisano u Njemačkoj, desničarska logika i dalje ne nailazi na opravdanje. Ključno što bi zemlje eurozone mogle iskoristiti u danima nakon izbora jeste pad kursa eura koji će se nastaviti u prvoj sedmici juna, što je se, posmatrajući valutno tržište u predizbornoj sedmici nametnulo kao logičan slijed događaja.

Iako je period relativno kratak za povlačenje velikih poteza, one zemlje koje su pripremljene na ove okolnosti tempirale su svoje spoljnotrgovinske aktivnosti imaće koliko-toliku korist. One u kojima desničarska logika dominira uvijek propuste šansu.

I kad može tehnički ne može politički

Posmatrajući prinose na obveznice zemalja članica eurozone mogu se uvidjeti odstupanja od ključnih ekonomskih principa. Osnovna ekonomska pravila – da u slučaju ogromne ponude cijene padaju, da, ako se želi veći povrat na investiciju treba više rizikovati pri ulaganju i da se, ako se troši više, uštedi manje, na ovom primjeru pokazuju izuzetke.

pigs zemljeUprkos činjenici da je rast javnog duga u nekim zemljama ulaganja učinio rizičnijim, povrat na investicije je smanjen. Istovremeno, prinosi na desetogodišnje državne obveznice PIGS zemalja tokom protekle tri godine dostizali su vrhunac – od po sedam odsto u Italiji i Španiji, 15 odsto u Portugalu, do 36 odsto u Grčkoj.

Situacija je sada izmijenjena, prinosi su dvostruko niži u Italiji i Španiji, u Portugalu čak tri puta, skliznuvši na pet odsto, dok u Grčkoj iznose 7,5 odsto. Sa druge strane, prinosi na njemačke obveznice tokom istog perioda uvećani su sa 1,2 na 2,1 odsto.

Obveznice, osmišljene, između ostalog, i kao jedan od načina izlaska PIGS zemalja iz krize tome zapravo nijesu doprinijele. Prije svega, prinosi su naglo pali čim je nivo javnog duga ovih zemalja uvećan. Primjera radi, odnos javnog duga u odnosu na bruto domaći proizvod u Italiji iznosio je 120 odsto kada su izdate obveznice, dok je sada uvećan na više od 130 odsto BDP-a.

Stoga, ako povećanje javnog duga u odsnou na BDP čini jedan sistem rizičnijim za ulaganja, prinosi na italijanske državne obveznice mogli su samo rasti, što se, međutim, nije dogodilo.

Takođe, sam odnos prethodnih i ranijih stopa prinosa koji je doveo do neznatne razlike između, na primjer, španskih obveznica 3,5 odsto naspram njemačkih 2,1 govori da u situacijama potpuno različitih nivoa rizika dolazi do izjednačavanja nečega što bi njime trebalo da bude uslovljeno.

Ovakav odnos može se pravdati samo ako se ustanove dometi Evropske centralne banke u rješavanju problema. Naime, sa kapacitetima kojima raspolaže ECB je u stanju da iz krize izvlači jednu Grčku čiji je javni dug nastajao gotovo pravolinijski i gdje intervencije doprinose privremenoj stabilizaciji.

Sa Italijom ovo nije slučaj, jer, čak i kada bi ECB imala mehanizam za spašavanje italijanske ekonomije, to ne bi bilo učinjeno, pri čemu razlozi za to nijesu ni tehničke prirode, niti jer takvi potezi izlaze iz okvira legalnog i legitimnog, već su u sadašnjim prilikama na političkoj sceni gotovo nezamislivi.

Grčka ima specifične probleme, budući da je riječ o ekonomiji koja je smanjujući potrošnju u stvari smanjila spostvenu imovinu, a time i vjerovatnoću da ostvari bilo kakav značajniji rast tokom narednih nekoliko godina.

Sa svakim novim krugom pozajmica vjerovatnoća za oporavak se dodatno smanjuje. Ipak, ECB interveniše u odsustvu ideološkog sukoba, ali i u cilju dokazivanja svojih mogućnosti, čime učvršćuje poziciju na globalnoj sceni – ona spašava, kreditira i čuva eurozonu od kraha, čime se u svjetskoj ekonomiji po težini donešenih odluka svrstava tik uz Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku.

U slučaju drugih zemalja odsustvo intervencije pravda brojkama – onim koje u tabelama izgledaju ljepše od grčkih. Ako bi kao parametar uzela potrošnja u odnosu na neto investicije, a koji je i jedan od boljih pokazatelja da li jednoj državi prijeti bankrot, Italija bi bila na vrhu liste onih kojima je zaista potrebna pomoć.

Ta zemlja takođe ima problem i sa konstantnim pogoršanjima kreditnog rejtinga, toliko da Španija pored nje djeluje daleko od krizom pogođene ekonomije, no, u prilikama kada i dođe do njihovog poređenja, španski problemi – nezaposlenost i nesprovođenje reformi, za ECB postaju centralna tema.

Finansijska tržišta ovo posebno potvrđuju, zbog čega odnosi investitora, ali i prinosi na ulaganja izgledaju kao da je Italija daleko od rizične zemlje, uz opasnost da će tačnost ove procjene ECB krenuti da preispituje tek kada bude prekasno.

Kome odgovara nagli rast eura?

Jak euro od početka ove godine sve više zabrinjava evropske preduzetnike, dok upozorenja Evropskoj centralnoj banci stižu sa brojnih adresa. Kurs od oko 1,37 američkih dolara mnogi privredni subjekti ocjenjuju izuzetno štetnim i rizičnim ukoliko se bude zadržao još neko vrijeme.

rast eura perperzonaOvakvo stanje, međutim, podupiru oni subjekti kojima je jaka valuta garant ekonomske stabilnosti, a u sedamnaestočlanoj eurozoni to su isključivo Njemačka i Francuska. U pretkriznom vremenu ove dvije zemlje imale su relativno nizak rast, njemački u prosjeku 1,4 odsto, a francuski oko dva odsto, koji je pratila relativno niska inflacija. Takođe, prije izbijanja krize rast u Španiji iznosio je 3,4 odsto, a inflacija u prosjeku 3,2 odsto. U slučaju jakih zemalja sa nižom stopom rasta politika ECB u velikoj mjeri uslovila je da ne dođe do krahova, dok prema onima koje je kriza najviše pogodila u vremenu prije nje, kada je bilo prostora za regulaciju jednostavno nije reagovala.

Odnos ECB prema pojedinačnim korisnicama zajedničke evropske valute jedan je od ključnih argumenata za napuštanje eura čijih zagovornika je u posljednje vrijeme sve više. Iako je povratak na nacionalne valute danas gotovo neizvodljiv, prije svega jer ključni donosioci odluka nikada neće razmišljati u pravcu suprotnom od njemačkih i francuskih interesa, ideja o napuštanju eura mogla bi poslužiti kao signal centralnoj evropskoj finansijskoj instituciji da promijeni pristup prema sadašnjim problemima.

Dok Francuska i Njemačka kamufliraju ovaj problem nesuglasicama oko euroobveznica i bankarske unije, kao da su to dva ključna pitanja od kojih zavisi održivost evropskih finansija, problem različitih ciljeva na čijem ujednačavanju ECB kao da ni ne insistira ostaje daleko po strani. Veću korist od kompromisa sadašnjih neistomišljenika, dviju vodećih članica EU sada bi ipak donijela konkurentska devalvacija kojom bi se povećala eksterna tražnja, a sa njom i priliv novca u države članice.

Međutim, dok se zalažu za štednju u drugim zemljama, Njemačka i Francuska ključne su protivnice značajnijeg obaranja cijena i smanjenja plata u mjeri u kojoj bi ono prouzrokovalo socijalne tenzije među njihovim građanima, no ove mjere koriste kao sasvim opravdane kada treba rješavati probleme onih članica čija inflacija već jeste gotovo na minimumu i gdje su plate niže nego prije izbijanja krize.

Ekonomska strategija prema ciljevima ECB postoji i načelno makar pokušavaju da je se pridržavaju sve članice eurozone, no krajnji ishod takvih aktivnosti su potezi Španije koji kontriraju svakoj inicijativi koja potekne iz Francuske, dok sa druge strane izgleda da ideje koje stižu iz Njemačke onemogućavaju bilo kakav oporavak svih drugih zemalja. Stoga se i jačanje jedinstvene evropske valute čini kao prepreka najvećem dijelu zemalja, jer ne proizilazi iz ekonomskog rasta, niti povlačenja kapitala iz trećih zemalja, već ih onemogućava.

Ipak, rast eura prema dolaru, makar formalno potvrđuje ispravnost monetarne politike ECB, čije kamatne stope su, iako niske, i dalje više nego u SAD, dok je inflacija među najnižima u svijetu. Čak i minimalne razlike u ovim parametrima mogu doprinijeti generisanju značajnih sredstava kada se ona pozajmljuju u dolarima ili koja dolaze od investitora čiji kapital dalje cirkuliše kroz evropske banke. Ovakvim subjektima rast eura najviše odgovara, dok sa druge strane ekonomski najjače članice imaju korist od niskih uvoznih cijena, zanemarujući to što troškovi pri izvozu najčešće premašuju ove koristi, jer se njihovi negativni efekti uglavnom prelivaju na periferne zemlje. Ovo je i razlog zbog kojeg, za razliku od SAD, u EU postoji izuzetno mala vjerovatnoća da bi se mogla uvesti nulta kamatna stopa.

Osim toga, bez obzira na heterogenost ekonomskih stanja zemalja članica i njihovu pojedinačnu ili ukupnu zaduženost, eurozona sama uopšte nema dug. Sa druge strane, ona kao poseban pravni subjekt ima mogućnost da se zaduži ili da prikuplja sredstva kroz euroobveznice, no to je karta na koju bi ECB mogla igrati tek na samom kraju, a kraj ovakvog vođenja monetarne politike mogao bi uslijediti tek onda kada Njemačka i Francuska u potpunosti odbiju usaglašavanje oko dva ključna pitanja, za šta postoji još manja vjerovatnoća, dok god nezaposlenost i deflacija u zemljama na jugu Evrope prolongiraju neizvjesnost i njihovu vodeću ulogu. A do tada javni dug već sada najzaduženijih zemalja mogao bi se povećati do njihove krajnje neodrživosti.

Bogatiji popušta

Vijest koja je protekle sedmice odjeknula svjetskim tržištima i odmah po objavljivanju uzdrmala berzanske indekse, cijene akcija kompanija i kurseve svjetskih valuta bilo je smanjenje programa kvantitativnog popuštanja za dodatnih deset milijardi dolara, za koliko je umanjen i u decembru.

perperzonaProgram kojim su Federalne rezerve u septembru 2012. godine započele da stimulišu američko tržište kapitala sa 85 milijardi dolara na mjesečnom nivou zamišljen je kao plan oporavka krizom uzdrmane najveće svjetske ekonomije, bez vremenskih odrednica datih za njegovo smanjenje ili ukidanje.Ukoliko ste otkako su ove mjere stupile na snagu pratili tržište kapitala, ono što ste uvidjeli da se nametalo kao pravilo jeste da je na dan neposredno prije sastanka Federalnih rezervi obim trgovine minimalan, jer se očekuju signali u izvještajima o ishodu sastanka. Drugim riječima, trgovci su pratili da li će biti najavljeno da se ovaj program ukida ili smanjuje, jer bi to navodno značilo da je došlo do ozbiljnijeg oporavka američke privrede i da su buduća ulaganja sigurnija.Samo kvantitativno popuštanje predmet je brojnih kritika, najčešće među zagovornicima alternativnih ekonomskih rješenja koji razloge za njegovo uvođenje vide u slabim kapacitetima vladajućih struktura da se izbore sa deficitom i rastućim dugovima. I zaista, kako se opravdanost finansijskih i ekonomskih mjera može predočiti na jednostavnijim primjerima, kako drugačije izgleda to što Fed kupuje američke državne obveznice da bi im vještački uvećao vrijednost nego kao kada bi značajan privredni subjekt kupovao staro gvožđe da bi podstakao poslovanje željezare.

I uopšte, u sadašnjem načinu vođenja američke monetarne politike sve češće uočava se odsustvo racionalnog, stručnog sagledavanja situacije iz koje jedan po jedan stiže signal da je stanje alarmantno jednako kao i dvadesetih godina prošlog vijeka, neposredno prije ulaska u Veliku depresiju. Ipak, nastavlja se sa štampanjem novca, kamatne stope drže se na ekstremno niskom nivou, a sve u uvjerenju da bi rast stope inflacije mogao imati pozitivan uticaj.

Nulta kamatna stopa je, sasvim sigurno jedna od ključnih prepreka povratku snažnijem rastu, no na sličnim mjerama insistira i Evropska centralna banka, zbog čega postoji uvjerenje da će, kao što su na sličan način zapale u krizu, zapadne ekonomije iz nje i izaći. Ni sa jedne strane Atlantika se očigledno nije želio poštovati red veličina uticaja smanjenja kamata i drugih mjera kako bi se omogućilo jeftinije kreditiranje.

Kršenje hijerarhije u davanju prednosti kreditno manje sposobnima ovdje međutim rezultira suprotnim od željenog – za preduzimanje rizičnih mjera odlučuju se oni koji u, uslovno rečeno, normalnim tokovima ne bi krenuli sa investiranjem. Oni koji raspolažu sredstvima ipak se suzdržavaju od ovakvih povoljnosti, što uslovljava da ogromne količine kapitala ipak ostaju izvan opticaja.

Ovo bi doprinijelo ekonomskom rastu kada bi se na ovaj način željela kratkoročno stimulisati tražnja koja bi dala novi impuls tržištu, međutim, takva ideja ima smisla samo kada je ponuda na zadovoljavajućem nivou. Stanje u kojem se nalaze kreditni posrednici je, međutim, posve drugačije i u njemu se ogledaju razlozi zbog kojeg će prije ili kasnije doći do rasta kamatnih stopa u trenutku kada to bude najmanje poželjno.

To bi se svakako najnegativnije moglo odraziti na one subjekte kojima su kreditna sredstva jedini izvori finansiranja. Sa druge strane, oni koji su likvidniji suzdržavaju se od uzimanja dodatnih sredstava za nova ulaganja upravo zbog očekivanja da će nedostatke ovakve politike kreditiranja prije ili kasnije morati biti nadoknađeni iz postojanih izvora.

Po svemu sudeći, oni koji gospodare sredstvima ne žele se zavarati ulaganjem dok se tržišnim prilikama favorizuju oni sa manje novca i ustupaju im prednost do trenutka kada program Feda bude u potpunosti ukinut, što bi se, navodno, moglo dogoditi krajem godine. Zbog toga bi upravo naredna godina mogla biti još jedna u kojoj bi jaz između održivih i onih sa problemima u poslovanju mogao biti još veći, a sve negativne posljedice dalje krize prelivene na one koji su fazu oporavka iskoristili da dođu do novih sredstava – mala i srednja preduzeća koja će biti primorana da se zadužuju po većim kamatnim stopama kako bi otplatila kredite sa nižim kamatama.

Zato su i sumnje u oporavak uz pomoć ovakvih mjera opravdane – čim se prestane sa vještačkim ubrizgavanjem ili može doći do novog kraha ogromnih razmjera ili do stvaranja nelojalne konkurencije, monopola i uslova u kojima će svaka osjetljivost biti na udaru. Stanje je slično i u Sjedinjenim Američkim Državama i u Evropskoj uniji, s tom razlikom što Fed spas nalazi u štampanju novca, a ECB ne bi imala adekvatnih mehanizama za spašavanje bankarskog sektora osim bankarske unije o kojoj ideja u mnogim članicama ne dobija „zeleno svijetlo“. Prilivi novca su i dalje nedovoljni, stopa nezaposlenosti zabrinjavajuća, a sve zbog toga što su se oni koji raspolažu sredstvima povukli.

Zastrašivanje nepostojećim

Posmatrajući evropsku ekonomiju, naročito od vremena izbijanja globalne krize do danas, bilo da je riječ o centralnim institucijama, ili onim u pojedinačnim zemljama, bez obzira na nivo razvijenosti, finansijske subjekte prate dva načina prikazivanja problema.

perperzona deflacijaPrvi je u situacijama kada evropske vladajuće elite, da bi zadržale poziciju žele ubrati nove političke poene ili kada, u strahu od snižavanja kreditnog rejtinga, prikazuju stanje koje ne odgovra stvarnosti. Problemi se potiskuju u drugi plan, traže se svi načini da se vještački održava lažna dobra slika ekonomije, makar to zahtijevalo i kršenje najvažnijih evropskih ili državnih propisa, čije je prikrivanje prirodna pojava u društvu koje pokušava da obmane javnost i ne suoči je sa sopstvenom nemaštinom.

Drugi je kada se stanje prikazuje kao izrazito kritično, ističući da nadležne institucije, a ovakvu praksu najčešće ima Evropska centralna banka, čine sve kako bi spriječile pogubni scenario koji, u stvari, u takvim uslovima ne prijeti da se dogodi. Trend koji je prisutan tokom posljednja dva mjeseca, a pojačan u vremenu planiranja evropskih budžeta za 2014. godinu jeste zastrašivanje javnosti deflacijom, zbog čega se vodeći evropski mediji posebno fokusiraju na problem nedovoljnog rasta.

Međutim, zastrašivanje koje ECB plasira medijskim kanalima u većini slučajeva djeluje kao da bi se zemlje članice po prvi put mogle suočiti sa deflacijom od koje će ih evropska ekonomska politika sigurno odbraniti – negdje na granici između teatralnog i neuvjerljivog. Parafrazirana prva rečenica koja otvara Komunistički manifest Marksa i Engelsa „Jedan bauk kruži Evropom – bauk komunizma“ u današnjem vremenu završavala bi se sa „bauk deflacije“. Naslovi koji su proteklih sedmica obilježili naslovnice, naročito njemačke i francuske štampe sdržali su poruku da je pad inflacije prijetnja i da treba biti oprezan pred deflatornom zamkom.

U posljednjem izvještaju Organizacije za ekonomsku kooperaciju i razvoj – OECD, objavljenom prošlog mjeseca, inflacija u periodu od 12 mjeseci iznosila je 1,5 odsto u septembru, da bi u oktobru bila smanjena na 1,3 odsto. Dakle, samo je smanjena dinamika rasta ukupnih potrošačkih cijena, ali one nijesu niže. Razlog zbog kojeg je u oktobru u odnosu na septembar došlo do smanjenja stope inflacije na nivou OECD zemalja je prije svega u cijeni energenata.

Energenti su jedina kategorija proizvoda koji su pojeftinili na ovim tržištima, što je bilo uslovljeno padom cijena nafte na globalnom nivou i solidnim zalihama, kao i boljoj eksploataciji energije iz alternativnih izvora u odnosu na isti prošlogodišnji period. Cijena hrane je nastavila rast, ali su zbog pojeftinjenja energenata troškovi proizvodnje bili niži, što je zaustavilo njen rast sa 1,9 na 1,6 odsto. Slično je bilo i sa ostalim proizvodima kod kojih prerada i transport zahtijevaju trošenje struje ili goriva, a čiji rast cijena je sa 1,7 sveden na 1,5 odsto.

Nakon objavljivanja ovog izvještaja evropska javnost bombardovana je televizijskim prilozima i novinskim člancima u kojima se širi panika i iz kojih je nemoguće zaključiti da je za njih ovo u stvari dobra vijest. U vremenu kada čelnici zemalja eurozone zagovaraju štednju, kada se smanjuju zarade i kada kupovna moć građana slabi, niže cijene, naročito u kraćem vremenskom periodu su dobra vijest, uprkos tome što se želi nametnuti shvatanje da je prazan frižider bolji od onog punog hrane kupljene po niskim cijenama.

Osim građanima – potrošačima, zaustavljanje rasta stope inflacije pogoduje i privredi, posebno onih zemalja u kojima postoje ograničenja u vođenju monetarne politike, kao što je slučaj sa članicama eurozone, jer niže cijene tržišta čine globalno konkurentnijim. Povećanje inflacije u ovom slučaju ni za građane, ni za privredu ne bi predstavljalo olakšavajuću okolnost – povećanje zarada ili rast prihoda odvijali bi se u neznatnoj mjeri u odnosu na ukupan rast troškova, što bi stvorilo dodatno nepovoljan ambijent.

Međutim, fokus sa opasnosti od inflatornog haosa uporno se skreće na priču o mogućem povećanju nezaposlenosti i drugim pratećim pojavama deflacije koja se, zapravo, ne javlja u pravoj mjeri. Jasno je da postoje razlozi zbog kojih od deflacije strahuju banke i drugi finansijski igrači, kao i postojeće vladajuće elite u EU, ali za njene građane ona ne može biti suštinski problem sve dok ne bude dugoročno prisutna, za šta izgledi u ovako dinamičnom ekonomskom ambijentu gotovo da i ne postoje.

Deflacija je prisutna u zemljama na jugu Evrope, ali kao posljedica pada tražnje zbog slabljenja ukupne kupovne moći i ograničene javne potrošnje, uslovljene ogromnim deficitom i prezaduženošću. Da su te zemlje imale svoju valutu to bi dovelo do gubitka njene vrijednosti, međutim, uz korišćenje eura javio se ovakav rezultat, koji, dakle, po prirodi stvari nikako ne može biti uzrok lošeg stanja, već posljedica. Danas iste strukture koje su uvjeravale Evropu u prednosti jedinstvene valute govore o prednostima inflacije. Ostaje da pitamo šta je sljedeće.

Ostaje li ECB bez novih ideja?

U vremenu kada BRICS zemlje (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika), koje preuzimaju dominaciju na svjetskoj ekonomskoj sceni, traže originalne načine za širenje tržišta i poboljšanje privrednih aktivnosti, dosadašnji lideri u grupi najrazvijenijih – Sjedinjene Američke Države, zemlje Evropske unije i Japan kao da čekaju da određene finansijske poteze inicira neko drugi, kako bi opravdale njihovu primjenu u sopstvenim sistemima.

Ovo je naročito postalo vidljivo prilikom pokušaja pronalaženja rješenja za uklanjanje posljedica svjetske ekonomske krize, ali i potvrdilo da je nju jednim dijelom i prouzrokovalo usvajanje teško primjenjivih finansijskih modela na potpuno različite sisteme.

Ključna razlika koja je sada uočljiva među najmoćnijim svjetskim ekonomijama je upravo to što se Evropska centralna banka i dalje ne odlučuje za doštampavanje novca u cilju rješavanja problematičnih pitanja sa zemljama u krizi. SAD neprestano koriste mogućnost štampanja dolara, naročito sada u postupku kvantitativnog olakšavanja, uspijevajući da vrijednost ove, iako postepeno devalvirajuće valute i dalje drže pod kontrolom, a inflaciju u granicama u kojima ona nije zabrinjavajuća.

Da se u potrazi za što savremenijim rješenjem izlaska iz finansijskih poteškoća Japan nerijetko vraćao onim starim i, uslovno rečeno, provjerenim govori i podatak da je ova zemlja u dvogodišnjem periodu gotovo udvostručila količine raspoloživogjena. Stoga je u ovoj situaciji u najnepovoljnijem položaju upravo ECB koja je primorana da ovoga puta nešto osmisli sama, a da u tom eksperimentu ne samo ne našteti sebi, već znatno doprinese poboljšanju ekonomskih prilika u zemljama članicama. Onima koji osnose EU i SAD posmatraju kao neprestani proces sistemskog kopiranja, a pokušaj uspostavljanja evropskog tržišnog i modernog jedinstva nazivaju neuspješnim pokušajem uspostavljanja američkih principa ne ostaje mnogo nade u inventivnost frankfurtskih bankara, niti očekivanja da će zvanični Brisel učiniti nešto što bi dovelo do stabilizacije na duži rok.

Sa druge strane,Japanje upravo ovog mjeseca krenuo u proces koji su mnogi nazvali monetarnom revolucijom, zahvaljujući sposobnosti da manipuliše vrijednošću valute takozvanom konkurentskom devalvacijom u nadi da će pospješiti spoljnotrgovinsku razmjenu. Međutim, ovakve konkurentske devalvacije prestaju da imaju efekta onda kada ih praktikuje veći broj subjekata, jer se u tom slučaju relativne vrijednosti valuta ne mijenjaju.Ipak,Japanse u odnosu na evropske zemlje mnogo energičnije trudi da, koristeći sva raspoloživa sredstva poboljša stanje u državi, iako ima mnogo veću stopu rasta i manji procenat nezaposlenosti nego što je slučaj u eurozoni.

Čak i ukoliko koraci koji se sada sprovode nijesu revolucionarni, uspijevaju da ovu zemlju vrate na početni korak, što mnogima u pokušaju prevazilaženja krize, čak i pored visoko postavljenih ciljeva, nije uspjelo. Japan je svakako uspio da zaustavi inflaciju na vrijeme, koja bi, u suprotnom, u potpunosti uništila ekonomiju, a najava japanske centralne banke o kupovini državnih obveznica u ovom trenutku djeluje kao očekivan i poželjan potez, budući da je monetizacija javnog duga u ovoj fazi neophodna.

Ono što, međutim, izlazi iz određenih logičkih okvira kada je Japan u pitanju jeste kako je sa gotovo udvostručenom količinom jena došlo do inflacije od svega dva odsto, što je ujedno i izazov za ECB – da se opredijeli za uvođenje euroobveznica, budući da je alternativa – štampanje nove količine eura gotovo u potpunosti odbačena, dok je u prvom slučaju vjerovatnoća da se ovo neće dogoditi sve dok ne dođe do promjene vlasti u Njemačkoj. U međuvremenu ECB se bavi nekim sasvim drugim pitanjima, pa je i fokus javnosti tokom protekle sedmice bio na najavama da ova institucija traži rješenja za spašavanje privrede i mehanizme za davanje stimulansa sa određene ekonomske aktivnosti. I ovoga puta sve je ostalo samo u naznakama – najavljeno je mnogo, očekivanja su još veća, a ne samo da je daleko sam cilj, već nema naznaka ni o sredstvima putem kojih bi se do njega došlo.

Dok se kriza u većini zemalja eurozone produbljuje, a iznos duga nastavlja da raste, iz samog vrha ECB stižu najave da će, po uzoru na uspješne finansijske reforme iz drugih sistema biti sproveden model koji je, kako je najavljeno, najprimjereniji. Još uvijek nije poznato koji kriterijumi će biti ključni za određivanje primjenjivosti određenog metoda u eurozoni, ali je gotovo izvjesno da, dok god se iznova ne razmotri idejama o euroobveznicama, svako drugo preuzimanje tuđih metoda neće biti garant dugoročnog otklanjanja sadašnjih problema.