HAG – Kada je 2004. godine holandskim bankama i kompanijama najavio da slijedi velika ekonomska kriza, mnogi su bili u nevjerici, no oni koji su poslušali savjete o tome kako da se od nje zaštite nijesu imali problema sa gubicima. 

intervju - 10.08. - perperzonaViše od dvadeset godina bavljenja izradom strategija baziranih na mogućim scenarijima, od kojih je jedan neizbježan, De Ruijtera svrstavaju među najtraženije konsultante brojnih evropskih kompanija i vlada. Utemeljivač je pristupa i instituta koji po njemu nosi ime, autor je brojnih stručnih publikacija i predavač na mnogim evropskim univerzitetima. De Ruijter je na konferenciji Evropske mreže za edukaciju građana koja je održana u Hagu predstavio model ekonomskog planiranja na osnovu četiri moguća scenarija.

ANR: Globalne trendove je teško predvidjeti, ali jednostavno zamisliti. Kroz Vaš rad ipak se ostvaruju prognoze, pa ste tako 2004. godine predvidjeli da će krajem decenije nastupiti svjetska ekonomska kriza. Što su bili prvi signali?

De Ruijter: Naučio sam da radim prognoze na osnovu mogućih scenarija u kompaniji Shell prije dvadeset godina. Shell je poznat po tome da je bez problema prevazišao i prethodnu, naftnu krizu tako što ih ona nije iznenadila, već je predstavljala jedan od četiri moguća scenarija, zahvaljujući kojima je već u nastanku bila uočena. Sličan scenario ponovio sam za najveću holandsku banku Rabobank. Njihovom menadžmentu bio je dat zadatak da razmotre najvažnije trendove u globalnoj ekonomiji i razmisle o različitim situacijama koje bi na posebne načine uticale na njihovo poslovanje. Već tada smo mogli vidjeti da je došlo do visoke stope ekonomskog rasta tokom devedesetih godina, ali je taj rast bio zasnovan na zaduživanju. Tada su povećane cijene neketnina, pa su građani morali i više da se zadužuju. Građani su tada postajali bogatiji, ali i zaduženiji. Ono što smo tada istraživali jeste kako su ratovi vođeni u toj deceniji uticali na cijenu nafte, kako cijena nafte utiče na inflaciju, kako inflacija utiče na kamatne stope, a one na cijene nekretnina. Ukoliko su vam poznate veze između ovih faktora, dolazak krize je jednostavno bilo uočiti 2003. godine kada je počeo rat u Iraku. Tada je cijena barela sirove nafte iznosila oko 40 dolara. Par godina kasnije kamatne stope u Sjedinjenim Američkim Državama povećane su sa dva na više od pet odsto, a banke su bile svjesne da na osnovu hipoteka ne mogu izvući više od četiri odsto sredstava. Tu su se stvarali gubici i već sredinom decenije bilo je sasvim jasno da postoji velika vjerovatnoća za izbijanje krize. Mi smo u Rabobanku već simulirali situaciju kako bi to izgledalo u Holandiji, pravili smo mini-filmove o kretanju cijena nekretnina kojima smo približili ono što nas očekuje, tako da smo već tada imali oko 1.600 menadžera i predstavnika holandskih kompanija koji su bili svjesni dolaska krize i spremni da reaguju u takvim okolnostima. Dakle, mi krizu nijesmo predvidjeli, već je ona bila samo jedan od četiri moguća scenarija koje smo predstavili, ali je na osnovu pokazatelja već u samom startu bilo jednostavno prepoznati. Zbog toga finansijski gigant kakav je Rabobank nije dijelio sudbinu Lehman Brothersa, jer je imala oko 30 milijardi eura sekuritizacije od hipoteka, zbog čega ne samo da nije imala gubitke, već je 2009. godine ostvarila više od dvije milijarde eura profita, dok se većina evropskih banaka suočavala sa ogromnim poteškoćama. Druge banke su se ponašale iracionalno, pokušavajući da jačaju svoju poziciju i odnos prema korisnicima, što im je nanijelo štetu.

ANR: Dakle, smatrate da je signal za sve ono što može uticati na biznis zapravo već objavljen u medijima? Na primjer, vijesti iz Egipta koje svakodnevno dobijamo treba sagledati i sa aspekta kretanja cijene nafte koja dalje uslovljava globalne ekonomske tokove, koji imaju snažan odraz na manje sisteme?

De Ruijter: Svakako. Morate konstantno pratiti šta se dešava na globalnoj ekonomskoj sceni. Vijesti iz svijeta vam sigurno neće doslovno pomoći da predvidite budućnost, ali hoće da povežete tačke, kao i da ne budete iznenađeni onim što nastupa. Na primjer, ono na što je neophodno obratiti pažnju sada je svakako Kina. Međutim, i u Kini se već javlja ona pojava poznata kao balon sa nekretninama, tako da, ukoliko ovo značajnije izmjeni situaciju u toj zemlji i ukoliko na osnovu iskustava zapadnih zemalja ne budu preduzeti mehanizmi, cijela situacija će se direktno odraziti na SAD, jer one na rezličite načine konstantno pozajmljuju novac od Kine.

ANR: Mislite, prije svega, zbog velikog procenta američkih državnih obveznica koje su u kineskom vlasništvu?

De Ruijter: Naravno, obveznice su jedan od ključnih kanala kojima se odluke kineskih vlasti prelivaju na američko tržište kapitala i javne finansije te zemlje. Zbog toga kamatne stope u SAD rastu i zbog toga je potreban dodatni novac da bi se one otplatile. Jedan od ključnih faktora ovdje je proizvodnja nafte iz škriljaca, odnosno revolucionarni metod koji je značajno uticao na američku ekonomiju. SAD pozajmljuju mnogo više nego što zapravo proizvode. U biznisu je stvar veoma jasna – sistem nije održiv kada proizvodi manje od onoga koliko troši iz godine u godinu. Ovo je posebno otežano kada pozajmljujete novac od Kine ili zemalja Srednjeg istoka. U ovom slučaju bi, zbog proizvodnje iz škriljaca SAD mogle uvoziti manje nafte od istočnih proizvođača, snižavajući cijenu nafte na globalnom nivou zbog čega arapskim zemljama ostaje manje novca da finansiraju svoj dug. Dakle, sve je povezano, ovaj proces izvoza direktno pogađa valutna kretanja, kamatne stope i sve dalje činioce što cjelokupno stanje pretvara u neodrživo.

ANR: Stoga, ukoliko SAD ne naprave drastične promjene u vođenju ekonomske i monetarne politike postoje realni izgledi za njihov potpuni bankrot?

De Ruijter: Naravno, bankrot SAD nije nemoguć ukoliko se sadašnje stanje nastavi u narednom periodu. Sasvim je jasno, ukoliko trošite više nego što zarađujete, jednog dana ćete svakako ostati bez onih koji su voljni da vam pozajmljuju novac, jer ne postoje izgledi da ga možete vratiti. Zbog toga su SAD u tolikoj mjeri zavisne od Kine i arapskih zemalja. Dug SAD iznosi više od 15.000 dolara po stanovniku, zamislite, svaki građanin SAD je dužan toliko, a ta brojka je zaista velika.

ANR: Međutim, SAD za finansiranje vojnih operacija izdvajaju više novca nego sve druge zemlje svijeta zajedno. Da li je jedno od mogućih rješenja smanjivanje troškova odbrane ili Amerika jednostavno mora da nastavi da igra ulogu globalnog „donosioca demokratije“ u druge zemlje?

De Ruijter: Budući da je ovakvo stanje neodrživo, neke izmjene u finansiranju vojske su neophodne. Međutim, jedna pozitivna stvar je što, bez obzira na sve tenzije i nesuglasice, SAD, iako vojno opsposobljenije, ipak ne mogu priuštiti sebi rat sa Kinom od kojeg svijet strahuje, jer jednostavno postoje ekonomski razlozi koji to sprečavaju. One su međuzavisne i one su jednostavno neophodne jedna drugoj.

ANR: Da li bi SAD bile bogatija zemlja da manje intervenišu u sukobima trećih zemalja ili kada bi to radile u većoj mjeri, budući da postoji očigledan ekonomski interes zbog kojeg to rade?

De Ruijter: Nedavno sam se bavio scenarijima situacija za latino-američke zemlje i njihova tržišta u razvoju i jedno od ključnih pitanja bilo je da li zemlji više doprinosi ulaganje u odbranu ili ulaganje u tržište. Dugoročna studija zasnovana na kretanjima u posljednjih 50 godina u SAD pokazala je da svaki dolar uložen u privredu zemlju čini sigurnijom od onoga koji je izdvojen za potrebe vojske. Zbog toga ovo i jeste jedna od najinteresantnijih oblasti u ekonomiji, naročito od nastanka Evropske zajednice, kada su se prethodno ratom sukobljene države Starog kontinenta ujedinile u cilju stvaranja zajedničkog tržišta za ugalji i čelik. Nakon dva svjetska rata ovo je bilo neophodno u Evropi, a sada je potrebno uspostaviti nešto takvo na globalnom nivou. Ratovi štete globalnoj ekonomiji prije svega zbog ogromne međuzavisnosti zemalja – Kini trebaju SAD, Kini su neophodna afrička tržišta zbog novih, isplativih investicija, kao i zbog prirodnih resusra čiji je ova zemlja najveći svjetski uvoznik. Isto je to na planu EU – zemlje članice mogu biti u sukobu, ali će on ostati na parlamentarnom nivou. Postoje druga sredstva koja sukobljene zemlje mogu koristiti u „borbi“, a koja nijesu oružje.

ANR: Bavite se predviđanjem daljih ekonomskih kretanja na osnovu sagledavanja šire slike pomoću četiri ekstremna scenarija, a posebnu pažnju posvećujete situaciji u Evropskoj uniji. Šta od postojećih indikatora vidite kao najveću prijetnju ovoj nadnacionalnoj zajednici, ali i ukupnoj geopolitičkoj stabilnosti?

De Ruijter: Najveća prijetnja stabilnosti Evropske unije je što su institucije veoma zauzete spašavanjem institucija. One spašavaju banke, a veoma malo se koncentrišu na građane. Spašavanje banaka, i istovremeno neobraćanje pažnje na ono što se dešava velikom broju građana EU čija egzistencija je ugrožena nemogućnošču otplate dugova, koji zbog toga nemaju pristup zdravstvenoj zaštiti je ono što zabrinjava. Ovo je veoma opasno naročito zbog činjenice da su u EU prije desetak godina davana velika obećanja i svako je od njenih institucija imao velika očekivanja, što se poklopilo i sa uvođenjem eura koji je najavljivao prosperitet. Ukupna slika je jako loša, ali u svemu postoji jedna pozitivna stvar – ljudi su počeli da se mnogo bolje povezuju u cilju zajedničkog djelovanja, kako u državama članicama, tako i na međunarodnom nivou. Stoga i dalje postoji nada da, ukoliko građani budu svjesni svih prijetnji, udruženi mogu pronaći i rješenja.

ANR: Kada govorimo o EU, ključna institucija koja u ovakvoj situaciji ima najveću odgovornost je Evropska centralna banka. Otkako ECB-om predvodi Mario Dragi, ova institucija sve više najavljuje mjere koje više djeluju kao populstičke, nego kao realno održive, kakva je, na primjer, ona o nultoj kamatnoj stopi. Kako ocjenjujete ovakve poduhvate?

De Ruijter: ECB se sada suočava sa onim što se događalo Japanu nekih petnaest godina prije nego što je na vlast došao Šinzo Abe i uspostavio ekonomski koncept poznat kao abenomija. Na primjer holandski penzijski fond ima oko hiljadu milijardi eura sačuvanog novca i primanja penzionera se ne smanjuju, ali godišnja inflacija u Holandiji je oko tri odsto, što znači da njeni građani postaju siromašniji svake godine za oko tri odsto. Građani na godišnjem nivou to i ne primijete, ali nakon deset godina uočavate da za istu sumu novca možete da priuštite mnogo manje nego što ste to mogli ranije. U tome leži veliki rizik i zbog toga je neophodno voditi ekonomsku politiku koja neće dovesti do protesta građana. Ono što se, međutim dešava sa ECB zapravo ukazuje da bi konstantno posuđivanje onima koji nijesu u stanju da vrate novac moglo dovesti do otpisivanja dugova. To bi EU moglo uvući u još veću krizu i jako negativno uticati na euro, zbog čega je neophodno da svaki naredni Dragijev potez bude dobro razmotren, kako se EU ne bi desilo ono sa čim se suočava SAD.

ANR: Ono što već više od mjesec dana utiče na kretanje na svjetskim tržištima, budući da mijenja cijenu nafte jeste situacija u Egiptu. Kakav epilog bi stanje u toj zemlji moglo imati i kako to u najgorem slučaju može da utiče na globalnu ekonomiju?

De Ruijter: Egipat je već duže vrijeme bio važna tačka za SAD dok su one bile aktivne na Srednjem istoku. Međutim, u SAD su otkriveni alternativni oblici izvora energije, u prvom redu proizvodnja gasa iz škriljaca, zahvaljujući njemu one postaju nezavisne u tom pogledu najvjerovatnije narednih desetak godina. Ukoliko ovaj način proizvodnje zaživi na duži rok, SAD bi mogle izgubiti potrebu za naftom iz arapskih zemalja, a ukoliko se to dogodi cijena nafte će drastično pasti na globalnom nivou. Na drugoj strani, evropsko tržište postaje znatno stabilnije. Recimo, Njemačka trenutno generiše velike količine solarne energije, a slični sistemi uvode se i u druge evropske zemlje. Zbog svega toga tražnja za arapskom naftom opada u zapadnim zemljama – u SAD zbog proizvodnje iz škriljaca, u EU zbog solarne energije, zbog čega se američki interes na Srednjem istoku sve više smanjuje. Zemlje ovog bloka imaće problem, a da bi ga riješile moraće nastupiti zajedno. U ovom slučaju potoje dva scenarija – da će veliki broj kolonijalnih zemalja u dogledno vrijeme nestati u obiliku u kojem postoje danas i da će doći do regrupisanja na osnovu zajedničkih interesa, što ne bi bilo problematično jedino ukoliko budu to uradile po modelu EU. Sa sličnim približavanjem već su počele neke afričke zemlje kreiranjem afričke unije, što je jedan od primjera kako zemlje zajedničkim djelovanjem rješavaju probleme, mnogo uspješnije nego upotrebom sile. Perspektiva Egipta je u stvari ogromna – tamo su brojni resursi i veoma sposobna radna snaga, a položaj na kojem se nalaze omogućava im dobru povezanost sa tri kontinenta, te ukoliko pokažu da probleme mogu riješiti kao što to radi Indija koja je dugo bila u sličnoj situaciji, za njih i te kako ima nade. Međutim, neizvjesnost je za sada ogromna i stoga nije nemoguć ni drugi scenario – prolongiranje oružanih sukoba koje opterećuje stabilnost i utiče na rast cijene nafte.

ANR: Rukovodstvo ECB uporno negira sve medijske navode da bi u skorijoj budućnosti mogla krenuti sa doštampavanje novca, no ono se sada čini kao jedini mogući način izlaska iz krize, što je potvrđeno na primjeru oporavka Japana. Da li zaista postoje izgledi da se ECB odluči na ovakav korak?

De Ruijter: Na globalnoj sceni u toku je valutni rat velikih razmjera. Japan doštampava novac, to rade i SAD, Kina takođe, tako da će i EU kad tad morati na to da pristane. Sve ovo svakako nije održivo, pogotovo ne na duži rok. Ovo sve liči na igru, na takmičenje – svi doštampavaju novac, a pitanje je ko u tom procesu zaista pobjeđuje. U pozadini svega je činjenica da je dolar nekada bio valuta svjetske trgovine, kao i da su sve zemlje imale rezerve upravo u američkoj valuti. No, ako sada pogledamo ekonomsku moć EU, ona je svakako veća od SAD – po broju stanovnika, veće je tržište, a raste i zastupljenost u svjetskoj trgovini, dok je euro, kao valuta rezervi još uvijek znatno manje zastupljena. Ako, međutim, zbog situacije u SAD počne da se uočava rizik dolara i poraste povjerenje u euro, neće biti potrebe za njegovim doštampavanjem, osim za potrebe čuvanja rezervi u evropskoj valuti, koja će sama po sebi uticati na njegovu stabilnost. Ovako nešto bi svakako dodatno pogoršalo stanje u američkom finansijskom sistemu i SAD bi morala još podići kamatne stope. Najveća prekretnica bila bi kada bi arapske države prihvatile euro kao sredstvo plaćanja za naftu. Do tada će zemlje širom svijeta ipak biti primorane na rezerve u dolarima, jer se njime kupuje nafta. U svakom slučaju, sve na kraju mora da zavisi od najvećih kreditora SAD, a to su EU, arapske zemlje i Kina, te ukoliko oni postave uslov da se razmjena odvija u eurima, situacija će se drastično promijeniti. Pobjednik bi, međutim, u cijeloj situaciji mogle biti afričke zemlje zbog bogatstva ogromnim količinama neiskorišćenih prirodnih resursa, kojima će cijena rasti, dok će novcu, valutama generalno, padati vrijednost. Ovo za sada uočava jako mali broj ekonomista, ali u narednom periodu mogli bismo očekivati snažniji ekonomski rast afričkih zemalja. U budućnosti bogatim zemljama smatraće se one koje imaju prirodne resurse.

Novinarstvo se svodi na prenošenje senzacija

ANR: O stanju u globalnoj ekonomiji saznajemo iz medijia. Situaciju u Grčkoj različiti mediji predstavljaju na različite načine, zbog kojih i postoji percepcija da se radi o lijenom narodu koji samo želi više novca i manje rada. Kolikim ocjenjujete uticaj medija na postojeće ekonomske i međudržavne odnose i kakav pristup u ovoj oblasti je, u vrijeme ekonomskih previranja neophodan?

De Ruijter: Ono što nedostaje svjetskoj medijskoj sceni su oni mediji koji će dublje zaći u suštinu i istražiti uzroke, ali i načine rješavanja ekonomskih problema. Ozbiljnih medija danas je jako malo i novinarstvo se svodi na prenošenje senzacija, tek mali broj onih koji zbog tradicije drže do sebe, zahvaljujući konzervativnijem pristupu, ozbilnije sagledavaju ekonomske probleme, no i to je danas znatno manje, jer čitalačka publika traži novu vrstu informacija. Međutim, većina novinskih članaka danas se svodi na promociju nekoga ili nečega – uglavnom onoga ko finansira svoj medijski prostor, zbog čega se energija i vrijeme troše na promovisanje onoga što bi se jednostavno moglo naći u marketinškim oglasima. Zatim, izvještavanje o krizi i ekonomskim procesima odvija se uvijek u trećem licu, a bez riječi „mi“, kada govorimo o zaduženosti i drugim problemima, građanima ekonomski članci djeluju nezanimljivo, jer ne uviđaju da ih ono o čemu se piše direktno pogađa. Ekonomske rubrike su od najveće važnosti, no kako istraživanja koštaju, a sponzori najrađe ulažu u zabavne sadržaje i žutu štampu, tako i novinarstvo u ovoj oblasti gubi na kvalitetu ili zavisi od entuzijazma. Medijima je mnogo jednostavnije da recikliraju sadržaje i izvještavaju o događajima, što se veoma negativno odražava na biznis, jer svi signali koji najavljuju povoljne ili nepovoljne trenutke za ulaganja već postoje, ali od medija zavisi da li će znati da ih prenesu.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s