Tag: porezi

Porez na grijeh

Posted on by Ana Nives Radovic

Nakon što su početkom godine širom zapadnih zemalja donešene odluke o potpunoj ili djelimičnoj legalizaciji marihuane, prije svega zbog upotrebe u medicinske svrhe, ali i kao vid borbe sa crnim tržištem, pred institucijama Sjedinjenih Američkih Država i članica Evropske unije protekle sedmice našlo se kreiranje novih mjera koje se odnose na prodaju duvanskih i alkoholnih proizvoda, kao i brze hrane.

cigareteOdluka o promjeni politike u ovoj oblasti zasnovana je na ideji o prevenciji bolesti koje nastaju konzumiranjem ovih, označenih kao štetnih proizvoda, pri čemu je konačan cilj ovakvih mjera akumulacija sredstava kroz nove takse i akcize. U mnogim zemljama ovakvi proizvodi podliježu porezu na luksuz, najčešće onoj specifičnoj grupi „sin tax“, takozvanom porezu na grijeh, koji se koristi kako bi se smanjio nivo prometa onoga što društvo smatra nepoželjnim, ili, u suprotnom, akumulirala sredstva za rješavanje problema nastalog njihovom upotrebom.

Međutim, decenije borbe sa ovim problemom nijesu dovele do adekvatnog rješenja. Iako u razvijenim društvima broj pušača opada, ne smanjuju se troškovi liječenja, ali ni stopa smrtnosti. Samo u SAD godišnje od posljedica pušenja umre više od 400.000, a u zemljama EU čak 700.000 građana, odnosno, ova navika u razvijenim zemljama godišnje odnese više života nego AIDS, narkotici, saobraćajne nesreće, ubistva i samoubistva zajedno.

Ideja o dodatnom oporezivanju javila se u većini evropskih zemalja, zamišljena kao dodatno procentualno povećanje postojeće stope poreza na dodatu vrijednost za štetne proizvode poput duvana, alkohola, slatkih gaziranih pića i zasićenih masti ili je razmatrana uz mogućnost da se stopa PDV-a umanji, a da se namjenska stavka poveća, što u oba slučaja utiče na rast cijene. U ovako širokom krugu obuhvaćenih proizvoda neminovno je i da dođe do nedosljednosti u primjeni propisa koji se odnose na proizvode koji se smatraju štetnima, a nerijetko se uočava i direktna suprotstavljenost zdravstvenih i fiskalnih ciljeva.

Takođe, zemlje prepoznate kao vodeći izvoznici vina, poput onih na Mediteranu imaju problem sa kontradiktornošću, budući da država čini mnogo da izađe u susret proizvođačima, a sa druge strane njihove proizvode označava kao štetne. Nivo budžetskih prihoda i iznos poreza i doprinosa kod radnih mjesta u kompanijama koje se bave proizvodnjom i prodajom alkoholnih i duvanskih proizvoda u suprotnosti su sa željom države da im onemogući jednostavniji tržišni plasman.

U slučajevima kada je riječ o proizvodnji, na primjer, vina ili piva, evropska praksa više puta bilježila je prednost interesa proizvođača nad idejom o kontroli zdravlja. Zemlje EU su pokazale da zdravlje potrošača jeste primarni interes u odnosu na njegovu slobodu, ali ne i u odnosu na želju za oporavkom stanja u javnim finansijama. Prepreke za uvođenje poreza ne postoje – državni organi koji su u hijerarhiji na višem nivou od poreskih vlasti upravo i jesu oni koji stavljaju na snagu normativni okvir čiji je cilj povećanje zdravstvene zaštite.

Ne postoji sloboda potrošača, niti njegova prava koja se ne bi, kada bi se to željelo, mogla podrediti opštem interesu, što je, u ovom slučaju, zdravlje, kao što ne postoje ni ograničenja u fiskalnoj politici kojima bi se spriječilo uvođenje novih poreskih oblika, u skladu sa ustavnim okvirima. No, zemlje ovdje vagaju između nivoa budžetskih prihoda od prodaje i rasta potrošnje i onih koje bi prouzrokovalo uvođenje dodatnog poreza u cilju smanjenja potrošnje, čime bi se smanjivali i troškovi liječenja na rashodnoj strani.

Ni SAD ni EU još nijesu došle ni do ideje o revolucionarnom rješenju, a protekle sedmice vodeći zapadni mediji pratili su debate koje su donosioci finansijskih odluka, pred uvod u drugi kvartal, u kojem većina zemalja želi da ostvari veći rast u odnosu na onaj koji im je prognoziran, inicirali kao test za uvođenje novog mehanizma kojim se utiče na javne finansije.

Gotovo u svim zemljama dolazi do zajedničke pojave koja izlazi iz okvira ekonomske i preliva se na polje socijalne politike, gdje se kroz horizontalnu solidarnost institucija i činilaca opravdava borba protiv loših navika. Međutim, vertikalno, u odnosu javnog i pojedinačnih interesa uočava se nedostatak želje za borbom protiv negativnih eksternalija. Sve ovo stvara pritisak na drugu stranu i otvara put liberalnijim regulacijama prometa marihuanom, što se takođe dešava iz finansijskih interesa.

Dodatno oporezivanje alkoholnih i duvanskih proizvoda izazvalo bi, međutim, efekat suprotan onome koji je spriječen u slučaju marihuane, a to je rast crnog tržišta. U situaciji kada se na samu borbu protiv sive ekonomije u sadašnjim uslovima izdvajaju milijarde dolara ili eura, postkrizni period nije vrijeme za povećavanje osnovice. Začarani krug koji čijne javni interes, prihodi od poreza i profit kompanija već dovoljan je razlog da se rješenja traže – legalizacijama, budući da svako ograničavanje postojećih faktora neminovno povećava troškove.

24. mart 2014. – Pobjeda

Rizik – vrijednost koja nije na cijeni

Posted on by Ana Nives Radovic

Otkako su knjige prestale da budu samo umjetnička djela ili udžbenici iz kojih zaista nešto može da se nauči, štampanje svega i svačega ukoričenog u ovaj format postalo je unosan biznis za brojne izdavače. Osim autobiografija uspješnih ljudi, koji na svom primjeru pokazuju koliko je put do vrha u njihovoj profesiji trnovit, a koje su, opet, samo individualni primjeri kojima čitalac može da se divi i tek neke od njihovih savjeta primijeni u svojoj profesiji, pored sve većeg broja knjiga za samopomoć, pojavljuju se i one čiji autori su očekivali da će cijelim društvima ponuditi rješenja za ekonomski prosperitet. Njih, kao i mnoge lekcije o biznisu, najčešće pišu samo teoretičari ekonomije koji o ovoj oblasti zaista znaju sve, ali na pojave u preduzetničkom procesu gledaju iz onog ugla koji ne odgovara ciljanoj čitalačkoj publici, koju bi, makar po njihovom uvjerenju, trebalo da čine oni koji se bave ili se planiraju baviti biznisom.

rizik perperzonaTako je i knjiga francuskih autora Kamij Lande, Toma Piketija i Emanuela Seza naslovljena „Za poresku revoluciju”, uprkos namjeri da ispravi nepravilnosti koje se tiču kompleksnog i netransparentnog poreskog sistema u stvari napisana kao da svima koji donose nacionalnom dohotku želi objasniti da su za dobrobit jednog sistema zaslužni samo najbogatiji. Naime, vješto prikrivena poenta ovog štiva navodi na zaključak da je onih jedan odsto protiv kojih je Occupy pokret započet na Wall Streetu podigao glas, kao protiv vlasnika svega onoga od čega ostalih 99 odsto populacije dobija samo mrvice, u stvari zaslužan za sve ono čime ovi milijarderi doprinose bruto domaćem proizvodu jedne zemlje.

Pridavanje tako male važnosti privrednicima angažovanim u malim kompanijama i samostalnim djelatnicima proizilazi iz činjenice da je ova grupa autora gotovo izbjegla priču o riziku – ključnoj komponenti koja utiče na sve dalje procese poslovanja, a bez čijeg preuzimanja ni jedna dobra poslovna ideja nikada ne bi bila realizovana. Vrijeme krize najbolje potvrđuje da je spremnost na rizik, visokog nivoa kakav postoji danas, a koja se nalazi negdje na granici hrabrosti i lucidnosti ipak jedini preduslov za uspjeh. Sasvim suprotno društvenoj stvarnosti u kojoj se, što i jeste neophodno, pokušava ukazati na loš položaj svih onih koji su u jednom sistemu manjina, sve manje pažnje posvećuje se pogoršanom položaju ekonomske većine – preduzetnika koji svoje ideje sve teže realizuju usljed nepovoljnih okolnosti koje karakterišu monopol i nelojalna konkurencija, ali i ogromni budžetski izdaci za kompleksni državni aparat na čije podmirivanje troškova odlazi većina sredstava koja bi se mogla iskoristiti kao subvencije malom biznisu.

Izuzetno su rijetke zemlje čija administracija, umjesto da zahtijeva kompleksne procedure od potencijalnih preduzetnika u stvari zna da uoči vrijednost spremnosti na rizik, zahvaljujući kojem postoji gotovo svaki proizvod ili usluga koju danas koristimo. I najpoznatije svjetske korporacije, pa i one čiji čelnici danas spadaju u jedan odsto hiperbogatih takođe su produkt nečije spremnosti na rizik i u prvim godinama poslovanja bilježile su takve gubitke nakon kojih bi ih većina današnjih modernih konsultanata, u najvećem broju, poput autora pomenute knjige, takođe teoretičara, posavjetovala da preusmjere svoju energiju na nešto jednostavnije i prilagodljivije kriznom trenutku.

Odgovornost donekle snosi i većina svjetskih medija koja je godinama unazad pokušavala da problem nejednakosti u društvu riješi ispitivanjem načina na koje su multimilijarderi došli do basnoslovnih suma, umjesto da se koncentrisala na češće predstavljanje pozitivnih preduzetničkih primjera koji počivaju na dobrim idejama i tako pokaže da nijesu samo onih jedan odsto oni kojima kapital „prirodno” pripada, već i da svuda oko nas postoje hrabri, vrijedni i uporni koji bi trebalo da služe kao primjer. Slično je i sa najvećim brojem priručnika o preduzetništvu širom svijeta koji će vam često prepričati poslovni vijek Coca Cole, od početka do dana kada je postala gigant, a u kojima ćete mnogo rjeđe naići na primjer dobro realizovane ideje, koja onome kome je štivo namijenjeno zvuči kao nešto što bi i sam mogao sprovesti u djelo.

Ipak, velikim korporacijama uvijek ostaje mogućnost da, čak i prije nego što nastupe promjene u poreskoj politici koje bi mogle ići njima na štetu promijene politiku isplate dividendi, dok, posebno na američkom tržištu kapitala, koje država milijardama dolara svakog mjeseca štiti od kraha takođe ide u prilog samo najbogatijima. Načini na koji se mali preduzetnici bore da opstanu poznati su samo njima, a javnosti je mnogo lakše da raspravlja o krupnim negativnim pojavama, nego da onima malim, pozitivnijim, posveti prostor – a sve zbog toga što ni oni koji, iz različitih uglova, tumače ove pojave nijesu spremni na rizik da drugačijim pristupom otkriju i onaj vrijedniji dio stvarnosti.

Reciklirane procedure

Posted on by Ana Nives Radovic

Kritike koje je stručna javnost davala prilikom sastavljanja budžeta ispostavile su se kao konstruktivne, pokazavši utemeljenost već u početnoj fazi realizacije. Osim upozorenja vezanih za problem dodatnog zaduživanja koje se, umjesto da se smanjuje, samo preoblikuje u nove dužničke odnose, najviše zamjerki odnosilo se na nizak nivo naplate poreza.

sastanak-perperzonaRazlog za ovakvu konstataciju je činjenica da se značajan dio privrednih aktivnosti u Crnoj Gori odvija u sivoj zoni, čime se državna kasa uskraćuje za 216 miliona eura fiskalnih prihoda.

Kako bi se korigovale nepravilnosti i izbjegao deficit krenulo se sa uvođenjem kriznog poreza na zarade, prvobitno zamišljenog za gotovo sve, ali zaustavljenog, međutim, na zaradama od prosječne ka većim, odnosno i dalje dovoljnom broju da većina zaposlenih ima razlog za negodovanje. Inventivnost kreatora domaće fiskalne politike ne iznenađuje, iako je koncentracija kreativnosti u davanju imena porezu – od „euro po euro“ do „krizni“, oni uvijek, kao po pravilu, kreću kao oštra mjera, kazna i opomena građanima koji su se, po svemu sudeći, rasipali sa sopstvenim novcem, koji država naknadno pokušava da uštedi od njih samih. Nakon manjih polemika u javnosti, država ipak odlučuje da poštedi najugroženije, pa građanima čija su primanja uvreda za ljudsko dostojanstvo nekako i oprosti taj poreski dug. Na kraju se i sami građani pomire sa činjenicom da nemaju izbora i pribjegavaju alternativnim načinima ušteda. Novi, krizni porez je, pored ograničenja državnih organa da ostvare veći procenat naplate poreskog duga, ukazao i na mentalitetska ograničenja koja dovode društvo u situaciju u kojoj se nalaze.

Predstavljajući podatke o zaradama zaposlenih u Crnoj Gori i iznos koji država očekuje od prihoda na osnovu novog vida oporezivanja, ispostavilo se da oko četrdeset hiljada građana radi u sivoj zoni tako što prima dio ili cijelu zaradu u kešu, shodno odluci poslodavcaa da li i u kojoj mjeri da ozvaniči radni odnos. U ovakvo stanje nije se ušlo preko noći i, iako je postojao i povod i način za intervenciju nadležnih organa, mnogi procesi rezultat su ustaljenog mirenja sa stvarnošću i činjenici da crnogorski građani nijesu svjesni da su njihova prava iznad sitnih kompanijskih interesa, kao i da je država iznad svakog poslodavca. Međutim, period krize, otpuštanja i velike nezaposlenosti samo pojačavaju ionako utemeljen strah od konfliktnih situacija i prijavljivanja inspekciji rada onih poslodavaca koji krše zakon, što bi bilo ključni korak i pravi signal državnim institucijama da reaguju u rješavanju ovog problema.

Bez impulsa koji dolazi od građana, država sama bira način da riješi ovaj problem, u mjeri u kojoj ga je svjesna i na način na koji ga vidi. Jednostavnije rečeno, formira se još jedan radni tim – još sjednica, još dnevnica, još dokumentacije po stolovima o čijem će sadržaju javnost biti blagovremeno obavještavana, korak po korak, od pripreme predloga mjera, predlaganja, usvajanja, sprovođenja, pa dok same mjere ne daju rezultate, ukoliko prolazeći kompleksnu proceduru u  međuvremenu i one ne zastare. Pored svega tu je i dobro poznata sintagma „definisanje akcionog plana“, uključujući i ono što prethodi i slijedi ovoj proceduri, zbog čega i ne čude rezultati istraživanja da većina građana preferira posao u javnom sektoru za znatno manju platu od one u privatnom sektoru koja zahtijeva ne samo operativnost, već i konkretne rezultate rada.

Pri činjenici da država ulaže ogromna sredstva u edukaciju službenika, seminare stručnog osposobljavanja i programe usavršavanja, pitanje je koliko koristi, a koliko troškova donosi svaki pojedinačni strateški dokument. Ukoliko se ne zanemari i to da se jedan dio posla prenosi na druge subjekte sve češćim autsorsovanjem, kao i da se angažuju strani konsultanti i eksperti, prevodioci i tehničko osoblje, pitanje je da li je uopšte isplativo da država preduzima mjere ove vrste ili da prvo poradi na reorganizaciji svog načina rada, prije nego što počne da uvodi red u druge, kompleksnije procese. Razloga za smanjenje administrativnih i povećanje operativnih procedura je mnogo, a prednjači činjenica da dosadašnji ustaljeni metodi nijesu davali željene rezultate. Ukoliko i ovoga puta do njih ne dođe, nadajmo se da će makar onaj silni papir potrošen na izradu dokumentacije i sve ispražnjene bočice vode na kraju sjednica otići u reciklažni centar. Državne strategije smo već reciklirali, nebrojeno puta.

Kada je društvo sleglo ramenima

Posted on by Ana Nives Radovic

Jedna od vijesti koja je obilježila proteklu sedmicu bila je najava čuvenog francuskog glumca Žerara Depardjea da će se odreći državljanstva te zemlje zbog previsoke poreske stope na bogatstvo koja je Continue reading “Kada je društvo sleglo ramenima” →