Zašto se u EU pribojavaju slabog inflatornog rasta?

Tokom posljednjih nekoliko mjeseci u zemljama članicama Evropske unije sve intenzivnije se razmatraju moguća rješenja za problem deflacije.

deflacijaKoliko je zastrašenost ovom pojavom u kojoj, umjesto da dobija, sve gubi na vrijednosti uticala na Evropljane govori i to da su stavovi o deflaciji toliko oprečni da protivnike doslovno svrstavaju u grupe koje vjeruju, odnosno ne vjeruju da deflacija u EU zaista postoji.

Prema ocjeni predsjednika Evropske centralne banke Marija Dragija eurozona ipak nije zašla u deflaciju. Ovaj podatak bio je povod za uvjeravanja brojnih evropskih lidera da je pred evropskom ekonomijom faza oporavka.

Ipak, veliki broj ekonomista saglasan je da ekonomska politika članica eurozone treba da bude kontraciklična, kako bi se lakše prilagodila nižoj stopi rasta.

Jedan od mehanizama kojim bi se upravljalo monetarnom politikom u eurozoni je istovremeno i onaj koji se koristi za kontrolu inflacije.

Međutim, ovim se često potcjenjuje rizik od deflacije koji se nerijetko javlja nakon recesije.

Cijene robe široke potrošnje

Od svog osnivanja Evropska centralna banka projektuje ciljanu inflaciju robe široke potrošnje kroz harmonizovani indeks potrošačkih cijena, u cilju obezbjeđivanja njenog postojanja, ali tako da stopa bude stabilizovana na oko dva odsto.

Evropski zavod za statistiku Eurostat objavio je da je u februaru ove godine stopa inflacije u eurozoni iznosila 0,8 odsto, odnosno da je ona bila manja od jedan odsto već pet mjeseci zaredom.

Za jedan dio Evropljana ovakvi podaci predstavljaju razlog za duboku zabrinutost, iako su mišljenja oko štetnosti deflacije u eurozoni podijeljena.

Prije svega, ovdje je neophodno razgraničiti da, uzevši u obzir ciljanu stopu ECB, stopa inflacije je samo znatno niža od projektovane, bez izgleda za povećanje u skorijem periodu, računajući na stanje tokom prethodnih nekoliko mjeseci.

Međutim, ovo ne znači da je, samo zato što inflacija nije na nivou od zadovoljavajućih dva odsto, zaista došlo do deflacije. Kao ključni problem uočava se niska stopa uz koju se teško ostvaruje ciljani rast bruto domaćeg proizvoda zemalja članica eurozone.

Ipak, ovakvo stanje ne destabilizuje ekonomiju zemlje i na neki način zapravo drži situaciju pod kontrolom, računajući na nedovoljno jaku kupovnu moć građana ovih zemalja.

Kada bi proizvodi uključeni u indeks potrošačkih cijena poskupljivali, a zarade Evropljana ostajale na postojećem nivou, situacija bi bila znatno alarmantnija u odnosu na sadašnju.

Ipak, kod niske stope inflacije zabrinjava vrijeme njenog trajanja.

Period od pet uzastopnih mjeseci sa inflacijom nižom od željene onemogućava pravljenje konkretnih planova u sferi javnih finansija do faze u kojoj se mogu očekivati čak i budžetski deficiti.

Bezizlaznost iz postojećeg stanja

Problem u niskoj stopi inflacije je u njenoj bezizlaznosti – vlade zemalja eurozone će prije ili kasnije potražiti načine da nadoknade gubitke, zbog čega bi smanjivanje zarada za građane moglo predstavljati isti problem kao i visoka stopa inflacije.

Za ono što zarade moći će kupovati manje, a to je ono što niko ne želi, ali što se javlja kao posljedica mjera koje sprovode vlade nakon recesije.

Činjenica je da su strukturne reforme u većini evropskih zemalja direktno prouzrokovale recesione i deflatorne pritiske.

Tokom ovakvih aktivnosti one su pribjegavale istraživanju cjenovne konkurentnosti zbog nemogućnosti devalviranja – smanjivanju zarada zaposlenih u cilju izbjegavanja ili smanjenja budžetskog deficita, preduzimanju mjera za povećanjem investicionih aktivnosti i sličnim aktivnostima koje su dovele do kratkoročnih koristi i dugoročnih posljedica po budžete tih zemalja.

Deflatorni rizik

Danas se niska stopa inflacije javila rezultat ovakvih radnji. Da bi se razumjela veličina deflatornog rizika, potrebno je situaciju mjeriti još jednim sredstvom – deflatorom brutom domaćeg proizvoda.

On ne predstavlja ništa drugo do praćenja svih cijena koje uslovlajvaju BDP, a to su kada se cijenama robe široke potrošnje dodaju javna potrošnja, investicije, izvoz i uvoz.

Drugim riječima, ovim se u realnom vremenu mogu pratiti promjene u strukturi BDP-a.

Značaj ovakvog mjerenja promjena u ekonomiji jeste što se, za razliku od klasičnog mjerenja stope inflacije mogu uočiti i promjene cijena izvan onoga što spada pod potrošnju, čime se dobija realna slika stanja.

Interesantan je primjer Japana koji je u deflaciju ušao 1999. godine, odnosno, tada je inflacija potrošačkih cijena preuzela negativan trend.

Tek sada u toj zemlji došlo je do zajedničkog zaključka protivnika i zagovornika deflacije da je bilo neophodno u samom startu boriti se protiv ovakve pojave.

Posljedica antikriznih mjera

Razlika u odnosu na eurozonu je što je, međutim, BDP deflator u Japanu poslao zabrinjavajuće signale još u ranim devedesetim godinama prošlog vijeka, prije nego što se stanje počelo odražavati na same potrošačke cijene, zahvaljujući čemu je ipak omogućeno da ekonomija te zemlje ostane stabilna.

U eurozoni to nije slučaj, jer se negativni signali očitavaju na nečemu što je posljedica, a ne uzrok, a sve ovo se nikako ne može dogoditi iznenada.

Drugim riječima, na primjeru nemogućnosti dostaizanja očekivane stope inflacije potvrđuje se sva pogrešnost i pogubnost antikriznih mjera koje su u eurozoni sprovođene od 2009. godine.

Nepovoljna situacija u perifernim zemljama postojala je još od sredine 2008. godine, a sredstva preduzeta za borbu protiv recesije samo su usložnjavala probleme.

Iako se smatra da je Grčka najteže podnijela udare krize, ključni problemi ove vrste javili su se u Portugalu i Španiji.

Već tada BDP deflator u ovim dvijema zemljama počeo je da se kreće ka nultoj stopi, da bi kroz četiri godine skliznuo na taj nivo.

Sadašnje stanje u ovim zemljama ukazuje na potpunu neodrživost, nalažući istovremeno nova zaduživanja.

Sve dalje od ciljanog

Na nivou eurozone BDP deflator je, međutim, rastao u prosjeku za 1,3 odsto na godišnjem nivou, što je i dalje manje od ciljanih 1,9 odsto i sve dok se ne nađe na toj stopi ne postoje nikakvi izgledi za trajni oporavak eurozone, niti mogućnosti za povećanjem stope inflacije.

Ovdje, dakle, nije problem u deflaciji, već u svim njenim uzrocima, iako se evropski zvaničnici trude da ovako postave stvari.

Deflacija se ne može smatrati povodom za nova zaduživanja ako je uslovljena stanjem postojeće prezaduženosti, niti razlogom za smanjenjem zarada ako je ta mjera prethodno rezultirala padom kupovne moći.

Ipak, jedino za što u ovakvim uslovima evropski zvaničnici nastoje je da se izbore jeste da se situacija za njihovog mandata ne pogorša do nivoa u kojem će im ponestati mjera, čak i onih najmanje popularnih, čija neutemeljenost je odavno potvrđena.

Zašto EU odbija da štampa novac?

Iako su 2013. godinu obilježili relativno uspješni pokušaji jednog broja zemalja članica EU da izađu iz recesije, finansijski podaci na ukupnom evropskom nivou su i dalje alarmantni. Ekonomiski ciklusi – rast, stagnacija i recesija više se ne smjenjuju onom dinamikom koja je do prije nekoliko decenija omogućavala uravnoteženost globalnog tržišta, pri čemu padovi više ne služe samo kao signali da je nešto u načinu upravljanja finansijama potrebno mijenjati, već takva stanja postaju ona kojima se dugoročno treba prilagoditi.

perper-zona stampanje euraKada se razmatraju mogućnosti za brzo, vještačko povećanje likvidnosti prva mjera koja asocira na to je doštampavanje novca. Ovaj mehanizam se već duže vrijeme koristi u najmoćnijim svjetskim ekonomijama u trenucima kada se želi stimulisati izvoz, zbog čega dio stručne javnosti ne prestaje da zagovara da se isto uradi i sa eurom. Ovo pitanje još jedno je u nizu onih koja potvrđuju postojanje nesuglasica između evropskih i finansijskih institucija država članica, a u stanju u kojem se odluka o ovom pitanju ni ne planira usvojiti rastu samo troškovi za ublažavanje posljedica recesije. No zašto se ECB na odluči na isti onaj korak za kojim posežu mnogi drugi sistemi uglavnom se objašnjava kratkoročnim pozitivnim efektima ovakvog poteza.

Načelno se, u državama članicama EU pokušava uspostaviti sistem koji bi omogućio investitorima, koji su ključni pokretači ekonomskog rasta da obavljaju poslove u ambijentu u kojem se vladavina prava, sigurnost i transparentnost ne dovode u pitanje. Drugim riječima, načela kojima se pokušava poboljšati evropski ekonomski ambijent skoncentrisana su u sferi političko-pravnih pitanja, uz vidno odsustvo intenzivnog rješavanja ekonomskih problema ekonomskim mjerama. Ključni razlog izostanka ovakvih intervencija u ekonomskoj i finansijskoj politici EU jesu evropski ugovori kojima je definisan Evropski monetarni sistem, a prema kojima ECB nema nadležnosti ove vrste.

Promjena ovakve prakse nesumnjivo bi zahtijevala i izmjene u ključnim dokumentima kojima se uređuje ova oblast, čemu se, najviše od svih protive zemlje sa najvećim kreditnim rejtingom u eurozoni – Njemačka i Finska, čijem rastu je dodatno doprinijelo raspolaganje jakom valutom, koja bi, ukoliko bi doštampavanjem novca gubila vrijednost, uticala na smanjenje vrijednosti rezervi, ali i na kupovnu moć u odnosu na spoljno-trgovinske partnere. Sa druge strane, ograničenost u mogućnostima vođenja monetarne politike razlog je zbog kojih se kreditni rejting drugih zemalja eurozone posljednjih godina znatno snizio, jer nije bilo mogučnosti za stimulisanje tražnje i mehanizama za privlačenje investicija.

Jedinstvena evropska valuta u stvari je ključna konstanta u jednačini čiji rezultat predstavlja kretanje pojedinačnih ekonomija država članica – tamo gdje se ona množi sa pozitivnim podacima o rastu, ukupan rezultat je pozitivan, dok se kod onih zemalja koje se bore sa budžetskim deficitom i minusima odražava na negativan rezultat. Ukratko, euro je valuta koja u uslovima smanjenog dotoka novca spolja novo bogaćenje omogućava samo onim zemljama koje nijesu zapale u teške finansijske probleme, a kako najbogatije članice dominatno utiču na donošenje konačnih odluka, sve dok se ne pronađe alternativno rješenje, poput mogućeg scenarija „dva eura“ – južnog i sjevernog, monetarna politika neće biti podrška ekonomskog rasta zemalja na jugu EU. Slične za-i-protiv nesuglasice, uz podršku, odnosno protivljenje istih zemalja vidljive su i na primjeru euroobveznica.

U konačnici, sve ono što bi doprinijelo kratkoročnom rastu dužničkom krizom najpogođenijih zemalja smatra se da bi dugoročno moglo naštetiti onima koje su pronašle način da zaštite svoj finansijski sektor. Ipak, ono u čemu bi se zaista ogledali negativni efekti doštampavanja eura jeste očekivana visoka stopa inflacije koja bi bila uzrok sasvim nove vrste problema. Na pitanje zašto ovu posljedicu zemje zagovornice postojeće monetarne politike ne stavljaju u prvi plan kada navode argumente za protivljenje štampanju novog novca teško je odgovoriti tako da odgovor sadrži i logiku i ne bude u suprotnosti sa evropskim principima. A principi i načela iz ugovora se, kako se na ovom primjeru najbolje vidi, poštuju samo onda kada je potrebno zaštititi one koji su najmanje ugroženi.

Ostaje li ECB bez novih ideja?

U vremenu kada BRICS zemlje (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika), koje preuzimaju dominaciju na svjetskoj ekonomskoj sceni, traže originalne načine za širenje tržišta i poboljšanje privrednih aktivnosti, dosadašnji lideri u grupi najrazvijenijih – Sjedinjene Američke Države, zemlje Evropske unije i Japan kao da čekaju da određene finansijske poteze inicira neko drugi, kako bi opravdale njihovu primjenu u sopstvenim sistemima.

Ovo je naročito postalo vidljivo prilikom pokušaja pronalaženja rješenja za uklanjanje posljedica svjetske ekonomske krize, ali i potvrdilo da je nju jednim dijelom i prouzrokovalo usvajanje teško primjenjivih finansijskih modela na potpuno različite sisteme.

Ključna razlika koja je sada uočljiva među najmoćnijim svjetskim ekonomijama je upravo to što se Evropska centralna banka i dalje ne odlučuje za doštampavanje novca u cilju rješavanja problematičnih pitanja sa zemljama u krizi. SAD neprestano koriste mogućnost štampanja dolara, naročito sada u postupku kvantitativnog olakšavanja, uspijevajući da vrijednost ove, iako postepeno devalvirajuće valute i dalje drže pod kontrolom, a inflaciju u granicama u kojima ona nije zabrinjavajuća.

Da se u potrazi za što savremenijim rješenjem izlaska iz finansijskih poteškoća Japan nerijetko vraćao onim starim i, uslovno rečeno, provjerenim govori i podatak da je ova zemlja u dvogodišnjem periodu gotovo udvostručila količine raspoloživogjena. Stoga je u ovoj situaciji u najnepovoljnijem položaju upravo ECB koja je primorana da ovoga puta nešto osmisli sama, a da u tom eksperimentu ne samo ne našteti sebi, već znatno doprinese poboljšanju ekonomskih prilika u zemljama članicama. Onima koji osnose EU i SAD posmatraju kao neprestani proces sistemskog kopiranja, a pokušaj uspostavljanja evropskog tržišnog i modernog jedinstva nazivaju neuspješnim pokušajem uspostavljanja američkih principa ne ostaje mnogo nade u inventivnost frankfurtskih bankara, niti očekivanja da će zvanični Brisel učiniti nešto što bi dovelo do stabilizacije na duži rok.

Sa druge strane,Japanje upravo ovog mjeseca krenuo u proces koji su mnogi nazvali monetarnom revolucijom, zahvaljujući sposobnosti da manipuliše vrijednošću valute takozvanom konkurentskom devalvacijom u nadi da će pospješiti spoljnotrgovinsku razmjenu. Međutim, ovakve konkurentske devalvacije prestaju da imaju efekta onda kada ih praktikuje veći broj subjekata, jer se u tom slučaju relativne vrijednosti valuta ne mijenjaju.Ipak,Japanse u odnosu na evropske zemlje mnogo energičnije trudi da, koristeći sva raspoloživa sredstva poboljša stanje u državi, iako ima mnogo veću stopu rasta i manji procenat nezaposlenosti nego što je slučaj u eurozoni.

Čak i ukoliko koraci koji se sada sprovode nijesu revolucionarni, uspijevaju da ovu zemlju vrate na početni korak, što mnogima u pokušaju prevazilaženja krize, čak i pored visoko postavljenih ciljeva, nije uspjelo. Japan je svakako uspio da zaustavi inflaciju na vrijeme, koja bi, u suprotnom, u potpunosti uništila ekonomiju, a najava japanske centralne banke o kupovini državnih obveznica u ovom trenutku djeluje kao očekivan i poželjan potez, budući da je monetizacija javnog duga u ovoj fazi neophodna.

Ono što, međutim, izlazi iz određenih logičkih okvira kada je Japan u pitanju jeste kako je sa gotovo udvostručenom količinom jena došlo do inflacije od svega dva odsto, što je ujedno i izazov za ECB – da se opredijeli za uvođenje euroobveznica, budući da je alternativa – štampanje nove količine eura gotovo u potpunosti odbačena, dok je u prvom slučaju vjerovatnoća da se ovo neće dogoditi sve dok ne dođe do promjene vlasti u Njemačkoj. U međuvremenu ECB se bavi nekim sasvim drugim pitanjima, pa je i fokus javnosti tokom protekle sedmice bio na najavama da ova institucija traži rješenja za spašavanje privrede i mehanizme za davanje stimulansa sa određene ekonomske aktivnosti. I ovoga puta sve je ostalo samo u naznakama – najavljeno je mnogo, očekivanja su još veća, a ne samo da je daleko sam cilj, već nema naznaka ni o sredstvima putem kojih bi se do njega došlo.

Dok se kriza u većini zemalja eurozone produbljuje, a iznos duga nastavlja da raste, iz samog vrha ECB stižu najave da će, po uzoru na uspješne finansijske reforme iz drugih sistema biti sproveden model koji je, kako je najavljeno, najprimjereniji. Još uvijek nije poznato koji kriterijumi će biti ključni za određivanje primjenjivosti određenog metoda u eurozoni, ali je gotovo izvjesno da, dok god se iznova ne razmotri idejama o euroobveznicama, svako drugo preuzimanje tuđih metoda neće biti garant dugoročnog otklanjanja sadašnjih problema.

Zašto je euro precijenjen?

Euro je prošle sedmice dostigao vrijednost od 1,35 dolara, odnosno vrijednost dolara bila je 74 euro centa. Sa svih strana dolaze upozorenja da je jedinstvena evropska valuta precijenjena i da je neophodno da devalvira, budući da Amerikanci, zbog podsticanja izvoza odbijaju poduprijeti dolar. Svijet, po svemu sudeći, čeka na veliku konkurentnu devalvaciju.

euro-precijenjenPrema sadašnjim cijenama, proizvod koji sada košta 100 eura, preračunat u dolarima staje 135 dolara, ali ukoliko bi se, hipotetički, odlučilo da se smanji vrijednost eura smanjenjem od 25 odsto u odnosu na dolar, vrijednost ovog proizvoda biće 101 dolar i 25 centi čim jednom pređe Atlantik. Na ovaj način mogao bi se ostvariti globalni procvat privrede, uspostaviti tržišna ravnoteža i iskorijeniti nezaposlenost. Međutim, ma koliko rješenje u uslovima opšte krize izgledalo jednostavno, o njemu se ni ne razmišlja.

Čelnici svjetskih finansijskih institucija bi u ovom slučaju prvi stali u odbranu stava da je izuzetno teško umanjiti vrijednost eura ili izazvati rast dolara. No, ukoliko bi se odštampale nove euro novčanice u vrijednosti od 100 milijardi i iskoristile za kupovanje dolara, američka valuta bi rasla, evropska padala i problem bi bio riješen. Pitanje je samo zbog čega ih, kada bi ove mjere bile od izuzetne koristi, niko još uvijek nije preduzeo. Odgovor je moguće potražiti u činjenici da je, nezavisno od biračkih tijela, pojedinačna javnost podijeljena u dvije grupe, pri čemu ta podjela potpuno nadilazi zastarjele klasifikacije poput ljevičara i desničara ili konzervativnih i liberalnih struja. Postoji velika grupa onih koji, bez obzira iz kojeg društvenog miljea dolaze, vjeruju da su krize posljedica prevara lidera iz sjenki na finansijskim tržištima i manipulacija rejting agencija, dok drugi čine optimiste koji bezuslovno vjeruju u čuda. Ovim se otvara velika rasprava na temu u kojoj mjeri moderna ekonomija sve više liči na rat. No, ukoliko se krene od polaznih shvatanja da u odnosima u kojima su zemlje postavljene kao tržišni učesnici postoje pravila, ekonomija više liči na sportsko takmičenje – postoje principi koji se poštuju kako bi se na fer način došlo do što boljih rezultata, vodeći je onaj ko angažovanošću ostvari najviše, dok onaj ko počne da se služi nedozvoljenim sredstvima pretvara igru u rat.

Ulogu sudije igra Svjetska trgovinska organizacija, vlade zemalja članica su prihvatile pravila igre, među kojima je i zabrana uspostavljanja konkurentne devalvacije. Posljednji put kada se ona zvanično dogodila, okončala se Drugim svjetskim ratom, iako se kasnije dešavalo da je neke od zemalja prikriveno i oprezno koriste kako bi ostvarile određene tržišne prednosti, što su u drugoj polovini prošlog vijeka najviše činile Sjedinjene Američke Države. U ostatku svijeta ključni razlog za protivljenje konkurentnoj devalvaciji je inflatorni rast velikih razmjera. Činjenica je da bi smanjenje vrijednosti eura za četvrtinu u odnosu na dolar učinilo izvoz evropskih zemalja dodatno konkurentnim, ali bi se ovim otežao uvoz, jer bi uvezeni proizvod sa druge strane po cijeni od 100 eura nakon svih promjena vrijednosti na kraju koštao 133 dolara, čak za trećinu više u odnosu na početnu cijenu.

Iako zvuči trivijalno, neophodno je uzeti u obzir da najveći broj zemalja uvozi mnogo više proizvoda nego što ih izvozi. Dok se po pitanju brojnih proizvoda, naročito kod prehrambene industrije, vode rasprave da li domaća ponuda zadovoljava zahtjeve tržišta i čime je uslovljena dominacija stranih proizvoda, postoje situacije u kojima uvezeni proizvodi nemaju domaći ekvivalent, a tipičan primjer su energenti, prije svega gorivo koje proizvodi relativnomalibroj zemalja u svijetu. Osim goriva, i kroz cijene uvezenih sirovina, na primjer za proizvodnju koje se kupuju u dolarima zemlje eurozone uvoze inflaciju kroz dalje formiranje potrošačkih cijena, smanjenje kupovne moći domaćinstava ili ukupni pad potrošnje.

Zbog svega navedenog bilo bi gotovo besmisleno, a takođe i nemoguće nabrojati sve efekte koje bi izazvalo devalviranje eura. Međutim, činjenica je da se mnogi procesi ne dešavaju jer idu u korist mnogo većem broju populacije, budući da u ovom odnosu snaga prosperitet jednih uslovljava štetu drugih. Sumiranje prednosti na strani na kojoj se nalazi bogatstvo, ali i izvlačenja profita od onih koji su na gubitku na kraju, kao i svaka uravnoteženost pozitivnih i negativnih brojki rezultira nulom, te čim se na jednoj strani otvore mogućnosti za rast, na drugoj se može očekivati kriza.