Pogled na istok

Prognoze rasta crnogorske ekonomije koje su nedavno dali Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka bile su obeshrabrujuće i suviše pesimistične u odnosu na ono što je prošle sedmice viđeno u VladinIm projekcijama. Razlog se, osim u činjenici da se djelimično razlikuju svi obuhvaćeni parametri koji dovode do ovakve računice, nalaze istovremeno i u posmatranju, kod jednih najgoreg, a kod drugih najboljeg mogućeg scenarija, pa se ostvarivim može najčešće smatrati presjek ukupnih pokazatelja.

zmaj perperzonaOno što u vezi sa daljim ekonomskim procesima svakako najviše zabrinjava jeste pad privrednih aktivnosti i očekivanja da priliva kapitala sa inostranih tržišta neće biti u većoj mjeri zbog stanja u kojem se sada nalazi globalna ekonomija. Vječita konkurentnost evropskog i američkog tržišta, aktuelna previranja eura i dolara, programi stimulansa i sve ono što u posljednje vrijeme uviđamo kao pokušaj borbe protiv krize, pa još kao zemlje u procesu euroatlantskih integracija, uslovljavaju da sliku svjetske ekonomije stičemo na osnovu pokazatelja koji objavljuju Evropska centralna banka i Federalne rezerve. Nakon izbijanja svjetske ekonomske krize svaki dalji potez kojim su finansijske vlasti zapadnih zemalja pokušavale da sprovedu mjere štednje tumačen je kao signal da na sličan način treba štititi i domaću ekonomiju.

Iako ovakve mjere nijesu bile imperativ, niti obavezujuće za buduće članice EU, ekonomski okvir i prihvatanje zapadnog modela funkcionisanja uslovio je da ih se slabije razvijene zemlje pridržavaju. Vladina procjena da bi u narednom trogodišnjem periodu rast stranih direktnih investicija mogao dostići iznos od 11,5 odsto bruto domaćeg proizvoda široj javnosti nije djelovao ohrabrujuće. Sa iskustvom investiranja baziranog na zapadnom modelu koji je stvorio pogodan ambijent za ekspanziju sektora sa nekretninama, potpomognut bankarskim sektorom koji je omogućio prezaduženost, povjerenje u priliv stranog kapitala je drastično u padu. Međutim, kada se danas govori o investicijama fokus je na istočnim tržitima, koja su zahvaljujući primjeni ekonomskog modela koji se znatno razlikovao od američkog i evropskog uspjela da prevaziđu i najveće udare krize. Ovo znači da je u domaćoj ekonomskoj svijesti potrebno izmijeniti ne samo percepciju odnosa najuticajnijih igrača na svjetskom tržištu, već i način mišljenja, prioritete i jasnu granicu između onoga šta su sredstva, a šta ciljevi ekonomske politike.

Nagli rast kineske ekonomije omogućen je infrastrukturom u koju je ova ogromna zemlja decenijama unazad ulagala, ne štedeći državne resurse. Predispozicije za brzi transport robe iz svih krajeva svijeta stvorene su zahvaljujući aerodromima i lukama po najvišim svjetskim standardima, brzim prugama, a prije svega auto-putevima koji omogućavaju promet sirovina, polugotovih i gotovih proizvoda do i od industrijskih zona. U kineskim fabrikama danas se pravi baš sve – od potrošne plastične ambalaže do Appleovih uređaja, a razlog za to nije isključivo u jeftinoj radnoj snazi, već i u nesmetanosti prilikom transporta koja ga čini manje skupim. Osim infrastrukture, preduslov za nesmetano obavljanje privrednih djelatnosti je održiv energetski sistem, što u većini azijskih zemalja koje su se oduprle krizi predstavlja jedan od najznačajnijih faktora rasta. Uz adekvatan sistem energetske efikasnosti ostvaruju se niži proizvodni troškovi zahvaljujući kojima je roba porijekla iz zemalja u kojima se o tome vodilo računa cjenovno konkurentnija na stranim tržištima.

Ukoliko se sve navedeno u čemu azijske zemlje posluže kao pozitivan primjer primijeni na Crnu Goru kojoj je, kao maloj ekonomiji izvoz prijeko potreban, uočljivo je da zbog visoke cijene električne energije i nedostatka putne infrastrukture nije jednostavno govoriti o razvoju potencijala, naročito sjevernog dijela zemlje koji ima najveći stepen neiskorišćenih prirodnih i ljudskih resursa. Pri činjenici da klimatski preduslovi omogućavaju mnogo jednostavniju izgradnju, kako energetskih postrojenja, tako i putne infrastrukture u odnosu na ogroman broj zemalja u kojima je ovo uspješno realizovano, jasno je da za ostvarivanje ovakvih planova nedostaje jedino novac, ali ne i to kako upravo ovakvi projekti nikada nijesu bili prioritet. Činjenica jeste da su ovakvi poslovi skupi, ali poučeni iskustvom Dalekog istoka, kao i neodrživošću zapadne ekonomije možda kao društvo konačno shvatimo njihovu važnost – da ekonomskog rasta nema bez ovako bitnih preduslova, ali i da je novac za njihovo ostvarivanje moguće dobiti jedino iz onih izvora gdje će se, zahvaljujući iskustvu, prepoznati i naš potencijal za rast.

Sport – mamac za investitore

Prošle sedmice navršilo se 29 godina od otvaranja 14. Zimskih olimpijskih igara održanih u Sarajevu u zimu 1984. godine. Najvažniji događaj vezan za zimske sportove, koji je brojao oko dvije hiljade učesnika iz 49 zemalja svijeta, 15 hiljada članova pratećeg osoblja, četiri i po hiljade novinara i ogroman broj navijača koji su boravili u ovom gradu tokom jednog ili više takmičarskih dana. U izgradnju sportske infrastrukture uloženo je oko 65 miliona američkih dolara, a u to vrijeme najsavremeniji olimpijski objekti ostali su i za kasnije korištenje.

perperzona-sportZa potrebe Olimpijade izgrađeno je više od 2800 komfornih stanova, brojni hoteli i skijaški centri, a otvoreno je oko 9500 radnih mijesta. Novi sadržaji ostali su gradu za dalje korišćenje, a budžetu Jugoslavije tokom samog održavanja manifestacije donijeli prihod od 12 miliona dolara. Pretvoreno u današnju vrijednost američke valute, zaključak da je jedan događaj tokom kriznih osamdesetih godina prošlog vijeka donio zemlji 25 miliona navodi na razmišljanje zašto danas zemlje bivše Jugoslavije ne koriste sportske manifestacije kao jedan od mogućih načina smanjenja budžetskog deficita i potreba za novim zaduživanjem.

Ključni razlog je nedostatak sportske, ali i drugih oblika infrastrukture. Konkretno, jedan od malobrojnih objekata koji se u Crnoj Gori može nazvati sportskim, Stadion pod Goricom koji je više od dvije decenije čekao na rekonstrukciju koja je do sada obuhvatila svega tri tribine. Brojni uspjesi vaterpolo reprezentacije bili su samo povod za najavu, ali ne i izgradnju niti jednog od pet najavljenih bazena. Manje sportske terene, daleko od profesionalnih standarda izgradili su većinom privatni subjekti. No, kada bi se i našao način da se sva sportska zdanja sagrade ili renoviraju u veoma kratkom roku, i dalje bi postojao problem loše povezanosti crnogorskih gradova kao lokacija održavanja sportskih događaja. Uprkos maloj međugradskoj razdaljini, crnogorske gradove i planinske centre dijele uglavnom loši putevi, a izgradnja auto-puta odlaže se do mjere u kojoj već podsjeća na mitsku priču. Sve ovo vodi ka nemogućnosti da se Crna Gora uvrsti na mapu sportskih destinacija, iako je klimatski uslovi u svim regijama čine idealnom za veliki broj sportova.

Iako na prvi pogled za poređenje nema osnova, primjer britanskog grada Mančestera vjerovatno je jedan od najboljih na Starom kontinentu koji potvrđuje da ulaganje u sportsku infrastrukturu donosi ogromne prihode gradskom budžetu. Izgradnja objekata u ovom gradu omogućila je održavanje sportskih događaja koji tokom cijele godine privlače ogroman broj domaćih i stranih posjetilaca. Jedan primjer nedaleko od ovog grada je i velški Kardif. Prije nešto više od dvije decenije za ovaj grad sa tada zapuštenim stadionom sagrađenim 1962. i bazenom iz 1958. godine nije se ni slutilo da bi mogao biti centar sportskih manifestacija. Plan transformacije starih i izgradnje novih sportskih objekata u moderna sportska dešavanja uključivao je kapitalne projekte na izgradnji saobraćajnica, nove hotelske kapacitete i unapređenje gradskih sadržaja.

Uzmemo li u obzir rangiranje velških sportista u bilo kojoj disciplini, razlozi za ovu vrstu investiranja isključivo su ekonomske prirode. Sa druge strane, crnogorski sportisti po svemu sudeći zaslužuju mnogo više od njihovih velških rivala. Međutim, o uslovima za treniranje na domaćem terenu suvišno je govoriti. Sa druge strane, projekti oko kojih se na državnom nivou pregovara sa međunarodnim investitorima daleko su od ove sfere.

Ako se izuzme nekoliko kapitalnih projekata iz oblasti saobraćaja i energetike, strana ulaganja na crnogorskom tržištu tiču se dominantno oblasti trgovine i nekretnina. Osim pokušaja oživljavanja nautičkog turizma u pojedinim primorskim gradovima za sada postoje još samo najave o izgradnji golf terena i, navodno, staze za formulu 1, odnosno discipline koje su daleko od onih u kojima crnogorski sportisti trijumfuju. Ukoliko ne želimo svu odgovornost dodijeliti domaćim resorima vezanim za ovu oblast, jedino ostaje da zaključimo da su bogate zemlje u strahu da ulože novac u nešto što bi Crnoj Gori donijelo još trofeja. Šalu na stranu, ali ukoliko uspjesi sportista nijesu mamac za investitore, kako vjerovati da će ih biti u onim sferama u kojima ne pokazujemo da ulaganja donose rezultate?