Sredinom septembra navršiće se pet godina od kraha američkog finansijskog giganta Lehman Brothers, kojim je naznačen početak globalne ekonomske krize. Privrede Sjedinjenih Američkih Država i zemalja Evropske unije, iako su pokazivale manje signale oporavka dovoljne tek da zadovolje brojke koje ne ukazuju da se nalaze u recesiji ipak nijesu zabilježile značajniji rast u ovom periodu.

Period krize je produžen, sa prvobitnih dvanaest mjeseci koliko se maksimalno prognoziralo nakon njenog izbijanja, ne samo da njen kraj nije zvanično proglašen, već sve više faktora da ona postaje permanentno stanje i da će se jači udari javljati u sve kraćim ciklusima. Kako nešto što traje duži niz godina prestaje da bude faza i postaje pravilo, umjesto pokušavanja izlaska neophodno se prilagoditi novom načinu djelovanja i – razmišljanja. No kako putem medija neprestano dopiru informacije o poskupljenjima i rastućoj nezaposlenosti, a tek u manjoj mjeri one o fokusiranju na potencijalne izvore zarade, preostaje ili odluka na sopstveni rizik ili vrijeme koje će procuriti kroz čekanje i nerad.

Ukoliko vas put nanese u Hag, prvi susret sa njim najvjerovatnije će biti željeznička stanica smještena u samom centru grada, okružena staklenim soliterima u kojima su smještene najvažnije finansijske holandske kompanije. Na samom izlazu nalazi se mini kafe koji zahvaljujući modernom, autentičnom dizajnu teško da može ostati neprimijećen. Vidjevši free Wi-Fi signal uđoh na kratko, tek da dovršim i kolegama što prije pošaljem analizu naftnog tržišta. Primijetih, dok je donosio kafu, radoznao pogled konobara na tabelu koja daje pregled cijena naftnih fjučersa, nakon čega je uslijedilo pitanje da li trgujem ili samo analiziram podatke. Nakon odgovora ljubazni vlasnik lokala dao je i svoju prognozu, potkrijepljenu razlozima za mogući pad i rast cijene, a prije nego što sam uspjela da pitam otkud mu toliko precizni podaci, uslijedilo je pojašnjenje da je petnaest godina radio u brojnim finansijskim korporacijama, te da je, pokazujući mi zgradu preko puta, posljednji posao napustio pred samo najavljivanje smanjenja broja zaposlenih i zarada onih koji budu ostali. Uzeo je, kaže, sredstva koja kompanija garantuje višku zaposlenih i uputio se u nove poslovne projekte, a budući da je otvaranje samostalne konsultantske kompanije sa postojećim sredstvima teško izvodljivo, pronašao je način za dodatnu zaradu. Ali, zašto baš kafić i zašto, iako finansijski stručnjak sam služi goste. Dobih odgovor da je od svih ideja koje su mu padale na pamet praveći plan za budućnost ova sa kafom ipak garantovala najbržu zaradu.

Prvo, ističe, kafa na automatima smještenim u hodnicima banaka i drugih okolnih kompanija je i suviše bezukusna u odnosu na ono čime neko ko će osam sati provesti u kancelariji želi da počne radni dan, a drugo, u čitavom kvartu, osim par fast food kioska ne postoji ni jedan ugostiteljski objekat. Kao ključno istakao je da je u kompanijama smještenim u okolnje solitere zaposleno više od hiljadu ljudi, a razliku manju od jednog eura i spuštanje nekoliko spratova liftom nadoknađuje kvalitet koji dobiju u fino spakovanim kafama za ponijeti. Radi od 10 do 16 sati radnim danima, a za povrat uloženog novca i prikupljanje sredstava za sopstvenu firmu biće dovoljno manje od godinu dana, budući da mu je dnevna neto zarada na nivou prosječne crnogorske plate. Čime će se dalje baviti i kome će prepustiti vođenje lokala nijesam stigla da saznam, jer više nije bilo trenutka u kojem je neko iz obližnjih kompanija nije ušao po svoju porudžbinu za coffee break. Pomislih, koliko bi standard, globalni ili nacionalni bio veći, a društvo srećnije da postoji više onih koji nešto hoće, umjesto da samo žele, jer, kada želite nešto, čekate da se to i dogodi, a kada hoćete, onda i preuzimate inicijativu, a splet srećnih okolnosti nije ključni, već samo jedan od faktora koji utiču na uspjeh.

U međuvremenu nailazim na podatak koji je nakon sprovedenog istraživanja objavila Evropska komisija – optimizam građana Evropske unije povećan je u odnosu na prošlu godinu kada je riječ o očekivanjima u radu institucija, dok su prognoze situacije na ličnom planu ostale nepromijenjene o odnosu na prošlu godinu. Jednostavnije rečeno, građani EU očekuju od svojih vlada i parlamenata da preduzmu nešto, ne očekujući da će u narednom periodu bilo šta sami preduzeti ili promijeniti. Slično istraživanje (na žaost ili, ipak, na sreću) nije bilo sprovedeno u Crnoj Gori ili bilo kojoj ex-Yu zemlji, ali, vidjevši kako rezonuju Evropljani, rezultate nije teško zamisliti. Situacija u bilo kojoj ekonomiji danas daleko je i od projektovane i od željene, činjenica je da ogroman broj institucija naslijedio veliki broj grešaka iz prethodnog perioda sa kojima ni u idealnim uslovima ne bi mogao da se izbori i da u sadašnjim ne preduzima ni dio mjera koje su im na raspolaganju, ali bez lične inicijative i angažovanosti napredak ni na jednom polju nije moguć.