Prognoze rasta crnogorske ekonomije koje su nedavno dali Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka bile su obeshrabrujuće i suviše pesimistične u odnosu na ono što je prošle sedmice viđeno u VladinIm projekcijama. Razlog se, osim u činjenici da se djelimično razlikuju svi obuhvaćeni parametri koji dovode do ovakve računice, nalaze istovremeno i u posmatranju, kod jednih najgoreg, a kod drugih najboljeg mogućeg scenarija, pa se ostvarivim može najčešće smatrati presjek ukupnih pokazatelja.

Ono što u vezi sa daljim ekonomskim procesima svakako najviše zabrinjava jeste pad privrednih aktivnosti i očekivanja da priliva kapitala sa inostranih tržišta neće biti u većoj mjeri zbog stanja u kojem se sada nalazi globalna ekonomija. Vječita konkurentnost evropskog i američkog tržišta, aktuelna previranja eura i dolara, programi stimulansa i sve ono što u posljednje vrijeme uviđamo kao pokušaj borbe protiv krize, pa još kao zemlje u procesu euroatlantskih integracija, uslovljavaju da sliku svjetske ekonomije stičemo na osnovu pokazatelja koji objavljuju Evropska centralna banka i Federalne rezerve. Nakon izbijanja svjetske ekonomske krize svaki dalji potez kojim su finansijske vlasti zapadnih zemalja pokušavale da sprovedu mjere štednje tumačen je kao signal da na sličan način treba štititi i domaću ekonomiju.

Iako ovakve mjere nijesu bile imperativ, niti obavezujuće za buduće članice EU, ekonomski okvir i prihvatanje zapadnog modela funkcionisanja uslovio je da ih se slabije razvijene zemlje pridržavaju. Vladina procjena da bi u narednom trogodišnjem periodu rast stranih direktnih investicija mogao dostići iznos od 11,5 odsto bruto domaćeg proizvoda široj javnosti nije djelovao ohrabrujuće. Sa iskustvom investiranja baziranog na zapadnom modelu koji je stvorio pogodan ambijent za ekspanziju sektora sa nekretninama, potpomognut bankarskim sektorom koji je omogućio prezaduženost, povjerenje u priliv stranog kapitala je drastično u padu. Međutim, kada se danas govori o investicijama fokus je na istočnim tržitima, koja su zahvaljujući primjeni ekonomskog modela koji se znatno razlikovao od američkog i evropskog uspjela da prevaziđu i najveće udare krize. Ovo znači da je u domaćoj ekonomskoj svijesti potrebno izmijeniti ne samo percepciju odnosa najuticajnijih igrača na svjetskom tržištu, već i način mišljenja, prioritete i jasnu granicu između onoga šta su sredstva, a šta ciljevi ekonomske politike.

Nagli rast kineske ekonomije omogućen je infrastrukturom u koju je ova ogromna zemlja decenijama unazad ulagala, ne štedeći državne resurse. Predispozicije za brzi transport robe iz svih krajeva svijeta stvorene su zahvaljujući aerodromima i lukama po najvišim svjetskim standardima, brzim prugama, a prije svega auto-putevima koji omogućavaju promet sirovina, polugotovih i gotovih proizvoda do i od industrijskih zona. U kineskim fabrikama danas se pravi baš sve – od potrošne plastične ambalaže do Appleovih uređaja, a razlog za to nije isključivo u jeftinoj radnoj snazi, već i u nesmetanosti prilikom transporta koja ga čini manje skupim. Osim infrastrukture, preduslov za nesmetano obavljanje privrednih djelatnosti je održiv energetski sistem, što u većini azijskih zemalja koje su se oduprle krizi predstavlja jedan od najznačajnijih faktora rasta. Uz adekvatan sistem energetske efikasnosti ostvaruju se niži proizvodni troškovi zahvaljujući kojima je roba porijekla iz zemalja u kojima se o tome vodilo računa cjenovno konkurentnija na stranim tržištima.

Ukoliko se sve navedeno u čemu azijske zemlje posluže kao pozitivan primjer primijeni na Crnu Goru kojoj je, kao maloj ekonomiji izvoz prijeko potreban, uočljivo je da zbog visoke cijene električne energije i nedostatka putne infrastrukture nije jednostavno govoriti o razvoju potencijala, naročito sjevernog dijela zemlje koji ima najveći stepen neiskorišćenih prirodnih i ljudskih resursa. Pri činjenici da klimatski preduslovi omogućavaju mnogo jednostavniju izgradnju, kako energetskih postrojenja, tako i putne infrastrukture u odnosu na ogroman broj zemalja u kojima je ovo uspješno realizovano, jasno je da za ostvarivanje ovakvih planova nedostaje jedino novac, ali ne i to kako upravo ovakvi projekti nikada nijesu bili prioritet. Činjenica jeste da su ovakvi poslovi skupi, ali poučeni iskustvom Dalekog istoka, kao i neodrživošću zapadne ekonomije možda kao društvo konačno shvatimo njihovu važnost – da ekonomskog rasta nema bez ovako bitnih preduslova, ali i da je novac za njihovo ostvarivanje moguće dobiti jedino iz onih izvora gdje će se, zahvaljujući iskustvu, prepoznati i naš potencijal za rast.