A gdje je prof. dr privrednik?

Iako je o tome šta bi trebalo preduzeti i kako se zaštititi od udara krize trebalo razmišljati prije njenog izbijanja ili makar u vremenu samog nastajanja, javnost je počela da pokazuje interesovanje za ekonomska dešavanja tek kada se uvidjelo da se situacija dugoročno odražava na standard građana i da samo nove ideje mogu pomoći u prevazilaženju posljedica recesije.

perperzona obrazovanjeNa još jednom primjeru se pokazalo da je u ljudskoj prirodi da se o brojnim temama govori tek kada povod za to budu posljedice neželjenih događaja i situacija. Sa druge strane, rastuća svijest o ekonomskim procesima jedan je od rijetkih pozitivnih produkata ovakvog stanja – građane neuporedivo više interesuju uzroci i rješenja problema u javnim finansijama i razlozi za promjenu cijena u svjetskoj trgovini nego što je to bio slučaj u vremenu kada su opušteno uzimali kredite i kupovali na rate dok plan za mjere štednje nije obuhvatio i njihove do tada solidne i redovne zarade. Kao što je i svijest o značaju mira i potrebi za ujedinjavanjem naroda bila najizraženija nakon Drugog svjetskog rata, pa su 1945. godine osnovane Ujedinjene nacije, tako se i zajedničko rješenje za izlazak iz krize sve češće traži na globalnom nivou, jer gotovo da nema zemlje čija većina stanovnika ne uviđa da se ne može zauvijek živjeti od zaduživanja i da teorija stalnog rasta ne može imati potvrdu u praksi.

Fokus javnosti, bilo da je riječ o lokalnoj, evropskoj ili svjetskoj, sve više je usmjeren ka traženju odgovora na pitanje da li postoje alternativni načini za ostvarivanje rasta i kako ih sprovesti u djelo. Rješenja postoje u ogromnom broju, ali mogućnosti da se o njima dovoljno zna ne postoje podjednako u svakom društvu. U velikoj mjeri dostupnost informacija o alternativnim ekonomskim rješenjima uslovljena je obrazovnim sistemom, odnosno vjerovatnoćom da bi se ovakve teme mogle naći u nastavnom ili akademskom programu, koja je, dalje, uslovljena sposobnošću društva da se prilagođava promjenama u različitim oblastima. Širom svijeta je, naročito sa pojavom krize, ekonomija kao nauka počela da se sve češće posmatra iz ugla prakse. Iako je lijepo znati sve o teorijama koje su kroz istoriju zastupali začetnici brojnih pravaca u ekonomiji, to što ćete na kraju završenih studija bez greške znati šta je zagovarao Džon Majnard Kejns, a šta Ludvig fon Mizes ne čini vas ekonomistom, niti sve do trenutka dok ne otvorite makar trafiku i u njoj ne zaposlite makar jedno drugo lice, nijeste neko ko tržišne procese poznaje izvan teorije.

Koliko je tek pogubno kada se sa takvim „znanjem“ dođe do neke od državnih funkcija koja obuhvata i usmjeravanje finansijskih sredstava imali smo priliku da vidimo na brojnim primjerima širom ex-Yu zemalja gdje su u fotelje ministara ekonomije ili finansija sjeli oni sa visokim akademskim titulama i bez jednog dana iskustva poslovanja u realnom sektoru – iste one čija ekonomija je doživjela najveći procvat u vremenu kada ih je, i to sjedinjene, vodio Ante Marković, čija je jedna od ključnih vrlina bila ta što je bio izvanredan menadžer i privrednik. Umjesto da su, poučene jedinstvenim primjerom u svojoj istoriji bivše jugoslovenske zemlje nastavile da insistiraju na ovakvoj praksi, u ovim društvima je, naročito devedesetih godina, došlo do raslojavanja na jednoj strani obrazovanja, a na drugoj strani kapitala, zbog čega je u tranzicionom periodu bilo nemoguće vratiti stvari na svoje mjesto.

Nakon pojave kontroverznih biznismena i onih koji su sticajem različitih okolnosti koristili ilegalne aktivnosti za bogaćenje, na drugoj strani imperativ je bio biti obrazovan kako bi se do sredstava došlo na drugi način. U društvu je, međutim, samo došlo do hiperprodukcije diploma – ljudi koji jesu stekli potrebna znanja nakon što su ispunili sve potrebne korake na putu do diplome, ali nijesu imali dovoljno kreativnosti i ideja da stečeno znanje i upotrijebe. Razlozi, međutim, i nijesu u njima samima koliko u onima koji su ih učili da postanu ono što jesu – teoretičari, bez osjećaja za tokove u praksi, jer predavači kojima je cilj da ih osposobe za tržište rada u pričama o uspješnim biznismenima govore u trećem licu. Kreativnost studenata nikako ne možete probuditi time što ćete pominjati iskustva Donalda Trampa ili Džeka Velča, jer oni već sami u svijesti budućih ekonomista djeluju toliko nedostižno da razmišljanje o toj distanci umanjuje želju za stvaranjem.

Međutim, kada pomenete lični primjer i pokažete na koji način ste od jednog eura stvorili pet predavanje će imati sasvim drugačiji efekat, jer ćete pokazati da put do uspjeha jeste trnovit, ali ne i nedostižan. Otud i ogromna razlika između onoga što se nalazi u akademskim programima u zemljama u razvoju i onima čije ekonomije nijesu posustale ni u vremenu najveće krize, jer će se po njihovom završetku jedni ponositi time što imaju diplomu, a drugi što su u stanju da umnože početni kapital.

Elitizam kao uzrok krize

Domaće i regionalne medije u protekloj sedmici obilježilo je prenošenje i komentarisanje govora profesorice koja je svojim budućim kolegama na apsolventskoj večeri poručila da očuvaju dostojanstvo profesije i ne posustanu u borbi do cilja – obrazovanog društva koje njeguje prave vrijednosti. Sve bi ovo bilo na mjestu da u govoru nijesu na krajnje diskriminatoran način pomenute druge profesije, među kojima je najviše onih koji vrijedno rade i zahvaljujući čijem trudu se u državnu kasu sliva najviše novca.

diploma vs. znanjePrivrednici – mali i veliki, vlasnici kompanija i zaposleni u njima, te svi oni menadžeri, koordinatori, operateri, dizajneri i administratori, o kojima pomenuta profesorica govori s nipodaštavanjem, u društvu predstavljaju one koji stvaraju – one od čijeg talenta da svoj proizvod ili uslugu što prije prodaju zavisi koliko ćemo ponuditi drugima, izvesti strancima i koliko novca će se naći u budžetu. Da je nesporno da osim ekonomske, cijelim ex-Yu društvom još od vremena neposredno prije raspada Jugoslavije vlada svaka druga vrsta krize svakako potvrđuju brojni primjeri kiča i šunda, profiterstva svake vrste, trijumfa tajkuna i kontroverznih biznismena koji su ilegalnim aktivnostima došli do ogromnog bogatstva, ali isto tako ne znači da svako ko je u današnje vrijeme bogat i uspješan pripada toj društvenoj grupi.

Na Balkanu već odavno prazne priče o limitiranosti na osnovu svega što se može smatrati preprekom, ali i ogromna količina lične zavisti prema uspješnima i ostvarenima služe kao izgovor da se trud ne ulaže, da se rizik izbjegava, da se ništa novo ne pokuša, već da se samo lamentuje nad sopstvenim tužnim sudbinama i diskriminisanosti. A o diskriminaciji, kako na ovom primjeru vidimo, najviše govore upravo oni koji diskriminišu – koji sebe smatraju privilegovanim, posebnim, a druge bezvrijednim. Ovakav pristup društvenim odnosima, znanju i radu jedan je od ključnih koji su presudili da društvo krene u potpuni ekonomski sunovrat, polazeći od čuvenog savjeta „uči, sine, da ne bi radio“, bijegom sa poljoprivrednih imanja na fakultete, do stvaranja društva u kojem posla za školovane nema, a „obične“ poslove obavlja uvezena radna snaga.

Ex-jugoslovesko društvo je, nastojeći da nadoknadi brojne propuste koje je imalo i u kojima je zaostajalo, naročito za zapadnom civilizacijom pokušalo da nadoknadi presadržajnim nastavnim programima, gdje se često isticalo kako smo najobrazovaniji, pa često i najpametniji narod na svijetu. Dok su se jugoslovenski srednjoškolci, prolazeći kroz brojne procese reformi školstva trudili da savladaju po petnaestak nastavnih predmeta, u zapadnim zemljama se, zahvaljujući obrazovnom sistemu, sa punoljetstvom sticala i radna sposobnost.

Interesantno, profesorica u svom govoru poziva mlade da ostanu u zemlji, potpuno isključujući činjenicu da se do znanja i produktivnosti najbolje dolazi u susretu sa drugim kulturama i da je, ako se zaista voli svoja zemlja, bolje otići negdje po nova iskustva i kasnije ih prenijeti na društvo, nego naviknuti um na skučeni prostor i tražiti nove ideje negdje gdje i sami vjerujemo da su umrle. Svakako, na tom istom Zapadu budućnosti za „ja sam poseban“ kategoriju ljudi nema – tamo vas prvo pitaju šta znate da radite, a priznanja u društvu stiču se na osnovu postignutih rezultata. Na tom Zapadu cijeni se funkcionalnost i sposobnost da pojednostavite stvari, a ne da bilo šta zakomplikujete i dižete u nepotrebne visine.

Koliko je pogrešno odsustvo praktičnosti kod nas najbolje govore ekonomski pokazatelji, a tu smo gdje smo zato što se više od pola vijeka društvo dijelilo na one koji pametuju i one koji rade, a onda su ga nove podjele dodatno urušile – podjele koje su podstakli upravo oni čija književna djela ovakvi profesori i dalje predaju. Mnogo bismo, kao društvo, više koristi imali kada bi se manje toga predavalo, a kada bi se više edukovalo, što je za sada uglavnom slučaj tamo gdje se izučava taj, je li, omraženi biznis, o čemu svjedoče startup projekti i kompanije koje na osnovu samo jedne dobre ideje danas pokreću dvadesetogodišnjaci. Lijepo je biti načitan i obrazovan, ali ako to radimo za svoju dušu, a znanje koje stičemo ne uspijevamo da primijenimo u praksi i da se zahvaljujući njemu osamostalimo i živimo, onda se nijesmo školovali za zanimanje, već za hobi.

P.S. Potpisnica ovih redova ima akademske titule koje samo kada se to izričito traži stavlja pored imena, u najužoj porodici ima magistra i profesora, ali tokom odrastanja nikada nije čula da je imperativ to postati, niti se svojim diplomama hvaliti; poznaje i mnogo onih koje su životne situacije spriječile da završe fakultet, ali su svojim daljim radom, trudom i upornošću uspjeli da iskažu svoje sposobnosti, zato što su ljudi, umjesto da pripadaju onima koji zbog svog nezadovoljstva ponižavaju bilo koga.

Dolazi li vrijeme samozapošljavanja?

Iako se o ekonomskoj krizi gotovo uvijek govori u negativnom kontekstu, postoje rijetke, ali suštinske promjene koje su sa njom nastupile i koje su nastupile i koje su način razmišljanja i pojedinca u društvu učinile boljim. Nakon kolapsa velikih kompanija, otežanog poslovanja na svim planovima zbog zastoja u novčanim tokovima, kao i sve češćih gubitaka radnih mijesta i sve manje ponude novih, došlo je do rasta broja onih koji se odlučuju na samozapošljavanje. 

samozaposljavanjeO tome kolika je perspektiva za ovakav poduhvat možda najbolje govori podatak da procenat građana koji su sami svoji poslodavci u krizom najugroženijoj Grčkoj premašuje trideset odsto radno sposobnog stanovništva, dok je evropski prosjek oko petnaest odsto. Po svemu sudeći, potreba za radnim angažovanjem pojedinaca postoji bez obzira na stanje u kojem se društvo nalazi, dok razliku predstavlja iznos operativnih troškova, kao i činjenica da samozaposlene osobe radnim zadacima pristupaju sa više odgovornosti.

Trend samozapošljavanja takođe je jedan od faktora koji utiču na pad brojnosti srednje klase. Ovakvi poslovi prije ili kasnije postaju visokoprofitabilni ili se u kratkom roku pokažu kao bezuspješni, čineći pomake na gore ili na dolje bržim nego ikad. Ono što ih karakteriše jeste dinamika sklapanja poslovnih dogovora, kao i neograničenost po pitanju izbora saradnika, što je rijedak slučaj sa kompanijama koje prednost daju jednoj grupi poslovnih partnera. Samozapošljavanje postoji gotovo u svim profesijama, a mnogi poznavaoci prilika na tržištu rada prognoziraju da bi u skorijoj budućnosti ono moglo biti dominantan način stupanja u radni odnos mlađe populacije, koja se već sada suočava sa nedostatkom zvaničnih slobodnih radnih mjesta, kao i trendom da sve veći broj poslodavaca praktikuje isplaćivanje zarada po učinku, a ne po vremenu provedenom na poslu.

Pitanje je, međutim, šta je osim odlučnosti potrebno za ovakav potez i sa kakvim kvalifikacijama je moguće postati konkurentan. U ovom slučaju proces je potpuno obrnut u odnosu na način zapošljavanja koji srijećemo, na primjer, u državnim institucijama gdje poslove koji ne zahtijevaju značajnije vještine i koji, uz minimalan nivo treninga, može obavljati bilo ko drugi ko ispunjava formalne uslove. Kod samozapošljavanja presudni su talenat i znanje, odnosno sve ono što ste tokom svog akademskog ili radnog vijeka uložili da ih unaprijedite. Oni koji su se makar jednom tokom poslovanja našli u tržišnim uslovima priznaće i da je riječ o najpravednijem obliku radnog angažovanja, jer kvalitet proizvoda ili usluge koju nudite, broj saradnika i sklopljenih ugovora, prepoznatljivost ponude i želja za prelaskom na viši nivo zavise isključivo od vas.

Interesantno je i da je po ovom pitanju javnost prilično podijeljena, a poražavajuće što se upravo veliki broj mladih protivi ovakvoj ideji. Po ko zna koji put su razna istraživanja pokazala da većina građana preferira siguran (šta god to značilo) posao u državnoj instituciji za najmanje dvostruko manju zaradu od one koju je moguće obezbijediti u privatnom sektoru. Sasvim sigurno, nedostatak kreativnosti i neprihvatanje odgovornosti će, bez sumnje, manje doći do izražaja kroz osmočasovno vrijeme provedeno u nekoj kancelariji u kojoj samo odugovlačenje izvršenja zadataka, duge kafe-pauze ili slabo snalaženje sa Office paketom stvaraju prekovremene sate i iluziju o pretrpanosti obavezama. Ograničenja ove vrste, međutim, nezamisliva su za bilo koga ko pokuša da napusti ovakav koncept i, bilo da je riječ o programeru, umjetniku, finansijskom konsultantu ili zanatliji, usmjeriće ga ka tržištu, odmjeravanju snaga sa konkurencijom i spoznaji sa koliko tačnosti je procijenio sopstvene mogućnosti i šanse za uspjeh.

Ukoliko uzmemo u obzir prognoze da bi se u skorijoj budućnosti, umjesto traženja, proces radnog angažovanja u sve većoj mjeri svodio na stvaranje posla, neophodno je ustanoviti i potrebu da se što veći broj obrazovnih institucija prilagodi stvaranju ovakvih kadrova. Takođe, potrebno je preispitati i potrebu za masovnim sticanjem akademskih zvanja, kao i koliko procesi studiranja sa druge strane negativno utiču na talente pojedinaca ukoliko usavršavanja nijesu na tom planu. Primjer Finske vjerovatno najbolje govori o tome – nakon završene srednje škole mladi su u potpunosti radno sposobni za veliki broj poslova, što ovu zemlju i čini jednom od najinovativnijih ekonomija u svijetu. Kod nas, međutim, zbog vjerovanja da „bez diplome nema posla“ energija mladih nestaje u spremanju njima posve nezanimljivih ispita, pisanja seminarskih radova, iako bi već nakon mature mogli unovčiti svoje vještine. Sa vremenom sve gubi bitku, pa tako i kreativnost koja potisnuta komplikovanim procedurama ne može unaprijediti društvo.