Zašto uvozimo flaširanu vodu?

Koncept male ekonomije i malog tržišta sasvim prirodno podrazumijeva i da akcenat bude stavljen na razvoj malog biznisa. Mala i srednja preduzeća ne samo što procentualno čine značajan dio crnogorske ekonomije, već bi trebalo da predstavljaju nosioce razvoja u svim oblastima. Slika u Crnoj Gori ipak je drugačija i gotovo u svim oblastima biznisa postoje velike kompanije koje dominiraju pojedinačnim oblastima, dok mala preduzeća ostaju sve manje imuna i na najmanje udare krize.

vodaUsredsređenost na izvoz i strani kapital još više povećava jaz između ovakvih subjekata, ali u prilivima novca sa strane u mnogo većoj mjeri dominira onaj koji i dolazi zahvaljujući investicionim aktivnostima u odnosu na onaj koji se ostvaruje plasiranjem domaćih proizvoda na druga tržišta. Ukupnu situaciju dodatno otežava nedostatak regulacije po pitanju uvoza, pa je pri izostanku ili uz vrlo ograničene stimulanse za proizvodnju zbog restriktivnog budžeta domaćim proizvođačima mnogo teže da se pozicioniraju na tržištu pored ogromnog udjela koji zauzima uvezena roba. Na pitanje kako i zbog čega je, čak i u oblastima u kojima Crna Gora ima i najviše resursa i razvojnih potencijala, a kakvi su proizvodnja ogranske hrane i flaširanje izvorske vode, došlo do situacije da i prodavnice i pijace preplave uvozni proizvodi, najčešće se odgovor traži u zakonima slobodnog tržišta, ali i nastojanja da se, naročito u periodu krize i pada ekonomskih aktivnosti, privuku investitori kojima se neće nametati značajnija ograničenja. Bilo bi sasvim bespotrebno naglašavati da je za funkcionisanje bilo kog sistema neophodna njegova otvorenost, ali je važno podsjetiti da i na veoma liberalnim tržištima gdje država ne interveniše kako bi pokrila bilo čije gubitke načelno ipak postoji spisak pravila koja se moraju poštovati.

Vjerovatno najbolji primjer koji reflektuje ukupno stanje na crnogorskom tržištu je upravo flaširana voda, čiji uvoz iz drugih zemalja godišnje premašuje dvadeset miliona eura, dok ukupan izvoz ne doseže ni milion eura. Ovo uslovljava i situaciju da domaće fabrike za flaširanje vode posluju u veoma teškim okolnostima, jer im je teže da se bore za veoma mali dio tržišnog udjela koji nije već preplavljen stranim proizvodima. Situaciju dodatno otežava činjenica da lanci supermarketa, koji su istovremeno i distributeri robnih marki vlastite ili partnerske proizvodnje na crnogorsko tržište plasiraju vodu po gotovo dvostruko nižim cijenama od prosječne cijene vode crnogorskih proizvođača. Obaranje cijena do ovih granica domaćim proizvođačima neisplativo je, jer bi u periodu dok se ne izbore za bolju pozicioniranost na tržištu, a što se ne ostvaruje u kratkom roku, zapravo samo smanjilo dobit koja se akumulira zahvaljujući postojećoj bazi kupaca koja je već stekla naviku kupovine vode isključivo nekog od domaćih proizvođača.

Cijela situacija posebno je specifična u oblasti malog biznisa – gotovo kao pravilo se javlja da male prodavnice, veliki broj ugostiteljskih objekata i manjih hotela gostima nude isključivo uvoznu flaširanu vodu. Iako bi prirodnije bilo da se voda ovakvim subjektima doprema direktno iz fabrika koje se nalaze uglavnom na tek nekoliko desetina kilometara udaljenosti od njihove lokacije, uvoznici za ugostitelje i maloprodaju nerijetko pripreme nevjerovatne povoljnosti, pa flaširana voda koja stiže sa drugih tržišta dolazi uglavnom kao dio isporuke sa nekim drugim pićem ili sa ogromnim popustima na količinu. U malom biznisu, naročito u vremenima krize gotovo svaka povoljnost je značajna, pa je i principe i želju za doprinosom domaćoj ekonomiji često veoma teško ostvariti, zbog čega donosioci finansijskih odluka nerijetko posežu za u trenutku najekonomičnijim rješenjem. Koliko ovakvi poslovni potezi na ukupnom planu štete domaćoj ekonomiji najbolje objašnjavaju brojčani podaci o odnosu uvoza i izvoza, ali nesumnjivo i činjenica da bi vlasnici malih biznisa mnogo više pažnje posvećivali javnom interesu onda kada bi i sami uviđali da država čini nešto u njihovu korist.

Tačno je da u uslovima restriktivnog budžeta ostaje premalo prostora za davanje stimulansa u ovoj oblasti, pa bi zbirno efekti takvih aktivnosti bili zanemarljivi, ali bi makar trebalo poraditi na zaustavljanju trendova koji se negativno odražavaju na domaći mali biznis. Na kraju krajeva, makar donošenje novih propisa domaćim vlastima predstavlja jednu od aktivnosti koju, po svemu sudeći, preferiraju, pa bi, kada već nijesu u mogućnosti da daju finansijsku pomoć bilo poželjno da doprinos daju pažljivijim osvrtom na to što se ogroman novac umjesto u naš slije u tuđe budžete.

Zašto je euro precijenjen?

Euro je prošle sedmice dostigao vrijednost od 1,35 dolara, odnosno vrijednost dolara bila je 74 euro centa. Sa svih strana dolaze upozorenja da je jedinstvena evropska valuta precijenjena i da je neophodno da devalvira, budući da Amerikanci, zbog podsticanja izvoza odbijaju poduprijeti dolar. Svijet, po svemu sudeći, čeka na veliku konkurentnu devalvaciju.

euro-precijenjenPrema sadašnjim cijenama, proizvod koji sada košta 100 eura, preračunat u dolarima staje 135 dolara, ali ukoliko bi se, hipotetički, odlučilo da se smanji vrijednost eura smanjenjem od 25 odsto u odnosu na dolar, vrijednost ovog proizvoda biće 101 dolar i 25 centi čim jednom pređe Atlantik. Na ovaj način mogao bi se ostvariti globalni procvat privrede, uspostaviti tržišna ravnoteža i iskorijeniti nezaposlenost. Međutim, ma koliko rješenje u uslovima opšte krize izgledalo jednostavno, o njemu se ni ne razmišlja.

Čelnici svjetskih finansijskih institucija bi u ovom slučaju prvi stali u odbranu stava da je izuzetno teško umanjiti vrijednost eura ili izazvati rast dolara. No, ukoliko bi se odštampale nove euro novčanice u vrijednosti od 100 milijardi i iskoristile za kupovanje dolara, američka valuta bi rasla, evropska padala i problem bi bio riješen. Pitanje je samo zbog čega ih, kada bi ove mjere bile od izuzetne koristi, niko još uvijek nije preduzeo. Odgovor je moguće potražiti u činjenici da je, nezavisno od biračkih tijela, pojedinačna javnost podijeljena u dvije grupe, pri čemu ta podjela potpuno nadilazi zastarjele klasifikacije poput ljevičara i desničara ili konzervativnih i liberalnih struja. Postoji velika grupa onih koji, bez obzira iz kojeg društvenog miljea dolaze, vjeruju da su krize posljedica prevara lidera iz sjenki na finansijskim tržištima i manipulacija rejting agencija, dok drugi čine optimiste koji bezuslovno vjeruju u čuda. Ovim se otvara velika rasprava na temu u kojoj mjeri moderna ekonomija sve više liči na rat. No, ukoliko se krene od polaznih shvatanja da u odnosima u kojima su zemlje postavljene kao tržišni učesnici postoje pravila, ekonomija više liči na sportsko takmičenje – postoje principi koji se poštuju kako bi se na fer način došlo do što boljih rezultata, vodeći je onaj ko angažovanošću ostvari najviše, dok onaj ko počne da se služi nedozvoljenim sredstvima pretvara igru u rat.

Ulogu sudije igra Svjetska trgovinska organizacija, vlade zemalja članica su prihvatile pravila igre, među kojima je i zabrana uspostavljanja konkurentne devalvacije. Posljednji put kada se ona zvanično dogodila, okončala se Drugim svjetskim ratom, iako se kasnije dešavalo da je neke od zemalja prikriveno i oprezno koriste kako bi ostvarile određene tržišne prednosti, što su u drugoj polovini prošlog vijeka najviše činile Sjedinjene Američke Države. U ostatku svijeta ključni razlog za protivljenje konkurentnoj devalvaciji je inflatorni rast velikih razmjera. Činjenica je da bi smanjenje vrijednosti eura za četvrtinu u odnosu na dolar učinilo izvoz evropskih zemalja dodatno konkurentnim, ali bi se ovim otežao uvoz, jer bi uvezeni proizvod sa druge strane po cijeni od 100 eura nakon svih promjena vrijednosti na kraju koštao 133 dolara, čak za trećinu više u odnosu na početnu cijenu.

Iako zvuči trivijalno, neophodno je uzeti u obzir da najveći broj zemalja uvozi mnogo više proizvoda nego što ih izvozi. Dok se po pitanju brojnih proizvoda, naročito kod prehrambene industrije, vode rasprave da li domaća ponuda zadovoljava zahtjeve tržišta i čime je uslovljena dominacija stranih proizvoda, postoje situacije u kojima uvezeni proizvodi nemaju domaći ekvivalent, a tipičan primjer su energenti, prije svega gorivo koje proizvodi relativnomalibroj zemalja u svijetu. Osim goriva, i kroz cijene uvezenih sirovina, na primjer za proizvodnju koje se kupuju u dolarima zemlje eurozone uvoze inflaciju kroz dalje formiranje potrošačkih cijena, smanjenje kupovne moći domaćinstava ili ukupni pad potrošnje.

Zbog svega navedenog bilo bi gotovo besmisleno, a takođe i nemoguće nabrojati sve efekte koje bi izazvalo devalviranje eura. Međutim, činjenica je da se mnogi procesi ne dešavaju jer idu u korist mnogo većem broju populacije, budući da u ovom odnosu snaga prosperitet jednih uslovljava štetu drugih. Sumiranje prednosti na strani na kojoj se nalazi bogatstvo, ali i izvlačenja profita od onih koji su na gubitku na kraju, kao i svaka uravnoteženost pozitivnih i negativnih brojki rezultira nulom, te čim se na jednoj strani otvore mogućnosti za rast, na drugoj se može očekivati kriza.