Iako je o tome šta bi trebalo preduzeti i kako se zaštititi od udara krize trebalo razmišljati prije njenog izbijanja ili makar u vremenu samog nastajanja, javnost je počela da pokazuje interesovanje za ekonomska dešavanja tek kada se uvidjelo da se situacija dugoročno odražava na standard građana i da samo nove ideje mogu pomoći u prevazilaženju posljedica recesije.

Na još jednom primjeru se pokazalo da je u ljudskoj prirodi da se o brojnim temama govori tek kada povod za to budu posljedice neželjenih događaja i situacija. Sa druge strane, rastuća svijest o ekonomskim procesima jedan je od rijetkih pozitivnih produkata ovakvog stanja – građane neuporedivo više interesuju uzroci i rješenja problema u javnim finansijama i razlozi za promjenu cijena u svjetskoj trgovini nego što je to bio slučaj u vremenu kada su opušteno uzimali kredite i kupovali na rate dok plan za mjere štednje nije obuhvatio i njihove do tada solidne i redovne zarade. Kao što je i svijest o značaju mira i potrebi za ujedinjavanjem naroda bila najizraženija nakon Drugog svjetskog rata, pa su 1945. godine osnovane Ujedinjene nacije, tako se i zajedničko rješenje za izlazak iz krize sve češće traži na globalnom nivou, jer gotovo da nema zemlje čija većina stanovnika ne uviđa da se ne može zauvijek živjeti od zaduživanja i da teorija stalnog rasta ne može imati potvrdu u praksi.

Fokus javnosti, bilo da je riječ o lokalnoj, evropskoj ili svjetskoj, sve više je usmjeren ka traženju odgovora na pitanje da li postoje alternativni načini za ostvarivanje rasta i kako ih sprovesti u djelo. Rješenja postoje u ogromnom broju, ali mogućnosti da se o njima dovoljno zna ne postoje podjednako u svakom društvu. U velikoj mjeri dostupnost informacija o alternativnim ekonomskim rješenjima uslovljena je obrazovnim sistemom, odnosno vjerovatnoćom da bi se ovakve teme mogle naći u nastavnom ili akademskom programu, koja je, dalje, uslovljena sposobnošću društva da se prilagođava promjenama u različitim oblastima. Širom svijeta je, naročito sa pojavom krize, ekonomija kao nauka počela da se sve češće posmatra iz ugla prakse. Iako je lijepo znati sve o teorijama koje su kroz istoriju zastupali začetnici brojnih pravaca u ekonomiji, to što ćete na kraju završenih studija bez greške znati šta je zagovarao Džon Majnard Kejns, a šta Ludvig fon Mizes ne čini vas ekonomistom, niti sve do trenutka dok ne otvorite makar trafiku i u njoj ne zaposlite makar jedno drugo lice, nijeste neko ko tržišne procese poznaje izvan teorije.

Koliko je tek pogubno kada se sa takvim „znanjem“ dođe do neke od državnih funkcija koja obuhvata i usmjeravanje finansijskih sredstava imali smo priliku da vidimo na brojnim primjerima širom ex-Yu zemalja gdje su u fotelje ministara ekonomije ili finansija sjeli oni sa visokim akademskim titulama i bez jednog dana iskustva poslovanja u realnom sektoru – iste one čija ekonomija je doživjela najveći procvat u vremenu kada ih je, i to sjedinjene, vodio Ante Marković, čija je jedna od ključnih vrlina bila ta što je bio izvanredan menadžer i privrednik. Umjesto da su, poučene jedinstvenim primjerom u svojoj istoriji bivše jugoslovenske zemlje nastavile da insistiraju na ovakvoj praksi, u ovim društvima je, naročito devedesetih godina, došlo do raslojavanja na jednoj strani obrazovanja, a na drugoj strani kapitala, zbog čega je u tranzicionom periodu bilo nemoguće vratiti stvari na svoje mjesto.

Nakon pojave kontroverznih biznismena i onih koji su sticajem različitih okolnosti koristili ilegalne aktivnosti za bogaćenje, na drugoj strani imperativ je bio biti obrazovan kako bi se do sredstava došlo na drugi način. U društvu je, međutim, samo došlo do hiperprodukcije diploma – ljudi koji jesu stekli potrebna znanja nakon što su ispunili sve potrebne korake na putu do diplome, ali nijesu imali dovoljno kreativnosti i ideja da stečeno znanje i upotrijebe. Razlozi, međutim, i nijesu u njima samima koliko u onima koji su ih učili da postanu ono što jesu – teoretičari, bez osjećaja za tokove u praksi, jer predavači kojima je cilj da ih osposobe za tržište rada u pričama o uspješnim biznismenima govore u trećem licu. Kreativnost studenata nikako ne možete probuditi time što ćete pominjati iskustva Donalda Trampa ili Džeka Velča, jer oni već sami u svijesti budućih ekonomista djeluju toliko nedostižno da razmišljanje o toj distanci umanjuje želju za stvaranjem.

Međutim, kada pomenete lični primjer i pokažete na koji način ste od jednog eura stvorili pet predavanje će imati sasvim drugačiji efekat, jer ćete pokazati da put do uspjeha jeste trnovit, ali ne i nedostižan. Otud i ogromna razlika između onoga što se nalazi u akademskim programima u zemljama u razvoju i onima čije ekonomije nijesu posustale ni u vremenu najveće krize, jer će se po njihovom završetku jedni ponositi time što imaju diplomu, a drugi što su u stanju da umnože početni kapital.